Opće je narodno shvatanje da svaki odrastao zdrav muškarac ili žena treba da stupe u brak i da u njemu izrodi djecu. Želja za porodom je tolika da se u tom pogledu ne ostavlja prirodi na volju nego se nastoji da se putem raznih vjerovanja i adeta omogući plodnost, zdrav porod i očuvanje podmladka. Tako je u prošlosti bilo i u bošnjačkom narodu.
Porođaj
Da porodilja lakše rodi otvarala su se vrata od džamije u selu ili je pila vode u kojoj je pomješana zemlja donijeta sa hadža. Dešavalo se da neko preko nje ispali pušku ili da joj starija nena prouči što iz Kurana. U pomoć se zvao i sam muž kako bi svojim pojasom prešao preko njenih leđa.Porodilji oko porođaja obično je pomagala neka starija, iskusna žena koja se nazivala ebejka ili babica. Vjerovalo se da „babica“ može da bude i djevojka pa i muško za nevolju (tojest muž svojoj ženi), ali ne može biti babicom bremenita žena. Dužnost ebejke je da bebi veže pupak, da je okupa i opremi.Često je ona sam i nadjevala ime djetetu.
Lohusa i muštuluk
Žena po porođaju do četrdeset dana naziva se lohusa. Ako bi se desilo da lohusa umre, njena bi duša, prema vjerovanju, otišla pravo u dženet. U Cazinskoj krajini se veli da u toku četeresnice ispod lohuse svaki dan digne se po jedna pastekija, kojih ima tačno četrdeset. U to vrijeme oko nje su džinovi i šejtani, na svakoj vlasi kose visi po jedan, te je ona zato morala biti zabrađena mahramom. Vjeruje se da je tada slaba kao ptica na grani te oslobođena svakog teškog rada u tom vremenu.
Čim se sazna da je neka žena rodila, odmah se oko porodilje iskupe žene iz komšiluka i daruje se. Rodbini se pošalje neko dijete da javi vijest i ono tamo dobije muštuluk. U prvih sedam dana od rođenja u kuću se pozivao hodža da djetetu, posebno onom muškom, prouči Ezan kao utuk od mnogih zala i bolesti. Pošto prođe četrdeset dana bošnjačka majka nosi dijete po komšiluku i rodbini.Kamo god dođe sa djetetom daje mu se prijesno kokošije jaje. Žene iz te kuće podižu dijete uvis da bolje raste i hvale ga: „Mašallah, baš ti je napredno!“.
Prema narodnom vjerovanju malom djetetu najviše prijeti opasnost od tuđih pogleda i riječi. Urocima se zato na sve načine htjelo stati na kraj. U prošlosti stare Bošnjakinje su sobu u kojoj je dijete ležalo uređivale i kitile sa što ljepšim vezenim maramama i jaglucima. Na dječiju kapicu prišila bi nena dukatić ili drugu paricu u crvenoj krpici, zatim korijen od bijelog kaćuna, sjeme od sedefila (rute) češanj bijelog luka i mavi bobak od konjskog ulara. Osim toga, hodža bi zapisao malu hatmu i taj zapis se stavljao na dijete a zatim se ono prekrivalo crvenom čatkijom i zlatnim jaglukom. Na bešici se urezivalo Sulejmanovo slovo da ga čuva od svakog zla.
Ne ureklo se!
Malom se djetetu ne valja začuditi niti ga hvaliti a ni mnogo milovati, a ako se to i uraditi odmah treba reći „mašallah“ ili „ne ureklo se!“. Počne li dijete poboljevati, zabode se u nekim krajevima Bosne direk više glave djeteta nož, sablja ili sjekira da bi se zastrašili uzročnici bolesti. Da uroci minu, stare nene zagasuju ugljenje u vodi i govore molitve ili basme poput ove:“ U majke devet sinova, od devet ostaje osam, od osam ostaje sedam...od jedan ostaje nijedan, od Boga derman a od mene sevap“. Vodom bi se potom dijete umivalo po licu a ostatak se prosipao pod mladu voćku ili na psa.
Ako bi se dijete od nečeg uplašilo onda mu se salivalo zrno ili straha, poneke su nene umijele i „zavariti stravu“ tako što bi preokretale lončić sa vrelom vodom u tepsiji. Hvata li dijete kojim slučajem sibijan ili sibiluk majka bi uz njega stavljala zmijski kamen, riblju kost i glavicu bijelog luka da ga čuva i liječi.
Dobije li dijete prvih dana žuticu stare žene su savjetovale majku da mu priveže struku od merdžana na lijevu ruku kako bi oni privukli žuticu. Ako mu je jezik prirastao srebrenom paricom se podrezivala žilica ispod jezika... Ima i drugih tilsuma i džidža od cvijeta nevena do krasnih srebrenih i zlatnih predmeta. U prošlosti je bilo adet ali i obaveza da svako bošnjačko dijete nosi na kapici pločicu zvanu „mašallah“ sa Sulejmanovim slovom. Kovale su se i stvarčice od srebra u obliku zeca, pijetla, žabice, puškice, sabljice, topuza....
Šišani kum
Kod Bošnjaka dijete se prvi put šišalo u dobi od 3-6 godina, kad otac mogne da mu kupi fes ili kapu. Dotle mu se samo kosa podrezivala malo iznad čela. To prvo ritualno šišanje se obavljalo u proljeće kad se šuma zazeleni. Zovne se berberin, koji se darujem nečim poput rupca, čevrmom ili čitavim boščalukom (gaće i košulja). Odsječena kosa se zavije i ostavi gdjegod u kući. Tu kosu adet je bilo ponijeti na Kabu ili dati kome drugom da je odnese. Ili se, pak, nosila u džamiju gdje se ostavlja u prozore, pa je razvuku miševi, ili je odnesu u Ajvatovicu ili neko drugo turbe.
Ukoliko je dijete slabo, iznesu ga ranije, u zoru, na put i ponesu makaze. Dijete drži otac ili majka. Ko prvi naiđe, treba da uzme makaze i da njima odsječe djetetu malo kose. Tom prilikom može da se djetetu promjeni i ime. On daruje dijete novcem a od dječijih roditelja dobija na dar čevrmu ili komad platna. Taj prolaznik tada postaje djetetov kum.
Ili se jednostavnije djetetu promjeni ime, pa nosi dva: jedno po kom ga znaju u selu i drugo zvanično po kome je uvedeno u maticu rođenih i službene knjige odmah po rođenju.
Sunet
Ritualno obrezivanje muške djece kod Bošnjaka ili sunet vrši se na djeci od 40 dana do 2 godine. To se vrši u toku ljetnje polovine godine, kad su dani topli, od marta do septembra .Sunet vrše berberini. Obično se sva djeca iz jednog sela koja su za sunet obrezuju u jedan dan. Sva se djeca iskupe na jednom mjestu. Operaciju berberini izvode britvom, a krv zaustvljaju pepelom ili strugotinom od kaiša ili crvotočinom od drveta. Berberinu se daje neki dar i nagrada u novcu, koja se je 1930.godine kretala oko 20 dinara. Pošto se izvrši obrezivanje, koji od roditelja mogu i hoće zovnu na ručak ili večeru hodžu i desetak ljudi. Poslije svečanog ručka, pred polazak, gosti darivaju obrezano dijete po mogućnosti. Smatra se da je taj novac berićetan i za njega će kupiti šta od suđa ili stoke, koje ostaje djetetova svojina. Koji može domaćin priredit će tom prilikom trku ili nišan (streljačku utakmicu).
Zanimljivo
Često se čuje za koga da je „izrod“.Taj izraz ima više značenja. Najviše se upotrebljava u prenesenom značenju, kad se hoće da kaže da je neko moralno propao, naročito kad dijete u moralnom pogledu nije nalik na roditelje koji su pošteni. I za degenerisano lice se kaže da je izrod. Često se kaže da je dijete izrod i ako nije istog stasa i kompleksnije kao roditelji. Ali se izraz „izrod“ upotrebljava i kao oznaka za nečije posljednje dijete, za šta je običnije da se kaže „iznosak“. Vjeruje se da iznosak nije kao što su prva djeca.
