Salijevanje strahe kod bošnjačkog naroda

Salivanje strahe ili izlijevanje olova drevni je oblik šamanističke prakse egzorcizma poznate na velikom geografskom području doslovno od Palestine, Libana, Sirije (sakbeh ili rakwi), Iraka (patohk), Alžira, Maroka (khfif), Turske (kurşun dökme), Balkana pa sve do Njemačke, Velike Britanije (melting lead, lead casting ili lead pouring) i skandinavskih zemalja. Na našem podneblju salivanje strahe se pojavljuje, kako se standardno pretpostavlja, dolaskom Osmanlija, zajedno sa cijelim sklopom drugih magijskih vjerovanja, postupaka i predaja. No, isto tako, postoji indicija da je ovaj ritual izvorno ilirski te da su ga naši preci kao vojnici Rimskog carstva proširili po Bliskom istoku, a preko Kelta je stigao i do sjeverne Evrope.

Kada se prati taj put od Palestine do Velike Britanije primjećuje se sljedeće: u arapskim zemljama olovo se lije kako bi se neko oslobodio uticaja urokljivih očiju, kod Turaka isti ritual je namjenjen liječenju straha i uroka, u BiH se strahom liječi navedeno ali i nagaža, crna magija i zaključana sreća, dok na sjeveru Evrope obred nema iscjeliteljski već isključivo divinacijski aspekt. Naime, u zemljama sjeverne Evrope običaj je da se uoči Nove godine (molybdomancy), koji se primjerice u Finskoj naziva uudenvuodentina, ljudi okupljaju, posebice djevojke, i salijevaju rastopljeno olovo u vodu kako bi doznali nešto o budućnosti koja im predstoji. Ukratko, između toga i salivanja strahe postoji određena sličnost ali i bitna razlika. Oba načina su usmjerena na otkrivanje nepoznatih događanja; kroz molybdomancy djevojke žele doznati svoju ljubavnu sudbinu u narednoj godini dok u salivanju strahe stravarke kroz različite oblike detektiraju od koje je tegobe obolio bolesnik. I tu prestaje svaka sličnost.

Mada salivanje strahe kao obred nema islamske korijene pojedini dijelovi tog starog šamanističkog rituala su monoteizirani, u onom govornom dijelu, te stoga ritual prati izgovaranje određenih kur'anskih poglavlja i dova. Pored toga u pomoć se pozivaju božiji poslanik Muhamed i hazreti Fatime, kako bi samim spominjanjem njihovih imena zlo predstavljeno u obliku bolesti pobjeglo od bolesnika. Isti slučaj susrećemo kod bugarskih ili rumunjskih stravarki koje koriste u ritualu molitvu Oče Naš, pozivajući se na svetu moć Isusa, Djevice Marije ili krsta. Svima im je zajednička upotreba dužih ili kraćih basmi i bajalica (bajati dolazi od turske riječi baymak – čarati, opsjenariti (u svrhu liječenja); varati. - Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Abdulah Škaljić).



Na bolesnu ili opsjednutu osobu obred ima prije svega kumulativan efekat, što potvrđuju kazivanja svih onih osoba koje su mu bile podvrgnute. No, isto tako, postoje oprečna mišljenja koja spore njegovu efikasnost, prozivajući je učinkom placeba, na što mnoge stravarke demonstrativno uzvraćaju slijedećim argumentom; ritual je, naime, podjednako učinkovit i ako se radi osobi koja zna za njega i onoj koja ne zna, poput male djece. Jedina zamjerka je da se nipošto ne pije voda u koju se topilo olovo, pošto je toksični metal, već da se ona prolije na raskršće ili se njome bolesnik samo umije i opere ruke i noge. Unatoč tome, pojedine osobe sklone su konzumiranju te vode, u malim količinama, čija je štetnost po organizam ipak puno manja u odnosu na primjer na svakodnevno uživanje cigareta. Naime, u cigaretama se osim olova, koje može biti otrovno u velikim količinama nalazi i polonij, radioaktivni element koji izaziva karcinom.

Kompletan tekst se može pročitati na ovom linku:

https://www.scribd.com/document/391129793/Ritual-salivanja-strahe-kod-bosnjackog-naroda-Raif-Esmerovic