NAŠI PRECI ILIRI

Život i običaji

Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. U svakom slučaju, ako su oni krivci izazivanja Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Njihova borbenost se ne dovodi u pitanje, Grci (Ahejci) prvi su morali bježati na jug. Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu, na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim bronzanim iglama. Optužuje ih se i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima.

Naselja Ilira

Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasivali bi odbrambenim zidinama i kulama. Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci, su zemunice gradili ispod gnojnica, navodeći usput, da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju, i prilikom vjenčanja.

Izgled i odjeća

Što se tiče izgleda i nošnje Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području današnje Albanije. Brade su rijetko kada brijali. Odjeća se sastojala od bijele košulje koje su visile sve do koljena i opasane oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa, a na nogama su nosili kožne opanke.

Zanatstvo

Iliri su bili vješti mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i bronzanog nakita: narukvice, fibule, privjesci, ogrlice, ukrasne kopče i aplike. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vedro s poklopcem) i vedro. Sjekire su od kamena, bronze i gvožđa. Dlijeta su bila od bronze i gvožđa (dva tipa).

Poljoprivreda

Iliri su poznavali poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, sočivo i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, ovo posljednje je vjerovatno naučeno od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili plug, a ovo se odnosi i na makaze. U Albaniji su plug Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Već u mlađem gvozdenom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grabulje, srp, kosu i kosir, veći dio tog oruđa je od gvožđa. Prilikom pečenja hleba Iliri su se služili pećima. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuvanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili uglu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.

Stočarstvo i ribolov

Stočarstvo je takođe važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Iliri su uzgajali svinje, ovce, koze, nešto manje goveda. Imali su i konje i pse. Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vrhovima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrhom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobijali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov takođe ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke. Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronze, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras.

Rudarstvo

Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kopanjem ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda topila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije preneli su dospjeli Kelti. Sada Iliri raspolažu većim brojem alatki U području Bosne Iliri su najviše obrađivali bronzu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. stoljeća nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo. Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobijati i so iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u Starije gvozdeno doba.

Gusarstvo i trgovina


Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodiće pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom, i trgovali su. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac

Novac je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi put počinju ga kovati početkom IV stoljeća prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu, taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. stoljeća pne. Daorsi i Labeati novac kuju od II st. pne. Peonci od IV st. pne.

Društveno uređenje

Plemena Ilira bila su organizovana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila porodicama nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorijai broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Neki Iliri, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, među Ilirima je bilo i ropstva, spominju se Ardijejci i Dardanci. Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Rat i oružje

Iliri su bili ratoboran narod. Borbe su se vodile kako protiv susjeda, tako su plemena ratovala međusobno. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sika', on se možda razvio od zakrivljenog bronzanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo gvozdeno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao odbrambeno oružje su štitovi, bronzani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Pomorstvo

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica 'liburna' (liburnica navis) bio je lagan, brz i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne i Labeati, Daorsi i Picenti.

Pogrebni običaji

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokopavali pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su ponekad spaljivani, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humke su podizane od zemlje i kamena, a u toku njihovog podizanja razbijala se grnčarija. Tokom obreda pokopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) takođe je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapavali u zgrčenom položaju.

Religija

Ilirska religija je mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotika, ona se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu. Nadalje Iutosika, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda,. Identifikuje se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata. Nadalje bogovi: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rizon (danas Risan), bio je vjerojatno bog lečenja. Na jugu ilirskog područja javljaju se Drakon i Dracena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

Ilirska plemena

Navedeni su nazivi na latinskom jeziku, za neka plemena su pored i nazivi na srpskom jeziku:

-Abrei, Abroi (Abri)
-Albanoi (Albani)
-Amantini
-Andizetes (Andizeti)
-Ardiaei, Vardaei (Ardijejci)
-Ardiani
-Arrianes
-Atitani, (Atitani na Epiru)
-Autariatae (Autarijati)
-Breuci
-Carni
-Chaones (Haonci)
-Chelidonioi (Helidonci)
-Colapiani (Kolapijani)
-Daesitiates (Dezitijati)
-Dalmatae, Delmatae (Dalmati, Delmati)
-Daorsoi (Daorsi)
-Dardani (Dardanci)
-Dassaretae (Dasareti)
-Daunii (Dauni)
-Deraemistae (Deremisti)
-Derentini
-Deuri
-Dindari
-Ditiones
-Docleates (Dokleati)
-Encheleae (Enhelejci)
-Glinditiones (Glinditioni)
-Grabaei
-Histri (Istra)
-Iapodes, Iapudes, Iapydes (Japodi, Japudi)
-Iasi (Jasi)
-Iapyges (Japigi)
-Labeates (Labeati)
-Latobici
-Liburni
-Maezaei (Mezeji)
-Melcumani (Melkumani)
-Messapii (Mesapi(jci) u Apuliji).
-Molossi
-Naransii
-Oseriates (Oserijati)
-Paeligni (Peligni)
-Paeones (Peonci)
-Parthini (Partini)
-Penestae (Penesti)
-Peucetii
-Picentes (Pikenti u Italiji)
-Pirustae (Pirusti)
-Plearaei (Plereji)
-Poediculi (u Italiji)
-Sallentini (Salentini)
-Sardeaties
-Scirtones, Scirtoni
-Seleiitan
-Sesareti
-Taulanti

Iliri su bili prastari europski narod koji je obitavao na jugoistoku Europe. Oni izvorni narod na Balkanskom poluotoku
Prema starogrčkom piscu Apolodoru, praotac Ilira bio je Illyrios, sin kralja Kadma i njegove žene Harmonije.
U legendi o Kadmu, Illyrios je u vezi sa zmijom koja ga je ovila nakon rođenja prenijevši u njega svoju magičnu moć.
Nijemac O. Gruppe prvi je doveo ime Illyrios u vezu s grčkom riječi: okretati, ovijati.
Kada je grčki bog Zeus, pretvorivši se u bika, odveo Kadmovu sestru Europu, kćer feničkoga kralja Agenora, na otok Kretu i s njom imao djece, naložio je spomenuti kralj Agenor sinovima Feniksu, Fineju, Kadmu, Kiliksonu i Tasu da je potraže i dovedu kući. Feničani su bili semitskoga porijekla. Zemlja Fenikija nalazila se između planine Libanona i Sredozemnoga mora. Iz feničkog pisma razvio se grčki alfabet.
Ilirsko pleme Enhelejci osnovalo je najstariju ilirsku državu na jugu. U ratu sa susjednim Ilirima pritekao je Enhelejcima u pomoć Kadmo pa su ga oni, nakon pobjede, izabrali za kralja.

Oko 13. stoljeća prije Krista, Iliri su zauzimali čitavo jadransko primorje. Do grčke granice došlo je ilirsko pleme Talanti. Do talijanske rijeke Po, koja se tada zvala Eridan, došli su Veneti, a na istok Dardanci. U Posavini obitavali su Panonci, a na rijeci Neretvi Ardiejci.
Moćni narod Kelta (Gala) provalio je na Balkanski poluotok i porazio ilirsko pleme Ardiejce koji su imali sjedište u Rizonu (Risan u Boki Kotorskoj) i u Skhodri na Skadarskom jezeru.
Ilirsko pleme Delmatia obitavalo je između rijeke Neretve i rijeke Krke sa sjedištem u gradu Delminiju (Duvno).
Duvno se sada zove Tomislavgrad u kojemu se je krunio prvi hrvatski kralj Tomislav 925. godine.
Po plemenu Delmata dobila je ime hrvatska pokrajina Dalmacija.
Ilirsko pleme Liburni obitavalo je od rijeke Krke koja se je tada zvala Katarbates i sve do rijeke Raše (Rasciae) u Istri, planine Dinare i Velebita, sa sjedištem u Scardoni, današnji grad Skradin na rijeci Krki.
Ilirsko pleme Japodi imalo je sjedište u Metulumu kod Postojne u Sloveniji. Ilirsko pleme Colapiani obitavalo je na prostoru od rijeke Sutle do rijeke Kupe (Colapis) sa sjedištem u Sisku (Segestica, Siscia).
Uz rijeku Dravu boravilo je ilirsko pleme Iassi koji su, kod Varaždinskih Toplica, imali lječilište Acquae Iassae (lječilište Jasa).
Između rijeke Save i Drave, do Osijeka, i u susjednoj Posavini, obitavali su ilirski Breuci. U Srijemu (Sirmiumu) živjeli su Amantini, u porječju rijeke Vrbasa Sardeati, a kod donje Drine Mezejci. Na području planine Dinare obitavalo je ilirsko pleme Dindari.
U 3. stoljeću prije Krista, ilirski kralj Agron osnovao je jaku ilirsku državu pa su Iliri, kao gusari, došli u sukob s Rimljanima, koji su porazili Agronovu suprugu i nasljednicu kraljicu Teutu, i Agronova se država raspala.


Kad su Rimljani pokorili Ilire, osnovali su provinciju Illyricum koja se, kasnije, raspala na više provincija.

O svojoj povijesti Iliri su ostavili malo podataka, jer su u zadnjem tisućljeću prije kr. Bili stalno potiskivani sa istoka od srba, a sa zapada od rimljana. Prvo pismo na ovim prostorima, bosančica, kao pismo koje je prethodilo glagoljici je danas jedini dostupni pisani trag o Ilirima.
Podatke o njima ostavio je grčki pisac Pseudo-Skylaks u 2. st. prije Krista, u djelu "Periplus", u kojemu je napisao da su Iliri narod koji poštuje svoje bogove i narod pun vrlina.
Iliri su nastavali područje od Istre, gdje su živjeli Histri, sve do današnje Albanije na Balkanskom poluotoku, koji se, tada, zvao Haemus, a Turci su ga preimenovali u Balkanski poluotok.

Vođa hrvatskoga narodnoga preporoda Ljudevit Gaj (1809.-1872.) u djelu "Tko su bili stari Iliri?", hrvatski jezik naziva tkođer ilirskim.

Grčki pjesnik Alemon iz Mileta, 500. godine pr. Krista, u putopisu "Periegesis" opisuje svoje putovanje po istočnoj jadranskoj obali.
On spominje ilirska plemena: Liburne, Montore, Histre te neka druga plemena. No, njegov rukopis nije sačuvan čitav.
Grčki zemljopisac Strabon piše, oko 60. godine pr. Krista, da Iliri nastavaju jadransku obalu od Raše u Istri do Akrokeraunskoga gorja na jugu.
To isto navodi i rimski pisac Gaj Plinije Sekundo (123. - 79.) u djelu "Naturalis historia" (Prirodna povijest).

Rimski pisac Apijan, u djelu "Historia Romana" (Rimska povijest) piše, također, o tome gdje su obitavali Iliri.
Od juga prema sjeveru nastavali su, uz obalu Jonskoga mora, i u Epiru ova ilirska plemena: Alemani, Haonci, Molossi i još neka druga koja su se, postupno, asimilirala s Grcima (Helenima).
Sjeverno od njih boravili su Iliri: Taulanti, Heliodonci, Sesareti, Abri i Partini. Njihovi susjedi bili su Enhellejci. Oko Ohridskoga jezera živjeli su Dasareti, a oko rijeke Crnoga Drima boravili su Penesti, blizu njih Pirusti po kojima je nazvan grad Perast u Bori Kotorskoj.
Oko Skadarskog jezera živjeli su još: Labeati, Scirtoni, Dokleati, Melkumani, Derenisti i Ardiejci. Ova plemena pružila su veliki otpor Rimjanima.
Godine 135. prije Krista, Autarijanci su, nakon poraza od Rimljana, preselili na područje od rijeke Neretve do rijeke Vojuše u Albaniji.
Oko spomenute rijeke Neretve obitavalo je i ilirsko pleme Daorsi koji su imali utvrđeno naselje nedaleko od Stoca u Hercegovini.
Na području današnje Srbije obitavalo je ilirsko pleme Dardanci. Zapadno od njih živjeli su Autarijati i Desitijati koji su bili vrlo moćni. Oni su živjeli i u istočnoj Bosni oko rijeke Tare i rijeke Lima. Blizu njih obitavali su već spomenuti Dindari.
Dvije velike keltske vojske od 152.000 pješaka i 20.000 konjanika krenule su na Grke, no ovi su ih porazili, pa je keltski kralj Erenus počinio samoubojstvo.
Ilirsko pleme Japodi zauzimalo je područje između rijeke Sane, Zrmanje i Velebita. U 5. stoljeću prije Krista, narodom Makedoncima vladao je kralj Filip II., otac vojskovođe Aleksandra Velikoga (356.-323.) koji je osvojio perzijsku državu i stigao sve do Indije. On je osnovao grad Aleksandriju u Egiptu.

Povjesničarka Fanula Papazoglu navodi da je prvi ilirski kralj bio Sirhaj u 5. st. prije Krista. U ratu s Rimljanima ovi su odveli u ropstvo posljednjeg ilirskog kralja Gencija (Genthios). U ilirskoj državi vladalo je 15 domaćih kraljeva, među kojima je bio najpoznatiji već spomenuti Agron sa suprugom kraljicom Teutom.
Agronova savezna država ilirskih plemena nalazila se uz Primorje, u južnoj Hercegovini i Dalmaciji, Crnoj Gori, Albaniji i Metohiji.
Makedonskog kralja Perdiku naslijedio je već spomenuti kralj Filip II. koji je porazio ilirskog kralja Bardijelisa i ilirske Enhelejce, pa su oni priznali vlast Makedonaca. U ratu Makedonaca s Keltima porazio je i podjarmio Makedonce keltski kralj Kselaios.
U 3. st. prije Krista zavladali su Rimljani najprije na zapadnoj obali Jadranskoga mora i osnovali niz kolonija na talijanskoj obali, a kasnije i na istočnoj obali Jadrana.
Ilirsko pleme Dardanci vodilo je rat protiv Makedonaca i Teutine države.
Teuta je, nakon rata u Epiru, vladala područjem od rijeke Neretve prema jugu. U to vrijeme spomenuta ilirska država bila je vrlo velika i moćna na Sredozemlju.

Teuta je napala sve grčke kolonije na Jadranu. Ilirska vojska osvojila je otok Issu (Vis), koji je zatražio pomoć od Rima. To je dovelo do intervencije Rima i rata s Ilirima.
Grci su ratovali s Ilirima i s gradom Naronom koji se nalazio na rijeci Neretvi. Grčki tiranin Dionizije Stariji (432.-367.) osnovao je spomenutu koloniju Issu između 397. i 390. godine pr. Krista i koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starigrada na otoku Hvaru.
I Issa osniva kolonije i trgovačka uporišta. Ona je osnovala kolonije u današnjoj Lumbardiji na otoku Korčuli, Tragurion (Trogir), Epetion (današnji Stobreč, južno od Splita).
Na istočnoj obali Jadrana sagradili su Grci grad Olcinium (Ulcinj) i Epidaurum (današnji Cavtat).
U toku prvog tisućljeća pr. Krista nadzirali su plovidbu na Jadranskom i Jonskom moru Iliri Liburni koji su osnovali grad Adriu na ušću rijeke Po u Italiji. Po spomenutom gradu nazvano je Mare Adriaticum (Jadransko more).
Iliri su ratovali s Grcima zbog prevlasti nad morima, pa su Grci provalili u Jadransko more i kolonizirali Ilire, što je za ove imalo nedoglednih posljedica za razvoj njihove materijalne i duhovne kulture.
Grčki kolonizatori imali su i jaka trgovačka uporišta na ušću spomenute talijanske rijeke Po.
Ilirska kraljica Teuta kanila je zauzeti sve grčke kolonije na Jadranu. Kada je Teuta dala ubiti jednog rimskog poslanika, Rim je odlučio intervenirati, no oni su bili pobijeđeni od zapovjednika ilirske mornarice Dimitrija Hvaranina koji je, u prvom rimsko-ilirskom ratu, predao Rimljanima grad Korkyru (Korčulu) i prešao u službu Rimljana, kad je vidio da Teuta nema uspjeha.
On je, ujedno, sklopio savez s makedonskim vladarom Antigonom Dosonom.
Nakon Dimitrijeve izdaje, Rimljani su protiv njega uputili vojsku, pa se on sklonio u rodni grad Hvar (Pharos), koji su Rimljani osvojili te je Dimitrije pobjegao u Makedoniju.
Grčko pleme Ahejci istaklo se u pomorskoj bitci kod Paxosa, nedaleko od otoka Krfa u Grčkoj, no oni su bili pobijeđeni pod zapovjedništvom spomenutog vojskovođe Dimitrija Hvaranina.