Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu...

Kako su Bošnjaci katolici postali "preko noći" Hrvati svjedoče nam svjedoci tog procesa s kraja 19. i početka 20.st.

-Utemeljitelj hrvatskih propagandnih aktivnosti u Bosni bio je plaćenik hrvatske vlade – Stjepan Radić. Sve do dolaska braće Radića u Bosnu, nijedan bošnjački katolik se nije izjašnjavao kao Bosanski Hrvat. Propagandne aktivnosti braće Radića bile su usmjerene ka iskorjenjivanju termina Bošnjaci i ulijevanju hrvatske narodne svijesti među Bošnjake katoličke, ali i Bošnjake islamske vjeroispovijesti.

-Austrougarski diplomata A. Sheck 1911.:
"Kad se pitanje postavi katoličkom seljaku "šta je on", on stidljivo odgovara da je katolik. Ni od jednog bosanskog seljaka nisam čuo da je Hrvat."

-Bošnjak katoličke vjeroispovijesti Ivan Frano Jukić dao je zabilježiti da u Bosni, u 19. vijeku, “katolici ne znaju šta znači riječ Hrvat, a kamoli da se oni osjećaju pripadnicima hrvatske nacije”.

-Izlaganje Antuna Radića u „Domu” 10.11.1904.:
"Lako vam je danas govorit moj gospodine! Ali da ste vi još prije 20 godina došli tamo dalje u Hrvatsku, npr. u Vinkovce, pa da ste rekli da ste Hrvat i da su oni ljudi tamo Hrvati- vi biste sretni bili kad bi vam se sav svijet smijao, jer biste lako bili dobili i batina. Ali nije tako bilo samo među gospodom, nego još više među seljacima: i to su bili ´Rašci´ i ´šokci´- a Hrvatima kakovim ni traga. A tko je to učinio, da su danas i gospoda po Slavoniji većinom Hrvati, te ime i seljaka, koji ponosno kažu da su Hrvati, hrvatski seljaci? Tko je to učinio? Tko je te Hrvate tako rekuć stvorio? To je učinila Stranka prava. Nauka Ante Starčevića ona je od nesvjesne mase stvorila Hrvate! Tako je to moj gospodine, a lako vama danas govoriti!”

-Matija Katančić hrvatsk sveštenik (um. 1825.)
“Uvjeričeš se najzad da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji NAROČITO PROPAGIRALO, ali se ilirski narodi u ovom predjelu nikada NIJESU tim imenom nazivali“.

-U svom izvještaju koji je objavio u "Zborniku za narodni Život i običaje Južnih Slavena" (1899.) Antun Radić kaze da se "na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio da je IME HRVATSKO po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu POSVE NEPOZNATO.".

-Fra Antun Knežević: "Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”. "

-Fra Antun Knežević - "Čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju."

-Fra Antun Knežević - "Nu ako nam je žao na Mađare, mnogo nam je žalije na njeku – čast i poštenje pravednima – jednokrvnu braću Srbe i Hrvate. Od ovih jedni nam rascijepiše Bosnu i Bošnjake, te rekoše da je Bosna do Vrbasa Srbija, a Bošnjaci da su Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u cijeloj Bosni samo Srbi, dočim četvrti proglasiše da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle Bosna ponosna i Bošnjaci na glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmišljotine od njekih zanešenjakah..."

-Fra Ivan Frano Jukić: "Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u rodoslovnom: pravi Bošnjaci!"

-Kako u svojoj knjizi Bosanski Hrvati: esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture piše Ivan Lovrenović (iz te knjige uzete su sve informacije iznijete ovdje), među “običnim“ katoličkim pukom u Bosni i Hercegovini, jednako kao i među inteligencijom predvođenom franjevcima, sve do katoličkih velikohrvatskih akcija pod vodstvom Josipa Stadlera osjećala se bošnjačka nacionalna svijest, i ona se još zadržavala sve do zamaha hrvatskog nacionalno-socijalnog pokreta pod vodstvom Stjepana Radića. Ne dakle samo bošnjaštvo kao oznaka pripadnosti zemlji Bosni, nego kao nacionalni osjećaj, nacionalno opredjeljenje

'Hrvatstvo' je za bosanske katolike etiketa relativno novijeg datuma, čija je pojava prekinula višestoljetno bošnjaštvo bosanskih katolika i ime Bošnjak, u novijim nacionalnim preplitanjima, time je predano narodu koji to ime zaslužuje manje ili jednako od bosansko-hercegovačkih katolika i čije je bošnjaštvo - u većini manifestacija - perverzija onoga koncepta bošnjaštva koji se njegovao stoljećima.

I tako dokazi o vještačkom pohrvaćenju Bošnjaka katolika idu u nedogled dakle kraj 19.st je vrijeme agresivne propagande hrvatskih nacionalista iz Hrvatske na katolike u Bosni te se taj proces hrvatizacije definitivno zaokružuje tek oko 1930-ih godina.

Ban Kulin 1180.g. pobjeđuje bizantsko-srpske snage te oslobađa i proširuje Bosnu


Po svoj prilici od 1163.g. Bosnom vlada Kulin ban nakon pada bana Borića i poraza Bosne od Bizanta. Kulin je vladao Bosnom koja je bila pod patronatom Bizanta ali novi ban Bosne Kulin učvršćujući svoju poziciju počeo je da priprema konačno protjerivanje bizantskog utjecaja iz Bosne. Papa Alexandar III preko svog legata Teobalda šalje pismo banu Kulinu. Pismo je bilo naslovljeno „Kulinu velikom banu Bosne“, a u samom pismu papa se obraća „Odličnom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne“, a tokom pisanja spominje „veličinu darežljivosti vaše i slave vaše“. Ovakva forma pisma, kao i to da papa lično piše Kulinu dokazuje da je te 1180.g. Kulin ban već stekao poštovanje i slavu i izvan Bosne a to se može ogledati samo u njegovim borbama sa Bizantom što je jako godilo papi u Rimu. Godina 1180. je godina smrti bizantskog cara Emanuela što je bio jasan znak da Kulin krene u ofanzivu i strese s Bosne bizantski utjecaj.
U svom popratnom pismu legat Teobald želi Kulinu banu „Blagoslov i POBJEDU sa zdravljem“. Ovi neobični izrazi govore nam, da je Kulin ban u zadnje vrijeme postigao znatne uspijehe i pobjede, ali da su ujednjo njegovi ratni poduhvati još u toku. Iz ovoga se može izvući zaključak da je papin legat izrazio svoje zadovoljstvo što je ban Kulin sa sebe stresao bizantsko gospodstvo i postigao neke pobjede nad Bizantincima. Vjerovatno se pod tim smatra zauzeće Donjih Kraja i Neretve koje je Kulin zauzeo čim je čuo za smrt cara Emanuela. Od tada Donji Kraji i župa Neretva postaju neodvojiv dio bosanske države kojim banovi i vlastela raspolažu kao sa vlastitim dvorskim dobrima.
Kulin ban zajedno sa ugarskim kraljem Belom III 1182. i 1183.g. podiže veliku vojnu akciju protiv Bizanta te zauzeše sve bizantske zemlje južno od Dunava do Sardike (Sofije). Od plijena koji je nakupio u Kučevskoj Zagori, u sjeveroistočnoj Srbiji, ubraja se mnogo blaga i roblja a od tog novca podiže crkvu u Muhašinovićima kod Visokog sa koje je ostala poznata „Kulinova ploča“ koja nam svjedoči o ovom Kulinovom vojnom pohodu. Brzo iza Kučevskog rata Bella III daje Kulinu župe Usoru i Soli čime je Bosna bila proširena na žitorodne krajeve. Ovim posjedima, sa prije osvojenim Donjim Krajima i Neretvom Kulin je teritoriju Bosne skoro udvostručio, a istovremeno se počeo okretati diplomatiji te otvarajući tržište Bosne dubrovačkim trgovcima, počinje i aktivno iskorištavanje rudnih bogatstava Bosne čime je to vrijeme blagostanja i prosperiteta države Bosne kroz generacije ostalo upamćeno u narodu riječima „Od Kulina bana i dobrijeh dana“.

Bošnjaci žive izmeđ Drine, Verbasa, Save, Dalmacie i Hema, čislom 450000; ispovđao ili Islam; ili su Rimokatolici, ili pravoslavni.