U ne tako davnoj prošlosti Bosne i Hercegovine gajio se kult vračara, obično starijih žena koje su bile vične falanju, učenju molitvi i raznovrsnih basmi i bajalica, te su zbog toga mnoge od njih bile „na glasu“. Znalo se desiti, prema pričanju starijih Bošnjaka, da su i same hodže nerjetko upućivali svoje pacijente, naročito kada je u pitanju bio strunjen želudac ili nešto drugo, „kod baba“ da im one pomognu.
Osim navedenog stare Bošnjakinje znale su magijskim umijećem, čiji je utjecaj nesumnjivo tursko-arapski, natjerati i samog lopova da se predomisli i vrati ukradeno.
Čim bi se desila neka krađa pozivala se kakva baba poznata po svom znanju da interveniše. Baba bi uzela u čanak brašna i nosila ga iz jednog ćoška kuće u drugi da bi nakon toga malo tog brašna posula na put ispred kuće. Odmah zatim dograbila bi posudu sa mekinjama i bacala ih tri ili sedam puta šakom na šljeme kuće govoreći: „Esretim elif be, mi smo kod tebe“, potom se „pofesfesi“ (ako već nije bilo fesa na glavi) i kaže: „Džin kao džin“. Onda bi huknula prema nebu i dobro pazila na koju stranu vjetar nosi mekinje. Iza toga vračara se vraća u kuću, bosom nogom staje na ognjište, uzima šaku luga posipajući ga po vatri i govoreći: „Crkni, pukni, pa umučaj, vatra ti se ne uduni, ćasom ću te poklopiti, kašikom te pribaviti“ . Nakon svega toga baba sjeda za siniju, na oči povezuju crnu bošču, i držeći kašiku u ruci udara njome po siniji glasno vičući: „Ej moj taksiratu, nisam snila šta sam tila, nisam pekla šta sam rekla, jesam sada uzmakla; stvari pusti, u mene ne gledaj, oči su mi zamotane, ruke su mi zavezane, noge su mi zakaljane, dodirnut te se neću. Crn ti obraz biti neće kad užeže, sviću“.
Izrekavši sve to skida bošču sa očiju, donosi čanak i u njemu soli, u sol zatakne svijeću, zapali je pa iziđe iz kuće malo u mahalu u šetnju. Dok svijeća izgori lopov bi ukradeno vratio i ostavio u kući.
