Imamo od konca devetog vieka dragocjeno domaće svjedočanstvo rječitog prezbitera Kozme, posljednjega bugarskog književnika stare dobi, na ime "besedu na novopojavivšuju se jeres bogomilju", u kojoj se pisac tuži, da su teška vremena nastupila za zemlju Bugarsku; velike biede ratne i svakojaka druga zla pritiskoše je radi grieha ljudskih, narod se odvratio od Boga te ga bije nazadak.
Htjeli bismo osobito, da si možemo izjasniti, u čemu je bogomilstvo našemu narodu toliko prijalo, kojima li se svojstvi toliko podudaralo s naravi slovjenskom, da se je mnogo viekova snažno održalo ne samo među prostim pukom, već čak kod boljara, knezova i kraljeva bugarskih, srbskih i bosanskih. Koliko se razbire iz rieči našega domaćeg svjedoka, njihov moralni život biješe veoma strog i ozbiljan. Heretici jesu, kaže Kozma, kao ovce obrazom krotki, smjereni i mučaljivi, bliedi vidjeti od posta, negovore ništa isprazno, nesmiju se grohotom. Isto tako bijahu umjereni u svakidašnjem uživanju, jer im je nauka učila, da je djavol iliti mamona, otpadnik božji i početak svega zla na ovome svietu, zapovijedio ljudima da se žene, da meso jedu i vino piju, te su se ovieh stvari kao nečistih čim više klonili.
Bogu se moljahu bdienjem i molitvami, a neživljahu u lienosti kao drugi ljudi; njihovo klanjanje bivaše u kućah, kamo bi se zatvorili po četiri dana i noći; klanjajući se moljahu Oče naš, ali nepraveći krsta na licu, za koji su mislili da je veoma mrzak Bogu kao znak onoga drveta, na koje bješe propet sin božiji od Židova, i to ne od svoje volje već na silu. Običnu službu božju zabacivahu sa sviem, huleći na krščanske sveštenike i na čitavu hierarchiju; pravovjerne popove biediše farizejima, predbacujući im, da u lienosti, bludu i pijanstvu žive. Oni sami neimadjahu nikakovieh sveštenika, več čitahu marljivo svaki za sebe rieči gospodnje (evangjelje) i apostolske, noseći ove knjige puno u rukama i udarajući se njima u prsi; ali u proročke knjige starog zavjeta nehtjedoše vjerovati, jer da nijesu pisane po nadahnuću božjem nego po ljudskom umu, i za to govorahi: mi neslušamo Davida niti proroke, već samo evangjelje, i neživimo po zakonu Mojsijevu nego po apostolskom.
Napokon dokazivahu, da znaju stvari nebeske i da preduvidjahu budućnost, gradeći se ljudima, koji umiju dokučiti tajnost i dubine književne i tumačiti ih; a kako su pohulili na sve zakone crkvene, sastaviše si nova učenja te bajahu nekakve basne. Tako piše Kozma.
Neda se zanijekati, da ovakvo iznošenje vanjskoga života, koja nije još nigda kod mase naroda ostala bez uspjeha. Za to neoklieva ni sam pravovjerni Kozma priznati, da su bogomili ovakim držanjem silno privlačili kršćane, koji bi dolazili k njim i pitali ih o spasenju duše i mnogih drugih stvarih; a kad su heretici proganjani bili, mislilo se čak da za pravdu stradaju i da će za uze i tamnice ovoga svieta primiti nagradu od Boga.
