Šamanizam i hazreti Fatime

autor: Raif Esmerović

UVOD


Nastanak religije odnosno duhovnosti kod čovjeka započinje u samu zoru ljudske civilizacije, kada se tadašnji primitivni homo sapiens užasavao pri viđenju munje i groma, Sunca, Mjeseca, vjetra, divljih životinja, etc. Ali, više od svega, kao i današnje ljude, plašila ga je smrt - to krajnje čudno i neshvatljivo stanje uma i tijela. Sve te nepoznanice i strašne pojave u njemu su stvorile ideju da postoji nešto puno jače i moćnije oko njega, na što on nije mogao uticati, no instiktivno nagnalo ga je da se pokori tim nevidljivim i hirovitim silama, te na bilo koji način ostvari s njima kontakt i određenu prisnost. Identifikaciju sa prirodom oko sebe čovjek je pronašao kroz animizam i toteizma, dva bazična stuba šamanizma – prvog oblika religije u ljudskoj povijesti, koji je kao takav imao presudan uticaj na daljnje evolucijske trendove religije. Njegove segmente i ritualnu praksu susrećemo čak i danas, nakon toliko milenija našeg postojanja, što u konačnici potvrđuje kako smo neodvojivi od prirode, planete Zemlje, i svega onoga što nas okružuje.

Šamanizam se formirao u periodu dok su ljudi boravili u pećinama i bazira se na štovanju Velike Majke, personifikacije cjelokupne prirode. Kamene statue Velike Majke, prvog božanstva u ljudskoj povijesti, time i najstarijeg, prikazivale su debelu ženu sa bujnim grudima i velikom stražnjicom. Ona je bila dominantno obličje plodnosti, garancija nastavka ljudske vrste te zaštitnica koja će omogućiti njeno prehranjivanje, dajući plodnost zemlji i svemu što raste na njoj. Sasvim je jasno kako je u cjelokupnom procesu nastanka i razvijanja religije bila primarna potreba za hranom, koja garantira opstanak zajednice, i nastavak vrste, što je bila logična refleksija na strah od smrti, nestanka, koji je i u današnje vrijeme modernom čovjeku prilično neshvatljiv.



Iako šamanizam ne poznaje muško-ženske podijele ipak je na neki suptilan način ženski princip djelovanja naglašeniji, jer nemojmo zaboraviti da je Velika Majka ona koja daje život ali ta ista Majka ima svoj alter ego personificiran u obliku zlih duhova, izazivača raznih bolesti, koji čovječanstvo napadaju i dovode u iskušenje od njegova postanka. Zbog toga ženski princip naglašen je i u praksi liječenja, što je tako smisleno naglašeno u jednoj bosanskoj tradicionalnoj basmi za tjeranje uroka/bolesti, gdje se na samom početku navodi: Mati rodila, mati liječila....“ Prirodna sposobnost žene da rađa, stvara novi život, senzibiliziralo je njeno biće i produbilo instinkte i samo po sebi omogućilo dublju povezanost sa nadnaravnim. Uostalom, kada se jedna majka moli drugoj, u ovom slučaju Velikoj Majci, evidentno je da će često polučiti pozitivnim rezultatom. Međutim, šamanizam ne može, kao ni bilo koja druga religija, postojati bez dualizma, odnosno bez muškog načela nemoguće je održavati životnu silu, pa ne treba stvarati iluziju da je muško princip manje naglašen ili bitan.

Zemlja se u šamanizmu smatra obličjem Velike Majke, i sve što potječe sa nje ima svoj materijalni i eterični oblik, zapravo sav svijet vrvi od različitih spiritualnih snaga i energija, do kojih se može doći određenim šamanističkim radnjama poput transa. Vjerovatno su u dalekoj prošlosti svi ljudi imali sposobnost da komuniciraju sa prirodom, i na kraju krajeva, žive u skladu sa njom i njenim zakonima, no ta se konekcija kod većine ljudi prekinula zbog mnoštva razloga. No, bitno je istaći, ono najvažnije – nije nikada došlo do potpunog prekida te praiskonske veze zbog postojanja određenih pojedinaca, koji se nazivaju šamani, čija i svrha postojanja jeste posredovanje između svijeta ljudi i svijeta duhova. Ono što je meni posebno interesantno u cjelokupnoj povijesti ljudske duhovnosti jeste činjenica kako se kroz vijekove nikada nije izgubila šamanistička praksa nego se ona paralelno sa monoteizmom nastavila kroz tzv narodnu religiju – regionalne ili lokalne kultove liječenja biljem, vodom, bajanjem, egzorcizmom i svim onime što potiče iz tog drevnog pravca. Sukladno novim dogmama Veliku Majku zamjenile su društveno-religijski podobniji likovi bilo da se radi recimo o paganskim vilama, ili Djevici Mariji i hazreti Fatimi.

Hazreti Fatima, kćerka božijeg poslanika Muhameda, pored svog supruga Ali Ibn Taliba, u bosanskom narodu poznatijeg kao hazreti Alija, mistična je figura te kultni lik u sufizmu, ali i neodvojiv segment narodne medicine i tradicije, gdje ona za sve stravarke predstavlja duhovnu majku i zaštitnicu. Na to nas upućuju mnogi primjeri iz prakse a najočitiji se nalaze u jednom od njenih naziva koji glasi Fatima Ana ili "Fatima Majka", od turske riječi "anne" ili majka. Naime, svaki put kada turska stravarka odnosno odžakli-kadin izljeva rastopljeno olovo u posudu sa vodom ona govori: "Ovo nije moja ruka, ovo je ruka Fatime Ane!" ili "Ovo nije moja ruka, ovo je ruka naše majke hazreti Fatime!" aludirajući time da je ona samo medij ili instrument kroz kojeg će se kanalizirati iscjeliteljska moć Poslanikove kćerke.

Nešto slično postoji u tradiciji bosanskih stravaruša. Na samom početku, prije izgovaranja basmi i molitvi iznad posude sa vodom, stravarka tihim glasom izgovori basmu: "Draga moja hazreti Fatime, draga moja majko, reci svome ocu Muhamedu pejgamberu ...". Smisao ove basme je nadnaravno posredovanje u cilju obezbjeđivanja neophodne božije podrške kako bi se izvelo uspješno liječenje; stravarka moli hazreti Fatimu, koju naziva majkom, ona svog oca Muhameda a on Allaha.



Sretna ruka

Antun Hangi pišući o tradiciji Bošnjaka u poglavlju o narodnoj medicini dotakao se i iscjeliteljskog motiva ruke bilježeći sljedeće: „Žena, koja zna dobro bajati i stravu salijevati, a osobito ako je sevapli, sretne, ruke, mnogo vrijedi jer ona može mnogoga božijim emerom od uroka ili strave kurtarisati, a može bogme i djevojku isprositi i momka oženiti.
Istražujući šamanističku tradiciju liječenja među bosanskim narodom te posebno ritualne aspekte kulta "ruke koja liječi" uočio sam da su oni prepoznatljivi u mnogim aspektima. Na primjer, u basmi kojom stravarke liječe strunjeni želudac kaže se: "Hajde, hazreti Fatime, ti ponesi svoje pero pa njime...". Bez svake sumnje, u ovoj egzorcističkoj formuli najpreciznije je definirana iscjeliteljska uloga Poslanikove kćerke u narodnom kultu liječenja na koju se poziva da interveniše.
Instrument liječenja i dalje je ruka ali ovaj put ona drži i najreprezantivniji rekvizit-simbol šamanističkog kulta liječenja a to je kokošije pero, koje također može biti i ptičije. Motiv pera koristio se kod svih kultura usko povezanih sa poštovanjem prirode i njenih sila od Indijanaca, Maja, Inka pa do drevnih Egipćana. Nadalje, pero je poput srebra posvećeno Mjesecu, ženskom božanstvu i utjelovljenju Velike Majke, čiji supstitut u monoteizmu su postale Djevica Marija, hazreti Fatime i ponekad Hawa ili Eva.
U bajalici zabilježenoj u Velikoj Kladuši pri samom kraju se navodi interesantan stih koji doslovno kaže:" lak k'o pero, čist je k'o srebro..." koji možda na najbolji mogući način demonstrira ulogu i simbolizam pera u kultu liječenja bosanskih stravarki.(1)
Sasvim je očito kako je prije pojave monoteizma u religiji naših ilirskih predaka postojao razvijen kult liječenja pod patronatom Velike Majke, što je uz određeni prisutni uticaj matrijarhata  i logičan slijed. Žene su uostalom bile i ostale najbolji čuvari narodne tradicije, starog jezika i običaja, naročito onih posvećenih liječenju i magiji, što je produkt antičke prakse na našim prostorima. Još uvijek se kroz stare predaje, basme, bajalice i izreke može otkriti mnoštvo starih riječi i izraza koji su sami po sebi neprocjenjivo ligvističko blago. Tu ne završavaju primjeri dominantne uloge spiritualne majke iscjelivanja. Prilikom protjerivanja crvenog vjetra stravarka, dok pali kučinu na tijelu bolesnika, ponavlja:

Selam alejk, hazreti Fatima!
Šta to radiš?
Palim, palim, da ispalim!
Devet, osam, sedam...".

U skraćenom obliku imena tojest Fata često se spominje i u basmama protiv zmijinog ujeda poput:

Fata, Fata poljubila zlata,
u zlatu zlata!

Nekada bi majka dok umiva urečeno dijete govorila:

Ne umivam san i kahar
već urok i nesan
jednom rukom ja
a sa drugom hazreti Fatime,
mašalna inšalna!.

Skriveni smisao ovog rituala očito se nalazi u nedefinisanoj izjavi koja ruka predstavlja koju majku pa se vjerovatno time željelo zbuniti i zaplašiti zlo sa volšebnom snagom neopisive roditeljske ljubavi i brige, pred kojom ono mora ustuknuti.

Još jedan zanimljiv aspekt iz narodne tradicije u kojem se potencira profilaktička uloga kćerke božijeg Poslanika, očit je u primjeru pozajmljivanja sjemena za sjetvu. Naime, kada neka domaćica poklanja drugoj sjeme za vrt ona govori: "Tebi hazreti Fatime daje ime a meni ostavlja sime (sjeme)!". To čini iz predostrožnosti da joj i dalje ima napretka u vrtu.


(1) U kultu liječenja ne postoje jasne podjele na religijsko ili pagansko, već drevni iscjelitelji služe se svim onim za što misle da im može pomoći. Pod pritiskom društvenih i religijskih promjena oni pojedine segmente vješto umataju u vladajuću simboliku pa Velika Majka postaje hazreti Fatime, uz egzorcističke formule se dodavaju kur'anske molitve, itd. No, već i površnom analizom skoro svih oblika narodne prakse liječenja vrlo lako je prepoznati segmente ilirsko-paganskog vremena koje je oblikovalo i odredilo habitus bosanskog čovjeka kroz sva njegova postojanja na Balkanu.

Žena iz sna sa tri ruže


Fatima je ime često vrlo poznatih stravarki te se, kako je ostalo zabilježeno, tradicionalno davalo iz velike ljubavi kćerkama jedinicama. U narodu se vjeruje kako žene sa ovim imenom najčešće rađaju samo mušku djecu što je očito aludiranje na Hasana i Huseina, sinove hazreti Fatime. Od rahmetli stravarke Fatime D. čuo sam jedne prilike kako su najače hodže za liječenje i pisanje zapisa one koji nose ime Hasan, što se opet može dovesti u kontekst već gore napisanog.

Sama hazreti Fatima najčešće se u narodnoj predaji BiH vezuje za falanje u grah, gdje se tvrdi kako se ona bavila ovakvim načinom ogledanja. Upravo zbog toga prije svakog falanja zrna graha sakupe se u ruku i držeći ih ispred usta izgovori se prva kur'anska molitva, posveti pred dušu hazreti Fatime i onda stave na stol. Time se ona nadahnu i osnaže te stave pod direkciju više sile kako bi na pravilan način pokazala nečiju sudbinu, jer kako tvrde bosanske faladžinice "grah nikad ne griješi, već samo onaj ko ga tumači!".

U periodu kada sam intenzivno posjećivao lokalne stravarke u želji da prikupim što više informacija o njihovom radu susreo sam sada već rahmetli Aliju K. koja mi je ispričala o svom neobičnom susretu s hazreti Fatimom. Nju je Alije, prema kazivanju, sanjala jedne večeri i opisala kao "izuzetno lijepu mladu ženu, sa velikim tamnim očima i bijelim licem, koje je ukrašavao bijeli rubac na kojem su bile vezene tri crvene ruže".

Od nje je tom prilikom, navodno, saznala da treba nastaviti sa praksom liječenja svoje majke, inače mudre žene, jedne od rjetkih koja je početkom dvadesetog vijeka u konzervativnom društvu poput bosanskog bila pismena. Ono što mi je posebno bilo zanimljivo u njenom izlaganju jeste jedan ljubavni recept za povratak muža u čijoj basmi su glavni protagonisti upravo hazreti Fatime i njen muž Ali, te njihovo povezivanje sa najsvetijom biljkom kod Bošnjaka - sedefilom.(2)


Ruka hazreti Fatime

Prema arapskoj predaji hazreti Fatime je saznavši o suprugovoj nevjeri toliko bila uznemirena i uplakana da je prilikom mješanja vruće smjese od šećera i badema opržila dlan i prste. Povrijeđenu ruku stavila je na svoje grudi, blizu srcu, i duboko uzdahnuvši rekla:" Dragi Allahu, daj mi snage da sačuvam strpljenje i mir, zaštiti me i pomozi, samo se u Tebe uzdam!" Kako nastavlja predaja te su iskrene riječi emotivno i fizički povrijeđene i ponižene žene toliko dirnule Allaha da je istog trena učinio berekat na njenu ruku (blagoslovio je) i od tada motiv njene ruke postao je najpopularnija i najpoznatija hamajlija po cijelom Bliskom istoku a i šire.



Ruka hazreti Fatime je posebno omiljena među Arapkinjama koje je nose oko vrata vjerujući da će im ona podariti sreću, ljubav, plodnost te očuvati brak. Muškarci pak ovu hamajliju nose kako bi im se "otvorili putevi" tojest ostvarili uspjeh na putovanju, u poslu, trgovini, ispitima... Oba spola ruku hazreti Fatime nose i zbog njenog apotropejskog značenja - ona ih štiti od urokljivih očiju, magije, zlih duhova.


(2) Bosanska predaja tvrdi da je hazreti Ali rođen drugog augusta pa se taj dan u BiH naziva i Aliđun (Aligun:od turske riječi gun tojest dan). Fatima i Ali se spominju i u jednoj basmi koja glasi: "Hazreti Fatime cvijeće sadi, hazreti Alija baštu ograđiva...". To nije jedina basma u kojem se njih dvoje dovode u vezu sa biljem pa u drugoj basmi koja se izgovara prilikom sađenja povrća govori:" Hazreti Alija bašču sadio,šta je usadio – sve mu se podmladilo! Veledalin amin".
U Iranu i Turskoj postoji mnogo legendi o Aliju, inače nasljedniku Muhameda pejgambera, a među najpoznatijim je ona po kojoj je on poznavao okultno znanje te mu bio vičan. Svojim sinovima, Hasanu i Huseinu, kada su bili djeca, napravio je hamajlije koji su nosili oko vrata a u cilju da ih zaštite od urokljivih očiju. Njemu i Fatimi se također pripisuje nadarenost falanju, ona je, navodno, umijela tumačiti zrna graha a on figure u talogu kafe. Vjerovatno zbog toga njihova imena nalazimo u fal-basmama odnosno formulama kojima se namjenjuje proricanje.

Šamanizam i sufizam

Iscjeliteljska tradicija gdje dominantnu poziciju ima kućno ognjište izuzetno je zastupljena u šamanizmu naroda Centralne Azije i Turske u ritualima liječenja vatrom, topljenjem olova ili voska, te upotrebom pepela uzetog sa ognjišta. Interesantno je kako se misteriozni iscjelitelj Lokman, poznat i u bosanskim narodnim predajama, posebno u onoj gdje ima moć komunikacije sa biljkama preko praha od zmije, navodi kao treća kultna figura u islamsko-šamanističkom kultu liječenja. Za njega se tvrdi da je proširio vještinu liječenja odžaklija, a možda i interesantnije od toga jeste da 31. kur'ansko poglavlje nosi njegovo ime (arapski Luqman), što može biti sasvim slučajno ali i ne.

U mnogim sufi redovima ta praksa je vidljiva i prezentira se kao nasljedna vještina koja potječe od samog Poslanika. Naime, kako se vjeruje u sufizmu, Muhamedu pejgamberu se jedne prilike javio tajanstveni glas iz vatre i dao mu uputu kako može pepelom zamućenim u malo vode liječiti bolesne ljude. Poslanik je odlučio poslušati misteriozni glas i od toga dana je ozdravio mnoge bolesnike ali sa godinama se umorio i predao taj dar liječenja svojoj kćerki hazreti Fatimi (često nazivana Fatima al-Zahra ili Bibi Fatima), držeći je za ruku (3). Po uzoru na tu predaju iskovan je termin "Fatimina ruka" koji na duhovnom putu sufi-iscjelitelja ne može biti jasnije pojašnjen od ovoga kazivanja, no, ima i drugih tumačenja. Naime, prema jednom od njih, inače omiljenim među sunitima, motiv ruke direktno je vezan za samog Poslanika kojem su zakletvu lojalnosti njegovi sljedbenici položili kroz dodirivanje Muhamedove ruke.

Naravno da predaju o hazreti Fatimi i njenom daru liječenja treba prvenstveno gledati kao nastavak šamanskog kulta iscjelivanja, koji je pojavom islama doživio određene preinake. Paradoks bogatim narodnim predajama i legendama, kao i sufijskim učenjima, jeste taj da zapravo jedini hadis koji govori o liječenju hazreti Fatime, a on potječe od Ismaila Bukharija, gdje se navodi, kako su Fatima (a.s) i njen muž Ali Ibn-Talib (a.s) pomagali u liječenju Poslanikovih rana koje je ovaj zadobio u bitci kod Uhuda. No, prema tom hadisu Fatima je Muhamedu previjala krvave rane odnosno nije bilo nikakvog neobičnog iscjelivanja. Upravo zbog toga, ne treba čuditi da u onim podnebljima gdje je šamanistička praksa, unatoč islamu, ostala dominantnije prisutna nailazimo i na drugačije predaje i interpretacije porijekla Fatiminog dara liječenja. Naime, jedna takva predaja može se i danas čuti u plemenima istočnog Turkmenistana:

-„Kćerka božijeg Poslanika jedne prilike je odmarala u sjeni nekog stabla kada je u nekom trenu s neba sletjela žuta ptica na jednu od grana. Istom momenta ta grana se u potpunosti osušila. Ubrzo iza toga zla ptica je odletjela sa tog drveta a sjena njenih krila padne na noge Bibi Fatime te se ona razboli u toku sedam dana. Kako nije bio u mogućnosti da je izliječi, Poslanik zamoli Allaha za pomoć. Bog mu udovolji i posla četrdeset evlija da je izliječe. Silazeći sa nebesa sedmorica među njih četrdeset, izdvojiše se i spuštajući se oko njene kuće, budućeg turbeta, predadoše božiji blagoslov na nju. A zatim svih četrdeset napraviše krug oko kuće i ozdraviše hazreti Fatimu.“

Pojedini sufisti smatraju da je Fatimina iznenadna bolest zapravo inicijacija a žuta ptica simbol zlih duhova. Nadalje, broj sedam je uz broj 40 najmagičniji u islamskoj tradiciji na kojem počivaju temelji spiritualnog svijeta, pa stoga sedam evlija imaju svoje specifično značenje. Četrdeset izabranih i poslanih od Allaha da izliječe Fatimu zapravo su mitološki duhovi poznati širom Irana i Centralne Azije kao čihiltan ili čiltan, što znači „četrdeset duhova“ (čil označava broj 40 a tan je naziv za duh). Ovaj broj se često pojavljuje u religijskim predajama i motivima širom islamskog svijeta a naročito u sufizmu. U bosanskoj tradiciji to je broj izlječenja.



Inicijacija u kult liječenja

Ono što daje mističan dojam svim ovim predajama, kao i samoj praksi, jeste ta spiritualna poveznica koja neku osobu doslovno preko noći učini sposobnim iscjeliteljem, koji na osnovu svog rada i rezultata stječe veliko poštovanje okoline. Iako znanjem liječenja vladaju oba spola, kako smo i vidjeli u primjerima, ipak se žene primjetno izdvajaju, vjerovatno i zbog svoje otvorenosti i urođene komunikativnosti.

Iniciranje u kult liječenja uvijek se događa tako što određena (odabrana) osoba sanja hazreti Fatimu, koja joj ona saopći svoju volju i obdari je potrebnim znanjem i moći. Ovdje je ipak, svakako, veći naglasak na samu iscjeliteljsku moć pošto, na primjer, velika većina turskih odžaklija u skoro svim ritualima ponavlja standardnu formulu:“ Ovo nije moja ruka...“ Po kojoj definiciji sama Fatima odabire buduće iscjelitelje ostaje još uvijek nepoznato no primjer jednog slučaja nagovještava kako se iskrenom željom i voljom taj dar može i svjesno privući. Tako jedan ženski iscjelitelj, odžaklija, koja je poznata i kao „Fatimina sluga“ ispričala je svoju priču o inicijaciji, objavljenoj u knjizi Šamanizam u islamu (4):

-„Moj prvi poziv od strane hazreti Fatime desio se u 14.godini, ali ja tada nisam bila ozbiljnije upućena u islam, šamanizam niti sufizam. Doista, na neki način bila sam zapravo ateista, vjerujući samo u racionalno. A onda mi je naišao period kada sam počela intenzivno razmišljati o hazreti Fatimi i spletom okolnosti došla sam do nekih povijesnih knjiga i ono što sam u njima pročitala i saznala fasciniralo me je. Ipak, ta faza potrajala je svega nekoliko mjeseci i onda sam je gurnula u stranu i zaboravila. Nakon nekog vremena moj život je krenuo nizbrdo a nesreće i problemi su se zaredali munjevitom brzinom. Našla sam se u vrlo lošem odnosu sa partnerom, kojeg je pratilo i zlostavljanje, finansijski problemi, narušeno psihičko i fizičko zdravlje i kao vrhunac užasa – gubitak doma. Tada, u potpunom očaju i beznađu, prisjetila sam se hazreti Fatime, zvala sam je u snu i ona se odazvala i došla te nakon što me izgrdila zbog zanemarivanja i zaborava, dala mi je svoju ruku i od tada sam na ovom mističnom i plemenitom putu. Oporavila sam se od svih teškoća koje su me pratile uz njenu pomoć.“


(3)„Predavanje ruke“ naziv je transmisije dara liječenja kod turskog naroda, kada stari ili onemoćali iscjelitelj (odžaklija) predaje znanje i moć mladom nasljedniku .

(4) Šamanizam u islamu, autor Tierry Zarcone .