Misteriozna Bosna i Hercegovina – između legendi i stvarnosti

autor teksta: Raif Esmerović

Povijest nekog naroda, posebno vrlo daleku prošlost, možemo proučavati i sagledati iz različitih aspekata i pravaca, koji se mogu sažeti u jednu cjelinu, ili pak analizirati pojedinačno. Mitološke predaje i vjerovanja su također jedan od tih pristupa, jer nipošto ne smijemo ignorisati činjenicu da su često legende i mitovi stvarni opisi događaja kojima je narodna mašta podarila i onu nit mističnosti te utisnula ljudska nadanja tog vremena. Zbog toga pravo je zadovoljstvo istraživati povijest bosanskog naroda sadržanu u mitovima, legendama i predajama, tim jedinstvenim fragmentima kolektivne svijesti, koji su kroz usmenu predaju preživjeli do današnjih dana. Zapravo, namjera ovog feljtona jeste da u jednom dijelu obradi i zanimljive aspekte šamanističke prakse bosanskih stravarki isprepletene u drevnim narodnim mitovima, koji su uostalom najbolji odraz života i razmišljanja naših predaka, njihovih navika, duhovnih poimanja i suživota sa prirodom.

Tragovima Tura

Čast da otvori prvo poglavlje bosanske mitološke scene zasluženo pripada mističnom biću Turu (biku) koji prema legendi drži Zemlju na svojim leđima (1). Kuriozitet ove mitološke predaje jeste i u tome što je prisutna jedino među bošnjačkim narodom i kao takva predstavlja iznimno bitan segment u potrazi za našim porijeklom. Istražujući dostupne predaje i podatke o istoimenom izumrlom divljem govedu turu (Bos primigenius) došao sam do zaključka kako su naši preci Iliri najvjerovatnije na teritorij Balkana došli sa područja današnje Indije i Irana, sljedeći ovu životinju u njenoj seobi ka europskom tlu. Naime, prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, pa tako i naše ilirske pretke, čemu svjedoče crteži u prapovijesnim špiljama ali i već navedena legenda.



Iako je nekoliko etnologa navodilo vjerovanje Bošnjaka u zemljodržca Tura u „Prilozi za orijentalnu filologiju“ Orijentalnog instituta u Sarajevu, godina 1980.na stranici 310., navodi se krajnje zanimljiva praksa bošnjačkog naroda, koji je i nakon prelaska s arijanskog kršćanstva na islam nastavio odavati počast starim ilirskim božanstvima, pridruživši ih muslimanskim bogougodnicima poput Vejsila Karanija: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: »Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru(2), Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovu ocu i materi.“

U nastavku teksta autor navodi: "prava je šteta što je Gržić prilično neodređen, tvrdeći da" drži narod u Bosni i danas da svijet počiva na Turu, te kad se trese, da će se potresom pojaviti". Interesantno je da autor navodi kako će se Tur pojaviti pred ljudima kada se desi neki veliki zemljotres, što upućuje na drevne predaje o kijametu koji se među bošnjačkim narodom predviđa onda kada nestanu pčele, ovce i pšenica "na 40 godina prije kijameta".

U Cazinskoj krajini bik Tur se naziva Garonja, što slikovito prezentuje kako je riječ o biku crne dlake, kako je uostalom izgledao i stvarni Bos primigenius. Osobno, meni je zadnje navedeno najfascinantniji podatak pošto je ovo divlje govedo davno izumrla vrsta, naime, zadnji tur živio je do 1627.godine, te se nameće pitanje kako je naš narod upamtio njegov izgled posebno unatoč postojanju skoro nikakvih pisanih dokumenata o njemu. Zapravo, prava je enigma da li je iko u BiH znao da je takvo govedo nekad uopće i postojalo na našim prostorima, naročito među običnim narodom?!

Toponimi

Iliri su, posebno pleme Japoda, poput drugih drevnih naroda, uvijek za podizanje svojih naselja odabirali mjesta blizu vode, gdje su se najduže i zadržavali, baš kao i većina životinja, pa nije nimalo slučajno učestalost toponima koji počinju imenom Tur a nalaze se pored, ili na relativno manjoj udaljenosti od neke veće rijeke poput: Turija u Bihaću, rijeka Una, selo Turjak kod Višegrada, rijeka Drina, Turjak kod Banja Luke, rijeka Vrbas, Turić kod Pelagićevo, rijeka Sava, ili neka mjesta u Hrvatskoj, a u neposrednoj blizini BiH, poput Turanj u Karlovcu, rijeka Korana, Turopolje kod Zagreba, rijeka Sava, etc. Vjerovatno je u prošlim vijekovima bilo i više toponima po Bosni i Hercegovini ali su se kroz burnu istoriju i uticaj kolonijalnih osvajača ona postepeno mjenjala.

Lična imena

Tur i Pir su kod srednjovjekovnih Bošnjaka bila osobna imena što pokazuje popisi koje je navodio A.Sućeška u prilogu „Vakufski krediti u Sarajevu“ /Orijentalni institut u Sarajevu, 1996/ na stranici 120. gdje, između ostalog, piše: „Zajam: 3.600, od cijene (prodatog) meda (?) 360. Jamci: Ibrahim i Osman, sinovi Hizrovi, iz spomenute ulice. Prisutni: Nesuh hodža, sin Muhamedov; Mustafa, sin Tur Alijin; Husein, sin Pir Alije; Sefer hodža, sin Sejidov; Hadži Kurt Alija, sin ...“. Na stranici 223. navodi se popis u kojem pored drugih imena stoje i ova dva: „Tur Ali, sin Murada, Pir Ali, sin Murada...“, itd.

(1) Prema bošnjačkoj predaji ovaj svijet stoji na leđima divovskog bika Tura (Garonje). Kada on mrdne uhom negdje na zemlji se dogodi potres, a onog dana kada se Tur strese cijelim tijelom desiće se smak svijeta. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme zemljotresa narod kazuje da je to rika bika Garonje.

(2) Pir je naziv koji se najviše veže za sufizam, označava šejha, duhovnog vodiča, sveca. /The Pir or Sufi Saint in Pakistani Islam/. Oganj dolazi iz ilirskog jezika, kao i naziv ognjište, te označava vatru. Vrlo je moguće da se iza imena „Ognju i Ognjevu Piru“ - doslovni prijevod bi bio "vatri i vatrenom svecu"- kriju božanstva kućnog ognjišta, u koja po ilirskom vjerovanju pripada i zmija. Nameće se sam od sebe zaključak da su Oganj i Ognjev Pir drevna božanstva naših predaka odnosno vatra i zmija, totemi kuće i familije.

Velika ptica - stvoritelj života na Zemlji

Iako se šamanistička praksa u Bosni kroz zadnje vijekove minimizirala i svela na nekoliko segmenata folk medicine ne smije se zanemariti bogata ostavština u oralnoj predaji. Taj iznimno blizak kontakt čovjeka i prirode – prirodnih sila- najbolje se može doživjeti kroz određene legende, poput one koja se još uvijek može čuti od pojedinaca, obično staraca, a koja je u potpunoj opoziciji sa monoteističkom predajom o genezi. Naime, u njoj se tvrdi da život na Zemlji nije stvorio Allah nego da je na samom početku vremena naša planeta bila prekrivena nepreglednom pustinjom, bez ijednog znaka života. Jedne prilike je preko nebo preletjela Velika nebeska ptica i vidjevši ispod sebe tu nepreglednu pustoš obuzela ju je tuga i ona ispusti suzu koja pade na zemlju te od nje nastade veliko jezero, koje se iz dana u dan sve više širilo i produbljivalo dok napokon ne postade veliki ocean. A onda iz dubina vode pojavi se život na površini i raširi po nekad pustom tlu (3).

Sjećanje na tu veliku gigantsku pticu, koja je udahnula život pustoj zemlji, ostalo je kroz vijekove u sjećanju Bošnjaka koji su joj u znak zahvalnosti za njenu životodarnost poklanjali/žrtvovali miris voća, sa kojim se ona, navodno, hrani. To bi činili tako što bi na površinu šporeta ostavljali kore od jabuke ili naranče, kako bi se iz njih širio miris i odlazio u pravcu neba. Iako danas postoji i mišljenje da je ta Velika ptica možda mogla biti i vanzemaljski brod koji je donio život na Zemlju, kao neku vrstu eksperimenta, ne treba umanjivati važnost same legende, kao ni činjenicu da postoji još nekoliko predaja o Velikoj ptici, među kojima i ona o tome kako se opkladila sa samim Bogom da će spriječiti susret i vjenčanje mladića i djevojke, koja ima dublji smisao i aludira na postanak prvih ljudi na Zemlji.



(3) Navedenu predaju čuo još u djetinjstvu od rahmetli Đulse Ordagić (Velika Kladuša), koja je pripovijedala i druge narodne mitove poput onog o ulasku zmije u čovjeka i rađanju snijeti, no, ova me se legenda posebno dojmila zbog toga što nam je ta mila starica, inače čest gost u našem domu, htjela objasniti zašto na Zemlji ima toliko tuge i boli - zato što je i sam život nastao od suze. U dubljem smislu, predaja zapravo otkriva da je nastanak života fluidan odnosno vezan za vodu, spermu ili plodnu vodu tojest amnijsku tekućinu.

Duša i stvaranje čovjeka

Iliri su njegovali politeizam čiji su segmenti prisutni u svim predajama bosanskog naroda kao što ćemo vidjeti u nastavku teksta. Toteizam i animizam, koji su krucijalni za samu definiciju politeizma jasno se uočavaju u nekoliko bitnih dijelova bošnjačkih mitološki predaja poput onih o zviždenjaku, zvijezdi kao staništu duše, izvoru vode i drvetu. Za njih se smatra da su totemi, ali isto tako i astralni, animalni i vegetativni dvojnici, preko kojih je ljudsko bića čvrsto povezano sa prirodom i njenim silama koje ga okružuju.

Bez svake sumnje sjeme života potječe iz svemira i neko ili nešto ga je donijelo i posijalo na Zemlji iz nama još uvijek nepoznatog razloga. No, drevno ilirsko vjerovanje kako svaki čovjek ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je konektiran preko sredine čela, onog mjesta koje se naziva "treće oko" potvrđuje teoriju o svemirskom sjemenu života. I samo bošnjačko vjerovanje kako u životinjama, posebno psima, može biti i ljudske duše te živopisnim narodnim opisima scena iz pakla, u kojima ljudi kažnjeni zbog grijeha skoro uvijek imaju određenu interakciju sa životinjama, navodi na sličan zaključak.

U BiH postoji nekoliko mitoloških predaja o stvaranju prvog čovjeka i svaka od njih je u duhu monoteističke dogme o Ademu i Havi, kao prvim ljudima na svijetu. No, ono što budi pažnju jesu pojedine predaje o ljudskom tijelu i duši. Osobno meni najzanimljivija je ona koja navodi poteškoće u božanskoj kreaciji čovjeka, naime, najveći problem je bilo priviknuti ljudsko biće na zrak i disanje, što potvrđuje legenda kako je prvom čovjeku Bog najteže dizajnirao nos. Taj praiskonski problem nije prevaziđen do današnjih dana ukoliko, uzmemo u obzir veliki šok koji doživi novorođenče pri prvom udisaju zraka, nakon izlaska iz majčina tijela, a što je popraćeno velikim bolom i glasnim plačem.



Prema bosanskoj predaji kada se zametne emrij u majčinoj utrobi, u prvih 40 dana, Bog mu odredi cjelokupnu sudbinu. Međutim, iako možda pomalo skriveno u ovom vjerovanju se insuinira na spajanje embrija sa dušom odnosno svijesti, koja ga zatim učini fetusom i omogući mu da se razvije. Odnosno, vjeruje se kako embrij u prvih 40 dana nije istinsko biće, sve dok mu se nadnaravnom intervencijom ne pokloni dar života odnosno duša/svijest, kako bi imao svoju sudbinu. Postoji mišljenje da duša ne ulazi u emrij odnosno fetus odjednom nego postepeno, u etapama, i to kroz glavu (tjeme) što signalizira vjerovanje bošnjačkih žena da se novorođenčetu zatvori tjeme u potpunosti tek kad bude u stanju reći - jaje (4). Oblik jajeta i jabuke, narodne predstave same duše, vrlo je sličan i zapravo rezultat određenog diferenciranja kroz narodnu predaju, koja je dominantno usmena, te je kao takva kroz generacijske nizove pripovijedanja doživjela manje ili veće preinake. No, što je najbitnije zadržala je svoje suštinsko značenje.

Sukladno čovjekovom rastu i razvoju, raste i njegova duša. Do duše, koja se u bošnjačkom narodu opisuje, kako je već navedeno, da izgledom najviše podsjeća na plod jabuke, teško se dolazi "jer ima sedam slojeva omotanih oko nje" - naime, koliko sam uspio dokučiti iz kazivanja informatora prvi sloj bi trebala biti aura, onda koža, dlake (kosa), krv, meso, vene i kosti. Duša se opisuje kao neka vrsta stranog parazita, koja kada uđe u tijelo, svojim dugim energetskim pipcima omota se oko svake kosti u tijelu 99 puta te "zbog toga nije lako umrijeti!". Kako dalje tvrdi narodno vjerovanje prilikom umiranja duša se prvo povlači s perifernih dijelova tijela, iz ruku i nogu, kada se obično kaže za umirućeg da su mu hladne ruke ili noge.

Nasilna smrt, posebno ona u kojoj čovjek biva ubijen ili mu se tijelo raskomada, narušava regularan proces odvajanja duše od tijela te nuspojava takvog događaja su vrtlozi neharmonične energije koje je naš narod u prošlosti nazivao Prepasti. Nameće se dilema da li nasilnim komadanjem živog ljudskog tijela biva prekinut i dio duše koji se nalazi u odsječenom udu. Naime, nakon Drugog svjetskog rata narod je izvještavao o noćnom pojavljivaju nejasnih vrtloga vjetra i magle, koji su se na tren pretvarali u crne figure, po livadama ili mjestima uz potoke i rijeke, gdje su se poput minijaturnih tornada uzdizali visoko u nebo. Osobito takva iznenadna pojavljivanja "duša koja uznemireno zovu upomoć" događala su se na mjestima pogibelji, gdje su vojnici, ali i civili, nasilno gubili noge ili ruke. Bosanski narod je pojave Prepasti smatrao potragom duhova za izgubljenim dijelovima tijela. Navodno, Prepasti bi netragom nestajale tek onda kada bi kiša oprala svu krv sa površine a plug zaorao kosti u zemlju. Vjerovalo se da čim bi zemlja u sebe primila i zadnji dio ljudskog tijela, duša bi pronalazila svoj mir. Isti slučaj zbivao se i sa životinjama, čija pojavljivanja narod je nazivao drugim imenom - Prikaze. U oba slučaja, pri takvim nadnaravnim susretima, postojala je opasnost da čovjek oboli od stresa i uplašenosti.


(4) Ne treba zaboraviti tradicionalni bošnjački obred darivanja kokošijeg jajeta ili jaja novorođenčadi kao simbol zdravlja i života što svakako ima veze sa već napisanim. Pozadina ovog darivanja može imati i svojevrstan magijski motiv "darivanja duše" ili njenog osnaživanja.

Umiranje muške djece

U svim bosanskim drevnim predajama nazire se šamanistička praksa povezivanja ljudi sa svijetom životinja, biljaka i duhova koje oni predstavljaju. Prve biljke koje su se pojavile na zemlji su haptovina (Sambucus ebulus)(5) i odoljen. Za obje se tvrdi da su najstarije bilje na svijetu. Posebno je interesantna stara bosanska predaja o tome kako niti jedno muško dijete u BiH nije moglo preživjeti više od 24 sata od rođenja sve dok iz zemlje nije niknula biljka odoljen (Valeriana officinalis). Prema toj legendi moglo bi se zaključiti kako je ova biljka našim precima bila jedna od kultni te istovremeno simbol muške snage i života. No, i ova legenda može nas odvesti na put teorije kako proces stvaranja prvih ljudskih bića nije bio nimalo lak i očito se ponavljao nekoliko puta sve dok nije doveden do učinkovitog stadija.



Odoljen je naziv koji dolazi od pojma odoliti nečemu, a u folkloru BiH se smatra biljkom koja ima apotropejsku snagu da zaštiti ljudsko biće od zlih duhova i magije - negativne energije - što prejudicira teoriju po kojoj je stvaranje prvog čovjeka, koji je bio muškarac, nije bilo moguće dok se nije pojavio odoljen, vjerovatno biljni totem naših predaka, koji treba dodati već postojećem popisu.

U narodnoj predaji se kazuje kako vila običava, dok sjedi na kamenu ili pored rijeke, češljati svoju dugu zlatnu kosu i pjevati: "Da zna majka šta je odoljen trava ne bi sina u crnu zemlju pokopala!". Kako se da naslutiti iz navedenog potreba za šamanističkim pristupom prirodi je duboko ukorijenjena u svijesti našeg naroda, i stalno naglašava i potvrđuje iznimno blisku povezanost čovjeka sa svijetom koji ga okružuje a naročito mističnim silama.

(5) Haptovina ili skraćeno hapta koristi se u kultu mrtvih, naime, u prošlosti je bio običaj da se mejitu na grudi stavi nož a iznad glave se postavljao stručak sedefila, ukoliko ga nije bilo zamjenjivala bi ga ćabarska trava ili hapta.

Snijet - mladunče zmaja


Jedan od najvećih tabua bosanske mitološke scene su snijeti - mladunčad zmaja koje rađaju pojedine žene.(6) Svaki put kada bi žena imala teži porođaj sumnjalo se da možda neće roditi snijet, pošto je takav porod mučniji, žena mnogo krvari i teže se oporavi nego kod normalnog rađanja. No, stare Bošnjakinje su često govorile kako je sevap roditi snijet. - " To ti je, kao da si dvoje živih rodila! Koja žena rodi tri puta snijet, njoj su svi grijesi oprošteni i ići će poslije smrti svakako u džennet, toliko je to Bogu drago!".

Kako sam već napisao na početku snijet je jedan od najtabuiranijih mitova koji postoje kod bosanskog naroda te mi je trebalo puno truda da prikupim dovoljno informacija za tekst. Istražujući predaju naišao sam na nekoliko opcija tumačenja samog mita: pseudotrudnoća, prijevremeno rađanje uginulog ploda, rađanje nakaze, jedan oblik tumora, i na kraju, ostaviću mogućnost da možda doista postoji neko nadnaravno objašnjenje.

Prema kazivanju žena sa područja istočne Bosne snijet izgledom podsjeća na istoimeni parazit na kukuruzu, pa se navodno zbog toga tako i zove. Još se tvrdi da liči i na goveđe srce. Čim se rodi, ako bude živo, prisutne žene ga zatuku metlom, pa omotanog u krpu ili neku staru odjeću zakopaju u stajski gnoj, ili pod kakvu voćku, pošto se ne smije baciti nego zakopati od straha pred osvetom zmaja. Međutim, na području Sarajeva i Doboja za snijet se kaže da izgledom najviše podsjeća na krticu te čim, izađe iz žene, cikti i bježi po sobi, kako bi izbjeglo da ga ne ubiju. Na krajnjem sjeverozapadu Bosne, u Cazinu i Velikoj Kladuši, snijet se nije ubijala nego se dozvoljavalo da pobjegne, najčešće zbog toga što su žene tog podneblja u prošlosti vrlo često same se porađale, pogotovo ako im to nije bila prva trudnoća. Uz nju bi se po mogućnosti našla svekrva ili neka starija žena "za prvu pomoć". Kako je kod Bošnjakinja u tom dijelu BiH bio prisutan tradicionalni strah od zmaja, najpraktičnije rješenje je bilo dozvoliti snijeti da pobjegne a za javnost reći da je dijete umrlo i time se stavljala tačka na cjelokupan događaj.

Kada se realno analizira većina žena u prošlosti su rađale troje, četvero ili više djece te usljed neadekvatne zdravstvene brige i izostanka poroda u bolnici, dešavala su se umiranja djece. To se čak u prvoj polovini dvadesetog vijeka smatralo normalnom pojavom, koja je uostalom pogodovala i samoj predaji o snijeti. Prilično jednostavno je mogla proći izjava u slučaju snijeti da je dijete umrlo pri porodu. Naravno, ne treba ignorirati niti činjenicu da su pojedine žene, preljubnice ili udovice, iskorištavale takvu propagandu za čedomorstvo, no, ipak, takvih je slučajeva bio mali procenat.


Zmajevi - pohotni ljubavnici


Više od bojazni da bi bile ismijane od okoline, žene koje su rodile snijet plašile su se odmazde samog zmaja, pa se svaki slučaj tabuisao, i uvijek se o snijeti pričalo uz određenu dozu strepnje, što manje i kraće, uz jednostavno obrazloženje "da o tome ne valja pričati!", što je uostalom tradicionalna izjava pred svim onim pojavama koje bosanski narod nije u potpunosti razumio ili se u krajnjem slučaju nije ni htio baviti, iz ovog ili onog razloga. U skladu sa tim su i svjedočanstva o samom događaju najčešće vrlo štura. Sedamdesetih godina dvadesetog vijeka u Slapnici, općina Velika Kladuša, H.M. prema kazivanju rodila je snijet.

-Tada, sinko, nije bilo ići k'o danas kod doktora u bolnicu rađati, nego su se žene porađale kod kuće a neke i na njivi. Desilo se da sam bila sama u kući kad su me uhvatili trudovi. Mučila sam se i preznojavala dok iz mene nije izašlo dijete u sniti (snit je narodni naziv za kokošije jaje meke ljuske, što se dešava usljed deficita kalcija i fosfora), i samo odjednom nestalo?!"



Prema vjerovanju naroda Cazinske krajine, snit ili snijet bježi od ljudske ruke, te stoga čim iziđe iz majčine utrobe histerično cikti, ako osjeti da je u opasnosti, i bježi penjući se uza zid ili bježeći prema vratima kako bi pobjeglo napolje. Međutim, snit ne napušta zauvijek svoju majku nego se, prema kazivanju starijih žena, svake noći vraća i dok majka spava siše mlijeko iz njenih grudi. Navodno, žena bi navečer legla u postelju grudi punih mlijeka a ujutro se probudila praznih.

Primjetno je kako zmaj a i njegovo mladunče uvijek pojedine žene posjećuju dok one spavaju ili ih svojim pogledom hipnotiziraju, nakon čega nastane amnezija na taj događaj. Osim seksualnog ataka na žene zmajevi kidišu i na krave u polju, pa se zbog toga znalo desiti da i krava oteli snijet.

Zmaj, prema kazivanju starijih, ima izrazito lijepe oči boje smaragda kojima obenđija onoga u koga gleda. Njegov fizički izgled vrlo je sličan velikoj zmiji, s tim da zmaj ima dvije male ruke i noge, koje najviše podsjećaju na krokodilske, te veću glavu prekrivenu sa krljušti. Iako nema predaja da posjeduje krila, on prema narodnim kazivanjima može da leti. U nekim od njih zmaj preleće sa drveta na drvo i krije se u šupljim stijenama, dok u drugima on ima izrazitu letačku moć.

B.K., također iz mjesta Slapnica, otkrila je kako je u mladosti imala susret sa zmajem, nadaleko od svoje kuće. Zmaj se krio iza stoga sijena na obližnjoj livadi. Da li se samo izležavao na Suncu ili vrebao neku svoju žrtvu nepoznato je, no, kako ona dalje tvrdi, zmaj se uznemirio i bez ijednog ispuštenog zvuka naglo uspravio i odletio u pravcu neba. Za njega B.K. tvrdi da je bio najmanje dva metra dug. Kada je uzbuđena i šokirana onim što je vidjela to ispričala svojoj neni ona ju je brzo prekorila da o tome nikom ništa ne govori "jer to ne valja!"- u strahu od odmazde zmaja.

Zmaj je, prema svemu priloženom, mistična životinja muškog roda, te je interesantno da u bosanskom narodu nema predaja o ženskim primjercima ovog stvorenja, što se u potpunosti korenspodira sa njegovim interesovanjem prema ženama i kravama, kako bi nastavio svoju vrstu.


(6) I ovaj mit postoji samo kod Bošnjaka, kako u Bosni tako i na području Srbije i Crne Gore odnosno Sandžaka.

Utve zlatokrile


Još jedna mitološka bića, za koja se čak smatra da nemaju spolno obilježje, jesu utve zlatokrilne za koje bosanski narod vjeruje da su pobjegle iz Indije "te zemlje proklete" u Bosnu. Po naravi ova bića su zaštitnički nastrojena prema ljudima, pa čak i cijelom narodu. Pojedincima kojima bi podarile svoju naklonost pomagale su u lovu ali i drugim životnim djelatnostima. Utve zlatokrilne su besmrtne, ima ih tačno određen broj, što znači da nemaju sposobnost reprodukcije.

Predaja ih opisuje kao polu-ženska bića, predivnih lica, bujnih grudi, i sa ljudskim rukama dok od pasa na dolje tijelo im nije ljudsko nego ptičije. U nekim drugim predajama tvrdi se kako im je gornji dio tijela ptičiji, tojest glava, i poprsje, dok su stražnjica i noge ljudski.

Utve imaju krila od zlata, ili boje zlata, čija se svjetlost reflektira nadaleko kada lete nebom. Prema nekim mišljenjima utve zlatokrilne mogle bi biti ptice ilirskog boga Sunca, koje mu vuku kočiju preko neba. Porijeklo ovog vjerovanja svakako je antičko što se vidi iz vjerovanja da nekom pojedincu pomažu u lovu te da su zbog zlatnih krila i polu-ptičijeg izgleda predvodnice solarnog božanstva naših predaka.

Noć zlih duhova i vještica


Bošnjački narod je prije Osmanlijske okupacije i prelaska na islam živio u skladu sa bogumilskim (arijanskim) kršćanstvom i poput drugih krščanskih zajednica obilježavao one važnije praznike kao što su Božić, Jurjevo/Hidirlez i Aliđun. Jedino nije zabilježeno ništa u vezi Uskrsa, što je u korelaciji sa bogumilskim naukom. Naime, bosanski bogumili nisu vjerovali da je Isus uskrsnuo, jer po njihovom nauku on je uzeo prividno tijelo a ne pravo ljudsko, te tako nije ni mogao trpiti niti umrijeti, niti je sišao u pakao niti se uzdigao na nebo.

Kako su svi navedeni praznici, kao i sam Uskrs, zapravo ništa drugo nego li paganske svetkovine prepune magijskog simbolizma obožavanja prirode i njenih sila, takozvanog "kruga godine" na kome se temeljio prastari kult plodnosti, sasvim je realno da ih niti kršćanstvo niti islam nisu mogli potisnuti i zamjeniti. Stoga ne treba nikog čuditi da su ih Bošnjaci zadržali u kolektivnoj svijesti i nakon dolaska islama, ne pridajući im religijsku (kršćansku) formu već isključivo njegujući njihovu pagansku svrhu poput izvođenja obreda plodnosti i zaštite. A da je upravo tako vrlo je lako provjeriti analizom mnogih magijskih postupaka koji su se vršili uoči ili na sam neki od navedenih praznika.

Alija Ćatić opisuje izuzetno zanimljiv običaj Bošnjaka u Prozoru gdje navodi paganske običaje zaštite od zlih duhova i vještica, za koje se od antičkog doba vjerovalo da su izuzetno neprijateljski nostrojeni prema ljudima u vremenu rađanja novog Sunca, zimskog solsticija, koji je Rim, začetnik kršćanstva u Europi, zadržao u konceptu nove religije i pripisao ga navodnom Isusovom rođenju, iako se danas zna da je čitava predaja o Isusu nastala od legende o perzijskom bogu Mitri.

Kako navodi Alija Ćatić bošnjački je narod uoči Božića izvodio stare običaje zaštite od zlih duhova, koji niti u jednom svom segmentu nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa kršćanskom tradicijom tog dana. Naime, večer uoči Božića bilo je pravilo da se konzumira bijeli luk kako bi se njegovim mirisom protjerali zli duhovi od kuće i familije. Isto tako, bijelim lukom bi se svi članovi familije namazali po tijelu prije spavanja a na vrata i prozore su se postavljale grane gloga, kao dodatna zaštita od sila mraka i zla.

Uoči Boźića neko od muških članova familije bi za vrijeme večere prinio prvi zalogaj jela, obično komad kruha, i umjesto u usta stavio bi ga pored sebe, a nakon večere odnosio pod strehu kuće ili štale i tu ga pospremao da bude sve do 6.maja.

Uoči šestog maja (Hidirlez) taj muškarac bi uzimao osušeni komad kruha ispod strehe i sa njime, noseći vile u ruci, odlazio na mjesto gdje se vršila pšenica i postavljao ga na vrh stoga. Kada bi to uradio, strpljivo bi čekao dolazak samih vještica koje bi navodno dolazile "jašući" na drvenim stapovima (u kojima se "udara" mlijeko i pravi maslo) - njihovim "drvenim konjima". Po drevnom vjerovanju u BiH vještice se tradicionalno uvijek sakupljaju u određenim noćima na mjestima gdje se vršila pšenica uz pomoć konja, pošto su ona u obliku kruga odnosno simboliziraju puni Mjesec - Veliku Majku, kojoj je još od Ilira posvećena pšenica. Na tom plodnom mjestu vještice bi se okupljale i slavile svoju drevnu Boginju te izvodile razne rituale i magije.



Prema pisanju Alije Ćatića kada se na vrh stoga postavi komad osušenog jela onda sve vještice žure ka njemu na svojim drvenim konjima,  jer znaju šta ih tamo čeka. Doslovno se otimaju koja će prije ugrabiti taj komad jela, jer ako u tome neka uspije vrlo lako će ubiti čuvara koji ga je tu postavio, pošto će on izgubiti fizičku snagu. Vještice se svojski trude ugrabiti osušeni komadić jela a momak koji ga čuva sa vilama u rukama brani se od njih. Odabir vila kao oružja nije nimalo slučajan jer, prema vjerovanju,  vještice ih se užasno plaše. Uspije li ih muškarac nadvladati, odnosno uhvatiti za kosu, drži ih tako sve dok mu god ne kažu kako se zovu i odakle su. Navodno, često puta se znalo desiti da ga uhvaćene vještice podmićuju sa darovima poput nove odjeće samo da momak ne otkrije drugima njihov identitet.

Očito se često puta vještice nisu mogle pouzdati u diskreciju svog lovca jer, kako dalje navodi gospodin Ćatić, mnogo je onih žena koje su nosile neslavni naziv vještice pa nisu bile dobrodošle u ničijoj kući, pošto ih je lovac odao seljanima. Narod bi ih mrzio i prezirao zbog velikog straha kojeg su budile u mještanima. Najviše ih je užasavala njihova sposobnosti da naude domaćoj stoci, od koje familija živi, jer navodno svaka vještica može iz velike udaljenosti, u opsegu dvadeset kilometara, djelovati svojim čarolijama na neku kravu i na daljinu je "pomusti" - oduzeti joj mlijeko.

Kada se studioznije analizira opisani običaj, koji se davno izgubio, veoma lako je u njemu vidjeti sve elemente vještičije, paganske religije a naročito je interesantan taj simbolizam vještica i jednog muškarca (lovca) koji drži vile, čiji oblik ima rogove. I samo mjesto takozvano guvno, u obliku kružnice, prepuno je simbolike kako punog Mjeseca (Velike Boginje), vagine-stomaka, te isto tako i magijskog kruga.

Ne treba ništa manje niti zanemariti onaj ritualni postupak kada muškarac prinese komad hrane otvorenim ustima, ali ga ne stavi u njih već pospremi ispod strehe, što savršeno vjerno prikazuje ritualni poziv na plodnost (oplođivanje), jer ne treba zaboraviti kako vještice hrle ka njemu ne bi li došle u posjed tog dragocjenog rekvizita, koji uostalom predstavlja muškarčevu spolnu i životnu moć. Oduzmu li mu ga on klone, izgubi snagu i biva pobjeđen, umoren, odnosno žrtvovan. Sve su to segmenti paganskog mita o Boginji i Bogu, koji je istovremeno njen muž i sin, te sa kojim ona obnavlja vječni krug plodnosti kroz njegovo umiranje i ponovno rađanje.

Bijeli luk i tajna vječnog života

U Bosni se vjeruje da od svake bolesti ima lijeka, jedino nema od smrti, mada bi, tvrdi narod, i od nje bilo lijeka kada bi se moglo sjeme od bijelog luka uhvatiti. Međutim, lukave vile preko noći uzberu sjeme i odnesu ga sa sobom, i tako vijekovima ljudima ne dozvoljavaju da ostvare želju za besmrtnošću.





Zmija u ljudskom tijelu

Još od drevnih bosanskih predaka Ilira zmija zauzima primarno mjesto po svom religijsko-mitološkom značaju. U predaji o genezi prvi Ilir ili praotac nastao je od zmije te zbog toga ona ima centralnu ulogu u samoj familiji, predstavlja animalnog dvojnika glave familije, te štiti kuću i njene stanovnike od svakog zla. Prilikom zidanja kuće, sve do sredine prošlog vijeka, obavezno se ostavljala mala rupa na zidu, pri samoj zemlji, kako bi u njoj mogla obitavati takozvana kućna zmija. Nju često niko od članova familije nikada ne bi vidio ali se usprkos tome čvrsto vjerovalo u njeno postojanje pa joj se znalo pored rupe u zidu ostavljati hrana ili zdjelice sa kravljim mlijekom. U pojedinom dijelovima BiH graditelji bi uklesavali crtež zmije na zidu, kako bi na taj način označili njenu svetu ulogu i iskazali joj dobrodošlicu.
No, osim toga u bosanskom narodu se vjerovalo kako šumska ili poljska zmija može ući u čovjeka i neko vrijeme živjeti u njegovoj utrobi. Naime, kako to pričaju seljaci u prošlosti se znalo desiti da neki čovjek zaspi napolju, na livadi, ili pod krošnjom stabla, te da mu kroz otvorena usta u tijelo uđe zmija. Takav čovjek bi se raspoznavao po naglom mršavljenju i bljedilu u licu. Po kazivanju seljaka, sve ono što bi on pojeo i popio jela je zmija u njemu i na taj način oduzimala mu hranu i snagu. Ukoliko se zmija ne bi istjerala iz ljudskog tijela taj čovjek bi nakon nekog vremena mogao i umrijeti. Stoga se pekla mlada kokoška i nalijevala posuda sa mlijekom pa ostavljala pored lica te osobe dok bi ona spavala. Zmija bi, navodno, privučena mirisom piletine i mlijeka izišla iz ljudskog tijela i tako ga oslobodila svoje pogubne prisutnosti. Kako još informatori tvrde takva zmija bi obično nakon izlaska bila potpuno bijele boje. Sasvim je očito kako je i ovo vjerovanje ilirsko te da odražava mitološku tezu o bliskoj povezanosti zmije i čovjeka.

Bosanske stravarke – šetači između dva svijeta


Ritual salijevanja olova sa kojim se tradicionalno vijekovima u Bosni i Hercegovini otklanjaju posljedice magijskih napada, zlih očiju, straha, neobjašnjivih bolesti i direktnih susreta sa duhovnim bićima, jedan je od najočuvanijih obreda iz narodne medicine. Studioznije analizirajući ritualne postupke tog fascinantnog obreda vrlo lako je uočiti mnoge segmente šamanizma kojem su itekako bili skloni naši preci. Posmatrajući praksu nekoliko stravarki, posebno Ajše i Bilke, koje su svoje znanje liječenja nasljedile od pojedinih članova familije, svjedočio sam scenama koje na prilično autentičan način prezentiraju šamanističku praksu naših predaka Ilira i njihovih animistički kultova.

Animizam (od latinske riječi anima - dah duša) najstariji je oblik ljudskog vjerovanja i religiozne svijesti čovjeka koji se javlja još u doba paleolitika a označava vjerovanje u prisutnost duhova u živim i neživim stvarima i pojavama, a u sebi, prema britanskom antropologu Sir Edward Burnett Tyloru, sadrži „minimum definicije religije“. Arhaična animistička vjerovanja kako pojedini duhovi izazivaju kod ljudi bolest i time narušavaju njegovu urođenu povezanost sa prirodom (harmoniju), izrodilo je vjerovatno još u najranijem dobu ljudske prisutnosti na Zemlji potrebu za komunikacijom sa tim istim negativnim entitetima, čije prisustvo je često nejasno definirano, odnosno, mogu se nalaziti u bilo čemu što okružuje čovjeka.

Pojedinci koji su energetski i mentalno najviše usklađeni sa svijetom duhova tradicionalno su se nazivali šamani, a njihovi nasljednici su bez ikakve dvojbe u Bosni pojedinci oba spola koji se zovu stravari i stravarke, za koje se često puta kaže „da posjeduju moć molitve". Njihova sposobnost manifestira se u tome da mogu snagom volje uzdignuti svoju svijest na jednu višu misaonu razinu, kako bi spoznali spiritualnu referencu i na osnovu nje poduzeli neki od obreda egzorcizma i liječenja duševnih, a ponekad i fizički, oboljenja. U tom nadasve mističnom, ali i rizičnom poduhvatu, šaman se usklađuje sa energijom same Zemlje, upravo onako kako pojedine ptice iskorištavaju snagu vjetra da bi ostajale u zraku po nekoliko sati uz minimalnu upotrebu krila.



Proučavajući praksu stravarke Ajše uočljivo je da ona na samom početku rituala sjedne za stol licem okrenuta ka sjeveru i svoju lijevu ruku (šaku) pozicionira na sredinu čela dok desnu ruku ostavlja slobodnu kako bi njome mogla pomjerati rub posude s vodom u smjeru kazaljke na satu, ili kako se to kaže u narodu „za Suncem“, skoro mahinalno, u toku izgovaranja egzorcističke formule. Sve vrijemo dok se izgovaraju mistične zakletve stravarka fokusirano gleda u površinu vode lagano pomjerajući svoje tijelo lijevo-desno. Zaštita čela pokrivanjem sa lijevom rukom, zapravo skupljenim prstima, bazira se na starom ilirskom vjerovanju kako svaki čovjek na nebu, u svemiru, ima svoju zvijezdu, stanište duše, sa kojom je povezan preko čela. Kako se stravarka u ritualu salijevanja olova direktno izlaže opasnosti od napada negativne energije ona obavezno štiti svoju zvijezdu odnosno čelo od njenog upliva jer u protivnom, tvrde sve bosanske stravarke, „ako ne zaštitiš svoju zvijezdu možeš psihički oboljeti!“

Lagano i ritmički pomjerajući  gornji dio tijela bosanski šaman svjesno se izlaže autohipnozi, dok fokusirano gleda u površinu vode, poznate po svojstvu apsorbcije,i pritom postaje svojevrstan medij, preko kojeg stravarka prodire u nevidljivi svijet duhova. Voda je simbol psihičke sfere i kao takva idealna podloga na kojoj se možda najlakše ljudski um dovodi u stanje jačeg ili slabijeg transa. Pri tome veliku ulogu imaju i same egzorcističke formule, čiji su stihovi u rimi, i izgovaraju se tihim glasom, jednolično, skoro automatski, i zbog čega se moraju naučiti napamet. Ponekad slušaoc ima dojam da stravarka te stihove zbog brze rime izgovara pjevajući. Mišljenja sam kako upravo ta magijska poezija predstavlja ključ svjesnog uvođenja u trans jer poznato je da muzika, a samim time i poezija, stimulira laganu hipnozu lijeve strane mozga, one koja je zadužena za unutarnju komunikaciju.


Puhanje i zijevanje

Analizirajući obrede vudua gdje energično udaranje po površini bubnja, pjevanje i ekstatički ples dovodi do transa ili daleko pasivniji obred plemenskih šamana, koji u samoći i jednoličnim udaranjem po bubnju, praćenim tihim pjevanjem molitvi duhovima izaziva trans, primjećuje se velika podudarnost sa bosanskom stravarkom koja umjesto bubnja koristi posudu sa vodom, iznad koje lagano pomjerajući tijelo lijevo-desno (istok-zapad) tihim glasom pjevuši stihove egzorcističke formule.

Dok mehanički ponavlja tekst neke formule i blago pomjera svoje tijelo, stravarka se oslobađa akumulirane energije tako što na završetku svakog ponavljanja teksta puhne u pravcu površine vode u posudi. Ritualno puhanje u pravcu rekvizita ili bolesnika može se posmatrati kao jedan specifičan vid imitacije božanskog stvaranja čovjeka, kome je Bog, da bi oživio tijelo od zemlje, udahnuo život, ili pak kao prijenos energije koju šaman ili stravarka izazovu u sebi izgovaranjem magijske formule. Puhanjem u precizno određenom pravcu ta se energija usmjeri kako bi proizvela željeni učinak.

Znaci da se stravarka nalazi u fazi ulaska u blagi oblik transa jeste sve učestalije zijevanje, koje donekle prekida samo izgovaranje magijske poezije, no neosporno ima jak psihološki uticaj na nju ali i samog bolesnika, koji obično sjedi u njenoj blizini. Nekontrolisanim zijevanjem ona napreže čeljust i podiže tonus grudi čime si tijelo pumpa zrak do mozga što dovodi do smanjenja njegove temperature. Isto tako, tom fiziološkom pojavom izbaci se određena količina zraka iz tijela, pročisti se, što nesumnjivo u magijskom ritualu predstavlja izmjenu akumulirane energije i oslobađanje. Zijevanje je ponekad doista spontano i van kontrole stravarke a ponekad i ritualna navika no svakako ima važnu ulogu u samom ritualu. Ne treba zaboraviti napomenuti kako su svi šamanistički obredi liječenja fokusirani na oslobađanje tijela bolesnika od jednog ili više negativnih entiteta čime se želi postići ektoplazmični efekat, koji je ponekad vidljiv, materijalan, a ponekad fluidan. Zijevanje bi se u tom slučaju moglo smatrati izbacivanjem toplog zraka, pare, iz tijela.

U narodu postoji vjerovanje kako je ona osoba koja puno zijeva usred dana bila nedavna žrtva nečijih zlih očiju, te da upravo zijevanjem tijelo signalizira kako se nalazi pod direktnim napadom negativne energije koje se želi osloboditi. Izgledno je kako navedeno vjerovanje potiče upravo iz šamanizma naših predaka što potvrđuje i mišljenje stravarki koje konstatira „ako ona (stravarka) intenzivno zijeva tokom egzorcističke seanse bolesnik će vrlo brzo ozdraviti“. Čak su i naši predaci Bogumili smatrali zijevanje fiziološkom pojavom koja oslobađa dušu od patnje, naime, u srednjem vijeku u BiH vjerovali su da je najbolja i najsretnija smrt kada umirući tri puta zijevne, prije nego što izdahne, jer je to siguran znak da će se toj osobi duša spasiti. U tom kontekstu vrlo lako je zaključiti da se gesta zijevanja u spiritualnom tumačenju definira pokretačem oslobađanja od prisutnosti onog entiteta ili pojave koja negativno utiče na ljudsko tijelo i duh.

Dok je u stanju transa šaman na direktan ili simboličan način signalizira odnosno komunicira sa nekim od spiritualnih entiteta i stimulira ga na pomoć. Mišljenja sam da duhovi veoma poštuju pojedince koji imaju sposobnost da prodru u njihov svijet i obrate im se. Posebno zbog toga što upravo oni imaju funkciju ispravljanja nepravilnosti koje sigurno nisu povoljne ni za spiritualni svijet jer, poznato je, kako smo svi međusobno isprepleteni i sve ono što se dešava u materijalnom svijetu ima uticaj na spiritualni i obrnuto. Ni nama a ni nadnaravnim entitetima ne odgovara biti u vrtlozima neharmonične energije. Vjerovatno i duhovi boluju od samih ljudi i njihovog uticaja pa je šamanistička praksa komunikacije između dva svijeta itekako nužna i presudna za opstanak obje strane, te se može konstatirati kako unatoč tehnološkom napretku potreba za spiritualnošću nikada neće prestati.


Uticaj Velike Majke

U šamanističkom liječenju cilj je da se stravarka, ali i bolesnik, usaglase sa prirodnim ritmom odnosno harmoniziraju sa njim, pošto sama bolest ili zlo koje ga je snašlo, rezultat je tog disbalansa. Zbog toga se rituali liječenja uvijek poduzimaju oko izlaska Sunca te poslijepodne, kada Sunce gubi svoju jačinu i bliži se zalasku, aludirajući time na slabljenje i nestanak negativnog stanja. Isti princip vrijedi i za Mjesec. Da bi se dovela u stanje blagog transa, ali i povezala sa prirodnim silama, stravarka okreće svoje lice u pravcu sjevera i izgovarajući stihove egzorcističke formule lagano pomjera tijelo lijevo-desno odnosno u pravcu istok-zapad, imitirajući solarnu putanju, svo vrijeme fokusirano gledajući u vodu. Takav položaj nije nimalo slučajan već svoje izvorište ima u drevnim šamanističkim vjerovanjima. Naime, u antičko doba smatralo se da zvijezda Sjevernjača predstavlja centar oko kojeg se sve okreće što je glavni razlog zbog čega je taj rudiment i dalje zastupljen u praksi bosanskih stravarki. Sjever predstavlja stanje prije sunčeva izlaska odnosno prije rađanja i pojave svjetla. Simbolizira zoru, vrijeme kada moć zla naglo slabi i nestaje. Zora se kod bosanskih stravarki smatra kratkim ali jako bitnim dijelom "kada se noć dijeli od dana", čime se aludira na dijeljenje zla (noć) od dobra (dan) i oslobođenje tojest ozdravljenje. Ukratko rečeno sjever bosanskim stravarkama simbolizira zoru i supstitut je tom dijelu dana, pa je često manje bitno da li ona izvodi ritual liječenja ujutro, oko podne ili predvečer, dovoljno je da samo zauzme pravilan položaj odnosno da su joj tijelo i lice okrenuti u tom pravcu.

Svo vrijeme egzorcizma bolesnik sjedi za stolom nasuprot stravarke šuteći, a između njih ne smije biti nikakvih predmeta po površini stola, kako ne bi bilo fizičkih prepreka u prenosu magijske energije. Isto tako, stravarka upozori bolesnika da dok traje seansa ne ukršta ruke ili noge, čime bi se bolesnik zablokirao i onemogućio primanje i protok zdrave energije kroz svoje tijelo. Iako nije presudan faktor u procesu ozdravljenja, obred se smatra uspješnim ukoliko u toku njega bolesnik bude pospan ili zaspi, što znači da je i on također u stanju blagog sna ili hipnoze.

Šamanizam i kult liječenja duboko su prožeti uticajem Velike Majke „ jer ko će se bolje i više brinuti za zdravlje svoje djece od majke.“ To na jedan lijep i poetski način otkriva i početak najpoznatije bosanske egzorcističke formule: "Mati rodila, mati liječila..." Kada izlijeva rastopljeno olovo u posudu vode, koju drži iznad tijela bolesnika, stravarka obavezno pogleda kroz prozor napolje, u pravcu nekog brda. To nije bez razloga jer od vremena Ilira i Bogumila brda su bila sveta mjesta, posvećena raznim božanstvima, posebno onima koji donose sreću, zdravlje i plodnost "pošto su zaobljena i puna, podsjećaju na stomak trudnice", što nam na najbolji mogući način otkriva poveznicu s Velikom Majkom.