Mada se u knjigama koje pišu pojedini arapski egzorcisti često navodi da bi čarobnjak pokorio džine mora obaviti niz bogohulnih radnji poput gaženja nogama Kur'ana, nošenja hljeba u toalet, pisanja menstrualnom krvlju molitve Fatihe ili pranja genitalija mlijekom u stvarnoj magijskoj praksi nigdje se ne mogu pronaći takva upustva za rad. Zbog toga se može slobodno konstatirati da su ona najobičnija laž i puko plašenje ljudi, vjerovatno bi se napuhao ego samog egzorciste, te se on prikazao nekim svetim čovjekom posebnih moći i karakteristika.
Do džina i generalno spiritualnog svijeta te uspostavljanja nadnaravne komunikacije uvijek se dolazilo i dolazi isključivo dugotrajnim postom, osamljivanjem kroz 40 dana, paljenjem tamjana i upornim ponavljanjem određenih prizivanja. No, treba naglasiti, da čak ni tada, usprkos tolikoj žrtvi i odricanju, često ne dođe do nikakvih rezultata. Smatra se da od stotinu ovakvih pojedinaca tek njih četiri ili pet uspije u svojoj misiji.
Tada obično dolazi do sklapanja usmenog ili pismenog dogovora između pripadnika duhovnog svijeta i čarobnjaka jer u magiji je sve kao i u običnom životu određeno trgovinom, razmjenom usluga. Niti ćete vi nekome činiti besplatno usluge niti će neko vama.
No, prije nego li se odluči sa kim želi sklopiti sporazum čarobnjak se mora prethodno podrobno informirati o rangovima džina. Može se naime desiti da izabere za slugu džina iz slabije skupine ili one koja je zaraćena sa više plemena, što ukratko znači da neće tada imati mnogo koristi od njega. Također, posebno mora biti oprezan da mu u uži izbor ne uđe neki pripadnik zli i pokvarenih džina koji će uložiti sav svoj trud i inteligenciju da na kraju ovlada čarobnjakom i podčini ga svojoj volji.
I kada zadobije svoga hudama, što na arapskom jeziku označava slugu, čarobnjak i dalje mora obavljati magijske rituale, paliti tamjan, crtati krugove i sve ono što nalaže pojedini recept. Samo ovaj put će u svome radu imati pomoć duhovnog bića koje će realizirati ono što se obredom želi postići. Kao nagradu za učinjeno džinski sluga će od strane čarobnjaka biti nagrađen tamjanom i još ponekim darom.
- pečat jednog od sedam džinskih vladara koji se koristi u praksi prizivanja -Malo je poznato da se bez paljenja tamjana ne može izvesti niti jedan ritual u arapskoj magiji te da svaki oblik čaranja ima svoju posebnu vrstu. Smatra se da postoji preko 40 vrsta tamjana no samo desetak ih je u stvarnoj upotrebi. Čim se zapali ponavljanju se magijske formule prepune imena duhova, koji se doslovno pozivaju da se počaste njegovim dimom, pošto im on, kao eteričnim bićama, pruža mogućnost da pred čarobnjakom postanu vidljivi. U tom momentu prikazuju se kao nejasne siluete ili oblici. Doslovno nahranjeni mirisom tamjana džini tada također postaju voljni slušati ono što im čarobnjak naređuje i odaju nekim znakom svoju prisutnost.
Koliko je tamjan moćan i time neophodan u arapskoj magiji dokazuje pisanje mnogih okultnih udžbenika među kojima pojedini redovito navode
kako jedan od sedmorice džinskih vladara po imenu Meimun, koji živi na jednoj od sedam sfera, čim osjeti miris zapaljenog tamjana na zemlji mahne svojim štapom i zapovijedi potčinjenim podanicima da budu na usluzi onome ko ga je zapalio. Time je jasno da je tamjan takozvani dimni signal, prvi i svakako najvažniji, za početak komunikacije između čovjeka i duha.
Tajanstvena moć čvorovaU arapskoj magiji pored pisanja zapisa najpoznatiji oblik čaranja jeste vezanje čvorova. Taj magijski oblik djelovanja bio je poznat još u drevnom Babilonu i Egiptu te je stoga tradicionalan za cijeli Bliski istok. Vezanjem čvorova i puhanjem u njih na kraju zakletve navodno se stvara tegoba na određenom dijelu ljudskog tijela i ono se time blokira, oboljeva ili se pak privremeno paralizira.
Postoji zabilježeno vjerovanje da se čak i sami džini plaše čvorova, iako su sluge magije, pošto su im oni neshvatljiv mističan oblik koji ih istovremeno plaši i zadivljuje. Stoga u Indoneziji i Maleziji egzistira praksa da se svaka hamajlija na kraju izrade omota koncem na kojem se sveže sedam čvorova. Nakon toga se vjeruje da joj džini ne smiju prići tojest naštetiti vlasniku hamajlije.
Kolika je snaga magije čvorova najbolje ilustruje predaja o jevrejskom čarobnjaku koji je božijem poslaniku Muhamedu vezao 11 čvorova želeći ga tom magijom učiniti bolesnim te na kraju i ubiti.
Navodi se
kako je Labid ibn Al-A'sam u svom čaranju protiv Poslanika koristio prva slova imena Muhamed i njegove majke Amine tojest Mim i Alif,
kako bi odredio šta će učiniti sa napravljenim čvorovima. Prema ebdžedu ova dva slova ili harfa pripadaju elementu vode pa je prema tome zaključio da će konac s čvorovima baciti u bunar po imenu Darwan.
Od napravljene magije Muhamed se doista i razbolio a sam lijek mu je otkrio melek Džibril, poznat i kao anđeo Gabrijel, koji mu je objavio dvije zadnje kur'anske molitve. Džibril mu je tada rekao gdje se nalazi čarka a kada su Muhamedu donijeli nit sa čvorovima, on je izgovorio te dvije molitve pred čijom su se svetom snagom čvorovi sami od sebe odvezali i time je magija bila poništena.
Mistično majčino imeI za kraj ovog teksta bilo bi interesantno odgonetnuti jednu od mnogih misterija arapske magije a ona se krije u tome zbog čega se prije konsultiranja ebdžed hisaba, ili u narodu poznatije "otvaranja zvijezde", ili prilikom čaranja ili pak liječenja od magije uvijek traži ime majke od nekog čovjeka ili bolesnika.
Islamski teolozi kao oštri protivnici okultizma smatraju da se majčino ime u ebdžed sistemu koristi iz razloga što čarobnjaci surađuju sa džinima-nevjernicima koji odbacuju religiju i negiraju božiji zakon te stoga ne priznaju niti brak kao svetu instituciju. A time niti roditeljstvo.
Jedno drugo objašnjenje, koje je puno realnije, zasniva se na tome
kako je svaki čovjek na više načina povezan sa svojom majkom, pošto je boravio u njenoj utrobi devet mjeseci, pa stoga cio život ostaje jedan dio majčinog bića. Iz tog razloga se vjeruje da ukoliko se nekom bolesniku ne može "otvoriti zvijezda" da se "otvori" majčina zvijezda i pogleda preko nje u kojem je stanju bolesnik. U toj medijskoj mogućnosti vjerovatno se krije i tendencija čarobnjaka da ostvari što bliži magijski kontakt sa svojom žrtvom tojest preko imena njegove majke. Isto tako, u narodu se vjeruje da mati može u ime svoga djeteta, ako je ono stotinama kilometrima udaljeno, piti naučenu vodu i kaditi se zapisima u cilju da se otkloni magija s njenog sina ili kćerke.
