O novcu bi se puno toga moglo reći i napisati jer on je živa energija koja pokreće naš svijet. No, ovaj put fokusirat ćemo se na neka vjerovanja o njemu te u drugom dijelu otkriti misterije zakopanog novca ili zlata.
Odmah na početku treba upozoriti da se ne smije uzimati novac pronađen na raskršću ili nekom putu pošto se upravo tu bacaju pare nad kojima se obavio prenos bolesti ili crne magije. Ko podigne taj novac sa zemlje preuzet će bolest ili vradžbinu na sebe, što je vrlo teško kasnije otkloniti sa čovjeka. Isto tako, na novcu ne valja sjediti, jer to priziva bolest, pa se treba izbjegava nositi novčanik u džepu na zadnjici. Za te pare i novčanik narod kaže "da je tuđi" jer se lako može ukrasti. Također, nije dobro novac stavljati pod jastuk pošto se može ograjisati.
Sretan je onaj novac koji se dobije za muštuluk ili izvadi iz mladenkine obuće. Sa druge strane, ukradeni novac donosi nesreću i nafaka bježi od čovjeka.
Sa novcem se može pobijediti zlo kako nam govori sljedeći primjer. Kokoš koja pjeva kao kukavica nije dobro držati u blizini kuće, pa je treba što prije prodati, a za taj novac se kupi tamjana i pokloni u crkvu, kako kokošije pjevanje ne bi donijelo zlo ukućanima.
Ko nije škrt i često daje milostinju ima sreće u parama. Još se kaže ko dadne para siromahu ponedjeljkom do petka će mu ih Bog vratiti duplo nazad. Za čovjeka koji ima široku bradu sa rupicom u sredini tvrdi se da je jako škrta osoba.
A da biste stimulirali sreću u novcu poslužite se nekim od ovih jednostavnih rituala.
Kad vidite mladi Mjesec na nebu pokažite mu svoj novac i imat ćete sreće u parama čitavih mjesec dana.
Kod rumunskog naroda na tri velika praznika stavi se novčić u vodu i njome se umije, kako bi se imalo sreće u novcu tokom godine. Ta tri velika dana su Božić, Uskrs i Rusalile, praznik koji se slavi uvijek nedjeljom pedeset dana nakon Uskrsa.
Na Bliskom istoku vrlo je popularan i poznat ritual koji se radi u 27-oj ramazanskoj noći kada se uzme 7 zrna ječma i iznad svakog zrna ponovi 70 puta "Ya Rezzak" . Ta se zrna onda pospreme u novčanik ili torbu kako bi privlačili novac svome vlasniku.
Pare nije dobro usnuti jer narod veli:" pare su paresa odnosno svađa."
Tajne skrivenog blaga
Od starih vremena među narodom Cazinske krajine, ali i šire po Bosni i Hercegovini, kruže priče o zakopanom ili skrivenom blagu koje su Osmanlije bježeći sa ovih prostora sakrili u šupljine starih bukvi ili zakopali u ćupu, vjerujući da će se brzo vratiti po njega. Osim tog spominje se i rimsko, pa i ilirsko blago, koje prekriveno teškim naslagama zemlje vijekovima čeka svog pronalazača. Sve te priče raspirivale su generacijama maštu običnog naroda koji je vjerovao da se uoči nekih posebnih dana u godini poput Blagovijesti, sedmog aprila, ili uoči Jurjeva zlato samo otkrije kroz iznenadni plamen koji se brzo pojavi i nestane. Stoga su mnogi znali provesti cijelu noć napolju, gledajući u tamu, u nadi da će negdje ugledati čudnu svjetlost.
U knjizi Ljudevita Ivandića "Pučko praznovjerne" autor navodi tekst pod naslovom "Zakopano blago" koji je pronašao u sutjeskoj pismohrani. U tom rukopisu zabilježeno je da se novac može zakopati i pritom namijeniti Djevici Mariji, i tada je, navodno, siguran od bilo čije ruke, ili samom Đavolu, koji će zatim postati čuvar blaga. Prvo rade kršćani a drugo Židovi. Ko misli otkopati blago namijenjeno Đavolu treba postupati po posebnim pravilima. Uz pratnju od tri do pet ljudi mora ići i svećenik, da bi blagoslovio oruđe i mjesto, gdje se nalazi blago, da Sotona ne bi za vrijeme otkopavanja premjestio blago. Svećenik stavi krst na mjesto gdje se nalazi blago, a zatim kopač donese tri odluke: da će od blaga dati nešto za duše u čistilištu, da će nešto dati siromašnima i da će nešto od blaga dati za najsiromašniju crkvu. Svi kopači zlata moraju biti ispovjedani i pričešćeni te moraju uza se nositi hamajlije pod nazivom "moći od pomoći". Kad se otkopa novac se pusti da se prozrači. Onda ga treba dobro politi sirćetom i tada će se iz njega pojaviti dim. Taj je dim otrovan, pa se kopači trebaju pomaknuti na stranu, odakle puše vjetar, da se ne bi otrovali. Novac se promiješa granom drveta i opere u više voda. Tek tada se može uzeti i ponijeti sa sobom kući.
U drugom opisu nalaže se korištenje svijeće napravljene od ljudskog sala koje se uzimalo iz svježih grobova, da se lakše pronađe i iskopa zakopano blago.
Ponekad se do skrivenog blaga dolazilo putem božje milosti kao nagrada za skromnost i poštenje o čemu nam kazuje predaja iz Velike Kladuše.
"Snivao neki siromašni čovjek kako u snu kolje svoju jedinu kravu za kurban. Na san ne bi ni obratio pažnju da isto ne sanja i druge pa i treće noći. To mu se učini nekim išaretom na Allahovu volju pa odluči da postupi po odsanjanom. Dugo ga je žena ilačući odvraćala od nauma, vjerujući da su mu šejtani zavrtili mozak, ali božiji rob bijaše uporan u svojoj odluci te se ona na kraju umori i odustane od odgovaranja. Sa nožem u ruci siromah uđe u štalu i čim kroči ka kravi kad ono iznenada diže se nasred podruma veliki plamen, kao da je džehenemska vatra izbila iz zemlje, a onda netragom nestade.
Pribravši se od iznenađenja i straha siromah se sjeti priča o čudesnom nuru, koji je izbijao na mjestima gdje je zakopano blago i dukati, pa nož zabode u zemlju i njime ucrta oko sebe i tog mjesta, gdje izbi plamen, veliki krug. Istog trena optoči se zemlja i on počne kopati. Nakon nekog vremena pojaviše se dukati, žuti kao odbljesak akšamskog Sunca niz vijugavu Kladušnicu. Želja ga povuče da ih dodirne ali sjeti se sna. - "Oh, da, zausti u sebi, mora se zaklati krava" . U tom trenu ushićenja pogleda u svoju ljubimicu koja ga je sve ove godine vjerno pratila i hranila, i srce mu zadrhta a suze potekoše niz staro lice. - "Allah je i moj i tvoj Gospodar, njegova se volja mora poštovati", reče tihim glasom i zagrli svoju kravu. - "Božije je da stvara i rastvara, i neće ni list na zemlju pasti a da On to ne dozvoli, znam da hajvan ne zna halaliti ali tebe molim cijelim svojim džanom da mi halališ" .
U ime Allaha je zakla za kurban a krvlju poškropi blagodarno mjesto. Onda izvadi dukate iz zemlje i dozove svoju hanumu te joj sve ispropovijeda na što ona radosna i zatečena tim divnim prizorom stade zahvaljivati Bogu na milosti koju im je podario. - "Allah je staro davalo!", reče starac držeći pune šake dukata. Njihovoj sreći nije bilo kraja. Kravlje meso podijeliše po selu i poneki dukat najsiromašnijima a ostatak ostaviše sebi da imaju od čega živjeti na miru do smrti."
Narod kazuje da je zakopano blago skoro uvijek prokleteno jer je skupljeno otimanjem i prevarom pa se moralo otkupiti krvnom žrtvom, u protivnom bi donosilo smrt svom pronalazaču. Naime, kada se nađu zlatnici ne smiju se uzeti iz zemlje svojom rukom dok se ne zakurbani neka životinja, inače će pronalazač blaga umrijeti u toku godinu dana. O tome postoji, navodno, istinita priča koja glasi ovako:
"U Banjaluci se priča da ih je iskopao Adem Crnkovin. Vele, on i njegov brat opazili uoči Jurjeva plamen na onom malom mezarluku u Pustom sokaku. Adem bio pametniji i rekne bratu:" "Rastavi de kotlin od zemlje, ti si jači. " On se sav nadme dok ga je pokrenuo sa mjesta. Popanu njih dvojica kotao među se pa s njim kući. Brat istoga mjeseca u zemlju a Ademu ostanu sve pare. On kod tolikog blaga bavio se preko 15 godina baštovanlukom da opita onu svoju nejač."
Za kraj treba navesti kako narod tumači rođenje djeteta sa mrljama na očima. Naime, kada se rodi takvo dijete misli se da je njegova majka, dok ga je nosila u stomaku, spavala na mjestu gdje je zakopan novac.
Raif Esmerović
