Ljudsko biće je samo po sebi magično, posjeduje moć intuicije, urokljivog oka, predviđanja sudbine putem snova, sposobno je da osjeti tuđe misli i tako dalje. Isto tako, naše tijelo je idealan prenosnik energije, signala i vibracija iznutra prema van i u obrnutom smjeru. Sjetimo se najbanalnijeg primjera poput ovog: svako od nas kada ga zasvbi dlan očekuje novac ili ukoliko nas svrbe oči uskoro plačemo. To nije nikako sujeverje, praznovjerje ili bilo šta drugo nego govor naše duše i tijela, povezanosti sa svemirom i prirodnim silama. Ne treba zaboraviti niti nevjerovatnu i zapanjujuću sposobnost ljudskog tijela za regeneracijom i samoizlječenjem. Prisjetimo se samo moći ljudskog uma kada bolesnici, u snažnoj želji da ozdrave, posjećuju sveta mjesta i nesvjesno aktiviraju u svom umu skrivenu moć iscjeljenja te doista ozdrave. Čovjek je dualistično biće, u njemu caruje dobro i zlo, posjeduje materijalno i duhovno tijelo, i jednom rječju kada bi ga trebalo opisati najbolji naziv bi bio: energija u pokretu.
Istina je da su ljudi u prošlosti bili mnogo povezaniji sa prirodom, samim sobom, ali i jedni sa drugima. Prosto je fascinantno pročitati na hiljade starih vjerovanja koja su bila savršeno uklopljena u svakodnevni život. Seljaci su po znacima u prirodi nepogrešivo predviđali vremenske prilike, najave zaraznih bolesti, smrti ili ozdravljenja bolesnika. Smatrali su se dijelom prirode i svi njihovi običaji i rituali bili su zapravo usaglašavanje sa njenim silama i tokovima. Vjerovatno se u tome zapravo krije i misterija opstanka ljudske civilizacije kroz hiljade i hiljade godina.
Mnogi antropolozi smatraju da je religija izmišljena zbog ljudskog straha od smrti, mada se lično ne bi složio sa tom konstatacijom. Naime, naši preci su u davnoj prošlosti smrt doživljavali kao najnormalniju pojavu, tako da ona u njima nije izazivala panični strah.
Ljudi su najkraće sažeto duhovna bića, svjesna da postoji mnogo više oko njih, a i u njima samima, nego što očima i umom mogu spoznati. Čovjeku je duhovnost neophodna jer samo tada on vibrira na pravoj razini. Bilo da je riječ o običnoj religiji, duhovnim pokretima, vježbama, ezoteriji, drevnim ritualima ili čak modernom proučavanju spiritizma, telepatije, bioenergije ili čakri to je ono što mu daje dubinu, smisao i održava ga u stanju povezanosti. Naime, uvijek je naglasak na spiritualnoj konekciji. Sjetite se da svaki čovjek, čak i nakon smrti, želi ostati povezan sa familijom i mjestom rođenja. Isti poriv imaju i živi trudeći se njegovati stanju povezanosti sa mrtvima kroz sjećanje, ljubav i rituale.
LJUDSKO A BOŽANSKO
Svi ljudi se rađaju sa magijskim potencijalom iako se on kod većine bez vježbe rijetko ispolji u nekoj zadovoljavajućoj mjeri. No, kod onih pojedinaca kod kojih je naglašen dešava se da od najranijeg djetinjstva pokazuju otvorenu želju za upoznavanjem i prakticiranjem određene vještine za koju posjeduju talent.
Takve osobe su nekada nazivali vješticama ili čarobnjacima, mada su to zapravo bilo sasvim normalni ljudi, koji su imali sreću da im je od rođenja mentalna snaga bila jača od fizičke. Narod to nije znao objasniti pa je nerjetko iz straha ali i zavisti svaku njihovu sposobnost nazivao đavolskim. Dobar primjer je rumunjsko vjerovanje koje kaže da u svakoj vještici, vračari ili magijašu postoji jedan ili više đavola kojeg oni nedjeljom šalju u kafanu da posvađa ljude, u ponedjeljak ga upute na vašar da upropasti svakome dogovor i posao, ukrade novac. Utorkom se đavo odmara pa je odmah u srijedu pun snage da obavi bilo kakav posao. Zato se, navodno, kod vještica i magijaša ide srijedom, četvrtkom i petkom.
Predrasude i neznanje su najgori otrov za svaki oblik duhovnosti. Samo slobodan i otvoren um može biti spiritualan i snažan. Vještice su oduvijek bile ništa drugo nego mudre žene, one koje su se u prošlosti bavile travarstvom, prisustvovale porođajima, liječile i savjetovale. Skoro identičnu funkciju imali su šamani i vračevi. Dolaskom monoteizma svaka konkurencija unosom poslu zvanom religija morala je na bilo koji način biti uništena jer želja za monopolom i vladanjem, po uzoru na faraonski Egipat, duboko je ukorijenjena u ljudskom društvu.
Od tog vremena pa do današnjih dana uvijek mora postojati određena elita, takozvani nedodirljivi ljudi, koji se drsko usuđuju drugima određivati život i sudbinu nazivajući nas ovcama a sebe pastirima. Uvijek ta elita mora biti bogata, uvijek žele imati monopol nad slobodom govora i mišljenja i uvijek, baš uvijek, drugi su im nešto krivi. To nije niti malo slučajno nego zapravo dobro smišljena perfidna igra po kojoj je krivnja najbolji način da se potčini slobodni ljudski um.
