Kada danas govorimo o rumunjskoj (vlaškoj) magiji treba odmah na početku napomenuti kako već odavno nema mudrih starica ili vračara koje se njome bave. Među mladim naraštajima vlada ogromna nezainteresiranost za prošlost, pa samim time i magijsku tradiciju, te je stoga svako kazivanje o rumunjskoj magiji zapravo citiranje starih etnografskih zapisa i dokumenata.
U doba komunizma, ali i vremenu prije toga, među Rumunima je postojao veoma živ kult čaranja i bajanja, koji su uostalom zabilježili i dokumentirali mnogi etnografi tokom prošlog vijeka. Uslijed nedostatka stručne medicinske pomoći obični narod pomoć je tražio kod travara i baba vračara koje su poznavale tajne ljekovitih biljaka ali i druge načine liječenja. Kod ovih zadnjih odlazilo se i po savjete o budućnosti, tražila pomoć za ljubav, familiju ili sreću.
Za uspješno bajanje bili su neophodni određeni instrumenti, ali i pogodno vrijeme i mjesto. U većini takvih obreda naglašavala se potreba sa kontaktom sa svetim elementima pa tako bajalica ili iscjeliteljski čin da bi bio blagoslovljen morala se ponoviti devet puta uz čiste materije, nenačetu vodu i ljekovito bilje. Odabrano vrijeme je obično bilo uoči ili na velike praznike uz tamjan, krst, ikonu, uskršnje svijeće i tako dalje. Bajati se moglo na mjestima prožetim specifičnim energijama poput crkve, kuće, na proplanku, raskršću, na međi, pored rijeke, uvijek vodeći računa da to bude u ponoć ili u samo svitanje, dok se pak kod nekih bajanja nije pazilo na to, poput u obredu skidanju uroka.
Umijeće bajanja se uvijek prenosilo usmeno, bilo da se prenosilo sa koljena na koljeno kroz familiju ili da je neko sa strane izražavao želju da ga nauči. Takav učenik bi tri dana sjedio pored stare vračare i gledao i slušao njeno bajanje drugima. Navodno, ukoliko bi tada u tom kratkom vremenu zapamtio tekst bajalice onda je uspješno prolazio inicijaciju. Uvijek se poštovalo pravilo da se baje isključivo na rumunjskom jeziku tako da i oni koji nisu bili Rumuni morali su poštovati ovo pravilo. Navodno, prevesti bajalicu i bajati na svom to jest nekom drugom jeziku nije imalo učinka.
Kod vračare su najčešće dolazile seljanke kojima bi bajala za kravu odnosno da joj se povrati mlijeko nazad. Vračara bi obično odabirala utorak i petak ujutro za to, u rano jutro. Dok bi izgovarala čarobni tekst devet puta iznad posude sa mekinjama i soli te pravila nožem znak krsta u toj mješavini. Čim bi obavila ovaj dio posudu bi iznijela napolje, kako bi po njoj pala rosa, pošto se vjerovalo da upravo ona pomaže da se stvari dovedu u normalno stanje. Pojedine bajalice posjedovale su iznimno maštovit opis kojim se na volšebni način ono što je nečija zloba narušila poništilo i ozdravilo.
“Otišao Galilej na snježne planine da tamo jede netaknutu travu, da tamo pije netaknutu vodu, da ima sise kao kofa, da ima vime kao kabao. Otišao da donese berićet mlijeku i slatkoću varenike, da kajmak bude debeo kao pura, sladak kao med, žut kao vosak, kako ga je Bog dao. Da uđe kroz usta, da se namjesti u vimenu, da se spusti u sise, da se podiže u loncima…”.
U središtu rumunjskih, ali i bugarskih bajanja, je oduvijek bila jedna posebna sveta trava. Za Rumune bosiljak je prije svega biljka ljubavi te je kao takav bio omiljen kod oba spola. Prilikom odlaska na narodna slavlja ili u crkvu mlade djevojke su bosiljkom ukrašavale svoju kosu a mladića ga kačili za šešir ili kapu. Sve u cilju da imaju sreće u zavođenju. Prema rumunjskoj mitologiji bosiljak je niknuo zbog neispunjene ljubavi o čemu govori legenda o smrti voljenog mladića za kojim djevojka neprekidno lije suze na grobu a na tom mjestu, gdje su suze pale, niknuo je prvi bosiljak. Vjerovatno je na temelju te predaje bosiljak bio nezaobilazni rekvizit u ljubavnim bajanjima kada bi se uz stihove neke bajalice umakao u vodu.
Postoji još na desetine magijskih biljaka kojem je ovaj narod pridavao čudesne osobine. Jedna od njih je matraguna kojoj su se neudate djevojke obraćale za pomoć. Druga ništa manje važna biljka je bila zdravac, poznat kao pravi ljubavni eliksir. Njegovim sokom bi se natopila košulja onog muškarca koji bi želio imati dovoljno snage za seksualno uživanje sa ženama. Još i danas mnogu Rumuni čaj od zdravca nazivaju pouzdanim lijekom protiv impotencije.
Korijen odoljena se tradicionalno kod Rumuna smatra prvoklasnim apotropejonom jer služi kao zaštita pred magijskim napadima i zlim duhovima. Izmrvljeni korijen nekada su majke sipale svojoj djeci u hranu, posebno kada bi bili u adolescentskoj dobi, kao zaštita pred nevaljalim vilama i pohotnim zmajevima. Žene su pak ovaj prah konzumirale u hrani onda kada su željele potisnuti spolnu želju dok bi im muževi boravili u planinu čuvajući stada ovaca.
Prema skupljenim predajama rumunjskom vračarom ili vračem mogla bi postati samo ona osoba koja je imala đavola za slugu. Za tu misiju odabiralo se prvo jaje koje bi snijela crna kokoška i uporno nosilo ispod pazuha. Kada bi se nakon nekog kraćeg vremena iz jajeta pojavilo pile vlasnik bi se pažljivo brinuo za njega, dajući mu svaki put prvi zalogaj svega što bi jeo. Uspije li ostvariti dobar kontakt sa demonskim piletom ono će mu zauzvrat činiti svakojake usluge.
