Liječenje magijskim formulama u narodnoj medicini BiH

Keywords: Iliri, tradicija, Bosna i Hercegovina, basme, bajalice, bogomolja, Bogumili, Bošnjaci, učiti, naučavati, Tur, Thana, Vidasus, Bind, ilirska božanstva, magija, medicina, liječenje, vjerovanje, hazma, veledalin amin, stećak, vile


Po svojim prirodnim bogastvima Bosna i Hercegovina je oduvijek obilovala šumama i mnogobrojnim izvorima vode što je, samim time, već na sasvim logičan način predodredilo religijski sistem Ilira koji je u cjelosti bio posvećen poštivanju prirodnih sila. Zbog toga su Tana i Vidasus postali simboli, ali i personifikacija ljudskog okruženja, i kao takvi označavali snagu same prirode i svega onoga što ona nudi ljudima. Uz njih, naravno, dolazi čitav panteon drugih bogova i boginja poput Binda, Tura, Anzotike, ili božanske zmije Boe, čije uloge u religijskom sistemu nisu zanemarive niti manje bitne. No, za istraživanje o načinima liječenja naših predaka, kao polazne tačke za daljnu opservaciju, najbitniji su Vidasus, Tana, Tur i Bind.
Ono što treba naglasiti na samom početku jeste činjenica da upravo zahvaljujući navedenih božanstvima naših predaka mi danas možemo biti ponosni što imamo izuzetno dugovječan kult liječenja, koji zadire duboko u antičko doba. Dokumentirani podaci iz Zemaljskog Muzeja u Sarajevu prezentiraju primjere kontinuirane ritualne prakse odlazaka na izvore te umivanja i pranja bolesnika, koje se završava ostavljanjem nekog dijela odjeće ili hrane pokraj izvora ili pak bacanjem novčića u njega, što je bez svake sumnje očuvani dio tradicije poštovanja i traženja pomoći od boga Binda, kojeg su naši preci Iliri obožavali kao božanstvo izvora. U paganskoj Bosni njemu su se nudile životinjske žrtve, obično sitnijih životinja poput koze, što je u kasnijem periodu zamjenjeno simboličnim darovima. Bindov kult je posebno bio dominantan u predjelu sjeverozapadne Bosne, pod dominacijom Japoda, te pograničnim dijelovima današnje Hrvatske, naročito u Lici, gdje se do polovine prošlog vijeka on upražnjavao. Vjerovanje kako je izvorska voda, naročito ona uzeta prije izlaska Sunca, ljekovita i samim time pogodna za liječenje još jedan je segment navedenog kulta.

Tana i Vidasus

Na reljefima koji prikazuju boga Vidasusa, u čijoj pratnji je često i Tana, prikazane su djevojke vile koje plešu oko njega u krug ili su one u formi nimfi, vodeni vila. Osim podatka koji potvrđuje da je bosanski narod poznavao vile još u antičkom periodu on je iznimno bitan i za daljne proučavanje o korelaciji sa osobama koje su dolazile u neposredni kontakt sa vilama i tako zadobivale moć liječenja ali i tekstove bajalica. Za same vile u bosanskoj tradiciji se zna da su vješte u liječenju sa ljekovitim biljem i izvorskom vodom, u kojoj se, prema predaji, običavaju kupati.
Ono što je posebno bilo zanimljivo primjetiti kod skupljanja materijala za ovaj istraživački rad jesu pojedini zabilježenio načini inicijacije određenih osoba u svijet magije i liječenja i za koje je nemoguće ne pronaći direktnu poveznicu sa Tanom, Vidasusom ili čak zmijom, svetim totemom naših predaka.

Bosanski narod vjeruje da je bajanje dar spiritualnih duhova, posebno vila, čemu svjedoči mnogobrojna svjedočanstva o inicijaciji. Veliki dio starijih žena u prošlosti koje su se bavile bajanjem bile su nepismene i živjele su na selu. Njihova inicijacija u nadnaravno uvijek se temeljila na čudnim snovima u kojima su im se pojavljivale mlade i lijepe djevojke, obično tri, koje su u snu odabranu ženu učile formulama liječenja. Postoje i drugačiji primjeri. Poznatoj narodnoj čarobnici iz Velike Kladuše zvanoj Ćanka prema njenom kazivanju u snu su se pojavili nepoznati muškarac i žena obučeni u bijelu odjeću. Povukli su je za veliki noźni prst i "probudili". Zatim su joj saopćili da su je odabrali za onu koja će liječiti i pomagati narodu. Jedna druga, inicijaciju u svijet magije dobila je ugrizom zmije. Naime, jedne prilike dok je radila u polju umorila se i malo prilegla da se odmori. I ne znajući zaspala je a kad se probudila na usni je osjetila bol. Čim je došla kući na ogledalu je vidjela kako joj je usna natekla i potamnila. Brzo je otišla doktoru koji je konstatirao kako ju je ujela zmija. To i ne bi bio neki senzacionalan događaj da ona nije tokom narednih dana osjetila da "zna" čudne stvari i da odjednom zna na koji način i kako izvoditi ljubavnu magiju ili liječiti narod od nje.

Kult boga Tura

U narodnoj religiji Bosne i Hercegovine, koja se bazira na ilirskim tradicionalnim vjerovanjima, očuvani su upravo zahvaljujući kultu bajanja neki segmenti bosanskog boga Tura, za kojeg se u mitologiji BiH vjeruje da je zapravo veliki gigantski crni bik koji na leđima drži zemaljsku kuglu. Samo ime Tur vjerovatno dolaziti od poturiti, onaj koji potura, drži nešto ili pridržava, što u potpunosti odgovara funkciji koja se pripisuje ovom mitološkom biću. Iako se po pisanju etnologa vjerovanje o džinovskom biku zemljodržcu susreće samo kod Bošnjaka neki segmenti tog kulta prisutni su bajalačkoj praksi sva tri naroda u našoj zemlji. Riječ je o obredima liječenja domaće stoke gdje upravo one žene ili muškarci koji se time bave izvode proljetnji obred transmisije božanske moći, Tura kako bi zadobile njegov blagoslov ili moć liječenja.

Naime, u narodnoj religiji Bosne puž je minijaturna predstava bika Tura pošto raspolaže atributima koji ga simbolišu: rogovima i kućicom na svom tijelu koja simbolizira zemaljsku kuglu. Ništa manje zanimljivo nije ni navesti da se za ritual dodirivanja najviše traži puž crne boje, pošto je i sam bik Tur u opisima crne kože ili dlake, pa ga stoga Bošnjaci u sjeverozapadnom dijelu Bosne nazivaju Garonja (Crni). Smisao dodirivanja puža jeste magijsko povezivanje sa zemljom, u kojoj obitava Tur, inače u bosanskoj mitologiji i jedini krivac za izazivanje zemljotresa, te smirivanje Tura, personifikacije zemljine snage, što se vrlo jasno vidi u formuli koju prati ritualno dodirivanje puževih rogova: „Ustuk biče, moje biče jače!“. Kako bi zadobila moć liječenja stoke žene su u okolici Mostara kažiprstom desne ruke tri puta dodirivale rogove crnom pužu i povlačile prst niz njegovo tijelo, znači unazad, govoreći basmu: „ Stu na se! Stu natrag, ne znalo ti se za trag. Stu na se. Od Boga derman a od mog iladž!“ Kako vidimo iz datih primjera dodirivanje puževih rogova je ništa drugo do magijska imitacija dodirivanja rogova Tura, čija cjelokupna snaga počiva u njima, te iskorištavanje upravo te snage za liječenje, jer to je snaga zemlje ili Velike Majke. Vjeruje se da nakon tog prijenosa ljekovite moći sa puža na ženu ili muškarca ta osoba može tokom cijele godine koristiti zadobivenu snagu iscjeljivanja.

Bolesna životinja se dovede do kamena koji je čvrsto fiksiran u zemlji, tojest nije se pomjerao sa tog mjesta nikada, što je aludiranje na stećak, te onda žena koja izvodi obred liječenja napravi kažiprstom tri kruga oko bolesnog mjesta na tijelu, i kaže: „Stu natrag!“ (Stu je skraćenica od stupiti, kročiti, krenuti). Zatim malo pljune na vrh kažiprsta govoreći: „Ptu, u živac, u kamen, stu natrag!“ sve to ponovi tri puta.

Desni kažiprst je u narodnoj medicini prst liječenja i dovodi se u vezu sa prstom hazreti Alija, koji se uvijek prikazuje sa uzdignutim desnim kažiprstom, kao simbolom božije mudrosti ali i blagoslova. To nije nimalo slučajno pošto hazreti Fatima i njen muž hazreti Ali u narodnoj tradiciji, posebno u Iranu i Turskoj, važe kao par kojem se pripisuju razna mistična svojstva a među njima i sposobnost liječenja. U sjeverozapadnoj Bosni, u Velikoj Kladuši i Cazinu, desni kažiprst je zastupljen u molitvi mladom Mjesecu koji se nakon izgovaranja pet kratkih (sitni) sura uperi u pravcu Mjeseca i izrekne se basma kojom se želi obnoviti vitalnost i ljepota tijela.

Prema tradicijskom vjerovanju za ovu magijsku transmisiju odabirao se period od početka maja do polovine mjeseca što nije nimalo slučajno, naime, u prošlosti je bio običaj da se zakolje bik (nekada se govorilo: „Zaklat će se bik za prvi maj!“), čime se u bivšoj Jugoslaviji obilježavao praznik rada no, međutim, ta je praksa klanja odnosno žrtvovanja bika na našim područjima antička i potječe direktno od Ilira. A sve to dakako ima porijeklo u kultu Tura i majke zemlje ili boginje Velike Majke. Zapravo, današnji praznik Jurjevo ili Đurđevdan* koji se kod bosanskih pravoslavaca obilježava 6. maja nije uopće kršćanski praznik, kao ni bilo koji drugi, već je preuzet iz paganizma. A upravo u ovom podatku krije i odgovor zbog čega su Bošnjaci, kao nekadašnji pripadnici Bosanske Crkve, prije pojave kršćanstva bili pagani te je sasvim realno i logično za zaključiti da se oni, kao i svi drugi narodi, nisu u potpunosti odrekli svoje stare vjere te su nastavili pod plaštom kršćanstva a kasnije i islama obilježavati praznike svojih paganskih predaka. Zbog toga su u bosanskom narodu pojedini tkz „kršćanski“ praznici bili obilježavani (praćeni) ali ne na vjerski način već magijski odnosno na onaj originalni paganski način kada se uoči ili tokom njih proricala sudbina, čaralo i štitila stoka od zlih duhova i bolesti.

Moć riječi

U kulturi jednog naroda najviše pažnje se posvećuje lingvistici te svim oblicima književnog izražavanja poput lirike, epike, dramatike, gdje upravo simbolika i značenje riječi dobivaju svoj najsnažniji izričaj. Nimalo beznačajan dio tog koncepta obuhvata i takozvana magijska proza zasnovana na retoričkom obliku, koji susrećemo u svim onim segmentima koji su povezani sa pojmovima čaranje, uroci, kletve, blagosiljanja ili prizivanje. Kako bi se što bolje proniknulo u smisao poetskog izražavanja u bosanskom narodu treba obratiti pažnju i na jedan pomalo zaboravljen oblik ljubavne ekspresije između zaljubljenih – ašikovanje (od turske riječi ašik-ljubav). U razgovoru dvoje ljubavnika uvijek se potenciralo na domišljatost, maštovitost u izboru riječi te njihovoj rimi, koja ima taj učinak da stimuliše određenu dozu uzbuđenosti i ushićenja, na primjer, momak govori djevojci:

Kad te vidim u fesiću,
čini mi se poletiću,
kad te vidim u ječermi,
k'o kadija u mešćemi (sudu),
kad te vidim u šamiji, kajno hodžu u džamiji.

Ovaj modus operandi prepoznatljiv je i u domenu ljubavne magije, kojoj su djevojke u Bosni bile vijekovima naklonjene u cilju ostvarenja bračnog saveza, kroz ponavljanje magijskih formula koje su obično pratile neke jednostavne radnje. Naime, djevojke se se upravo uz pomoć formula za ljubav (ljubavnih basmi) trudile „dozvati“ voljene mladiće da im dođu pod prozor kako bi sa njima vodile duge razgovore odnosno ašikovali. Osim toga, njihovim ponavljanjem htjele su se učiniti ljepšim, atraktivnijim i poželjnijim te i na takav način uticati na uspješnost veze, sa naglaskom na ulazak u brak.


Basma

U oralnoj magiji prema klasičnoj podjeli postoje dva oblika formula – basma i bajalica. Basma je kraći oblik, obično sa jedan ili dva stiha, koji se zbog toga mora ponavljati nekoliko puta dok je bajalica duži tekstualni oblik. Iako rjeđe postoje i bajalice sa po dvadest i više stihova. Mada su pojedini antropolozi skloni da basmu povezuju sa basnom, ne bi se složio sa takvom konstatacijom. Očigledno je kako se ideja za ovu usporedbu pronašla u velikoj sličnosti te dvije riječi, doslovno je u pitanju zamjena slova iz M u N ili obratno, ali kada analiziramo značenje basna odnosno da je ona u svojoj formulaciji „kratka priča u prozi ili u stihu u kojoj glavnu ulogu imaju životinje“, onda dolazimo do zaključka kako basna nema nikakve poveznice sa basmom.
No, postoji jedna prilično interesantna perzijska riječ koja se navodi u pojedinim ljubavnim formulama a ona glasi baht ili sreća, sudbina. Naime, u bilo kojem obliku, ljubavnom ili onom egzorcističkom, u svrhu liječenja, basma ima zadatak da utiče na trenutno stanje ili sudbinu te je promjeni odnosno da djevojci ili momku omogući sreću u ljubavi (brak) a bolesnom ozdravljenju. Sve te akcije zapravo su želja da se magijskim putem pokuša uticati na budućnost, kako bi bila pozitivna, te zbog toga logičnije je povezati porijeklo riječi basma sa rječju baht nego li je dovoditi u neshvatljivu vezu sa basnom. Isto tako, ne treba zaboraviti navesti i narodni naziv za vračaru ili vješticu – bahornica ili bahorica, čiji korijen dolazi upravo od riječi baht. To u konačnici i ne začuđuje ukoliko se prisjetimo da i pojam magija te magijska praksa tj čaranje (od čare – opčiniti, fascinirat), dolaze upravo iz perzijskog jezika.

Magijski šapat

Sa druge strane, bajalica, kao riječ i pojam ne postoji među Bošnjacima i umjesto bajati se kaže „naučiti“ odnosno izgovoriti („ona „uči“ ono svoje“ – izgovara tajne magijske riječi, ili kada se savjetuje bolesnika da ode kod neke žene koja liječi magijskim formulama: „idi kod nje neka ti nauči, ona zna dobro učiti na vodu“). Vjerovatno zbog toga i pojam bajati u narodu se ne tumači kao čin izgovaranja magijske formule već ogovaranjem, laganjem, što potvrđuje izjava „neko o tebi baje!“ – „neko priča laži o tebi!“. Žene koje koriste magijske formule (baju) ne nazivaju se bajarke već stravarke, stravaruše ili pak samo „baba“ („idi kod te babe pa neka ti nauči“), što je bogumilsko nasljeđe o funkciju koju je obnašala Baba, supruga od svećenika Dida. Tokom srednjeg vijeka pa sve do dolaska Osmanlija, kada je bogumilska vjera bila dominantna religija u BiH, kult liječenja sa ljekovitim biljem i vodom bio je naglašeno prisutan i u domenu svećenika Bogumila koji su se zvali Didovi a njihove supruge Babe. Dok su Didovi bili zaduženi za prenošenje religijskih ideja te rješavanje svakodnevnih sporova Babe su se bavile liječenjem kroz upotrebu bilja, vode i magijskih riječi. Poznato je da su upražnjavale bajanje od nežita, bolesti koja se manifestira bolovima po tijelu te da je i sam naziv nežit zapravo bogumilski. Isto tako, u pojedinim dijelovima BiH bajalice se nazivaju bogomolje ili skraćeno mole što svakako dolazi od naziva bogumil.

Bajanje je izrazito zanimljiv oblik oralne magije, spoj poezije i magijskih simbolizama, čiji postanak datira još iz vremena paganizma. Kako su drevna prizivanja i slavljenja bogova zamjenile molitve iz Biblije i Kur'ana u monoteizmu, tako su magijske formule namjenjene tjeranju zlih duhova doživjele sličnu sudbinu, odnosno njihov je sadržaj ostao više manje isti uz dodatak nekih kršćanskih elemenata poput spominjanja imena svetaca, Isusa Krista, Djevice Marije, križa ili pak završetka najcjenjenije kur'anske sure El Fatihe „veledalin amin“, pozivanja na „božiji emer“ odnosno božiju zapovijed, „božiju hazmu“, početke određenih poglavlja Kur'ana poput Elif lam mim, što je dobili svoju izmjenjenu, skraćenu, formu poput Elzalif itd. U pojedinim formulama poziva se u pomoć i kćerka božijeg Poslanika Muhameda hazreti Fatima. Ova praksa je preuzeta od Osmanlija u čijem kultu liječenja upravo dominantno mjesto zauzima hazreti Fatima sa naglaskom na moć njenih ruku odnosno ruke: „Ovo nije moja ruka već je ovo ruka hazreti Fatime!“ Sama riječ bajanje, inače prisutna na Balkanu, vjerovatno dolazi sa područja južnog Kavkaza prvenstveno zbog toga što riječ bayati u Azarbajdžanu označava stari oblik narodnog pjesništva ili bolje rečeno narodne mudrosti predstavljene kroz stihove.

Riječi – ključevi sudbine

Bosanski narod čvrsto vjeruje u moć basme, čemu možda najbolje svjedoči vjerovanje prema kojem se tvrdi kako cijela zemaljska kugla leži na basmi, što je direktna poveznica između Tura i magijske formule, a „crna zemlja“, odnosno površina zemlje, počiva na riječima sure Ihlas. Zbog toga su ta dva segmenta neodvojiva i kao takva savršen spoj paganizma i monoteizma. Naime, prije izgovaranja bilo koje basme, kako to savjetuju stare i mudre Bošnjakinje, prvo se prouči nekoliko puta sura Ihlas, kako bi se prizvala božija snaga, a onda tek izgovori magijska formula.

Još uvijek se u predjelima sjeverozapadne Bosne može čuti kako, navodno, postoji jedna tajanstvena basma iznimno velike moći, koju, kada bi čovjek otkrio i izgovorio, zavladao bi cijelim svijetom. Navedeno vjerovanje povlači za sobom pitanje: zar u bosanskoj mitologiji Tur, koji drži na svojim leđima i glavi zemlju, nije isto tako gospodar svijeta? Legenda kazuje da kada Tur malo pomjeri uši negdje se na zemlji desi potres a onog dana kada on zatrese glavom desit će se smak svijeta. Takav mitološki koncept nije slučajan i on se bazira na vjerovanju u mogućnost da čovjek nadvlada Tura, onog koji simbolizira samu snagu zemlje ali i sudbinu ljudske vrste, ukoliko bi spoznao najveću magijsku formulu od svih – čarobne riječi koje su ključevi sudbine, ali i vladari podzemnih sila.

Povezanost magijskih riječi i Tura može se možda najbolje rezimirati ovim primjerom. Naime, po narodnom shvatanju iz Cazinske krajine zemlja je povezana sa ljudskim govorom; kada neka osoba muca i ne može izgovoriti određenu riječ njegov sugovornik treba udariti nogom od zemlju i na taj način mu "osloboditi govor" kako bi mogao završiti započetu riječ. Ili, djevojka na kraju izgovaranja ljubavne formule stavlja svoje dlanove na površinu zemlje i obraća joj se ovim riječima: „Crna zemljo, po Bogu majko, pomozi mi...“. Analizirajući ovakav početak formule, koji prati fizički kontakt sa zemljom, vrlo nam je lako zaključiti da se iza pojma „crna zemlja“ krije niko drugi do Tur ili Garonja (Crni), te u nastavku formule boginja zemlja odnosno Velika Majka.

Sve u svemu, ovaj magijski prikaz nije usamljen već samo jedan u nizu primjera iz naše tradicije koji savršeno dobro svjedoči o segmentima nekada izuzetno važnog kulta zemlje, prije svega poljoprivrede i stočarstva, čija je snaga personificirana u obličju gigantskog bika Tura. On je sa svojim rogovima neprikosnoven simbol paganske Bosne, a moglo bi se konstatirati i muški princip Velike Majke. Pored toga, analiziranjem autohtonih vjerovanja možemo dokučiti i shvatiti religijsko-magijski koncept naših predaka koji su, kako vidimo, vjerovali da se mističnim formulama mogu umilostiviti božanske sile ali i u konačnici zavladati sa njima, što svakako ovaj istraživački rad, koji na konstruktivan način razotkriva značaj magijskih formula i njihovu mitološku pozadinu u narodnoj medicini, čini još uzbudljivijim i poučnijim.

Devet demona bolesti

Upotreba egzorcističkih formula (grč.exorkiza – zaklinjem, exorkismos – zaklinjanje), u narodnim obredima liječenja vrlo je staro i ima svoje izvorište u paganizmu. Naime, u drevno vrijeme čvrsto se vjerovalo kako bolest u tijelu čovjeka izazivaju zli duhovi svojim djelovanjem, preko urokljivog pogleda, agresijom ili ulaskom u ljudsko tijelo, pa se stvorila ideja da se magijskim formulama mogu prisiliti demoni da napuste čovjeka te da on nakon toga povrati svoju fizičku i mentalnu ravnotežu. U početku su se tim ritualima oslobađanja bavili samo šamani i vračevi a kasnije su praksu preuzeli i svećenici te pojedine osobe iz naroda, koje su tvrdile da su im se obratile neke više sile sa tim zadatkom.

Za veliki dio magijskih formula, naročito onih egzorcističkih, sugerira se da se ponove devet puta, posebno ako se traži snažniji angažman u protjerivanju bolesti. U narodnoj medicini BiH mnogo je takvih primjera, poput onog da se nekoj osobi može ritual sa olovom ponoviti devet puta, sa tim da se u svakom pojedinačnom ritualu olovo također topi i izljeva u vodu devet puta. Naravno, svaki put se uz ritual ponavlja i određena magijska formula za tjeranje zla. Više od toga se ne praktikuje pošto se smatra da nakon toga bolesniku mora ozdraviti ili mu je bolest kronična. Interesantno je navesti kako se broj devet često pojavljuje kao simbol demona bolesti, što se demonstrira kroz brojne primjere vjerovanja kako postoji devet vrsta bolesti želuca („od devet ruku“), devet uroka i bolesti, devet je sinova od demonske majke Sijerme, devet vjetrova, itd. U skladu sa tim neophodno je što detaljnije proučiti simboliku broja devet kako bi se razumijelo njegovo značenje i uloga u magijskim obredima liječenja.

U mitološkoj predaji na život, odnosno na drvo života, stalno atakuje devet demona, koji su ponekad i predvodnici velikih vojski zlih bića. Kako je devet broj Velike Majke, darovateljice života, vrlo je izgledno da ovi demoni predstavljaju svojevrsnu božansku opoziciju koja ima funkciju da stalno ugrožava životni poredak. Ono što je zanimljivo jeste da su ti demoni uvijek ženski te kao takvi mogu predstavljati alter ego same Velike Majke. U modernoj psihoanalizi demoni koji napadaju trudnicu i njeno dijete mogli bi se svesti na pojam postnatalna depresija ili, bolje rečeno, psihoza. Ne zaboravimo istaći ni to kako se u bosanskom narodu vjeruje da postoji „devet vrsta majki“ ali samo je jedna od njih dobra – ona koja čuva i brine se za svoje dijete.

Sva ona tradicionalna profilaktička vjerovanja i rituali o trudnici i novorođenčetu u bosanskom narodu ostavština su drevnih paganskih vjerovanja baziranih na epskom sukobu sila svjetla i mraka. Još iz drevnih mitova Babilona, Mesopotamije ili Egipta provlači se predaja o stvaranju svijeta, kada se iz alegorijskog sukoba Dobra i Zla iz kaosa stvara red i poredak, a samim time stječu i potrebni uvjeti za pojavu života na Zemlji. Zlo je uvijek predstavljeno u liku žene ili hermafrodita i ta će mitološka ideja dominirati u svim etapama ljudske povijesti a svoju će kulminaciju doživjeti pojavom monoteizma, kada će prouzročiti nezapamćeno ubijanje žena pod besmislenom optužbom da su one - vještice.

No, kroz opservaciju uloge ženskih demona u folklornim i mitološkim vjerovanjima nazire se upravo takav društveno prihvaćeni koncept njihove uloge koja je rezultat određene povijesne averzije. On se, prije svega, bazira na nepromjenjivom stavu da je žena gospodar života, što u patrijaharnom društvu direktno ugrožava superiornost muškarca, te da o njenoj odluci i ponašanju najviše ovisi da li će dijete koje nosi u stomaku roditi ili ne. Zbog toga monoteizam želi stječi aposolutnu kontrolu nad ženom i njenim tijelom, kako bi sebi osigurao opstanak, pa se žene tradicijski podstiču na rađanje, i stalno im se sugerira da su one stvorene da služe muškarcu. Ta nametnuta potčinjenost žene prema muškarcu je zapravo rezultat straha i osjećaja inferiornosti koji muškarci imaju prema ženama zbog njihove prirodne sposobnosti za stvaranjem i kontrolom života.

Još u nepovoljnijem položaju su bile one žene koje nisu rađale, obično su se smatrale zlim bićima ili vješticama. Naime, uočava se prijezir društvene zajednice prema onim ženama koje su neplodne ili stare, pa nemaju reprodukcijsku moć, i kao takve one su, navodno, ispunjenje mržnjom prema djeci, što se najbolje odslikava kroz mnogobrojne priče i bajke gdje uvijek zla vještica jede malu djecu. Izuzetak nisu niti bosanske predaje u kojima su vještice predstavljene na identičan način. U bosanskoj mitologiji vještica, zli demon, također posjeduje devet manifestacija. Ostali osam su sljedeći; kao Otrovnica ona ljudima truje krv, u obličju Krvopilice noću ljudima pije krv, Strava uzrokuje kod djece grčeve, Kuga – raznosi obučena u bijelu haljinu od mjesta do mjesta bolest kugu, Činilica – uzrokuje mentalne bolesti, kada je u obličju More onda napada noću na ljude sjedeći im na grudima i zaustavljajući disanje, kad bolesnik dobije visoku temperaturu i počne da halucinira onda ga je, vjerovalo se, napala Tvora a bude li nesretan u ljubavi te stalno u svađi sa drugima postao je žrtva Mraze.

NOTE

Iako je u grčkoj mitologiji Kron predstavljen kao otac koji jede svoju djecu to nikada nije imalo ozbiljnijeg utjecaja da se stvori mitološka predstava o zlom muškom demonu koji ubija djecu, već se uvijek smatralo izolovanim slučajem, i često, zapravo dovodilo u vezu sa životinjskom naravi u čovjeku, upoređuju takav čin sa ubijanjem mladunaca od pojedinih mužjaka.

U mitološkim pričama navode se dvije demonice, Sijerma i Resma, za koje legenda tvrdi da su „kraljevske žene i najveće vještice“, a koje imaju određene sličnosti sa Umm al Sibyan i El Hamma, džinicama iz islamske mitologije, koje se, isto tako, smatraju princezama džinskog svijeta ali i vješticama. Njihova je uloga da napadaju trudnice i malu djecu, posebno dječake. O Sijermi se vjeruje da je zapravo kćerka bosanskog kralja Hercega Stjepana, inače bogumila*, koja je bila vještica te da je poznavala vještinu likantropije, koju je koristila kako bi u obličju vuka mještanima klala ovce.

*Kada je Pio II. zasio na Petrovu stolicu, pokuša i on, da iskorijeni bogumile, da im otme utočište, što ga naćoše u hercegovoj zemlji. 1460. posla po savjetu kardinala Ivana legata hercegu, da mu zabrani priiati šljedbenike pogubne bogumilske crkve u svojoj zemlji, ali ne uspje. Politički dogaćaji u Bosni i u Hercegovoj zemlji odvratiše pažnju od vjerskog pitanja na sve veću opasnost, koja je hrišćanstvu prijetila od Osmanlija, a herceg Stjepan umrije kao bogumil. (Epigrafske crtice iz Bosne i Hercegovine (GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA, br.1889/01, str.65, 01/01/1889)

Sedam bogumilskih demona bolesti

Jedan od velikih autoriteta bogumilske religije je pop Jeremija, za kojeg pojedini istoričari pretpostavljaju da bi mogao biti sam glasoviti pop Bogumil, utemeljitelj bogumilstva. No, ono što je sigurno jeste da je Jeremija zaista bio bogumil, a to nam je potvrdio Atanasij, monah jerusalimski. Bez ikakve sumnje, riječ je o vrlo zanimljivoj povijesnoj ličnosti, izuzetnom umu i najvećem religijskom autoritetu u ovom dijelu Europe te bi ga slobodno mogli nazvati balkanskim Zaratustrom. Jeremiji se pripisuje autorstvo nad nizom popularnih, ali zabranjenih, djela no danas je očito da su mnoge od tih knjiga imale druge bogumilske autore. U Rusiji sve te knjige općenito su se nazivale "bugarske basme" i bile su vrlo popularne među tomošnjim narodom, kao i što se može dokučiti iz zapisa bjeloruskog prijevoda Ivana Damascenskoga iz 16.vijeka, u kojem se prevoditelj žali:" U nas nije prevedena još ni deseta časna knjiga naših učitelja, radi lijenosti i nemara naše vlastele; i još se tobožnji učitelji našeg vijeka zabavljaju bugarskim basmama, ili da bolje rečem, babljim ludorijama, te ih čitaju i hvale".

Istražujući dostupne podatke o samom Jeremiji otkrio sam još jedno bogumilsko vjerovanje o bosanskim demonima bolesti. Naime, u bugarskom narodu vjerovalo se u jednu vrstu opasnih vještica, ili bolje rečeno, ženskih demona od kojih svaka napada na drugačiji način čovjeka. Nazivane su Tresavice. Prema pisanju Jeremije one su kćeri Irudove i bilo ih je sedam. Kod Rusa, koji su u kasnijem periodu preuzeli ovo vjerovanje, tih demonica je ukupno 12.

U ruskoj verziji Jereminije egzorcističke basme navodi se ovaj tekst: "Pri crvenom moru stoji kameni stup (u originalnoj basmi: sinajska gora), na stupu sjedi sveti apostol Sisinij i gleda, kako se uzburkalo more do oblaka te iz njega izlazi dvanaest žena (u originalu: sedam), dugokosih. Te žene govorile su: Mi smo tresavice, kćeri cara Iroda". Upita ih sveti Sisinij:" kleti djavoli, što dođoste ovamo?" Odgovore mu one:" Dođosmo mučiti rod čovječji; ko nas opoji, za tiem se naklopimo te ga mučimo: ko jutrenju prespava, Bogu se nemoli, praznike neštuje te ustajući pije i jede rano, taj je naš ugodnik! Pomoli se Bogu sveti Sisinij: gospode, gospode! Izbavi rod čovječji od tieh prokletieh djavola. I posla mu Hristos dva angjela, Sihaila i Anosa, i četiri evangjelista. I počeše tući tresavice sa četiri gvozdena pruta, zadavajući im po tri hiljade rana na dan..." U nastavku basme izmučene demonice otkrivaju svoja imena i načine na koje muče ljude: Treseja, Ognjeja, Ledeja, Gnjeteja, Ginuša, Gluheja, Lomeja, Puhnjeja, Žuteja, Krkuša, Gledeja i Neveja.
No, za razliku od ruske u bosanskoj tradiciji navodi se ukupno sedam ženskih demona: Mraza, Tvora, Otrovnica, Činilica, Krvopilica, Strava i Mora, od kojih, svaka na svoj način, muči čovjeka.

Nežit ili poganica

Nežit je također još jedna vrsta opakog demona bolesti protiv kojeg je bogumilski svećenik Jeremija obznanio egzorcističke basme kroz koji se naglašava dualistična borba dobra i zla, u cilju oslobađanja ljudskog tijela odnosno izlječenja. Jedna od basmi glasi:

Shodeštju nežitu ot suhago mora i shodeštu Isusu ot nebese, reče jemu Isus:"kamo ideš, nežite?" Reče jemu nežit:" semo idu, gospodine, v človečju glavu, mozga srčati, čeljusti prelomiti, zuby ih roniti, šije ih kriviti i uši ih oglušiti, oči ih oslepiti, nosa gugnjati (hunjati), krve ih prolijati... I reče jemu Isus:" obrati se, nežite, idi u pustuju goru i v pustynju, obreti tu jelenju glavu i vseli se v nju, itd" Nakon što bi se izgovorila basma nastavljalo se sa religijskim molitvama do potpunog neutralisanja pogubnog uticaja ovog demona.

Kako se vidi iz predočenog teksta basme u njoj se opisuje susret nežita i Isusa, koji mu otkriva svoj cilj i načine na koje će mučiti zaposjednuto ljudsko tijelo, dok ga Isus odvraća od toga i upućuje da ide u pustu goru i pustinju te tamo uđe u glavu jelena, itd. U Bosni i Hercegovini, i na svim onim prostorima gdje su obitavali bogumili, očuvano je vjerovanje u nežita koji se sa vremenom počinje nazivati poganica a o čemu će detaljnije biti riječi u nastavku teksta.


NOTE:

Bogumilska praksa liječenja egzorcističkim basmama itekako je duboko ukorjenjena u tradiciji bosanskog naroda, što se najvjernije prezentira kroz sam pojam basme i vjerovanja u njenu ogromnu moć te potpuni izostanak korištenja pojma bajalica ili bajanje. Naime, bogumilski svećenici su u obredima liječenja uz basmu izgovarali i religijske molitve što se u potpunosti uklapa kako u praksu liječenja basmama u BiH tako i u pojmove "uči", "učiti" koji se koristi za izgovaranje basme (prouči basmu),  ali i molitve.

Nežit ili Poganica – demonska bolest

Prema etimologiji nazivi nežit i poganica imaju zanimljivo porijeklo. Nežit je naziv koji dolazi iz pojma „niti živi niti umire“, zbog stanja osobe koju zahvati ova bolest, dok poganica nastaje od termina pogan ili nečist, ili pak - pagan, odnosno mogli bi porijeklo poganice tražiti u funkciji demona bolesti iz antičkih vremena, što ona doista i jeste, pošto predstavlja zlog duha koji je u nekom davnom dijelu religijske povijesti naših prostora predstavljao jedno od mnogobrojnih božanstava.

Neosporno je činjenica kako je vjerovanje u nežita prisutno na svakom teritoriju gdje su u nekom dijelu srednjeg vijeka živjeli bogumili ili je pak bio njihov religijski nauk prisutan. Tako se, na primjer, u Hercegovini i jednim dijelom Dalmacije, vjerovalo kako se ova bolest najčešće pojavljuje kroz neočekivane bolove u ljudskim udovima, a pri tom ne postoji vidljiva rana. Ukoliko uz to bolesnik još osjeća i nemoć te nesvjesticu dijagnoza je, bez svake sumnje, bila – poganica.

Narodna vjerovanja iz svih dijelova BiH podudaraju se u uvjerenju kako se poganica očituje na tajanstven i misteriozan način, obično kao manifestacija urokljivih očiju, zlog pogleda, crne magije ili tako da čovjek slučajno „nagazi“ na nju. Pri nekom od nabrojanih ekstremnih slučajeva zao duh bolesti ulazi u čovjeka i „preko krvi“ napada ga, ili bolje kazano, „putuje“ kroz tijelo, što je identično narodnom opisu kako se poganica može pojaviti na bilo kojem mjestu tijela. Zbog toga se, isto tako, vjeruje da poganica nastaje iz hematoma, na mjestu gdje se „krv skupila“.

Po nekim svojim osobitim simptomima poganica se čak može okarakterizirati i umišljenom bolešću, pošto se demonstrira čudnim, skoro fantomskim bolovima, koji se iznenada i neočekivano pojave. No, kako bi skinuli sa nje veo mističnosti, treba studioznije proniknuti u sve ono što ona predstavlja u narodnoj medicini, kako se detektira te liječi. Prema svojim simptomima opis poganice najbolje se podudara sa reumom (Rheumatismus) i kostoboljom (grč. ostealgija), jer se manifestira akutnim bolovima, najčešće u kostima ruku i nogu, vratu ali i glavi.

Specifičnost nežita ili poganice jeste i ta što bolest mjenja svoj naziv ukoliko se osjeća u gornjem dijelu tijela, posebno u ramenima i vratu, jer je tada stravarke nazivaju Sijerma. Njena osobitost je da često napadne i ljudsko oko (herpes corneae) pa tad dobija i treći naziv Metalja.

Ono što je zanimljivo za istaći jeste i informacija kako se poganicom ponekad nazivaju i neke druge bolesti za koje narod ne pronalazi neki očit i vidljiv uzrok. U Bosni se od davnina tvrdi da jedna bolest, ukoliko se ne liječi na vrijeme, povlači za sobom neku drugu, često i opasniju, bolest. Klasični primjeri mogu se pronaći, na primjer, u tradicionalnom strahu da neka rana na dječijem tijelu ne pređe u stanje upale i rezultira pojavom divlje vatre, ili još češće, da neki hematom (uboj) ne transformiše se u poganicu. Iz priloženog vjerovanja naslućuje se arhaično vjerovanje kako rane na ljudskom tijelu privlače zle duhove bolesti kroz koje oni napadaju čovjeka.