Strah i zle oči u narodnoj medicini BiH

Piše: Raif Esmerović

Prema definiciji strah se opisuje kao intezivan i neugodan negativni osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi ili očekuje opasnost, bila ona realna ili nerealna. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Strah je primarna emocija, kao i sreća, tuga, iznenađenje, ljutnja i gađenje, što znači da se u različitim kulturama izražava na isti ili sličan način, odnosno da izražavanje straha nije naučeno. Strah nije nefunkcionalan, on poput boli, čiji je cilj zaštititi tijelo od daljnjih oštećenja, svojom intezivnom neugodom i isključivanjem svih drugih stvari koncentrira tijelo na obranu od onoga što izaziva strah, postavlja sistem u stanje spremnosti i potiče na pažljivo motrenje onoga od čega prijeti opasnost.

(Wikipedia)

Proučavajući etnološku građu sa prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće vrlo je lako zaključiti kako su ljudi u nedostatku medicinskih i naučnih spoznaja bolest dijelili na dvije vrste – fizičke i duševne. Najraširenijim uzročnikom bolesti, zbog kojeg je najviše i pomrlo ljudi, bosanski narod je vidio u destruktivnom uticaju zlih očiju. Odmah iza toga je dolazio strah. Upravo iz tog razloga u slučaju pojave bilo kakve bolesti prvo bi se vršio obred sa gašenjem ugljena u vodi, protiv zlih očiju, ili izvodio ritual salijevanja olova/strahe, zbog sumnje u pojavu straha. Ukoliko se niti jedna metoda ne bi pokazala uspješnom tražila bi se neka druga rješenja poput ljekovitog bilja, mehlema, hodžinih molitvi i hamajlija, etc. Vrlo često, tek na kraju, za pomoć se obraćalo nekom liječniku, ali samo ako bi se on nalazio relativno blizu kuće tog bolesnika.  Potreba da se pomoć prvo traži u magijsko-religijskom domenu  produkt je arhaičnog vjerovanja po kojem se bolest zapravo smatrala božijom voljom ili kaznom, ili posljedicom agresije zlih duhova, koji bi svojim zaposjedanjem ljudskog tijela izazivali velike bolove i druge tegobe.

Strah od zlih duhova, božije kazne, zlih očiju ili psihičkog šoka nije samo odraz neprosvjećenosti jednog vremena već i njegove surovosti. Koliko je strah ukorijenjen u kolektivnoj svijesti ovog naroda možda je najbolje predočiti kratkim sažetkom istorije Bosne i bosanskog naroda, koji je još od antičkih, ilirskih vremena, bio konstantno izložen povijesnim previranjima, ratovima i okupacijama od strane većih država, te je u skladu sa tim vrlo lako zaključiti zašto je on akumuliran u tolikoj mjeri. To je u konačnici stvorilo psihološki dojam da postoji strah od straha, koji je intenzivniji od onog normalnog.

Naime, kako to tvrdi moderna psihologija čovjek se rađa samo sa dva straha – od gladi i buke, dok sve one druge fobije najčešće stičemo u djetinjstvu i sa njima se borimo skoro cio život. Strah od gladi i strah od buke usko su povezani sa nagonom za preživljavanje, i oni se kroz odrastanje nadopunjuju sa nekim novim instinktivnim strahovima čija je primarna funkcija održavanje života. No, strah osim te pozitivne, egzistencijalne svrhe ima i svoju negativnu stranu, kada djeluje sasvim suprotno odnosno protiv samog čovjeka, ugrožavajući tako direktno njegov život.


Krug straha počinje u djetinjstvu

U narodu se vjeruje da su žrtve samog straha mnogo više djeca nego odrasli ljudi, prvenstveno zbog njihove tjelesne i psihičke ranjivosti. Već vijekovima u konzervativnom društvu, kakvo je uostalom i bosansko, djeca se vaspitaju strahom, odnosno nad njima se vršila određena psihička tortura kako bi se ona doslovno programirala da se ponašaju prema licemjernim mjerilima patrijarhalnog društva u kojem se tradicionalno guši svaka želja za različitošću ili individualizmom.

Zbog toga uvijek i kažem da je pomalo ironično da iz najljepšeg perioda ljudskog života, kao što je djetinjstvo, ponesemo najviše trauma, kompleksa i frustracija, posebno od strane roditelja, sa kojima se onda borimo cio život. I prije, kao i sada, najveći problem u prekidanju tog začaranog kruga igra površnost i skoro nikakva volja za promjenama. Problem svakog društva je neshvatljiva potreba konstantnog nametanja  sa kojim se mlado ljudsko biće susreće od doslovno prvog dana; nameću nam religiju, način ponašanja, oblačenja, komuniciranja, razmišljanja... Naravno da trebaju da postoje određene životne i svakodnevne norme ponašanja i reda, kako bi mogli živjeti jedni pored drugih, ali isto tako mora postojati sloboda izbora, jer bez toga čovjek nije čovjek nego obični robot. Mišljenja sam da upravo u tom nametanju strah ima svoje startno mjesto.



Na osnovu svega do sada napisanog stiče se racionalan zaključak kako je za bolje razumijevanje samog pojma straha i njegovog uticaja na naš život, ali i svakog pojedinca, potrebno posvetiti što više pažnje proučavanju ovog fenomena ljudskog bića, a najbolje polazište takvog istraživanja uvijek se krije u narodnoj medicini, koja je za razliku od oficijalne, puno fleksibilnija i širih pogleda, te na jedan suptilan način zadire u samu intimu svakog pojedinca.

Kad se strah sveže za smrt

Nekad se mislilo da će se čovjek razboljeti ukoliko neočekivano pred njega iskoči neka životinja iz grma ili ga nešto drugo iznenadi na drugačiji način. Posljedice jednog takvog šoka imaju jednako poguban učinak kako za psihu tako i samo fizičko tijelo. Kroz neka empirijska, ali i magijska iskustva, bosanski narod je oduvijek smatrao da se usljed uticaja velikog šoka ili straha ljudsko tijelo doslovno smanji, ili bolje rečeno, - zgrči, što je svakako poznato i mnogim drugim kulturama svijeta, gdje su se takvi neprirodni deformiteti rješavali masažom, čiji je osnovni cilj da opusti tijelo i vrati ga u njegov normalni oblik.

No, posljedice šoka imaju daleko kompleksniji uticaj na ljudsko tijelo i um, što se po mišljenju naroda, najbolje očituje u tvrdnji da se usred naglog straha mogu pomjeriti pojedini organi u tijelu, poput srca i želuca. Oba organa sklona su da u tom naglom tjelesnom grču, kada čovjek doslovno izgubi dah, promjene svoj položaj i samim time dodatno zakompliciraju bolesnikovo stanje. Na osnovu takvog uvjerenja u narodnoj medicini kreirani su magijski obredi vraćanja u prvobitno stanje poput salivanja olova i salivanja strune, o čemu će kasnije biti više riječi.

Usljed intezivnog stresa odnosno velikog straha kod čovjeka dolazi do rapidnog gubitka tjelesne tekućine u ustima, sline, pa se od davnina uplašenom nudila čaša vode "da dođe do sebe". Osjećaj straha je toliko jaka emocija koja trenutno oduzima tijelu veliku količinu energije -hipoglikemija- zbog čega je potrebno hitno reagirati kako bi se ona povratila nazad. Na temelju te spoznaje ustaljena praksa među bosanskim narodom je da se uplašenoj ili potpuno malaksaloj osobi daje zašećerena čaša vode. Općepoznato je kako hladna voda ima blagotvoran učinak na osobu u šoku ako je se poprska ili umije, pošto sama hladnoća dovodi do kratkotrajnog i učinkovitog šoka, ali ovaj put onog pozitivnog.

Privlačenje pažnje praktikuje se i u drugim situacijama, na primjer, u cilju smirivanja dječijeg plača, koji je najčešće uzrokovan strahom od nekog ili nečeg, a što se generacijski prenosilo sa majke na kćerku. Naime, naše nene su uplašenom i uplakanom djetetu znale uz povlačenje prstima vrha nosa, kako bi se tom gestom privukla pažnja, i ispuštanjem visokog tona koji najviše podsjeća na oglašavanje miša (cccccc...), tako što bi stisnule usne i uvlačeči zrak u usta proizvodile zvuk slova C, privući pažnju i smiriti onaj najintenzivniji nagon za plakanjem - histeriziranjem. Time bi kod djeteta dolazilo do postepenog smirivanja.*

Strah prema kazivanju naroda ima toliko destruktivan uticaj na samog čovjeka da mu može izazvati čak i smrt. Pojedine stravarke po Bosni tvrde: „ da se u određenim situacijama strah može“ svezati“ bolesniku za smrt“ – odnosno, od njega čovjek doista i umre, te se takvim osobama ne može pomoći. O tome je pisao još u vrijeme austro-ugarske okupacije BiH i doktor Leopold Gluck („Prilog narodnom ljekarstvu Bosne i Hercegovine“), gdje on na samom početku svoje studije o folklornom poimanju straha kod bosanskog naroda navodi: „Istina je, da nenadani i nagli duševni potresi, koji se obično označavaju užasom i stravom, suviše u rjegjim prilikama, tako zvanim shokom, t.j. naprasnom klenuti živaca u glavnijim organima, naročito u srcu, može i smrt nastupiti. Ma da se je to i rijetko kad utvrdilo, opet je to narod primjetio, samo što je to u duhu narodnjeg ljekarstva postalo svagdašnjom pojavom"




* Mada se plač djece u prvim mjesecima, ali i godinama života, ne smatra lošim pošto pripomaže razvijanju pluća, nije se dozvoljavalo duže plakanje muške djece zbog straha od pojave bruha (hernia) ili klinčića (hidrokela).

Mjerenjem protiv straha


Strah odnosno uplašenost mogu uzrokovati mnogi čimbenici poput laveža psa, udara groma, požara, vode, loših vijesti i drugog. Vrlo često upravo je on glavni krivac za mnoge životne poteškoće i neuspjehe jer čini čovjeka nesigurnim i sklonim povlačenju, podcjenjivanju samog sebe. Uplaši li se, na primjer, beba od nekog ili nečeg u prvim mjesecima života to često može biti od glavnih razloga zbog čega neko dijete teško napravi prve korake ili općenito prohoda.

Uplašenost  se može pojaviti bilo kada i bilo gdje, no ipak postoje specifične situacije kada smo mu direktno izloženi, kao u slučaju neke opasnosti. Osjeća li se čovjek preko dana kao mamuran a navečer pati od lošeg spavanja, razdražljiv je, sklon depresiji i tjeskobi, onda se obično misli da je žrtva pretrpljenog šoka. Postoje i neki alarmantni znaci da je strah u pretjeranoj mjeri prisutan u čovjeku a to su noćne more. Stravarke otkrivaju da ukoliko neka osoba sanja konja ili neku drugu životinju da nasrće na njega, siguran je znak velikog straha koji u sve većem intezitetu obuzima tijelo i um.

Zanimljivo je navesti kako se u Latinskoj Americi strah  naziva susto, što se doslovno prevodi kao "gubitak duha" i prema mišljenju tomošnjih curanderosa (iscjelitelja), susto je bolest uzrokovana jednim ili više traumatskih iskustava. Simptomi uključuju nemir, letargiju, depresiju, nesanicu i razdražljivost. Svaki od njih se slaže da je to jako loše stanje za čovjekov duh. Posebno zabrinjavajuće je ako preplašena osoba budi se umorna, ima teške noge i često osjeća gubitak tekućine u tijelu, naročito u ustima.

Bosanske stravarke su mnogo više u prošlosti nego li u današnje vrijeme prakticirale jednu interesantnu metodu anuliranja učinaka straha iz bolesnika koristeći se mjerenjem dužine tijela uplašene osobe. Za nju postoji nekoliko naziva poput „odsjecanje krajčice“, „urezivanje krajčice“, „mjerenje skrate“ ili jednostavnije „mjerenje od straha“.

Procedura provjere da li je bolesnikovo tijelo zgrčeno od straha nekada se izvodila na sljedeći način: bolesnik leži na zemlji ili podu okrenut licem prema dolje raširenih ruku i nogu. Stravarka uzima jedno zrno ječma i pažljivo ga prepolovi na četiri približno jednaka dijela. Ove minijaturne komadiće stavlja bolesniku pod dlanove obje ruke te ispod lijeve i desne noge. Kako je uočljivo u ovom primjeru ona slijedi drevno magijsko pravilo da se uvijek počinje i završava sa desnom stranom, koja se smatra pozitivnom i božijom*, odnosno prvi komadić zrna stavi se pod desni dlan, drugi pod lijevu nogu, treći ispod lijevog dlana a četvrti pod desnu nogu.

Kada završi sa prvim dijelom rituala stravarka prelazi na mjerenje dužine bolesnika tako što će s vunenom niti dijagonalno mjeriti od desne ruke, vrha srednjeg prsta, do lijevog stopala, tojest vrha palca. Pri tome se nit zategne, kako bi se precizno odredila dužina. Onda se početak niti koji je bio na vrhu srednjeg prsta stavi na lijevu ruku, također na vrh srednjeg prsta a onaj koji je bio na lijevoj nozi na desnu nogu – palac. Nit se ponovo zategne, kao u prvom slučaju. Ispostavili se da postoji i minimalna  razlika između prvog i drugog mjerenja (mjere) stravarka donosi finalnu dijagnozu – bolesnik je obolio usred velikog straha! No, utvrdi li se pak da su obje mjere iste dužine objavljuje se kako bolesnik pati od neke druge tegobe.

U trećoj i finalnoj fazi rituala, koja je uslovljena ispravnom dijagnozom, ako je bolesnik obuzet strahom i tijelo mu se zgrčilo odnosno smanjilo zbog toga, stravarka izreže vunenu nit s makazama ili nožem na devet jednakih dijelova i kasnije ih odnosi baciti na centar njoj najbližeg raskrižja. Nakon što se uplašeni podigne pažljivo sa poda, stravarka uzima metlu i istim redom kako je postavljala dijelove ječmenog zrna pomete ih u smjeru četiri strane svijeta, pri tome ponavljajući kratku egzorcističku formulu: „Bježi strava, ubost će te krava!“. Iza toga izvuče četiri slamke iz metle i njih isto baci jednu po jednu u smjeru četiri strane svijeta slijedeći sunčevu putanju ( u smjeru kazaljke na satu), kako bi i tom ritualnom gestom uticala na ozdravljenje bolesnika. On dok napušta stravarkinu kuću mora se strogo pridržavati pravila da se na putu do svog doma ne okreće nazad, zbog vjerovanja da u suprotnom duh bolesti može tu gestu protumačiti znakom slabosti i vratiti se nazad u tijelo bolesnika.



* Svi magijski oblici liječenja u bosanskoj narodnoj medicini baziraju se na borbi protiv snaga „lijeve strane“ – zlih duhovni bića, uzročnika bolesti i nesreće – te se kroz ritualne geste i postupke potencira dominacija „desne strane“ na kojoj prema mitološkom vjerovanju borave meleci i druge čiste i pozitivne sile.

Uticaj straha na živce i crijeva


U ljudskom tijelu strah se manifestira na dva načina – kroz crijeva i živce. Kako je zabilježio doktor Leopold Gluck prvi oblik javlja se prvenstveno kod djece u vidu nekontrolisanog trzanja tijela u vremenu dok spavaju, što se deklarira blažim oblikom, te u pojavi epilepsije, što je svakako teži oblik oboljenja. Kod odraslih strah se manifestuje kao akutni umobol ili žestoka glavobolja, slabost u udovima, naročito drhtavica u nogama i tamni krugovi oko očiju. Isto tako i česte noćne more su također popratni simptomi straha.

Kada je strah akumuliran u crijevima onda bolesnik pati od kroničnog proljeva, usljed kojeg mu tijelo onemoća i izgubi snagu. U prilog tome, još i danas se smatra da odrasli ljudi koji od masne hrane dobiju proljev ili općenito pate od onog što se u klasičnoj medicini klasificira nazivom iritabilna crijeva u djetinjstvu su bili podvrgnuti fizičkom ili psihičkom zlostavljanju usljed čega im se pojavio veliki strah.

U slučaju da je strah izazvao epilepsiju narodna medicina sugerira da se bolesno dijete u vrijeme epileptičkog napada ne smije se niti hraniti niti dodirivati, sve dok grčevi traju, a pod nos mu se mora staviti krpa zamočena u ocat, u namjeri da oštar miris ublaži trenutne poteškoće u kojima se nalazi. Onda kada grčevi postanu slabijeg inteziteta, majka djetetu obriše slinu sa usta, te mu stavlja obloge odnosno lanenu krpu umočenu u ocat na glavu (čelo) i pupak*.Tek onda kada grčevi potpuno prestanu, nakon nekog vremena, majka smije podojiti dijete.

Ako je strah (bolest) zahvatio crijeva, prije sunčeva izlaska, preporučuje se nabrati nekoliko grančica sedefila (Ruta graveolens), stucati je, pomiješati sa malo vode, pa tu mješavinu procijediti kroz gazu. U procjeđenu tekućinu doda se po pola kašikice meda i šećera te se na kraju ta smjesa ostavi negdje napolju –„ na Suncu i zraku“ – 24 sata. Ovaj lijek se bolesnom djetetu daje tri dana uzastopno u zoru, odnosno sat vremena prije izlaska Sunca. Odraslim se, pak, ovaj je lijek daje duži period, obično oko devet dana, ili samo voda u koju je potopljeno istucano lišće biljke Veronica officinalis.

Listovi ove biljke u prošlosti davani su kao profilaktičko sredstvo, u vidu amuleta, trudnicama, rodiljama i djeci, da ih nose na grudima kako bi bili zaštićeni od uticaja straha.

U Visokom ali i drugim okolnim mjestima, Veronica officinalis ili stravna trava stavljala bi se u metalnu posudu sa izvorskom vodom, koja bi se poklopljena držala na šporetu sve dok voda ne provrije. Čim se to desi, stravarka držeći u jednoj ruci lavor ili tepsiju iznad bolesnikove glave, ali tako da nema fizičkog dodira, u nju izlije proključalu vodu iz posude a onda okrene naopako tu posudu na sredini tepsije. Ukoliko vakuum povuče vodu ispod posude -"upije vodu"- bolesnik će se osloboditi posljedica straha. Identičan postupak se ponovi još dva puta. Vodom se na kraju bolesnik umije po licu, obrišu mu se ruke i noge a ostatak, zajedno sa biljkom, izlije na raskršće.

Za liječenje simptoma straha bosanske stravarke često preporučuju i ovu čajnu mješavinu: po prstohvat Mentha pulegium i Veronica officinalis se prelije sa dva decilitra vode i ostavi pola sata poklopljeno. Čaj se pije zaslađen s medom tri puta na dan.


Ljekovita moć olova

Za olovo se u bosanskom narodu vjeruje da posjeduje profilaktička svojstva čemu svjedoči i običaj da čim se čuje neka loša vijest, posebno o bolesti ili nesreći, kaže se: "olovo u šejtanove uši!". Najpoznatija specifičnost olova, zbog koje je uostalom i neizostavni rekvizit u liječenju straha, jeste ona da absorbira negativnu energiju u sebe.

U folk medicini BiH primjetan je uticaj homeopatije te psihološkog uvjerenja kako se šok može liječiti novim šokom. Naime, kada se neki pojedinac, a posebno dijete, jako uplaši usljed neočekivanog i krajnje negativnog iznenađenja, da ga doslovno preplavi jeza i trnci po stomaku i grudima, preplašena osoba na tren izgubi dah i onda se može desiti, prema mišljenju stravarki, da se srce pomjeri -"iskoči"- nekoliko milimetara ili centimetara na lijevu ili desnu stranu.

Osim klasičnog simptoma napetosti, umora, bljedila u licu i naglog trzanja u snu, osoba kojoj se "pomjerilo srce" često gubi dah i nešto je probada u grudima. Jedini lijek tome stanju je, prema tvrdnji stravarki, ritual salivanja olova, čija efikasnost u ovom slučaju očito se bazira na ideji da će preplašena osoba, nad kojom se izvodi ritual, doživjeti novi šok od jakog zvuka koje proizvodi rastopljeno olovo u dodiru sa hladnom vodom.
U toku tog kratkotrajnog stresa, tokom ponavljanja tri puta izlijevanja rastopljenog olova u posudu sa vodom, srce će se postepeno vratiti na svoje mjesto. Materijalni dokaz tome stravarke pronalaze u samom obliku olova koje mora imati oblik duguljaste suze, što se naziva - srce.




Nakon što je tako podvrgnuta egzorcističkom obredu sa olovom u vodu se bace i tri vruća ugljena čiji zvuci pištanja treba da imaju umirujući efekat na bolesnika, pošto taj prigušeni ton sam po sebi simbolizira gašenje odnosno smirivanja. Vodom se nakon svega poduzetog bolesnik umije i malo je otpije, čime je liječenje završeno.

Nekada je egzistiralo pravilo da se mjerenje od straha izvede prije samog salivanja olova, kako bi se na taj način u potpunosti eliminisao svaki uticaj straha. Stravarke misle da strah može čovjeku ući u krv i kosti i "tada ga je teško istjerati iz insana", pa se mora biti uporan i domišljat u liječenju.


*Bitno je za dokumentirati kako se upravo navedena mjesta na tijelu u bosanskom okultizmu smatraju dvjema kardinalnim tačkama preko koje je svaki čovjek povezan sa spiritualnim svijetom.

Primjeri liječenja straha


Borba sa strahom nije jednostavna i često iziskuje puno strpljenja. Tome najbolje svjedoče stravarke čija su radna iskustva prepuna različitih slučajeva. Stravarka Emina Hadžihasanović jedne prilike je ispričala novinaru nekog sarajevskog magazina sljedeće:

- Ja sam lila (salivala strahu) čovjeku, fatali ga četnici, zatvarali i svašta mu radili, a i u zgradi mu eksplodirala velika granata. Bio taman da umre. Više nije mogao maći. Nije smio nikud sam što nije dijete sa sobom vodio. Nije smio u WC otići da ga dijete ne bi odvelo. A mesar bio dobro sposoban, kršan. I doktorima išao, išao, a nema ništa - sve dobro, a tetura. Ja sam mu sedamdeset i sedam straha salila i onda je došao do zdravlja. Eno ga sad opet radi na Ilidži u mesari.

Očito je da problem velikog straha u čovjeku zahtjeva i veliki angažman, čemu svjedoči još jedan slučaj iz prakse ove stravaruše:

- Bila ti je neka žena. I htio je vo da je ubije, a nije. I ondar ti je ona pala u komu i od tada uvijek pomalo spava, pomalo pada u komu. Gdje god je zadesi, pane. Ništa ne zna. Evo, ima 79 straha da sam joj do sada salila i sad joj je to prestalo, haman eto po jednom je u hefti snađe. Dok još koji put salije, prestat će joj skroz. Samo straha. Ništa doktori ne znaju. Gledaju - sve ispravno, sve fino, a čovjek ne mere da živi. Straha oživi sve živo. Udari i u noge, i u ruke, i u glavu, i u sve. Tri strahe saliješ - isto ko da rukom odneseš. Otkako je svijeta i vijeka izliva se straha.


Ilirska ostavština


Za ritual salivanja olova, koji je poznat u mnogim zemljama Balkana, ali i Bliskog istoka poput Palestine, Sirije, Libanona, Egipta, iranski antropolozi misle da potiče od ilirskih ratnika, koji su u vojnoj službi Rimskog carstva proširili ga po svim onim zemljama gdje je sezalo moćno carstvo antičkog Rima. Zbog toga su ga preuzeli Turci, Arapi, Perzijanci i Židovi, što dovoljno potvrđuje da se radi o djelotvornom i učinkovitom obredu anuliranja straha, urokljivih očiju ali i magije.

Kuriozitet koji se u narodu isključivo vezuje sa darom proricanja i salivanja olova jeste što su obje tehnike često poklon nadnaravnih sila nekom pojedincu. Naime, znanje o salivanju olova, prema kazivanju stravarki, često "dođe na san", odnosno buduća stravarka ga sanja. Jedan od takvih primjera je bila je i već spominjana Emina Hadžihasanović:

- Ja sanjala da ću umrijet. A ova mi se kuća k'o obrela negdje na velikom brdu. I sad ja tražim nekoga da mi prouči Jasin, i nikoga ne nađoh. I onda turim pored ove sećije deku i legnem da umrem. Počnem učiti Jasin i tri mubina Jasina proučim, i umrem. Kad sam se izjutra probudila, znam šta sam sanjala i šta je bilo, i onda odem jednom hodži na Vratnik i kažem mu taj san.
On kaže: To je dobro za tebe što si sanjala ako ćeš salijevati strahu. Nisam nikad, rekoh, ali, eto, mogu početi. Odatle dođem ovdje, kad, gore ima jedna žena - sve od doktora do doktora. Ufatilo je, ne može da makne. Kaže: Ja te noćas sanjala da mi salijevaš strahu. Ja se nasmijah i reče': nisam, bogami, nikome. E, kaže, meni ćeš je sad salit. E, reko', kad je tako, hoću. A ona uz stepenice moje na koljenima iziđe. Ne može da previje nogu. E, tu ja uzmem kašiku i počnem da salijevam strahu. Kad sam joj salila treću strahu, ona se ovako nešta ušinu, diže se na noge i počne hodati. Živjela je iza toga tri-četiri godine i umrla. A ja otad salijevam strahu.




Doktori ne mogu liječiti strah


Stravarka Hadžinica iz Potur mahale u Travniku još je jedna od onih rjetkih kojima su internetski portali i općenito mediji posvetili malo prostora. U razgovoru sa novinarom koji ju je intervjuisao, Hadžinica otkriva neke od tajni ove drevne tehnike.

- Nije ovo nikakva gatka, ovo je korisno, ali ima ljudi koji misle drugačije, pa ne bi voljela da se piše kako se zovem. Ne bi voljela ni zbog ostale familije, znaš kako ti je to - pojašnjava. Kaže da joj dolaze ljudi odsvakud, iz cijele srednje Bosne, Zenice, pa i Sarajeva. Svako dođe sa svojom pričom i sa svojom nevoljom. Od radnika, pa do doktora, političara i pjevača. Adet je da se salijevanje strahe mora naplatiti. Neko da nešto novca, neko donese poklon, ali da bi sve bilo potpuno, mora se dati nagrada. Zato strahu ne mogu salijevati bliži srodnici koji žive u istoj kući. Iako je uvriježeno da se ovom starom egzorcističkom vještinom bave samo žene, strahu mogu salijevati i muškarci, ali kažu da nije zgodno da muškarac salije ženi strahu.

Ritual sa olovom bez svake sumnje potiče iz šamanizma koji se bazira na animalizmu*. Vjerovatno zbog svoje pomalo misteriozne moći preobrazbe, da mjenja stanje iz čvrstog u tekuće i obratno, olovo je ponukalo drevne ilirske šamane da uz njegovu pomoć, kroz magijski ritual, pokušaju da promjene i trenutno stanje u kome se nalazi bolesnik. Osim toga, stravarke, ali i pojedine hodže, koji prakticiraju ovu metodu, slažu se u mišljenju kako olovo ima jednako ubojitu moć prema ljudima ali i demonima. Naime, kako god puščano zrno može ubiti čovjeka tako i olovo u šamanističkom ritualu može ubiti odnosno preciznije kazano zarobiti u sebe energiju nekog duha i tako ga udaljiti od bolesnika.

U tri uzastopna izlijevanja rastopljenog olova ono doista oblikuje jednu ili više figurica onog čega se neka osoba uplašila.

- Dođu mi žene i ne znaju da se ustvari plaše svog muža. Ja to odmah otkrijem i kažem joj - tebe je tvog muža strah! Naravno, ponekad nađem i figuru koja pokazuje da se muž plaši svoje supruge. Za uklanjanje straha najvažnije je otkriti uzrok.


Pomaže samo onom kome treba takva pomoć


I u razgovoru sa nekim drugim stravarkama sa kojima sam imao priliku, a i čast, da razgovaram naišao sam na identično mišljenje. Svaka od njih kategorično tvrdi da sve ono što se pokaže u olovu prokazano je i ne može više nauditi bolesnome.

- Salivanje olova će uvijek pomoći onome ko je slučaj za to, odnosno, ko je pun straha ili neke druge negativne energije, a ako njegov problem nije za strahu onda neće ni od nje imati koristi, govorila je za života Mevlida O. iz Velike Kladuše, jedna od onih stravarki koja je svoje iscjeliteljsko znanje nasljedila od svekrve.

- Niko ne zna koliko je star ovaj običaj. Meni je žao što izumire, nema mladih žena koja bi htjele učiti, a i malo je oni koje bi to mogle - kaže Hadžinica i pojašnjava predispozicije koje su veoma stroge: onaj ko je već iskusan u salijevanju, učeniku daje izun, odnosno dozvolu. Žena mora biti pobožna, pokrivena i bilo bi poželjno da je obrazovana, posebno u islamskom duhu. Ne mora biti obavljen Hadž, ali kako kaže Hadžinca, nije zgoreg.

U nastavku razgovora stravarka Hadžinica ispričala je kako su joj jedne prilike doveli i nekog pjevača koji je pjevao u obližnjem restoranu.

- Kaže on meni, ne znam šta mi je, samo bi se svađao?! Pomislim sigurno ga je neko prepao. Salijem strahu, kad svaki put figura muškarca se pokaže. Pitam - ko te uplašio? I on mi onda ispriča sve, kako je jednog prijatelja primio u kuću da prenoći, a ovaj zapravo bio lopov i htio ga opljačkati. Pjevač je taj događaj prešutio i zadržao strah u sebi, a kad je došlo do problema, tek je onda potražio pomoć.




* U bosanskoj tradiciji postoji i dan straha - utorak, naime, vjeruje se kako će se Kijamet desiti upravo jednog utorka navečer, pa zato navodno i hodža kada uči jaciju malo ubrza od straha da neće stići završiti tu molitvu na vrijeme. Možda se upravo u ovome mitološkom vjerovanju krije odgovor zbog čega se straha najbolje saliva utorkom. Isto tako, u pojedinim vjerovanjima sugerira se da je utorak dan posvećen mrtvima, "jer taj se dan mrtvi briju" ili ako se pere odjeća utorkom "lukšija se slijeva mrtvima u oči" i slično, što se svakako slaže sa prethodnim vjerovanjem o utorku - danu kada će ljudski rod biti uništen. Sve navedeno, bez imalo sumnje, ima svoje polazište u drevnom šamanizmu, najstarijem obliku duhovnosti među ljudima, u čijim osnovama počiva uvjerenje da svijetom vladaju nadnaravni entiteti i duše mrtvih.
Šamanizam je uz animalizam bio osnovica religije naših ilirskih predaka iz koje se izrodio ritual salivanja strahe ili olova. Drevni šamani razvili su sebi svojstvene metode detektiranja spiritualne prisutnosti od kojih je najpoznatiji trans, uz čiju pomoć blokiraju fizičko tijelo kako bi omogućili astralnom tijelu da svjesno iziđe i komunicira sa duhovima bolesti. Promatrajući pojedine stravarke dok izvode ritual salivanja olova, i više nego očito je kako su one istinski nasljednici onoga što bi se moglo svesti pod jedinstven pojam - drevni bosanski (ilirski) šamanizam. Naime, osim upotrebe olova u obredu detektiranja i savladavanja duhova bolesti, stravarke ritmičkim ponavljanjem izvjesnih formula te pomjeranjem gornjeg dijela tijela lijevo-desno, svjesno ili nesvjesno, dovode sebe u blagi polutrans. U tom stanju njima je lakše uskladiti frekvenciju svog tijela sa frekvencijim duha, koji se nalazi u bolesniku, i na taj način, kroz ponavljanje jasno određenih egzorcističkih formula, djelovati na njegovo udaljavanje ili protjerivanje.

Presjecanje straha


Osim salivanja strahe i odsjecanja skrate stravaruše poznaju i druge metode liječenja straha, poput "uvarivanja strahe" ili presjecanja nožem. Ovaj zadnji metod vrlo je rjedak i danas je pravo čudo pronaći još neku stravarku koja ga prakticira. Po tome je krajem prošlog vijeka bila poznata sada već rahmetli Fatima Dizdarević, koju je tome podučila svekrva.

Stravarka uzme nož sa crnom drškom (koricama) i kako dodiruje prestrašenog, koji leži na podu ili krevetu licem okrenut ka plafonu, tako prati tekst egzorcističke basme. Kao i u svim drugim bajanjima i u ovom stravarka počinje sa učenjem "od glave pa na dolje":

Ne sječem N tebe i tvoje tijelo
već sječem tebi crni strahu glavu,
sječem ti grlo,
sječem ti ramena,
lijevu ruku, desnu ruku,
prste od najmanjeg do najvećeg,
param ti grudi,
sječem ti srce,
vadim ti drob,
presjecam te po stomaku,
lomim ti kičmu,
sječem ti obje noge, oba stopala,
i svih deset prstiju.
Bježi, prljava pogani,
nećeš ovdje jesti ni spavati,
bježi, crni strahu, od N daleko;
gdje pas ne laje,
mačka ne mjauče,
pijetao ne kukuruče,
sa mojom basmom a božijom hazmom, huuuu!

Nakon što hukne u nož stravarka opet ponavlja pokrete nožem od glave do pete citirajući tekst basme i tako ukupno devet puta. Nakon zadnjeg ponavljanja nož stravarka baci sebi iza leđa.



Uočljivo je u samom tekstu formule kako se strah doživljava kao neko nadnaravno parazitsko biće bez spolnog obilježja odnosno "crni duh" koji je opsjeo bolesnika. Pri kraju formule stravarka ga prezrivo oslovljava i sa "prljava pogani" - nečista materija - aludirajući time da ga je pobjedila i razotkrila. Dodirujući nježno oštricom noža bolesnika po tijelu stravarka imitativnim pokretima i riječima ritualno kažnjava duha zbog toga što se usudio ući u ljudsko tijelo i mučiti ga*.

Personifikacija straha kroz obličje mračnog duha nije slučajna već utemeljena na vjerovanju svih stravarki o postojanju crnog straha koji uđe čovjeku u glavu i vrlo ga je teško istjerati. Isto tako, postoji "dnevna straha" i "noćna straha" - uplaši li se neko po danu lakše će se izlječiti od straha nego ukoliko se prepao noću "jer to je crna straha i ona insanu uđe u glavu!".

Primjetno je u tekstualno kraćim ili dužim egzorcističkim formulama da se strah uvijek protjeruje iz kostiju ("utjerao mu strah u kosti"), poput ove sa Sandžaka gdje bošnjačka stravarka govori:

Bježi, straho,
iz kosti pod kožu,
sa kože na dlaku,
sa dlake u Crno more!

Kažnjavanje straha nije rjetka pojava u narodnoj medicini Bosne i Hercegovine. U antologijskom djelu Antuna Hangija o životu i običajima Bošnjaka autor opisuje metodu salivanja olova i navodi kako stravarka na kraju obreda makazama "sječe" površinu vode u svim smjerovima, aludirajući tim pokretima na sječenje straha. Još jedan podatak jasno upućuje na narodnu predstavu straha kao duha, naime, sve stravarke imaju neka pravila koja izvode one ili sam bolesnik zbog opreza da se straha ne vrati nazad, bilo da je riječ o oblačenju nove odjeće, vješanju makaza i noža na ulazna vrata, ne osvrtanja unazad, itd.


Moć pljuvačke

U bosanskom narodu poznate su neke od profilaktičkih radnji sa kojima se želi trenutno anulirati uticaj straha. Najčešće je lagano pljucanje sebi među grudi. Kada se govori o negativnim pojedinostima, a posebno o bolesti, ili se pak čovjek nečega uplaši, bio je običaj da se blago razvuče okovratnik košulje ili majice, kako bi se oslobodila od dodira sa tijelom, i tako omogućilo pljuvački da padne na grudi, blizu srca.

Tradicionalni običaj pljucanja u stranu ili ispred sebe, kada se svjesno želi udaljiti zlo, segment je istovjetne prakse. Naime, u onom slučaju ako se opaze na sredini raskršća bačeni komadi olova i ugljena, od salivanja strahe, a u cilju da ih neko nagazi i primi strah bolesnika na sebe, pljune se prema viđenom i kaže:" Na kome si bila na toga i pređi", u nakani da se sačuva od te natprirodne transmisije.

Strah se poput magije, prema narodnom uvjerenju, može usmjeriti sa sebe na drugu osobu ali samo u onom najsvježijem trenutku, dok još nije ovladao potpuno umom osobe. Čim prođe prvi šok, preplašena osoba, ukoliko vidi neku drugu na pristojnoj udaljenosti, može tri puta ponoviti ovu kratku formulu fokusirano gledajući u svoju "metu":

Na crvu crv,
na mravu mrav,
na konju konj,
na kravi krava,
a na tebi moja strava,
huuuu od Boga hazma
a od mene basma!

Zatim pljune na svoj prst (kažiprst) i obriše ga uz drvo ili površinu zemlje, kako bi tim ritualnim postupkom dodatno se protjerao strah i na neki način pročistilo tijelo od njega.


*U narodnoj medicini BiH praksa korištenja metala, kao učinkovitog sredstva zaplašivanja duhova bolesti, tradicionalna je i njeno porijeklo svakako treba tražiti u najranijoj ljudskoj povijesti. Ova vještina temelji se na uvjerenju kako sve ono što može povrijediti ili ubiti čovjeka, poput olova (metak) ili željeza (nož), može također imati identičan destruktivni učinak i na same demone bolesti. U krajnjem slučaju takva je predodžba i razumljiva ukoliko uzmemo u obzir da duhovi, koji napadaju i opsjedaju ljude, egzistiraju na sličan način kao i oni sami te da su samim time ranjivi.

Kad strah udari u stomak


U narodnoj medicini BiH najčešće žene liječe probleme sa želucem, koje se nazivaju želudarice, i kao u slučaju straha, poput stravarki, i one tvrde da se od "pomjerenog želuca može i umrijeti!".

Većina njih rezonira da bi želudac trebao u tijelu biti pozicioniran u visini sa pupkom. Usred određenih nepovoljnih akcija i dešavanja, poput podizanja teškog tereta, pada sa visine, provođenja dugotrajnih dijeta, spavanja na rukama ili držanja ruku iznad glave, kod žena nakon poroda i sličnog, može doći do negativnih implikacija na rad i položaj želuca. Ponekad uzrok tome može biti jača prehlada, kada usred agresivnog kašljanja, želudac "iskoči" iz svog ležišta. Simptomi su gorušica, povraćanje i gubitak tjelesne mase.

Uticaj šoka, stresa i općenito straha također je čest uzročnik pomjerenog želuca. Kada se određenom opservacijom utvrdi da je"strah udario u stomak" inzistira se na krajnje blagom i nježnom pristupu bolesniku. On sadrži tri ili više etapa koje bi se mogle podijeliti u slijedeće kategorije:

Profilaktički pristup
Prirodno liječenje
Magijski angažman
Masaža


Profilaktički pristup

U narodu se vjeruje kako na probleme sa želucem dosta djeluje psiha, odnosno sklonost nervozi, brizi a posebno paničarenju. Zapravo, kako smo do sada mogli zaključiti, svaki oblik psihičke napetosti ili straha ima direktan uticaj na ljudsko zdravlje. Za onu osobu koja naglo izgubi apetit, slabo jede ili je "žuta u licu" vjeruje se kako ima problema sa strahom. Poznato je, isto tako, kako plahe i bojažljive osobe - "ko se često i lako prepada odnosno "strunjiva"- imaju najviše problema sa želucem. Njima se diskretno preporučuje da potraže kamen "ustavljak" i stave ga u čašu iz koje često piju vodu.

Naime, kako to piše Antun Hangi, bošnjačke majke su za smirivanje histerične djece, koja puno plaču i ne žele zaspati, koristile kamen ustavljak. Do njega se dolazilo na vrlo jednostavan način: na neko drvo napolju bacalo bi se sitno kamenje sve dok jedan ili njih više ne bi se slučajno zaustavilo na nekoj grani. Taj se kamen uzimao i stavljao djetetu pod jastuk. Kamen ustavljak u narodnoj medicini BiH ima svojstvo da smiruje, opušta i na taj način ozdravljuje (1). Za probleme sa strahom, koji utiče na želudac, odabiralo se drvo gloga.


Prirodno liječenje

Svaka bolest želuca nastala usred konstantne izloženosti stresu i šokovima stravarke i želudarice u prvoj fazi tretiraju tradicionalnim lijekovima poput onog kada se devet listova sedefila istuca i pomješa sa kilo meda te uzima tokom 40 dana (2). Učinkovitim se pokazao i čaj od grančica dunje, koji ima izuzetno ugodan okus i lijepu crvenu boju, koja prema homeopatskom shvatanju "stimulativno utiče na psihu" baš poput čaja od kamilice, čija žuta boja idealno djeluje na one koji imaju "žuto lice zbog bolova u stomaku".


Magijski angažman

U kolektivnoj svijesti bosanskog naroda strah je neodvojiv sa problemima srca i želuca, što dovoljno uvjerljivo prezentira identičan način lječenja. Naime, ritual pod nazivom "uvarivanje strahe" koji se bazira na upotrebi proključale vode i okretanja prazne posude, kako bi vakuum povukao vruću vodu unutar posude, koristi se za liječenje želuca ali i straha. Jedina razlika u ritualima je da se u slučaju liječenja pomjerenog želuca voda na kraju prolijeva i ne dolazi u kontakt sa bolesnikom, dok kod neutralisanja straha bolesnik se njome umiva i peru mu se ruke i noge.


Masaža

Laganim masiranjem nauljenim rukama, počevši od lijeve ruke te idući prema ramenima i spuštajući se niz leđa, između donjih rebara i zdjelice, sa stražnje strane, vrši se cjelokupna masaža tijela u namjeri vraćanja želuca na svoje mjesto. Treba naglasiti da općenito masaža se izvodi u onom najtežem obliku, kada niti jedna prethodna metoda nije imala učinka. Poneke želudarice jačim pokretima izmasiraju samo dio ruku do lakta a onda ga podvežu sa nekom krpom i tako ostave pola sata.





(1) Volšebna uloga kamenja u različitim segmentima magijskih aktivnosti poznata je iz neolita i temelji se na kultu Velike Majke, najstarijeg božanstva u ljudskoj povijesti. Upravo iz tog vremena potječu i prve kamene statue i kipovi svih oblika Velike Majke "one koja daje život i štiti ga". Čak i većina obreda i svečanosti koja su se izvodila u njenu čast obavljali su se u pećinama, kako bi se u zemljinom utrobi ostvario što bliži kontakt sa ovim najstarijim božanstvom, bez kojeg je bio nezamisliv početak ljudske civilizacije.

(2) Prema kazivanju stravarki prljava voda od kupanja vodom u kojoj se salivalo olovo, treba se proliti u potok ili rijeku, i "čim pređe devet kamenja zlo i bolest se razbilo!". Poznat je i stih egzorcističke basme "na devet kamenja da se obije i razbije". Devet je isto tako, uz broj 40, simbol Velike Majke (devet mjeseci trudnoće/40 tjedana), a njihovi uticaji su doslovno sveprisutni u bosanskoj ali i svim drugim magijama svijeta.

Džini izazivaju strahove i blokade


Upotreba zapisa i tilsuma u liječenju uticaja straha jedan je od onih možda i najfascinantnijih segmenata u narodnoj medicini BiH. Zapisi su od davnina bili dovedeni u rang skoro pa univerzalne paneceje u liječenju svih oblika duševnih ali i pojedinih fizičkih oboljenja. Blagotvorna moć jedne ili više molitvi ukomponiranih u sadržaj zapisa, koja je zamjenila paganske bajalice i zaklinjanja, temelji se na istom principu upućivanje želje ili molbe za oslobađanjem tijela od negativnog uticaja nekog entiteta, koji se usljed kršenja određenog tabua udomaćio u bolesniku.

Naime, prema islamskoj mitologiji kada je Allah stvorio Adema i Havu, morao je postaviti ljudskom oku nevidljiv zastor između njih i džina (demona), kako ih njihova monstruozna obličja ne bi svakodnevno plašila i budila jezu. Isto tako, učinio je da tokom dana ljudi budu više manje zaštićeni od zlih duhova, a za noć im je odredio da spavaju i odmaraju, kako bi džini mogli imati slobodu kretanja. Ta predaja izrodila je mnoštvo tabua kojima se doslovno izbjegavao neposredni kontakt sa džinima, zbog same štetnosti njihovog uticaja na ljudsko tijelo i psihu.

Od najpoznatijih tabua u bosanskom narodu navode se oni vezani za akšam (zalazak Sunca), kada demoni izlaze iz svojih skrovišta i dobijaju moć, koja će potrajati do sabaha odnosno zore. Upravo zbog toga u predvečerje se izbjegavalo izlaziti napolje, prolaziti pored oraha, mjesta gdje se cjepaju drva, prolivati prljavu vodu itd.

Ako se pak dogodi da pojedinac slučajno ili namjerno zanemari neki od mnogih tabua, može se desiti da postane demonskom metom i riskira opsjednuće tojest ulazak džina u ljudsko tijelo. Najočitiji simptom prisustva zlog duha u čovjeku je upravo pojava bezrazložnog straha. Naime, sasvim neočekivano ta osoba počinje osjećati sve intenzivniji nemir i jezu od noći, zatvorenog prostora, pojedinih životinja, hrane, itd.


Tilsumi koji se koriste protiv straha


Razvojem i širenjem pisma rodila se i spoznaja da zakletve i molitve koje, ako se zapišu na papir, poprimaju svoj materijalni oblik te duži vremenski kontinuitet postojanja, a samim time i djelovanja, za razliku od izgovorenih formula čija je učinak trenutan i vrlo brzo se rasprši. Iako je zabilježeno da su i naši bogumilski preci koristili određene svete tekstove u spravljanju hamajlija za liječenje i zaštitu, tek početkom Osmanlijske okupacije i pojave islama ta praksa doživljava pravu ekspanziju u BiH.

Koliko se može dokučiti iz prilično skromne literature i podataka Osmanlije su bile pod izravnim uticajem perzijsko-arapskih magijskih vjerovanja, ukombiniranih sa pojedinim islamskih učenjem. No, ono što je posebno zanimljivo jeste to da su Osmanlije kao mongolski narod, poznat po šamanističkoj praksi, zadržali prilično mnogo svojih animističkih vjerovanja. Zbog toga turska magija obiluje raznolikim sinkretičkim elementima a ta specifičnost se posebno jasno uočava u formi i izgledu tilsuma. Dok arapsko-perzijski tilsumi slijede standardni obrazac izrade, po kojem tilsum posjeduje sveti tekst i magijski kvadrat (vefk), kod turskih tilsuma izgled se bazira na onom što bi ja osobno nazvao "šamanski dijagrami"  odnosno obiluju grafičkim prikazima duhovnih bića kroz jednu liniju ili njih više.

Prema magijskom načelu džini, glavni uzročnici svih duševnih bolesti, mogu se potčiniti volji nekog pojedinca uz pomoć drevnih pečata i zaziva. Kontrolom tih negativnih spiritualnih snaga čarobnjak može svjesno nanositi veliko zlo pojedincu ili čak grupi ljudi. Kada želi zablokirati nekog čovjeka odnosno učiniti ga neuspješnim u pojedinim ili svim životnim segmentima mag na njega ritualno usmjerava jednog ili više džina koji će ga opsjednuti i svojim destruktivnim uticajem u njemu probuditi razno-razne fobije od kojih će biti u potpunosti blokiran - nesiguran, uplašen, sklon tremi, nepovjerenju u sebe i histeriji.

Navodno, i vrlo decidiranim magijskim gestama strah se može "probuditi" u bilo kojem čovjeku. Pojedine bosanske stravarke, poput rahmetli Fatime Dizdarević, objašnjavaju kako se izaziva fobija od mezarja i mrtvih, naime, dovoljno je diskretno na neku osobu baciti malo zemlje sa mezara, a da ona to ne primjeti. No, isto tako, ukoliko se neko plaši navedenog onda mu se preporučivalo ogledanje na površini vode koja se koristila za kupanje mrtvaca.

Svi duhovni autoriteti po BiH mišljenja su da se strah može nekom nametnuti raznim oblicima vračanja, u čemu su najpoznatije tehnike usmjeravanja zlog duha kroz sihir odnosno čarku. Konkretno, u pitanju su mnogobrojne fobije a najučestalija od svih je iznenadni strah od mraka -  aklufobija - i taj se problem klasično rješava ispisivanjem sljedećeg tilsuma* kojeg bolesnik nosi stalno uza se, sve do potpunog nestanka ovog neugodnog osjećaja.




Uz pomoć magijskih postupaka može se, navodno, uticati na neku osobu da bez ikakvog ozbiljnog razloga počne osjećati neopisivi strah prema određenom pojedincu ili se dogodi da se muškarac plaši žene i obratno - seksofobija. U tom slučaju bosanski hodža izradit će slijedeći tilsum, koji će bolesnik, kao i u prvom primjeru, nositi stalno uza se.



Evidentno je kako pomama za hodžinim tilsumima nije prestala ni u 21.vijeku i svako malo moguće je pročitati u printanim medijima ili internetskim portalima kako su neka poznata imena, posebno iz svijeta estrade, posjetili nekog od mnogobrojnih hodža tražeći pomoć za svoje probleme. Osim javnih osoba navedene posjećuju i sasvim obični, anonimni ljudi, pokušavajući i na takav način uticati na pozitivan ishod neugodnih situacija u kojima se nalaze. Kada je u pitanju liječenje straha onda se najviše traže zapisi za uspješno polaganje ispita, kada se želi neutralizirati trema i blokiranost.


*(Babilonsko oko, H.M.Čajlaković)

Džanbole i urok


U narodnoj medicini BiH svaka duševna bolest nazivala se džanbola (od turske riječi "džan" - duša), i dolazila bi posredstvom pogubnog djelovanja zlih duhova - džina. Među najtežim oboljenjima smatrala su se ona izazvana direktnim susretom sa demonima ("naletio na džinsko kolo", "udario ga džinski vjetar", itd), kada bi bolesnik zapadao u specifična duševna stanja poput histerije, paranoje, shizofrenije, epilepsije itd.

Prema iskustvu bosanskih hodža-iscjelitelja i stravarki čovjek se može ozbiljno razboljeti od straha, sihira, nameta, nagaže, ograme, zgranila, letame (takozvani "džinski šamar" - pareza facijalis) i uroka. Ipak, od svega navedenog, urok smatraju najraširenijom vrstom oboljenja.



Strah od destruktivne moći pogleda urokljive osobe duboko je impregniran u kolektivnu svijest mnogih kultura svijeta, bilo da su one primitivna ili razvijena društva, a kod bosanskog naroda najočitije se prezentira u sljedećoj izjavi: "Čim te pogleda, sve ti omete, ne da se užeći vatra ni usiriti sir!". Kako je već rečeno urok je izuzetno česta pojava među ljudima, daleko više od crne magije, opsjednuća ili, recimo, crvenog vjetra. Pojavljuje se uvijek kao negativna nuspojava pretjerivanja u emocijama. Vrlo često, tvrde hodže-iscjelitelji, dogodi se da zapravo roditelji urekne svoje dijete, unatoč velikoj ljubavi koju osjećaju prema njemu, jer "u čemu se god pretjeruje nije niti dobro niti zdravo!".


Šta je zapravo urok i na koji način djeluje?

Wiliam Walker u knjizi "Snaga mišljenja u znanstvenom životu" navodi slijedeće: "Nauka je potvrdila snagu uticaja uroka uslovljavanjem tzv. teorije magnetizma. To je, dakle, održavanje jake nutarnje želje putem očiju, zbog sposobnosti oka ne samo da vidi nego i da osjeti, u ovom slučaju, krajnju žestinu pogleda. Kao dokaz ovome, u kazalištu ili na nekom drugom mjestu gdje ljudi sjede jedni iza drugih, zagledajte se u potiljak čovjeka koji je ispred vas. Uporno gledajući u donji dio njegovog potiljka zaželite jako u sebi da se taj čovjek okrene. Opazit ćete da će se taj čovjek odjednom okrenuti i pogledati pravo na mjesto odakle ste ga vi ga gledali. Ova vježba se pokaže skoro sasvim uspješna kod ljudi koji se poznaju, a manje među nepoznatima. Isto tako, uspješnija je kod žena, nego kod muškaraca, pošto žene bolje reaguju na takvu vrstu uticaja. Što bolje poznajete određenu osobu, ovo će brže djelovati."


Mišljenja sam da urok, ali i sve druge paranormalne pojave, imaju direktnu vezu sa astralnim tijelom, našim spritualnim dvojnikom, koje je ujedino i spona između svijeta ljudi i duhova(1). Ono što mi nazivamo nadnaravnim moćima poput vidovitosti, telekineze ili uroka nisu ništa drugo nego sposobnosti našeg astralnog tijela. Kroz "treće oko" odnosno kako se ono naziva u bosanskom okultizmu - "zvijezda", mi smo spojeni sa univerzumom ali i duhovnim svijetom (vidi: "Iliri - najveća misterija Europe"). I otud crpimo sva naša znanja i informacije. No, pošto bi dublje objašnjavanje oduzelo previše mjesta i na neki način udaljilo nas od glavne teme bit će dovoljno napisati sljedeće.

Prema nekim stručnim definicijama ljudsko tijelo je ništa drugo nego skup zbijene energije, koja ima svoj jasno određen način djelovanja. Svaki put kada dođe do narušavanja normalnog protoka energije, pretežno zbog neke prenaglašene emocije, obično negativne, naše tijelo ili akumulira tu štetnu energiju na nekom dijelu tijela, gdje se onda pojavi bolest, ili jednostavno "izbaci" taj višak energije iz sebe da bi se resetiralo odnosno normaliziralo. Što je donekle identično našim fiziološkim potrebama. Ukoliko se to izbacivanje nakupljene energije, kroz oči ili usta, desi u trenutku dok nekoga ili nešto hvalimo ili mu zavidimo, ona će se automatski usmjeriti u pravcu "mete" i desit će se uricanje. To je, isto tako, odgovor na pitanje - zašto nam se ne dogodi svaki put ureknuće ako nas neko pohvali ili nam otvoreno ili pritajeno zavidi?

Dakle, moć uricanja je nativna pojava kod svakog čovjeka, i nema nikakve veze sa karakternim osobinama, spolom, fizičkim izgledom ili nacionalnom pripadnosti. U narodnim vjerovanjima postoje svojevrsni kulturološki animoziteti prema pojedinim skupinama za koje se onda tvrdi da imaju zao pogled poput Roma, ali i starih žena, muškaraca bez brade (ćosavi), brkati žena, etc (2). Zapravo, simbol zla kod naroda uvijek su bile one osobe koje se iz ovog ili onog razloga ne uklapaju u društveni poredak ili pak osobe sa težim ili lakšim fizičkim deformitetima, čija pojava izaziva strah i predrasude, naročito u ruralnim sredinama.

Leopold Gluck pišući o urocima naglašava kako je vjerovanje u njih prisutno u cijelom bosanskom narodu, no, posebno među Bošnjacima i Čifutima (naziv za bosanske Židove), koji tvrde da se ureći može i "bez pogleda, samo riječju i odsutne, i još gore, možeš i sama sebe ureći. Kada koga u veliko pohvališ radi njegovih osobnih, tjelesnih ili duševnih vrlina, kada se kome zadiviš radi njegove žive ili nežive svojine, čuo on to ne čuo, možeš da ga urečeš. Ta kad i sam u sebi pomisliš kako si valjan, kako li si bogat, možeš sama sebe da urekneš".

Navedeno vjerovanje u potpunosti objašnjava zbog čega se među ova dva naroda pojavilo na desetine profilaktičkih gestova čija je jedina namjena da tokom razgovora, u slučaju da se priča o nečem bitnom, anuliraju ili blokiraju eventualni urok tako da se pokuca u drvo kažiprstom ili pljucne u stranu.



(1)U definiciji ljudskog tijela i duše najbolje upućeni su bili naši preci bogumili čija doktrina o duši, predstavniku nebeske energije, i fizičkom tijelu, oličenju demonske sile, jasno govori o dualističnoj snazi koja zapravo stvara život. Misija svakog čovjeka je da postigne ravnotežu dobra i zla u sebi, ne dozvoljavajući da niti jedna od navedenih sila prevagne. Kada se to desi, a najčešće u slučaju prevage zla, događaju se razna zla u koja spada i uticaj zlog oka.

(2)Tradicionalna poimanja koje su oči, tojest njihova boja, urokljive zasniva se na vrlo jednostavnom šablonu. Naime, istražujući dostupnu literaturu za pribavljanje informacija koje bi mi pomogle u pisanju ovog skromnog rada o narodnoj medicini BiH, otkrio sam da ona prije svega ovisi o geografskom položaju i genetskoj strukturi nekog naroda. Općeprihvaćena je teza da se zlim ili urokljivim očima smatra boja irisa (šarenice) koja je najmanje zastupljena ili je nikako i nema. Kako kod Bošnjaka ima vrlo mali procenat ljudi sa crnim očima, garave ili tamne oči, posebno još ukoliko osoba ima crnu kosu, smatraju se urokljivim. Zbog toga se i danas vjeruje da se najviše treba čuvati crnih očiju "jer one najlakše prostrijele čovjeka do srca i dovedu do smrti!". Naprotiv, u Turskoj, kao i na cijelom Bliskom istoku, urokljivim se doživljavaju osobe sa plavom kosom i očima.

Urok izaziva smrt

U bosanskom narodu, ali i na području cijelog Balkana, vjerovanje u urokljive oči ostavština je naših ilirskih predaka. Naime, i sam naziv urok je ilirski i znači - „fascinirati“, „opčiniti“. Prema pisanju rimskog povijesničara Plinija ilirska plemena su bila izrazito sklona vjerovanju u zlokobnu moć urokljivih očiju te su se protiv nje borili, između ostalog, i nošenjem crvene boje (niti) omotane oko ruke. Nije potrebno ni naglašavati koliko su se Rimljani plašili Ilira, ne samo zbog njihove vojne sposobnosti, već i mističnih moći koje su im ovi pridavali. Naime, mislili su da većina Ilira ima urokljive oči sa kojima mogu ubiti čovjeka.

Iako su destruktivnom pogledu zlih očiju izloženi svi, kako ljudi tako životinje i mrtvi predmeti, najranjivija skupina su ipak djeca i mlade djevojke pred udaju. Njihova naivnost, mladost i ljepota glavni su stimulanti za aktivaciju zavisti i ljubomore kod drugih osoba. Naročito je lako ureći malo dijete, a dogodi li se da urok bude jak, prema kazivanju naroda, onda on može imati katastrofalan učinak i dovesti do iznenadne smrti.

U kazivanju pojedinih starijih žena, koje su u mladosti izgubile djecu na takav način, uvijek se spominje isti scenario: dijete je bilo zdravo i napredno sve dok se nije desio susret ili posjeta jedne ili više osoba njihovom domu. Obično, već te večeri, nakon odlaska gostiju dijete bi dobilo iznenadnu visoku temperaturu i uz histeričan plač naglo bi klonulo i - umrijelo. Dijete koje umre od uroka, prema kazivanju, pomodri po tijelu i ukoliko ne dobije tipičnu mrtvačku ukočenost - rigor mortis -, koja nastupa već nakon 12 sati od smrti, znak je da "vuče" novu smrt u familiji, u relativno skorijoj budućnosti.

Pogubna moć uroka opjevana je i u pojedinim narodnim pjesmama. U prvoj od njih navodi se kako je Tuzla Derviš-beg sa malenim sinom upustio se ka Bihaću i tokom puta odlučio da prenoće u Tešnju, gdje mu neko od prisutnih ljudi uriče dijete i ono iste noći umire. U drugoj pjesmi pod nazivom „Sina rodi Sinanbegovica“ opjevana je naprasna smrt lijepe djevojke, koja dolazi usred neposredne izloženosti urocima:

Sina rodi Sinanbegovica,
od radosti veselje činila,
tri joj kola u dvoru igrala.
Jedno kolo na visokoj kuli,
drugo kolo na mermer avliji,
treće kolo u zelenoj bašči.
Koje kolo na visokoj kuli,
ono kolo nevjestice mlade;
koje kolo na mermer avliji,
ono kolo udovice mlade;
koje kolo u zelenoj bašči,
ono kolo djevojčice mlade.
Kolo vodi Sinanbega seka.
Ja kakva je, vesela joj majka!
Sva je kola glavom natkitila,
a ljepotom kola začinila.
Ništa je se nagledat ne može!
Nju mi gleda malo i golemo,
te govori malo i golemo:
"Medet, medet, lijepe djevojke!
Blago majci koja je rodila,
a junaku kome je suđena!"
Uroci je mladu prekidoše:
u koji se danak razboljela,
u oni je danak preminula,
i umrije, žalosna joj majka!






Oralna magija

Zbog činjenice da urok može izazvati smrt kod čovjeka ne začuđuje tradicionalni strah od njega kao izuzetno tajanstvene i opasne pojave. Upravo stoga vjerovanje u uroke krije u sebi i elemente fatalizma, te želje da se preventivnim izjavama spriječi eventualni upliv zla ili negativne energije, koja onda priziva bolest - "uvijek jedan belaj vuče za sobom i drugi!". No, ono što je meni posebno zanimljivo jesu upravo te vrlo kratke magijske izjave čija je bazična svrha da zaustave ili blokiraju bilo kakvu aktivaciju uroka - negativne energije proistekle iz ljubomore ili velikog divljenja. Mišljenja sam da već i sama svjesna spoznaja da urok može naštetiti drugom čovjeku degradira njegovu snagu prije nego li se pristupi profilaksi odnosno izgovoranju neke formule. Na području Velike Kladuše još uvijek se među najstarijom populacijom može čuti u svakodnevnoj komunikaciji neka od slijedećih "anti-urok" izjava:

- Mašallah (doslovno: "Kako Allah hoće!", često u sljedećim jezičnim oblicima: "mašala", "mašalna, "mašalna išalna“, itd).
- Ne poduročilo se!
- Da ne bude uroka!
- Bože, ne podreci!
- Ne došlo mu šta od zlih očiju!
- Zle te oči ne vidjele!
- Gluho bilo, ne bilo uroka!


Antun Hangi piše da ukoliko je dijete urečeno odmah mu treba bajati jer za tri dana oživi urok u djetetu pa bi mogao dijete rastrgati. Naravno, pod tim se smatra da djetetu "trga san" zbog čega se ono budi u trzanju i plaču. Radi predostrožnosti majke su često ponavljale svaku večer pred spavanje, ili iznad usnulog djeteta neku egzorcističku formulu, kako bi pretekle urok i omogućile miran san svojoj djeci.

Jedna specifičnost bosanske folklorne tradicije jeste neobična kombinacija uspavanke i basme protiv uroka, koja se na Balkanu susreće samo kod Bošnjaka. Majka bi dok uspavljuje dijete u bešici tiho pjevušila ovu ili neku sličnu uspavanku protiv uroka:

Spavaj, sine, u šikli bešici!
U šikli bešici!
Spavaj, sine, u šikli bešici!
San ti u bešu, urok mimo bešu!
Uroci ti po gori hodili,
travu paslu, sa lista vodu pili,
mome djetetu ništa ne naudili!

Mati rodila, mati liječila


Kao što se može zaključiti tradicionalna uloga čuvara zdravlja familije još od doba matrijarhata pripadala je ženama, majka je bila zadužena za pitanje dječijeg zdravlja, pa samim time i uroka, što se jasno naglašava na početku najpoznatije bosanske basme protiv uroka:" Mati rodila, mati liječila.." Po tome se može konstatirati kako su žene od davnina bile stručnije za jednostavnije probleme koje izazivaju natprirodni faktori, dok su muškarci, tojest hodže-iscjelitelji i derviši vršili zahtjevnije i opasnije poduhvate poput egzorcizma, "sazivanja daire" ili pisanja tilsuma i hamajlija.

Urok i strah smatraju se glavnim krivcima za gubitak apetita kod djece ili pak mršavost. Stare nene i danas sumnjičavo odmahuju glavom kada vide da dijete slabo jede ili naglo mršavi a nema nikakav očit zdravstveni problem. Skoro svaka takvo stanje konstatira sa izjavom kako je "dijete neko "nasjekao" - prepolovio mu apetit urokom.


Uroci kao strijelice

Uroci se dijele prema intezitetu - postoje slabi i jaki uroci. Od prvih urečeni ima prolazne simptome poput zijevanja, glavobolje, iznenadnog prolaska hladnoće kroz tijelo. Djeci oni obično djeluju na raspoloženje i apetit. Jaki uroci pak imaju dugotrajnije i naglašenije djelovanje; kod male djece mogu izazvati čak i smrt dok kod odraslih ljudi stvaraju "rupe" duž aure, kada dolazi do konstantnog gubitka energije, što se u svakodnevnom životu očituje naglim umorom. U islamskoj tradiciji pogled urokljivog oka naziva se strijelica, što je prilično adekvatan naziv. Urečen ili prostrijeljen čovjek odaje se i smeđim mrljama po koži lica, obično po čelu, jer zlo po tvrdnji stravarki "uvijek napada zvijezdu".

Jedino mjesto na ljudskom tijelu koje ima imunitet pred urokom prema narodnom vjerovanju je stražnjica. Čim se nađe u društvu osobe na glasu da je urokljiva odnosno baksuzna, i koja tom prilikom pohvali nešto što se tiče njenog sugovornika, on ili ona se istog trena uhvate diskretno za svoju stražnjicu, bilo da se uštipnu ili samo stave ruku na nju. Navodno, to je sigurna zaštita od uricanja. Slično tome, u sjeverozapadnom dijelu Bosne (Velika Kladuša, Cazin, Bihać), još i danas pojedine žene dok drže dijete u naručju tri puta ga lagano dodirnu prvo po stražnjici pa onda po licu govoreći:

Ko urekao ovo doli,
urekao i ovo gori!

Profilaktički motiv stražnjice, kao sigurnog aduta protiv uročavanja, iskorišten je i u ovoj basmi zapisanoj u Velikoj Kladuši:

Ko te urekao u guzicu utekao,
ne izišao dok ječam neisklasao,
sa mojom basmom a božijom hazmom.

Od sviju basmi i formula u magijskoj tradiciji liječenja skoro svakog naroda najraširenije su egzorcističke basme protiv uroka, što nam otkriva duboki kulturološki strah od destruktivne snage te nadnaravne pojave i njen enormni geografski dijapazon.

O stanju bolesnika često se nagađalo, posebno ako bi se razboljelo dijete. Dr. Sielski u svom kratkom radu iz istorije medicine pod nazivom "Kako su narodni ljekari liječili umobolne i živčane bolesnike" primjećuje da u tom slučaju prvo se sumnja na strah. Takvo dijete se prepoznavalo po tome" da legne zdravo a u noći iznenada vrisne - ukočenim pogledom, zaplašeno, gleda u jednu stranu kao da nešto motri, drhće i trza se. To traje neko vrijeme, onda se od uzbuđenja oznoji i klone pa opet zaspi. Samo blagim riječima dade se malo smiriti. Narod veli da je bolest nametnuta, da je dijete urečeno ili da se od prikaze prepalo. Prema tome se udešava i liječenje."

Protiv uroka navodno najbolji lijek je hodžina hamajlija ali u nedostatku toga, kao pogodan supstitut, je obred gašenja ugljena popraćeno bajanjem.


Drevno vjerovanje u magičnu moć riječi

Bajanje, naziv koji potječe od turske riječi baymak - čarati u svrhu liječenja, bazira se na egzorcizmu, kada se uz pomoć poetičnih i često rimovanih stihova želi direktno uticati na duha ili duhove u namjeri da oslobode tijelo bolesnika. Bajanje je sastavni dio šamanizma i njega izvode obično nadarene osobe. Naime, smatra se da sami dobri duhovi interveniraju u magijskoj naobrazbi neke osobe ili jednostavnije kazano odabranoj osobi odaju način na koji može prodrijeti u svijet duhova i direktno uticati na njih. Obično im tokom iniciranja otkriju koje bajalice, rimovane zakletve, moraju izgovarati kako bi nadjačale uticaj zlih duhova i protjerali ih iz ljudskog tijela. U kombinaciji sa vodom, vatrom, biljem i posebnim ritualnim gestama te osobe uspijevaju potisnuti zlo i otjerati ga u "mračne havaje" - sablasno mitološko mjesto" gdje se džinska sofra prostire".

Od devet uroka i bolesti na N osam,
od osam - sedam,
od sedam - šest,
od šest - pet,
od pet - četiri,
od četiri - tri,
od tri - dva,
od dva - jedan,
od jedan - nijedan!
Što ostade na krilu muha odnese
u mračne havaje,
u puste haliluke;
gdje hore me kuriče,
mačka ne mjauče,
gdje se maša ne čuje,
tamo gdje se džinska sofra prostire.
Tu nek ovaj namet čeka kijamet,
sa mojom basmom a božijom emerom!(1)

Da bi se saznalo je li dijete urečeno brižne majke ližu dijete po čelu ili po sljepočnicama ili ga taru prstom pa onda ližu prst i ako tada osjete kiseo, gorak ili slan ukus to je gotovo siguran znak da je dijete prostrilito odnosno urečeno. Ponekad se za taj zadatak pozove najbliža komšinica pa ona jezikom lizne djetetu kožu između očiju, i osjeti li tom prilikom slan ukus, bez svake sumnje urečeno je.

U tom slučaju ponavljala se neka od mnogobrojnih egzorcističkih formula poput ove:

Bilobrk pređe preko sinjeg mora,
do dragog Boga,
od dragog Boga donese N zdravlje i veselje(2),
a odnese začud i zazor,
veledalin amin.

Dr.Sielski opisuje način na koji stravarka izvodi ritual anuliranja uticaja zlih očiju sa urečenog djeteta.
"Da se uroci otklone zagasuje se ugljevlje. Iz vatre vadi tri užarena ugljena i baca ih u drveni čanak sa svježom vodom. Pri tome opet uči kakvu dovu, namjenjuje basmicu i tri puta puhne(3). Ako sva tri ugljena cvrknu otići će uroci, ne cvrknu li ponovi se zagasivanje, uči dalje i bolesnika napaja vodom u kojoj je ugašeno ugljevlje".





(1)Vrlo često jedna egzorcistička bajalica zapravo je skup dvije ili tri kraće basme, koje su pojedine stravarke u svom radu dodale ili jednostavno već takvog sadržaja dobile u nasljeđe. Također, primjetne su površne korekcije ili izmjene te u pojedinim basmama odbrojavanje unazad, od devet do jedan, počinje na početku formule a nekad na kraju.   I još jedna pojedinost koju sam uočio tiče se i samog podneblja u kojem živi stravarka. Naime, ukoliko je kraj iz kojeg potječe tradicionalno religiozan onda u basmi imamo više sakralnih elemenata, dok u suprotnom uglavnom samo završetak bajalice ima nakalamljene izraze poput "sa mojom basmom a božijom hazmom", "sa božijim emerom" i slično.

(2)Zdravlje i veselje su dva osnovna pojma u cilju ozdravljenja i pobjede nad bolesti (urokom) što vidimo i u ovom primjeru uspavanke iz Mostara: "Đulbeharu ne truni mi simena, ne truni mi moga slatkoga sina, spavaj, sine, sinulo ti zdravlje, sinulo ti zdravlje i veselje!

(3)Iako je magija, poput religije, bila prisutna od postanka čovječanstva na svim meridijanima, ipak postoji njen epicentar a to je svakako Bliski istok. Od drevnog Babilona, Perzije ili Egipta magija je od običnog kulta čaranja uzdignuta na prijestolje uzvišene nauke. Zbog toga i porijeklo samog bajanja treba tražiti upravo u tom kontekstu. Naime, bajanje iznad vode spominje se u mnogim pričama iz Hiljadu i jedne noći, gdje se opisuju scene transformacije iz životinje u čovjeka i obratno ili bacanje i skidanje čarolija, tako što bi neka vještica, mag ili mudra osoba promrmljala tajanstvene riječi iznad posude sa vodom, puhnula u nju a onda tom vodom poprskala neku osobu. To nas navodi na zaključak kako znanje o magijskoj moći riječi uobličenih u molitve i bajalice i izgovorenih iznad vode bez svake sumnje potječe sa Bliskog istoka a preko Cigana i Osmanlija došlo je na naše prostore i udomaćilo se u folkloru svih naroda Balkana.

Zazor, začud i prostril

Arapi, Perzijanci i ostali muslimani vjeruju da postoje dvije vrste ili dva pravca iz kojih dolazi urok - prvi je od čovjeka a drugi od džina. U narodnoj tradiciji prisutno je uvjerenje o postojanju tri vrste uroka: zazor, začud ili učud, i prostril. Zazor je urok nastao iz ljubomore i zavidnosti, začud se pak rađa iz velikog čuđenja i divljenja prema nekom ili nečem a prostril je najteži oblik ureknuća i od njega dijete može vrlo lako umrijeti, ukoliko se ne reaguje na vrijeme. Kada se za nekog u Velikoj Kladuši i Cazinu konstatira da boluje od "svitskog sepa" ili "svitske djece" zapravo mu se želi kazati da je žrtva urokljivog oka.

U cijelom bosanskom narodu postoji uvjerenje da je više ljudi završilo pod zemljom od posljedica ureknuća nego od svih bolesti zajedno. Isto tako, zajedničko je mišljenje da su uroci najčešće dječija bolest. Upravo zbog te spoznaje adet je među Bošnjacima da se novac, koji se daruje novorođenčetu prilikom prvog gledanja, stavi na čelo, na njegovu "zvijezdu" a "za sreću". Novac se daruje namjenski tojest  njime će roditelji naručiti i platiti hamajliju kod hodže, kako bi njena snaga štitila novog člana zajednice od zla i uroka. Dobijena suma novca ne smije se ni smanjivati niti uvećavati kako se ne bi narušila mistična moć amuleta.

Dok ne stigne naručena zaštita majka, kao i svi ukućani, vidno se trudi, posebno u prvih 40 dana nakon poroda, ali i prvih nekoliko godina života, biti na oprezu i na najmanji sumnjiv znak reagirati, unatoč hamajliji. Poseban oprez se gaji prema prvom djetetu pošto se misli da je upravo ono najviše podložno napadu ovog zla.

U tome se pridržava razno-raznih tabua među kojima je najbitnije pravilo da se umorno ili usnulo dijete ne miluje "jer neće imati snage da se odupre uroku!". Još jedan tabu bez kojeg se tvrdilo da nije bilo moguće odhraniti dijete jeste nužna upotreba jednog ili više apotropejskih rekvizita takozvanih džidža. Njihova jedina svrha je bila skretanje onog prvog, najsvježijeg i najačeg, pogleda koji bi svojim destruktivnim učinkom trasirao put za daljnje negativno djelovanje.

Džidže ili minijaturni metalni ukrasi posjedovali su u prošlosti BiH veliku manipulativnu moć pred naletom uroka. Sva djeca, bez obzira bili muslimani ili kršćani, imala su u svojoj neposrednoj blizini, obješeni o bešiku ili kapu, predmete od srebra u obliku zeca, pijetla, žabice, puškice, strijelice, sabljice, topuza, ručice sa pet prstiju ili "srce" ostalo od salivanje strahe.


Hamajlija protiv uroka

Apotropejski sadržaji kojima je pribjegavao bosanski narod u odbrani od zlih očiju vrlo je raznolik i maštovit: crvenom kadifom opšiven vršak vučijeg, lisičijeg ili zečijeg repa, na vretenu osušenu, pa onda svilom i zlatom obavijenu trticu kokotovu, zlatan novac, sitne školjke, nekoliko zrnaca raži ili srebrnu pločicu, koju je majstor skovao u gluho doba sasvim nag, i na kojoj je urezano dječije ime, i slično. No, bilo bi pogrešno konstatirati da su samo djeca nosila takve rekvizite, naime, nekad je bilo ustaljeno vidjeti na ženama, posebno onim starijim, okačenu naopako - "glavom na dolje" - na bluzi špengu ili zihericu, za koju su tvrdile da odbija urokljive oči.

"Na fesovima bošnjačke djece - osobito dječaka - vidjet ćeš često trouglastu, od crvena sukna ili crvene svile načinjenu hamajliju sa nekoliko rečenica (ajeta) ili cijelu suru iz Kur'ana, koje je tome vješt hodža zapisao na papiru ili pargamentu. Ponajviše napišu nekoliko rečenica iz trećeg poglavlja odnosno sure Ali 'Imran (Imranova porodica), koja je općenito poznata kao "mala hatma", ili pak cijelu tu suru. Preporučuje se da hodža za to priredi mastilo od ružične vode, pomiješane šafranom i miskom. Taka hamajlija, vele, da od uroka čuva ne samo djecu, već i trudne žene, koje je o vratu nose."

Leopold Gluck u nastavku teksta "O urocima" opisuje pomalo nevješto sadržaj jedne hamajlije protiv uroka u čiji je uvid došao ljubaznošću nekog svog bošnjačkog prijatelja(1). Kao i svaka hamajlija i ova započinje riječima "Bismilahir rahmanir rahim" ili u prijevodu na bosanski jezik: " U ime milostivog Boga!". Odmah iza toga slijedi molitva upućena četirima melecima, od kojih svaki vlada jednom stranom svijeta, četvorici pejgambera te uz navođenje četiri svete knjige. Kraj molitve završava imenima Sedam Spavača iz Ephesa i njihovog psa Kitmira.

Transkripcija teksta hamajlije: "Allahumme ya Rabbi Džebraile ve Mikaile ve Israfile ve Azraile ve Ibrahime ve Ismaile ve Ishaka ve Jakube ve munzilel berakati vet Tevrati vez-Zeburi vel Indžili vel Furkan. Ve la havle ve la kuvvete illa billahil aliyyil azim. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.

U prijevodu na bosanski tekst molitve je bio slijedeći: "O moj Bože i Džibrile i Mikaile i Israfile i Azraile i Ibrahime i Ismaile i Ishaku i Jakube i ti, od koga je svako dobro, koji si dao Tevrat i Indžil i Zeburi i Časni Kur'an, ja tu ne mogu ništa pomoći osim pomoći velikog Allaha. Jemliha, Mekseline, Mislina, Mernuš, Debernuš, Šazenuš, Kefetatajuš, Kitmir.

Ispod te molitve stojao je magični kvadrat ili vefk sa brojevima čija numerološka vrijednost predstavlja jedno od 99 Lijepih Božijih Imena.




Umjesto hamajlije među Bošnjacima nosio se "modar, tirkizu sličan, jajolik kamen, takozvani "uročnjak", koji se pričvrsti za fes. Manje udara u oči, ali kako vele, ne manju zaštitu daje od uroka, kad se izvrnuto (šavom spolja) zarubi lijevi rukav od košulje".

Tradicionalna praksa kod cijelog bosanskog naroda, nebitno koje su vjere, da se protiv uroka oblačio neki dio odjeće naopako - "da se vrati urok nazad". Kod Čifuta djeci se davala kao hamajlija kesica sašivena u tri ćoška od zlatne tkanine, ili od crvene kadife ili svile, u kojoj ima mala grančica od sedefila, komadić bijelog luka i nešto soli, blagoslovljene na drugi dan Pashe u hramu.

Pomoć se tražila i u bilju i korjenju određenih biljaka poput odoljena, ive ili omana, za koje se u narodnoj pjesmi kaže:

Da mi ne bi ive i omana,
ne podojih svog sina Osmana.

Iz biljne apoteke tradicionalno su pojedine biljke bile favorizirane mnogo više od ostalih prvenstveno zbog svojih ljekovitih ali i apotropejskih svojstava. Riječ je o bijelom luku i sedefilu.
-"Većina tih propisa preporučuje bijeli luk, jer od njega bježe zli dusi. - "Dobro je", vele stari ljudi,"trljati bolesnika bijelim lukom i dati mu koji češanj da pojede." "Dobro je", govorili su oni,"stucati sedefast (rutu), sok iscijediti i dati po koju kašicicu piti, a može se dati rute istucane i pomiješane sa medom da jede 40 dana."


Urokljiva moć Sunca

Urok je nadnaravna i misteriozna pojava koja napada sve živo ili mrtvo. U narodu se tvrdi kako pod uticaj zlih očiju mogu potpasti ljudi, životinje, biljke, predmeti pa čak i pojedina nebeska tijela poput Mjeseca. Stare Bošnjakinje običavaju, vidjevši po prvi puta Mlađak na nebu, reći: " Mašalna, vidi mladog Mjeseca!" zbog upoređivanja Mlađaka, tek "rođenog", sa malim djetetom, nevinim i bespomoćnim,  posebno pred snagom nečeg tako moćnog i destruktivnog kao što je urok. U opoziciji sa nježnim i nezaštićenim Mlađakom stoji Sunce koje se, iako poznato kao klasični simbol svjetlosti i života, u bosanskoj tradiciji oduvijek smatralo urokljivim "sve dok ne prođe zima". Naime, prema narodnom (agrarnom) kalendaru BiH, godina se nekada dijelila samo na dva dijela, ljeto i zimu, svaki po šest mjeseci, što je ostatak druidskih vjerovanja još od vremena kada su Kelti došli na Balkan i pomiješali se sa Ilirima. Stare Bošnjakinje su nekada tokom zimskog, rizičnog, perioda skrivale pomuženo mlijeko od Sunca, pokrivajući posudu sa nekom krpom ili poklopcem "jer ako ga Sunce "vidi" neće ga više biti!".




U sjeverozapadnom dijelu BiH, odakle uostalom i crpim najveći broj vjerovanja o strahu i uroku, u prošlosti se za kravu govorilo "da hrani pola kuće", otud i narodni naziv za stoku - blago, pa se gajio veliki strah da neki zli komšija ne naudi blagu u štali sihirima ili urocima. U svrhu odbrane i zaštite poduzimani su od strane seljaka razni profilaktički rituali očuvanja zdravlja stoke. U najvećoj opasnosti bile su mliječne krave sa velikim vimenima, kao i one nakon telenja, kojima bi se obavezno vezala crvena krpa za rep, da bi se time neutralisao svaki eventualni urokljivi pogled. U pojedinim mjestima bi se kravi oko vrata vješala drvena kašika ili bi joj se provrtio rog i u njega stavio tilsum sa malim komadićem tisovine.

Osim stoke urocima su podložne i divlje životinje. Kod Arapa se na primjer vjeruje da vuk, tigar i lav mogu biti zaustavljeni u napadu na čovjeka ukoliko ovaj ima urokljiv pogled. Navodno, na uroke su jedino imuni magarac i vol, te paun čiji je rep sa jedinstvenim obilježjima poslužio Turcima da osmisle svoju najpoznatiju nacionalnu hamajliju nazar bondžuk ili kako se u Bosni kaže - plavo oko.






Sjekira na krovu kuće

Tradicijski strah od uricanja izrodio je jedan lijep adet magijske ornamentike odnosno ukrašavanja vrata od gospodarskih objekata poput hambara, štale, kruzane (kućica za odlaganje kukuruza), tora za ovce te same kuće. Naime, kratkim tekstom na arapskom, svetim - kur'anskim pismom, urezivali su se provjereni profilaktički izrazi poput "Mašallah" ili neko od Allahovih imena.



"Na prednjoj strani jedne veće, starije kuće u Sarajevu napisano je za zaštitu "Ya Hafiz" (Bog zaštitnik). Ta se rečenica može naći i u mnogim kućama Bošnjaka, naročito u šikli-odajama bogataša zlatnim slovima na crnom temelju (pozadini) napisana i okvirena."

Naši preci bogumili su u namjeri profilakse kuće na njen krov (začelje) postavljali drvenu sjekiru, koja je imala ulogu oružja i čija će oštrica posjeći svako zlo koje zaprijeti domu. Međutim, još zanimljiviji segment ovog vjerovanja krije u sebi činjenica da su ilirski Bošnjaci sjekiru posvetili Velikoj Majci, onoj koja stvara i štiti život i čiji oblik polumjeseca ili stomaka trudnice savršeno odgovara profilu drevne Boginje(2). Zbog toga se sve do sredine dvadesetog vijeka govorila da kad se pođe na put ili bilo kuda treba ponijeti sa sobom sjekiru "jer njome se možeš odbraniti ali i nasjeći drva za vatru, prerezati što treba" itd(3).

Još jedno ilirsko vjerovanje, ono o zvijezdama, ima direktnu vezu sa zlim pogledom. Poznato je, naime, da su Iliri fatalistički vjerovali kako svaki čovjek na nebu ima svoju zvijezdu koja je simbol njegovog života. Onog trenutka kada ta zvijezda "padne" ugasi se i život njenog "vlasnika". Upravo zbog toga Iliri su izbjegavali upirati pogled u zvjezdano nebo u strahu da ne ugledaju svoju zvijezdu ili, još gore, da je ne ureknu pogledom i tako prizovu zlu kob u svoj život.



(1) Često potpuni pogrešni prijevodi, tvrdnje i iskrivljenje činjenice standardni su za većinu autora iz devetnaestog i dvadesetog vijeka koji su pisali o folklornoj tradiciji bosanskog naroda a posebno o islamu ili Osmanlijskoj okupaciji BiH.

(2) I sama pozicija sjekire na krovu kuće aludira na njenu nebesku povezanost sa lunarnim ciklusom.

(3)Motiv sjekire kao simbola Velike Majke može se identificirati i u sljedećoj legendi, čije porijeklo datira još iz vremena matrijarhata na našim prostorima. U Velikoj Kladuši postoji predaja kako se u noćima Uštapa na mjesečevoj površini svaki put vidi divovska figura muškarca sa podignutom sjekirom. Kako dalje otkriva predaja taj muškarac je zapravo sin jedne majke, kojeg je Bog za kaznu, u trenu kada je u bijesu podigao sjekiru da ubije mater, usmrtio i teleportirao na površinu Mjeseca kao opomenu svima da se na majku ne smije dizati ruka.