Kult plodnosti u bosanskom narodu

Kult zmije

Kako bi se što vjerodostojnije i opsežnije moglo pisati o kultu plodnosti bosanskog naroda potrebno je svakako krenuti od početka a on seže još u antičko doba i govori o našim slavnim precima Ilirima i jednom od njihovih najvažniji božanstava – zmiji. Naime, ilirski kult zmije kao primarni simbol plodnosti u narodnoj religijji bosanskog naroda uočljiv je ne samo u vjerovanju u kućnu zmiju - zaštitnika familije, odnosno totema glave familije, obično je to muškarac odnosno otac, već i u njenom svetom značenju. Kult zmije, na kome se temelji geneze o praocu naših predaka Ilira, ima zbog toga širi značaj i simboliku. Zmija je u arhetipskim vjerovanjima oličenje životne snage i bez svake sumnje personifikacija duha prirode koji podstiče plodnost i stvara život. Ostaci nekada izuzetno raširenog kulta zmije među Bošnjacima demonstrira se u mnoštvu vjerovanja. Neka od njih su sačuvana i dokumentirana pa su svojevrstan podsjetnik naše antičke povijesti.



Kako bi što vjerodostojnije prezentirali sva ona vjerovanja našeg naroda o samoj zmiji, i pouzdano ih doveli u direktnu vezu sa ilirskim kultom plodnosti, potrebno je citirati ono što je zapisao Augustin Kristić u svom radu „Urežnjaci iz narodnog liječenja Bosne i Hercegovine“:

Zmijska košuljica kao lijek

Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena (vrlo malo kod muškaraca) po Bosni našao „izbocanu“ – tetoviranu zmiju. Na upit: zašto su zmije izbocale? – nigda nisam dobio jednake ili slične odgovore. Najčešće je rečeno, da je tako eto izbocana (Redovno vele: „Tako neki adet (običaj) od starina“). Ova tri odgovora valjda su značenja tih zmija: „Nosi sreću – Brani od uroka –Neće je zmija ugristi“. I o „zmijskoj košuljici“ i o tetoviranim zmijama vrlo su mi sramežljivo govorile, tek sam u par sela čuo teške optužbe na neke žene „jer nose zmijinu košuljicu“.

Zmijska košuljica u narodu se najčešće uzima kao lijek u prahu stučena i bilo s čim umiješana, dok sam tek nekoliko slučajeva jedva otkrio, da je nose oko pasa kao sredstvo neke pomoći.

Zmijine košuljice skupljaju se u pramaljeće (proljeće), kada se one presvlače! One se nađu u trnju, u plotovima, itd. jer tada se zmije provlače kroz šta tijesno, da se riješe stare košulje.

„Satrti košuljicu“ i piti u mlijeku – i dojilji će doći mlijeko. To je kao lijek za one žene, koje doje djecu, a nemaju svog mlijeka.

Satrti košuljicu i natrti ruke i noge kome se znoje, pa neće više!

Žene koje ne mogu da zatrudne treba da piju trave nevena, trave plodkinje (trava iva) i malo satrte košuljice, pa će zatrudniti! Isti će se efekat postići, ako nosi zmijinu košuljicu po golu pasu.

Cura koja nosi oko pasa zmijinu, udat će se za onog koga ona hoće! Uz veliku diskreciju dobio sam par podataka o nošenju „zmijskoga pasa“, jer su takove izvikane u selu kao Žena zmija i Cura zmija.

Ubiti zmiju koja te je ugrizla i stući joj glavu i povezati na ranu, izvuće jid!

Kroz priložene podatke uočljivo je kako su očuvana drevna vjerovanja u zmiju, simbol plodnosti, te da ona ima ulogu božanstva koje omogućuje djevojci da se uda, osnuje familiju odnosno rodi, i odhrani djecu. I sam čin tetoviranja zmije kod žena ima istu svrhu jer poznato je kroz povijest religije da su razni narodi na tijelo najčešće tetovirali simbole bogova, svojih zaštitnika, u cilju što bližeg i prisnijeg odnosa kako bi se priskrbili posebni benefiti što je uostalom uočljivo kroz izjave da brani od uroka ili zmijskog ujeda. Svakako treba uzeti u obzir i to da je priloženi tekst nastao u prvoj polovini dvadesetog vijeka, što samo po sebi čini veliki vremenski kontinuitet i svjedoči o tradicionalnom očuvanju ilirskih predanja i vjerovanja u našem narodu.

Zmija – čuvar ljudi

Nemoguće je pretpostaviti da bi kult plodnosti mogao ikako postojati bez zmije što dokazuju mnogi primjeri gdje se ona prezentira svojevrsnim nositeljem života, jer se brine  za očuvanje ljudskog roda što se uostalom može utvrditi kroz nekoliko primjera iz bosanske tradicije. Prema legendi koja se može i danas čuti od starije populacije na sjeverozapadu Bosne u vrijeme potopa miš je izbušio rupu na dnu Nojine Arke,  dovodeći  sve tako u opasnost od nadiranja vode u samu unutrašnjost broda. Zmija je bila  jedina od svih životinja koja je to primjetila  te se brzo bacila na miša, progutala ga, i sklupčala se nad rupom kako bi spriječila ulazak vode.

Iskonska povezanost zmije, božanskog totema Ilira, i samog bosanskog naroda nikada nije prekinuta, unatoč često bolnim i krvavim dijelovima naše povijesti. Čak i pojavom Bogumila, čija je religija bila dominantna u srednjem vijeku u Bosni, prema zmiji se gajio poseban pijatet i za razliku od drugih kršćanskih pravaca bogumilska vjera u zmiji nije vidjela personifikaciju Sotone. Grijeh zbog kojeg su Adem i Hava istjerani iz raja nikada nije bila zmija već spolni odnos kojim su prvi ljudi, prema monoteističkoj predaji, sagriješili.

U bogumilskoj predaji, kada je Bog istjerao ljude iz raja, darivao ih je raznim bolestima, od kojih i mi danas patimo. Ali Bog u svojoj velikoj milosti stvorio je za svaku bolest po jednu travčicu, kako bi se čovjek u bolesti mogao njome izliječiti. O tome govore mnoge predaje o tajanstvenom liječniku nazivanom Lokuman ili Lacmanin, za kog se nezna niti koje je nacije, niti vjere niti odakle dolazi. Postoji mogućnost da je riječ o nekom čovjeku, liječniku ili mistiku,  iz zapadne Europe prvenstveno zbog toga što je u prošlosti  bosanski narod svakoga ko nosi usko odijelo nazivao  Lacmaninom, a kasnije se taj isti naziv upotrebljavao  i za Nijemce. Kako legenda kazuje, jedne prilike se Lokuman u pratnji nekog  seljaka uputio u planinu. Kada su došli u predio sa najgušćom šumom, on izvadi nekakav štapić  i zvižnu na njega, a istog trena se oko njega okupi mnoštvo zmija. Između sviju njih on odabra jednu, uhvati je, a onda ponovno zviždnu te se zmije raziđoše.  Uhvaćenu zmiju Lokuman zakla, pa njeno tijelo probode sa ražnjem i ispeče je na vatri. Na opće iznenađenje pratioca, pečena zmija je imala neodoljivo ugodan miris koji se širio po planini. Pošto ju je ispekao Lokuman zmiju pojede a svom pratiocu reče da zakopa ražanj u zemlju. No, kako je njemu sve to bilo čudno i zanimljivo on prije nego li zakopa štap na kome se pekla zmija liznu ga jezikom ne bi li osjetio kakav to okus ima njeno meso. Kada se uputiše kroz planinu, i ne shvatajući kako pratioc Lokumana je mogao razumijeti sve što biljke oko njega govore. Jedna je govorila: „Ja se zovem tako i tako, i lijek sam od te i te bolesti, druga opet govori isto, etc“. Kada jedna od biljaka zavika: „Ja se zovem sodula (Symphytum officinale), i lijek sam od kile!“, pratioc se nasmija a Lokuman se okrenu pa ga upita:“ Zašto se smiješ?“ – „Ništa, onako!“ ,- „A da ti nisi pojeo nešto od zmije?“ – „Nisam!“ – „Otvori usta da vidim“. Pratioc otvori usta a Lokuman mu pljunu u njih, te istog trena biljke prestadoše da govore.

Note

Postoji teza da su Grci, susjedi  Ilira, preuzeli dobar dio religijskih vjerovanja vezanih za zmiju i pridodali ih Asklipeju, bogu medicine, koji se prikazuje sa štapom oko kojeg je omotana zmija.
Upravo zbog takvih  Ilirski kult zmije ne završava na ovim primjerima već je mnogo drugih dokaza  koji upućuju na zaključak kako se zmiji u bosanskom narodu oduvijek pridavala božanska, nadnaravna sposobnost da utiče na živote ljudi.



Ilirske legende

Mitološka involviranost zmije u kultu plodnosti uočljiva je kroz drevne ilirske legende, čijom analizom možemo studioznije dokučiti povezanost zmije sa drugim elementima tog kulta, naročito sa pšenicom. U knjizi "Antički votivni spomenici na području BiH"(1977), autor Enver Imamović navodi zanimljiv podatak o povezanosti pšenice i ženskog božanstva:

"Tako, npr, kod Herodota nalazimo podatak o jednom ženskom božanstvu kod Peonaca koje se identificira sa grčkom Artemidom. Njoj ilirske žene prinose na žrtvu pšeničnu slamu."

Artemida je poznata kao boginja lova, prirode i životinja, svega onoga što su Iliri pridavali svojoj boginji Tani. Sa ovim podatkom znatno smo bliži zaključku da se iza Velike Majke zapravo krije boginja Tana, često prikazivana na reljefima i spomenicima uz boga Vidasusa. Pšenica igra istaknutu ulogu u kultu plodnosti i sam čin prinošenja pšenične slame boginji ima za cilj osigurati njenu milost i uspješnu narednu žetvu. Dominantni simbol One koja daje život, prvog božanstva u ljudskoj povijesti, pšenica za Ilire predstavlja najveću svetinju ali i drevni grijeh.

U vrijeme Rimljena odnosno rimske okupacije u Iliriku živio je otac sa sedam sinova i jednom kćerkom. Jedne prilike sinovi su iz dosade ali i obijesti uzeli kruh iz kuće, postavili ga na oveći kamen i gađali sa kopljem. Otac sinova nije bio upućen u zbivanja no začuvši glasan smijeh mladića odluči vidjeti šta se dešava. U isto vrijeme, dok je otac izlazio iz kuće, bačeno koplje jednog od sinova pogađa kruh i iz njega, na opće iznenađenje sviju, počinje teći - krv. Vidjevši to otac povika na sav glas od užasa šta to čine, jer su upravo izazvali bijes bogova, koji će ih kazniti. Kazna je vrlo nemilosrdna jer bogovi sinove osuđuju na protjerivanje i oni odlaze od kuće, razilazeći se na sve četiri strane svijeta dok u kući ostaje samo stari otac sa kćerkom. Od velike tuge za sinovima otac ubrzo umire.
Ostavši sama u kući djevojka tuguje i plače. Bogovi je odlučuju pretvoriti u ogromnu zmiju koja će čuvati blago u dubokoj spilji i svake godine, u proljeće, izlaziti napolje, na svjetlost dana, kako bi imala priliku za susret sa junakom čija će hrabrost biti toliko velika da je poljubi između očiju. Učini li to kao nagradu dobit će blago i djevojku za ženu.

Legenda osim što je vrlo zanimljiva zapravo otkriva i neke povijesne činjenice poput odlaska sinova od kuće na toliko dug period da njihov povratak otac nije dočekao. Naime, nakon drugog ilirskog ustanka protiv Rimljana okupatorska vlast odlučuje ilirske muškarce slati na rubne dijelove rimskog carstva gdje će služiti vojsku dvadeset ili trideset godina, nakon čega će im, naravno ako prežive, biti omogućeno da se vrate kući. Tuga i samoća djevojke te njeno pretvaranje u zmiju, simbol plodnosti, isto tako govori o djevojkama koje zbog odsustva mladih muškaraca nisu mogle da se udaju i ostvare majčinstvo. No, više od toga, izlazak zmije u proljeće iz zemlje nagovještaj je buđenja plodnosti u prirodi, obnavljanja vječnog ciklusa novog rađanja, i kroz čitav sadržaj legende, od početka do kraja, imamo nekoliko krucijalnih elemenata koji se međusobno slažu i nadopunjuju: mladiće, čiju spolnu moć predstavlja koplje - falus, i kruh, simbol Velike Majke, odnosno djevicu, koja biva probodena kopljem, čin defloracije. Ne treba izostaviti ni značenje broja devet (sedam sinova, otac i kćerka) koji je broj Velike Majke, čime ova legenda predstavlja jednu od najstarijih ilirskih predaja koja je ostala u kolektivnoj svijesti našeg naroda. Također, kruh postavljen na kamen i proboden kopljem mogao bi predstavljati i svojevrsnu žrtvu ilirskim bogovima pred odlazak muškaraca u rat.

U jednoj drugoj ilirskoj legendi kazuje se o vremenu blagostanja, kada je narod živio u izobilju hrane te se uobrazio i postao nezahvalan. U svojoj oholosti počeli su od kruha praviti sebi obuću što je rasrdilo bogove i oni ih kaźnjavaju dugim periodom gladi i siromaštva.
I u ovoj legendi uočavamo povijesne sekvence o periodu mira odnosno blagostanja i periodu rata (gladi), koji su uvijek povezani sa bogovima plodnosti, što je sasvim razumljivo ako uzmemo u obzir da se na plodnosti od postanka ljudi temeljio i njihov opstanak.

Zbog toga u tradicionalnim bosanskim vjerovanjima nalazimo mnoštvo tabua vezanih za kruh;

veliki je grijeh gaziti nogama po mrvama kruha;

kruh se ne smije okretati na stolu naopako;

ne smije se ići ulicom i jesti kruh...

Ognjište kao središte doma ali i mjesto na kome se peče kruh sveto je i po njemu je zabranjeno koračati nogama, odnosno činiti svetogrđe.
Na ognjište nije smjela pasti niti kiša te se zbog toga svaku noć zatvarala badža, otvor na krovu za prolaz dima napolje, jer bi u protivnom mogla u kuću uletjeti sova, personifikacija same smrti u drevnim vjerovanjima našeg naroda. Naime, uleti li noću sova u kuću kroz otvorenu badžu cijela će familija pomrijeti.
Kruhom se čak i zaklinje, naime, desi li se da neka osoba dok jede priča neki događaj ona držeći kruh u ruci obično govori: " Tako je bilo, ovoga mi nimeta!".

Neplodnost, poligamija i zlostavljanje

Po tradicionalnom shvatanju žena ima dva osnovna zadatka; da je dobro obavlja kućanske poslove po kući i u polju te da rađa djecu. Ne bude li dorasla zadacima koji se očekuju od nje, a posebno u segmentu plodnosti, ona je obavezno izložena javnoj osudi ali i drugim reperkusijama. Bez svake sumnje, društveni stav prema neplodnim ženama je bio apsolutno nehuman i svaka sterilna žena je u prošlosti bila tretirana personom drugog reda – persona non grata. U kriznim periodima naše povijesti čak je smatrana i nedostojnom života jer na nju se bespotrebno troše resursi koji su potrebni za egzistenciju "plodnih" članova zajednice. Na svu sreću takvo društveno stajalište nije dugo potrajalo jer se kolektivna svijest naroda postepeno transformisala pod uticajem boljih životnih uslova.

Kako je to zapisao Antun Hangi u svom antologijskom djelu o životu i običaju Bošnjaka žena koja ne rađa mužu je mrska, ako mu je i prije vrlo draga bila. On je smatra voćkom bez ploda, ružicom bez cvijeta, valja je dakle sasjeći. Djever govori svojoj nevjesti:

Vid' nevista te žute naranče,
da naranča svake godine ne rađa,
davno bi je bratac posikao.
Vid' nevista tog žutog limuna,
da limun svake godine ne rađa,
davno bi ga bratac posikao.
Vid' nevista rumene ružice,
da ruža svake godine ne cvate,
davno bi je bratac posikao.

Ali-beg ima prekrasnu ženu, koju veoma ljubi. Već je više godina prošlo, a ona nema djeteta. To ga ljuti i žalosti. Jednog dana odlazi on u selo na begluk i zapovijeda svomu bratu, a ženinu djeveru, da je posiječe:

O Boga ti brate Muhamede!
I ja odoh u nove Timare,
kad ti dođe mlada nevistica,
ti je vodi mladu u haz bašču,
pa je ondi mladu posici,
kad ja nemam od srca evlada,
nek mi nije ni nje mlade!


Kako bi se izbjeglo ubojstvo neplodne žene muž se odlučivao na novu ženidbu, da bi si osigurao potomstvo, zbog čega je prošlosti poligamija bila relativno česta pojava izuzeta bilo kakve društvene osude, naročito ako je prva supruga bila neplodna. Istražujući dokumentirane podatke o ovoj temi, ali i oslanjajući se na izjave informatora koji su bili u starijoj životnoj dobi, prosjek godina od 70 do 90, uočljivo je da su na samo ponašanje ljudi i njihovu socijalnu svijest, osim naglašene želje za potomstvom, najviše uticale vojno-političke prilike. Nakon završetka Drugog svjetskog rata došlo je do pojave gladi i oskudice koja je još jednom drastično promjenila životne poglede zajednice. No, ono što je krajnje fascinantno jeste ta otpornost naroda i želja da se preživi. U takvim nametnutim okolnostima poligamija je imala svoju praktičnu svrhu jer je, osim deficita spolno zrelih muškaraca, savršeno se uklopila i u samu održivost familije. Naime, kako u to vrijeme nije bilo industrije već se cijelokupna egzistencija temeljila na poljoprivredi, druga žena u kući je preuzimala brigu o djeci, starijim ili bolesnim članovima obitelji te kuhanju a prva je obično imala zadatak da obavlja sve poslove van kuće. Takva podjela poslova i obaveza imala je svoju praktičnu svrhu međutim takvi odnosi često su iznutra bili izuzetno neharmonični i konfliktni.

Brak kao tabuu


Povijest poligamije je prilično duga u Bosni i ona je zabilježena još kod naših predaka Ilira o čemu piše  Salmedin Mesihović u "Ilirike":

"Za muškarce iz getskih i tračkih naroda Strabon navodi sa su imali po nekoliko, pa i više žena. (Strab Geo.Vlll. 3,4-5, Steph) Prisustvo poligamije potvrđeno je i u vladarskoj kući kralja Agrona, koji je uz ženu Teutu, koja je vjerovatno bila njegova prva i najuticajnija supruga, imao i ženu Triteutu, majku Pinesa. Moguće je da je Agron uzeo Triteutu za ženu, jer sa Teutom nije imao muškog potomka. Zanimljivo je navesti da je Teuta, a ne biološka majka Triteuta ili Skerdilaida, bila ta koja je bila skrbnik nasljednika ilirskog prijestolja nakon smrti Agrona. Time vidimo da poligamija ne samo da nije bila rjetka među ilirskim narodima, nego da je bila i izražena, sigurno više kod rodovskih velikaša, predvodnika bratstva i kraljevske porodice."

Mada se u časopisu Behar, izdanje iz 2001.godine, navodi kako je "višeženstvo u BiH bilo prihvaćeno u užem dijelu Bosanske krajine, na potezu Cazin-Pećigrad-Velika Kladuša to ne odgovara pravom činjeničnom stanju jer je takva pojava dokumentirana i na području Jajca ali i u drugim dijelovima BiH, i to ne samo među Bošnjacima već i bosanskim pravoslavcima te u manjem dijelu i katolicima.

U etnološkom radu GZM pod naslovom "Običaji ličnog i porodičnog života", u podnaslovu" Običaji u vezi sa porodom" navodi se sljedeće: "Navodimo  jedan primjer u pravoslavnoj porodici u selu Lubovu (Jajce). D.S. je živio sa ženom oko 30 godina. Nije imao s njom djece. Prije nekoliko godina on se dogovorio sa svojom ženom da dovede za ženu jednu udovicu iz istog sela. Nije se tome ni selo protivilo. Ali, usljed neslaganja ovih dviju žena, muž se razveo od prve i zadržao drugu".

No, pogrešno bi bilo konstatirati kako su se muškarci ženili drugu ženu samo ukoliko bi prva bila neplodna, već je očito poligamija imala veze i sa pogrešnim društvenim normama odnosno prikazivala je određenog muškarca bogatim, sposobnim za uzdržavanje dvije žene, ali i ono najvažnije - veličala je njegov libido i ego.  Međutim,  takvi brakovi često nisu uspjevali i završavali su u krajnje poremećenom familijarnom odnosu i dovodili su jednu suprugu u nepovoljan položaj a često i njenu djecu. Jedan od takvih primjera navodi se i u Godišnjaku pravnog fakulteta u Sarajevu (1955) gdje se citira izjava prognane supruge iz Velike Kladuše: "S njegovom drugom ženom živjela sam 6 godina, pa me prije dvije godine istjerala i sad se nalazim kod njegove tetke. Sa njim sa živjela 15 godina. Imamo 3 djece. Neću da se rastajem ni od njega ni od djece, jer sam s njim stekla i imovinu".1

Iako je poligamija veoma stari bračni običaj raširen po mnogim dijelovima svijeta  zanimljivo je da on u prošlosti najčešće nastajao  usred teških životnih uslova, ili posljedica rata,  kada se muškarac morao brinuti za nekoliko žena i djecu nastalu iz tih veza. Deficit muške populacije u nekom kraju ili regionu svakako je bio ključni problem i na području sjeverozapadne Bosne, gdje se najduže zadržala granica između islama i kršćanstva. Stradanjem većeg broja odraslih muškaraca neupitno dolazi do kritičnog  pada  stanovništva  te i sa tog gledišta treba analizirati  poligamiju kao svojevrsni društveni fenomen koji nije blizak široj europskoj tradiciji. Usljed tragičnih povijesnih događanja, i nakon odlaska Osmanlija sa našeg područja, posebno Prvog i Drugog svjetskog rata potreba za poligamijom se nastavlja i njena pojava se bilježi sve do prve polovine dvadesetog vijeka.

U Godišnjaku također mogu se pročitati razne sudske  ispovijedi žena koje su bile meta fizičkog i psihičkog zlostavljanja od strane muževa, što na najbolji način prezentira izuzetno težak položaj žena u Cazinskoj krajini u 19.i 20.vijeku:

"On je tuče i u trenutcima kada bi trebao da bude prema njoj naročito pažljiv i nježan. Tako je jedan istukao ženu dok je ležala bolesna (29/49), a drugi sedmi dan poslije porođaja (119/48). Evo šta stoji, na primjer, u jednoj tužbi:" Patio me na razne načine, zaključavao me po čitav dan u kuću bez jela, a kad bi došao, tukao bi me nekakvom gumom dok ne bi pala u nesvjest" (8/48). Dešava se da muževi u svom bjesnilu čupaju svojim ženama kosu (Velika Kladuša, 110/49). Na kakve sve načine muž zlostavlja i muči svoju ženu, prosto čovjek ne može da vjeruje. Tako je jedan tukao ženu, vežući joj ruke, a u krevetu bi joj stao nogama na ruke a rukama šamarao po obrazima. Poslije toga bi je bosu istjerao na snijeg (Velika Kladuša, 95/51). 2

Naravno, treba naglasiti kako fenomen zlostavljanja žena nije karakterističan samo za BiH već i cijeli Balkan gdje se vijekovima provodi društveni trend marginalizacije žena, koji je duboko isprepleten sa fizičkim i psihičkim zlostavljanjem, što nerjetko završavaju i ubistvom. Neshvatljivo je da i danas, u 21.vijeku, mi imamo iste probleme kao i prošle generacije što je svakako rezultat  primitivizma koji  je, na žalost, karakterističan za Balkan. Iako je riječ o relativnom malom geografskom dijelu Europe on obiluje prilično nezdravim kako familijarnim tako i nacionalnim odnosima, što je ponajviše zasluga Srbije i srpskog naroda koji boluje od duboke povijesne frustriranosti i kompleksa 3. Želja za hegemonijom i ugrožavanjem okolnih naroda zapravo uvijek je proizvodila negativan učinak na samu svijest susjednih naroda koji doslovno nisu mogli razvijati svoje unutarnje socijalno-familijarne odnose, kao većina europskih naroda, jer im je stalno prijetila opasnost od hegemonizma u svakom obliku 4 . Na EU je danas  veliki zadatak da pokuša civilizirati taj barbarski narod i prisili ga da se suoči sa svim svojim katastrofalnim povijesnim greškama, a i zločinima, što bi, svakako, imalo pozitivan refleks i na ostale narode u regionu te pomoglo u kreiranju demokracije i napretka društva u cjelini.


NOTE

1 Patrijarhalno, a samim time i konzervativno, društvo kakvo je bosansko oduvijek je nalagalo kako glavnu riječ u kući vodi otac, a iza njega stoji njegova žena, odnosno majka, koji su  vodili familiju na krajnje autoritativan način lišen svake mogućnosti izbora. Kako je već i sama majka/svekrva u mladosti bila žrtva takvog sistema, ona se ponaša prema snahi na identičan način i svjesno ili nesvjesno podstiče i opravdava  maltretiranje od strane njenog sina. I majke samih snaha su svojim ćerkama prijetile da moraju biti vrijedne i poslušne te da "ako te zamrzi muž, zamrzio te je i Bog!". Najčešće su prijetile kako ćerka nema pravo da se vrati u roditeljski dom,"jer si je sama odabrala muža i sada neka snosi posljedice!" ili bi govorile jednu dosta poznatu izjavu za to vrijeme: "Kćeri moja, trpi, trpila sam i ja!".
Naravno, bilo je relativno i drugačijih roditelja koji nisu dozvoljavali da se njihove kćerke zlostavljaju  u muževom domu ili čak familija u kojima je vladala harmonija i mir no ipak takve su bile u manjini.
Upravo zbog katastrofalnog položaja žena u ovom dijelu naše zemlje u centralnom dijelu Bosne, posebno Sarajevo, Tuzla, Zenica, Banjaluka, govorilo se da "ne bi dali svoju mačku  u Cazinsku krajinu a kamoli udali tamo svoju kćer!"

2 Uzrok takvog agresivnog ponašanja treba tražiti i u istorijskim nedaćama i problemima koji su bili stalno prisutni na ovom području o čemu je pisao i doktor Husein Džanić u radu " Lijekovi i liječenje muslimana Male Kladuše":
Proći sve kroz što su prošli Bošnjaci Cazinske krajine i ostati živ, nije mala stvar. Sve što je bilo naše, značilo je tuđe za obje carevine. Bolest i glad bili su svakodnevnica stanovnika Cazinske krajine. Narod se sjeća, a Bašagić 1900. godine zapisuje: "Na 23.juna 1790. general Walisch s brojnim četama i dobrim spravama i lubardama obsjedne Cetin sa svih strana, koga je branio sto i dvadeset godišnji starac kapetan Ali beg Beširević s hiljadu druga... Svi Cetinjani osim staroga kapetana i 124 druga (koji su pobjegli u Malu Kladušu) nađoše junačku smrt u borbi za svoje ognjište. Četiri dana gorio je Cetin, dok nije sve dogorilo što bješe od drveta ". Svakodnevni napadi na kladuška sela, uskakanje i hajdučija ostavljali su garež, mrtve i ranjene na teret preživjelima. Trajno pružanje pomoći u liječenju ranjenih, u narodu je iskovano bogato iskustvo.
Johan Weickard Valvasor 1689. godine piše: "Za vrijeme mira i naši idu u Tursku (tj. u Cazinsku krajinu) uzimaju i otimaju sve što nadu..." Budući da piše o svojima, ne kaže da pljačkaju, siluju i ubijaju na "sve što naiđu", a iza takvih pohoda ostaje bezbroj šehita pokopanih pored puteva i mnogo posla za berberince (bolnice) u kojima se pomagalo ranjenim.
Poslije 1790. godine, kada su Malu Kladušu naseljavali stradalnici iz Drežnika, Cetingrada, Sadikovca, Tatarvaroša i drugih sela Korduna i Like, iz svake od pruća sagrađene kolibe čuo se jecaj ranjenih i unakaženih žena i djece, staraca i mladića. Tu su se sklonili od pokolja rijetko preživjeli iz nekad brojnih obitelji Kekići, Mujići, Galijaševići, Murtići, Ćehići, Džanići, Kajtazovići, Hasići.
Na Kordunu i Lici ostavili su imanja, braću i sestre, očeve i majke koji ukoliko nisu završili u spiljama ugušeni slamom, naprosto su nestajali. Lopašić, premda službenik austrijskih vlasti, o zločinima nad Muslimanima kaže: " Ali kao što su pokrštene Turke u Lici do zla Boga kršćanski stanovnici mučili, te većinu njih zatrli, tako su nemilo mrcvarili i siromašne Vrangradce (Vrnogračane), i to ne samo katolički i pravoslavni krajišnici već i vojnički častnici" .Tjerali su ih da sami nišane (nadgrobne spomenike) svojih umrlih zdrobe i sa tim kamenom nasipaju puteve da ne ostane "turskih" tragova.
U Malu Kladušu novi stanovnici donijelu su ne samo iznemogle, ranjene, bolesne, nego i sjećanje kako im pomoći. Sjećanje o pružanju pomoći prenosilo se s koljena na koljeno od djedovih usta na unuka i tako se do danas sačuvalo znanje kako previti ugnojenu ranu, kako namjestiti slomljenu ruku ili nogu, kako napraviti lijek za groznicu.

3 U toku rata u BiH od 1992-1995 počinjena je masovna tortura nad civilnim stanovništvom, ženama, djecom, starcima ali i muškim civilima. Oko 80% silovanja dogodilo se u logorima. Glavni cilj sistematičnog masovnog silovanja u Bosni je bio ratna strategija da se ubrza protjerivanje nesrpskih nacionalnih grupa iz pojedinih područja, kao strategija prihvaćena od bosanskih Srba i srpskih političara. Silovanje Bošnjakinja treba posmatrati posebnom dioptrijom: jer je napad na Bošnjakinju bio jedan od metoda agresije. Jedan od najtežih oblika torture je bilo seksualno zlostavljanje. Postoje jasni dokazi o tome da su silovanja i drugi oblici seksualnog nasilja nisu bili samo oružanih konflikta ili čin osvete hrabrih oružanih snaga , nego dobro isplanirana i sistematična politika u kontekstu operacija>etničkog čišćenja>. Silovanje je bilo jedan od metoda agresije. U decembru 1992 godine Misija za pronalaženje dokaza pri Europskoj zajednici je pronašla da je 20.000 žena silovano od strane vojske bosanskih Srba. U svom III izvještaju UN komisiji za ljudska prava 10.02.1993 godine specijalni izvjestitelj o situaciji o ljud.pravima na teritoriji ex-Juge zaključio uz pomoć medicinskih i psihijatrijskih experata:>Da je silovanje korišteno kao spori instrument etničkog čišćenja i većina silovanih žena su bile Bošnjakinje iz BiH koje su silovale srpske snage> odnosno da se silovanje mora smatrati sistematskom i naređenom akcijom i važnim elementom srpske ratne strategije. Kroz medicinski centar za silovanje i i seksualno zlostavljanje pod imenom < Medica < U Zenici od 1993-1997 je prošlo 35.000 žena.Ovi brojevi su samo spomenuti da pokažu masovnost i sistematičnost silovanja bosanskih žena i djevojaka. Sve studije pokazuju da silovanje nije bila agresivna manifestacija seksualnosti, nego seksualna manifestacija agresije.U slučaju BiH to je najgrublji oblik agresije, što je ništa drugo do zamjena za genocid. U velikim ratovima u Europi znalo se da pobjednici zloupotrebljavaju situaciju i gaze svoje žrtve, ali nikada sličnog primjera sustavnog organiziranog spolnog terora nije bilo... Prvi put u istoriji silovanje žena, koje je vršeno planski i organizovano tokom rata u Bosni i Hercegovini, proglašeno je ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti.( http://www.accts.org.ba/sekcija%20z.html)

4 Interesantno je to kako ovaj prostor, a naročito BiH, je povijesno sklon okupaciji i hegemoniji počevši od Rimskog carstva, koje je okupiralo naše ilirske pretke, pa sve do dolaska Slavena, Osmanlija, Austro-Ugarske i na kraju Jugoslavije.

U ovom kratkom osvrtu na povijest poligamije kod bosanskog naroda može se zaključiti kako su na njenu pojavu uticale mnoge životne i povijesne prilike te da se ona primarno javlja u određenim razdobljima krize mnogo više kao praktična opcija u očuvanju familije nego kao statusni simbol ekonomske moći nekog muškarca. Interesantno je naglasiti da je protivno uvriježenom mišljenju, islam kao religijska odrednica Bošnjaka imao najmanji uticaj na poligamiju što dakako nije slučaj kao kod arapskih naroda. Zapravo, nakon odlaska okupatora (Osmanlija) islam u Bosni nikada nije bio dovoljno razvijen u tradicionalnoj i kulturnoj svijesti Bošnjaka kao recimo kod Arapa, Turaka ili Iranaca, prvenstveno zbog toga što smo mi kao europski narod bili potpuno različiti od naroda preko kojih je dolazila religija. Isti slučaj je i sa kršćanstvom koje bosanski narod nije prihvatio u nametnutom obliku već se priklonio bogumilskoj vjeri. Stalni otpor prema svemu što dolazi izvana očito je produkt istorijskog ilirskog otpora Rimskom carstvu, koje je u dobroj mjeri uništilo ilirski narod u cjelini, i ostavilo u kolektivnoj svijesti stalnu potrebu otpora.

Problem tradicionalnog nasilja u familiji je isto tako manje povezan sa poligamijom, i ono proizlazi iz patrijarhalnog odgoja prema kojem muškarcu "sve može stati pod kapu" - preljubi i zlostavljanje supruge a i djece, bez ikakve javne osude, na čemu se vijekovima gradio kult muškarca koji je ratnik, zaštitnik, glava familije. Nasuprot tome, žene su sustavno odgajane da budu podložne muškarcu, one su imale isključivo ulogu da zadovoljavaju njegove seksualne potrebe, brinu se o kući, hrani te da rađaju djecu. Žene su svakako morale prihvatiti nametnutu im ulogu i sa vremenom su i same bile uvjerene da je njihova uloga u svemu navedenom. No, to ne znači da su bile zadovoljne tim ponižavajućim položajem što svjedoče mnoge narodne izjave poput "proklet je onaj ko se rodi kao žensko!", "žensko je i Bogu mrsko!", etc. Patrijarhat bez svake sumnje u svojima načelima ima naglašenu mržnju prema ženi i to nam je povijest dokazala mnogo puta. Prisjetimo se srednjovjekovne Inkvizicije i spaljivanja navodnih "vještica". Osim toga, kako inače protumačiti mnoge narodne izjave poput ove:"da je bolje roditi mrtvog sina nego živu kćerku?!"
U Cazinskoj krajini negativan stav prema ženi je bio naglašen do to mjere da su čak i stare žene govorile "kako je najmanje muško dijete starije od babe" odnosno da mu se mora ukazati veće poštovanje nego prema nekoj starici. Još jedna od katastrofalnih pogreški patrijarhata je namjerno (stalno) naglašavanje kćerkama od ranog djetinjstva kako su one "tuđe", pronaći će muža i otići iz kuće. Zapravo, najveća briga roditelja jeste da im se kčeri udaju i napuste kuću, tojest da ih se rješe. Činjenica je da su u najvećem procentu bračnog nasilja glavni krivci bili roditelji supruge koji su pasivno posmatrali šta se događa ili čak i sami prisiljavali kćerku da podnosi zlostavljanje muža, u strahu da im se ona ne vrati u dom i tako osramoti familiju?!
Sve to je imalo itekako veliki odraz na samosvijest bosanske žene pred kojom je i danas veliki izazov i borba da se dokaže kao ravnopravna muškarcu.

Maslenica  i dar za Veliku Majku

Neophodno je  naglasiti kako su kohabitacijski odnosi u prošlosti često rezultirali pravom borbom između dvije žene, koje su se trudile na sve načine naštetiti jedna drugoj i postići cilj da jedna od njih dvije bude fizički udaljena  iz kuće. Inoća odnosno druga žena muža najlakše je mogla magijom naštetiti svojoj suparnici a da se pritom ne diskreditira i otkrije svoj animozitet i antagonizam.

Poznato je iz kazivanja naroda kako su revoltirane  žene vrlo često tražile pomoć kod lokalnih vještica tražeći od njih da izvjesnim magijskim radnjama unište ljubav i plodnost njene suparnice. Jedan od poznatijih rituala koji je u toj prilici poduzimala vještica podrazumijevao je upotrebu gaćica žrtve, sedam zrna pšenice i tri zrna graha. Pošto zamota zrna u gaćice vještica ih prinese nad vatru i malo zapali izgovarajući određenu formulu.

Ukoliko se trudnoća suparnice dogodi prije nego li je inoća poduzela neku od magijskih opcija ona se ne bi predavala nego bi obično po savjetu neke starice odlazila na mezarje i sa nekog mezara ubirala po jednu travku sa glave groba, onda sa sredine (ruku) i na kraju sa podnožja odnosno iznad nogu mrtvaca. Te tri travke bi odnosila kući, samljela ih i stavljala diskretno  u hrani svojoj suparnici, kako bi kod nje izazvala pobačaj. Još k tome bi uzela šaku zemlje sa groba, razmutila je u malo vode i njome diskretno mazala rubove odjeće žene čije je uništenje prizivala.
Bilo da djeluje individualno ili uz pomoć lokalne vještice čarolije koje su se tom prilikom pripremale bile su izuzetno negativne, nabijene mržnjom i željom za uništenjem. Čak i onda, kada bi se unatoč poduzetim radnjama, trudnoća ipak održala, inoća nije odustajala u svom planu te je čekala vrijeme kada će njena suparnica biti u najosjetljivijim stanju i položaju – tokom  poroda i nakon njega. Pod svaku cijenu nastojala bi se domoći malo krvi izišle tokom poroda njene suparnice koja joj je u daljnjoj proceduri služila kao glavni sastojak za pripremu čarolije mržnje i razdora.  Isto tako, često je znala glumeći brigu za nju, napraviti maslenicu (maslenjak) i ispeći je na suhim granama šljive. Prema kazivanju bošnjačkih starica ako bi žena koja se porodila pojela tu maslenicu u vrlo kratkom roku bi vidno omršavila i dobila bljedilo u licu jer je „ženi u četeresnici (naziv za prvih 40 dana nakon poroda) najlakše napraviti čarke!“.

Kako je šljiva među prvim rodnim stablom koje procvjeta u proljeće ne čudi da je upravo ona u narodnoj religiji BiH posvećena Babi ( ona koje se "obabila" tojest rodila) odnosno Velikoj Majci. Dobar dio ritualne prakse mladih djevojaka i žena uobličen je u ritualnim postupcima prema šljivi, kojoj se upućuju različite molitvene formule. Od jedne starije informatorice (Zejna Ćerimagić, 79.god) saznao sam da su žene u prošlosti običavale praviti i ostavljati maslenicu u podnožju šljive kao sadaku za zdrav porod. Mišljenja sam se se u tom ritualu, osim navedenog, krije i zahvala za ostvarenu plodnost ali i želja  za zaštitom same majke i njenog djeteta. Ritual je očito bio potreban jer čarolija sa  pečenjem maslenice na granama šljive otkriva dualističnu narav Velike Majke, njen alter ego, koja daruje ali i oduzima plodnost i porod.
 
Proučavajući ulogu maslenice u kultu plodnosti primjetio sam njenu naglašenu ulogu te pojedina vrlo zanimljiva vjerovanja o njoj. U Tešnju se tvrdi da je maslenica "najstarija pita na svijetu" i ta tvrdnja otvara vrata za dublju analizu. Pripremi juhki ili jufki i sam proces razvijanja tijesta donijele su Osmanlije u Bosnu, i općenito na Balkan. Prema nekim povijesnim podacima metoda razvijanja tijesta oklagijom javlja se u Turskoj negdje u 16.vijeku. Zbog toga nam je sasvim jasno da do dolaska   okupatora u BiH nije ni postojala maslenica. Međutim, ostaje pitanje zbog čega su naši stari tojest žene vidjele u maslenici savršenu ponudu za Veliku Majku? Odgovor se vjerovatno krije u samom načinu pripreme. Tradicionalno maslenica se, kako joj i sam naziv govori, pravila od masla, mladog masla, i mogla je zamjeniti kruh. Ne treba zaboravit da je krava (mlijeko, sir, maslo) posvećeno Velikoj Majci. Na sofri se jufka obilato pomasti rastopljenim maslom a nakon što ga upije u sebe pažljivo se rukama razvlači po sofri. Obično tada pređe rub sofre. Zatim slijedi preslagivanje sa svake strane sofre, znači četiri puta, pa se opet presloži, ali ovaj put znatno manje, kako bi bila što manjeg opsega, kada se vizuelno dobija oblik otvora odnosno vagine. I njeno polaganje u tepsiju, koja je u obliku kruga ili stomaka trudnice, dovoljno odgovara tom simbolizmu.


Maslenjak, maslenica ili masnica

I u opisima nekih drugih rituala sa maslenicom uočava se njena direktna  povezanost sa plodnošću i brigom za djecu. Naime, već u pripremi jela za svadbu obavezno se pravi maslenica, koja se sa ostalim jelima, nudi mladencima. Nakon prve bračne noći i defloracije mladenke, ostaci te maslenice često su bili razgrabljenih od ukućana i gostiju zbog vjerovanja da svakog onog ko pojede barem zalogaj te godine neće boljeti stomak.  Ženi koja se porodi obavezno  se isti dan ili neki naredni donosi maslenica, a ukoliko ona rodi ćerku ritualno preokrene maslenicu u tepsiju prije konzumacije kako bi naredni put rodila sina. Ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalno izjavu bosanskih žena koje su poznate po lakom porođaju kako bi „sad za maslenicu sa pečenim piletom rodile dijete!“  Ako dijete teško pravi prve korake onda majka zamjesi tijesto za maslenicu, razvuče ga po sofri i uhvati dijete za ručice i prevede ga polako preko tijesta, kako bi ono svojim malim stopalima ostavilo tragove. Nakon toga tijesto se presloži i ispeče a tu maslenicu pojedu svi ukućani, etc.

Zbog opisanih magijskih i nadnaravnih obračuna uzrokovanih zlobom, zavidnošću, ali i često nagonom za opstankom i egzistencijom, stvorila se velika bojazan, posebno među ženskom populacijom, i potreba za razno-raznim tabuima kako bi se osigurao zdrav porod ali i mir u kući. Posljedica svega toga najbolje se demonstrira u vjerovanju kako su najopasniji za život sihiri napravljeni u babinama odnosno u prvih 40 dana nakon porođaja. Oni se vrlo teško liječe i od njih žena, a često i dijete, mogu se ozbiljno razboljeti. Također, i danas se u ruralnim sredinama tvrdi kako žena od tih sihira može poludjeti (postporođajna depresija). Borba između dvije rivalke koje žive sa istim mužem, poprimala je tolike razmjere da nje nisu bila pošteđena  ni sama novorođenčad  pa se znalo desiti, po sjećanju starijih Bošnjaka, kako je inoća znala izvesti crnu magiju nad kolcem za koji se veže stoka na livadi, prilikom paše, koji bi nakon izgovaranja određenih magijskih formula stavila pod kolijevku djeteta. Od takvih sihira bi dijete vrlo brzo  umrlo.  

Ataci na seksualnu snagu, kako bi se moglo konstatirati, sastavni su dio magijskog folklora bosanskog naroda. No, magijskih postupaka nisu bili pošteđeni ni sami muškarci zbog općeprihvaćenog uvjerenja da onaj ko vlada nad nečijom seksualnom moći zapravo vlada i nad njim samim.  U prošlosti je egzistirao pomalo neobičan običaj namjernog odgađanja defloracije kada bi neka sihirbaza (baba koja se bavi magijom), zagrijala na vatri i savila šivaću iglu u krug, vrh igle u ušicu, i dala je mladenki. Ona bi tako savijenu iglu u prvog bračnoj noći stavila pod jezik zbog čega njen muž ne ni mogao postići erekciju. Navodno, takva bi se žena sutradan diskretno pohvalila kako je još uvijek djevica, čime se zapravo postizala određena dominacija nad onim što se u lokalnom govoru naziva "muška snaga".

Glavnim razlogom umiranja djece u ranoj dobi smatrala se crna magija i zla kob. Zbog toga su se poduzimale mnogobrojne profilaktičke mjere, od kojih je svakako najučestalija bilo nošenje hamajlija urađenih od strane nekog hodže, poznatom po svom daru liječenja i pomaganja. Na cijeni su bili i tilsumi, kratki ili duži citati iz Kur'ana izmješani sa tajanstvenim imenima i simbolima, koje je hodža, u namjeri liječenja sterilnosti, pravio obično sedam, a koji su se po njegovom upustvu zapaljivali, stavljali u vodu ili ostavljali pod jastuk, etc.

Osim navedenog, izvodili su se i obredi žrtvovanja, što je ostatak arhaičnih paganskih vjerovanja kako samo krvna žrtva može neutralisati moć zla i odagnati smrt. Kad nekom umiru djeca, „ne drže se“, sljedećem rođenom djetetu treba da se zakolje kurban (žrtva u vidu mladog ovna) na prvi dan Bajrama, i to na onom mjestu gdje se žena porodila. Koža ovna se obično poklanjala  u džamiju ili se davala  nekom susjedu a meso se stavljalo u kazan i kuhalo toliko dugo dok se ne bi kosti same odvojile od mesa. Onda bi se sve kosti, velike i male, skupile i stavile u tepsiju i tako zakopale u zemlju dok se meso dijelilo. Naime, ukućanima bi bilo dozvoljeno  da  pojedu samo po zalogaj ili dva tog mesa a sve ostalo se podijelilo po komšiluku. Time se osiguravao život novorođenčetu.

Magija, vjera i neplodnost

Opisujući narodna vjerovanja posvećena problemu fertiliteta te magijskim podsticanjem istog Rabija Hasanbegović (Narodni običaji za obezbjeđenje plodnosti u braku) vrlo dobro zapaža kako bosanski narod neplodnost u braku skoro uvijek pripisuje ženi, dok je rjedak slučaj da se uzima u obzir eventualna sterilnost muškarca. To je svakako produkt patrijarhata ali i arhaičnog poimanja o ženi kao simbolu plodnosti. Nerotkinji se oduzima ljudsko dostojanstvo i podrugljivo govori da je jalovica, nerotkinja ili neroduša. Pod takvim društvenim pritiskom žene su na sve načine pokušavale opsesivno ostvariti majčinstvo ne birajući način.

Antropološka istraživanja, poput ovog, jasno nam pokazuju kako u jednom dužem periodu naše povijesti nije postojalo nikakvo stručno medicinsko znanje a samim time niti tolerancija prema osobama, prvenstveno ženama, sa ovim problemom. Društvena osuda ne prestaje ponižavanjem isključivo žene već i cijele familije, naime, narod je vjerovao kako je neplodnost božija kazna ili posljedica nečije kletve. Zbog toga žena koja ne može ostati u drugom stanju dijeli sadaku tokom devet mjeseci u nadi da će joj to dobro djelo biti nagrađeno majčinstvom.

U prošlosti postojalo je mnoštvo načina kojim su žene pokušavale stimulisati plodnost. Kako bi ostala u drugom stanju žena se po prestanku menstruacije nekoliko večeri parila nad kaloperom (Tanacetum balsamita), prije nego što će imati spolni odnos. Neke od njih prakticirale su metod zajedničkog kupanja sa mužem u vodi u koju su prethodno stavile devet ivera s drvljanika "da, biva, djeca s nje otpadaju kao iverje...", zatim bijelu i crvenu repu te " travu koja raste u vodi i čije lišće treperi." U pojedinim običajima bilježi se i društvena solidarnost sa nerotkinjama kojima su poklanjani plodovi voćke kalamljene u proljeće, od strane onih ljudi koji je imaju u svom voćnjaku. Prema narodnom vjerovanju, žena bi nakon konzumacije ploda, te iste godine, ostala u drugom stanju pa je bio veliki sevap takve voćke dijeliti ženama koje očajnički žele postati majke. U namjeri da zatrudne žene su običavale piti skuhano u kahvi sjeme ljubičice, itd.

U želji za postizanjem majčinstva žene su u istoj mjeri pribjegavale kako religijskoj praksi kojoj pripadaju tako i magijskim ritualima. Najbolji primjer kako su žene iz sva tri bosanska naroda u okolici Jajca podsticale plodnost bilježi se u etnološkom radu pod nazivom Običaji u vezi sa porodom u izdanju GZM iz Sarajeva:

"Nerotkinja žena traži lijeka svojoj mani. Donedavno, najčešće se obraćala svećeniku za zapise i služila se gatanjem. U Dobretićima provodi se ovo: kada žena utorkom legne u postelju s mužem, pokrije pokrivačem muža pa onda sebe. To radi devet utoraka. Kad god se muž noću probudi, treba ženu da otkrije do koljena. U Lendićima: treba uzeti one vode što "praz" (neuštrojen) konj povraća iz usta kada digne glavu prilikom pojenja vodom i u nju staviti nastrugane kopite od mazge, pa tu vodu da žena popije. U Grbavici; nerotkinja zavješta da će slaviti svetog Sisoju (19.juli), ili; sa mužem ne spava uoči nedjelje i praznika; kupa se na Jurjevo prije Sunca vodom "omeljom" (sitne kapi vode koje prskaju sa vodeničnog kola), posti mlade nedjelje."


U Nevesinju i okolici nerotkinja natašte 40 dana pije čaj od macine trave (Nepeta cataria) ili se potpasuje. Žena koja ne može lako da "zapane" (zatrudni) treba da se pari nad poprženom kahvom, ali tako da niko ne zna. Očajne žene posjećuju bogomolje i sveta mjesta pa se tako ženi savjetuje da rano ujutro otključa vrata džamije ili crkve. Zabilježeni su česti odlasci nerotkinja u tekiju u Blagaju i ritual provlačenja kroz tespih, koji se nalazi na turbetu. Žene isto tako vođene neutaživom željom za majčinstvom odlaze i na groblja stećaka, stružući sa njih prah i kasnije ga pijući razmućenog u vodi.


Homeopatski postupci imaju velikog uticaja u ritualnim vjerovanjima našeg naroda u cilju postizanja plodnosti te se sve ono što ima bilo kakve veze sa plodnošću uzima kao magijski lijek. Dobro je da nerotkinja malo prilegne na porodiljinu postelju, jer tako može lakše ostati trudna, preporučuje joj se da jede čorbu u kojoj su kuhana jaja neke plodne muške životinje, poput ovna ili pijetla, ili da joj se u varivo stavi malo osušene maternice od zečice.
Ženi koja je nedavno rodila narod pripisuje moć plodnosti pa se jabuka koju je ona zagrizla čuva i daje nerotkinji da je pojede. Kako smo već vidjeli u narodnoj pjesmi neplodna se žena upoređuje sa nerodnom voćkom pa ona traži rodno stablo, savije mu granu i tri puta se provuče ispod nje govoreći: "kako ti nisi jalova da i ja ne budem jalova", itd.



Magija za neplodnost


Svi ti načini trebali su potaknuti plodnost žene i omogućiti joj majčinstvo. Osim toga, žena je htjela biti sigurna da njen trud nije uzaludan te su postajali su i neki sigurni pokazatelji koji su upućivali na oplodnju, naime, kada ženi češće preko reda dođe njeno "vrijeme" (menstruacija), smatralo se da će vrlo brzo "zaći u breme" - postati trudna. No, ukoliko je rezultat izostajao, unatoč svemu poduzetom, redovite se sumnjalo i na umiješanost crne magije.

Prema narodnom ubjeđenju, najveći procenat crne magije radi se u posebnim prilikama, obično pri koncentraciji većeg broja ljudi i naglašenim emocijama, bilo da je riječ o tuzi ili euforiji, odnosno tokom dženaza i vjenčanja. Dušmanskih sihira najviše su se plašile one majke kojima je dijete umrlo. Mislilo se da ako tokom spuštanja umrlog djeteta u mezar neka ga zla osoba povuče za noge da će to izazvati sterilitet kod majke. Ako bi žena vjerovala da ne može ostati u drugom stanju zbog takvog magijskog postupka, ona bi radila sljedeće: raskopala bi mezar, uzela kamen koji je stavljen pod mejita da bi ležao ravno, te pokupila malo zemlje sa dna mezara. Zemlju bi odnijela kući i stavila u vodu kojom bi se kupala.


Poseban se oprez iskazivao na dan vjenčanja kada bi neka zlonamjerna osoba, obično ostavljena djevojka ili mladić, mogli postavili na dvije strane puta, kojim će proći mladenci, ključ i otključani katanac. Čim bi mladenci prošli između toga, ključ se stavljao u katanac i on bi se zaključavao prateći taj postupak aludiranjem na zaključavanje katanca - maternice. Naposljetku, zaključani katanac se bacao u rijeku ili zakopavao u grob, mjesta koja asociraju na prolaznost i ništavilo.
Ukoliko bi mladenci bili žrtve te magije onda bi se ona manifestirala tako da svaki put kada žena ostane u drugom stanju izgubi plod u drugom ili trećem mjesecu trudnoće -"dijete se otrgne iz utrobe i salije u krv". Protiv tog zla poduzimale su se razne kontra mjere poput ove zabilježene na području Velike Kladuše; žena uzme onoliko soli koliko joj treba da posoli varivo, zamota je u papir i stavi pod krevet. Nakon toga vodi ljubav sa mužem. Poslije toga sol izvadi ispod kreveta i njome posoli varivo koje moraju oboje zajedno pojesti.


U narodnoj pjesmi "Devet katanaca" opisuje se kako kako je djevojka po imenu Fata bila zaljubljena u Adembega koji se ženi sa drugom. Iz srdžbe i bola ona na mladence baca čaroliju čineći na taj način Adembega i njegovu ženu neplodnim. Kako i nakon devet godina braka bračni par nije dobio niti jedno dijete majka nagovara sina da pokuša nakitom potkupiti Fatu i nagovoriti je da poništi magiju:

- Otčin čini, što si učinila!
Njemu Fata tiho progovara:
- Nikad ti ih otčiniti neću!
Skovala sam devet katanaca,
kroz sve devet tebe propušćala
i bacila u vodu studenu!

Shvativši da nema druge Adembeg uzima Fatu za ruku i vodi je svojoj kući u namjeri da mu ona postane supruga. U drugoj narodnoj pjesmi ćerka Dizdareva napravila je čarke na Halil-aginicu i ona nije mogla da zatrudni, zbog čega ju je Halil-aga po svu noć tukao. Džeferbegovica, njena zaova, savjetuje je da zamijesi bijelu pogaču i donese vezenu košulju, pa da idu i da mole Dizdarevu ćerku da poništi ono što je napravila. Pri pominjanju vezene košulje, ona odgovara:

-Ne očini što sam učinila!
Činila sam devetoro čini,
sve sam devet u vatru bacila.

A kad su joj spomenuli bijelu pogaču, ona je odgovorila da je svih devet čarolija u vodu bacila. Tek kada su joj obećali da će je udati za brata Džaferbegovice, ona je otvorila šarene sanduke i zlatnu kutiju i nad glavom Halil-aginice rekla:

Idi sada, Halil-aginice,
dogodine i sina rodila!

U navedenim pjesmama iz bosanskog naroda uočljiv je broj devet odnosno simbol Velike Majke, što je tradicionalno prisutno i u mnogobrojnim drugim primjerima iz folklorne magije i vjerovanja.

Smatralo se da magija ne mora uvijek imati svoju negativnu primjenu već da ona može pomoći i u stimulaciji plodnosti te uticati da neka žena ostvari želju za majčinstvom. U tom cilju žene su tražile pomoć kako kod stravarki, ciganskih vračara ali i kod hodža, koji su obično tada pravili po sedam zapisa kojima se trebalo uticati na plodnost nekog bračnog para. Ponekad bi i sama djevojka nekim magijskim radnjama prizivala neplodnost, posebno u slučaju udaje za muškarca kojeg ne voli. Žena kad hoće brak bez djece na dan vjenčanja, pred matičarem, stavi ruke iza leđa na stražnjicu i tiho kaže:" vjenčati se hoću, djece neću!" pa se vjeruje da ih neće ni imati.

Neplodnost je mogla biti izazvana i samim ponašanjem pojedinca. Naime, u narodnoj medicini BiH još i danas se smatra kako jedan od eventualnih uzroka sterilnosti može dolaziti i od takozvanog "pomjerenog želuca". Riječ je o oboljenju koje u jednakoj mjeri pogađa muškarce i žene a do njega uglavnom je nekada dolazilo usljed teškog fizičkog rada dok kod današnje populacije, po tvrdnji stravarki, želudac uglavnom "šeta" zbog stresa i brige. Kod muškaraca se bolest najviše manifestira u slaboj pokretljivosti spermatozoida, što je često praćeno i jakim bolom u stomaku, koji se širi ka želucu, trbuh je stalno nadut, osoba ima crnu mrežu na očima, ima osjećaj gušenje, etc. Ženama "pomjeren želudac" djeluje na maternicu i jajnike, uzrokuje česte upale i tako onemogućava začeće.

Postoji nekoliko metoda liječenja; bolesnik se masira, pije razne čajeve a žene koje ne mogu ostati trudne uz sve to još se i "podvezuju" oko struka, odnosno ispod stomaka. Metoda vezivanja tkaninom ispod stomaka, oko bokova, ili polaganjem naopako okrenute šoljice za kahvu na pupak, a preko nje tkanine, koja se vezivala oko kukova, postizao se efekat vraćanja želuca na njegovo mjesto i izlječenja. Prema narodnom shvatanju i pravilna ishrana imala je presudan učinak za plodnost zbog uvjerenja kako za razliku od mršave i tjelesno nerazvijene žene ona koja ima naglašene obline, posebno bokove i stražnjicu, predstavlja idealan tip za rađanje -"takva žena je puna djece!"



Abortusi i trudnoća

Djevojke čim se udaju odmah gataju hoće li uspjeti ostvariti majčinstvo te koliko će djece imati. Jedan od načina koji je poznat u sjeverozapadnom dijelu Bosne, jeste da žena u jesen potraži žbun šipka. Na njemu će u blizini plodova pronaći i okruglu vunastu lopticu. U njoj, navodno, mora biti bijeli crv. Bio živ ili mrtav neophodan je za proricanje. Žena ga treba tajno provući kroz svoj desni rukav i spustiti u čašu vode. Tu će vodu dati mužu da popije ne kazajući mu što je napravila. Čim on popije vodu ona gleda da li je crv ostao na dnu čaše ili ga je muž popio. Vidi li crva na dnu čaše sa tim će mužem imati samo jedno dijete a popije li ga onda više djece.

Želja za djetetom je tradicijski bila naglašena još od samog sklapanja braka i sve donedavno se primarnim ciljem mladog para smatralo što brže ostvarivanje roditeljstva, bez obzira na materijalni status. Zadnjih decenija, a posebno nakon vojne agresije od strane Srbije i Crne Gore na BiH početkom 1992.godine, takav trend je nestao ponajviše usljed teške ekonomske situacije koja vlada u zemlji te sve veće migracije mlade populacije u zemlje EU ili USA.

No, pogrešno bi bilo konstatirati da su sve sve trudnoće u prošlosti bile poželjne, naročito ako je u familiji već bio veliki broj djece ili je sama trudnoća bila proizvod vanbračne veze. Najčešće se događalo da usljed nekoliko prethodnih porođaja, ali i teškog fizičkog rada, dođe do komplikacija i spontanog pobačaja. Velikim grijehom se smatralo izazvati namjerno pobačaj (abortus), pošto se to označavalo svetogrđem. Starije žene su tradicionalno plašile mlađe žene pričom kako je abortus veliki grijeh i da će svaka ona žena koja se usudi na taj korak, na onom svijetu, morati taj plod da pojede. Međutim, ta propaganda nije imala značajan uticaj na razmišljanje bosanskih žena jer su mnoge od njih pribjegavale raznim metodama prekidanja trudnoće. Od najraširenijih načina bilo je uguravanje korijena kukurijeka (Helleborus), inače otrovne biljke, u rodnicu, ili pak korijena sljeza (Althaea officinalis L), a u nedostatku navedenog, posebno u zimskom periodu, upotrebljavalo se vreteno.

Od poznatijih načina također bila je praksa ispijanja gorkog napitka od prokuhanih (neprženih) zrna kahve. U pojedinim dijelovima BiH, poput Rogatice i Žepe, žene su u tu kahvu stavljale karanfilić. U namjeri da se izazove komplikacije trudna žena se parila iznad vrele lukšije, udišući u sebe što duže vrijeme paru koja bi je tjerala na povraćanje. Dok bi povraćala trbušni mišići bi se naglo naprezali i dovodili do grčenja maternice, što je svakako moglo da izazove kontrakcije i pobačaj. Od onih opće poznatih načina za izazivanje pobačaja bilo je i podizanje teškog tereta, sjedenje na hladnom mjestu ili kupanja hladnom vodom.

Narodni naziv za trudnoću je i "drugo stanje" što jasno naglašava kako je žena u tih devet mjeseci u jednom sasvim drugačijem fizičkom i psihičkom stanju, te tako podliježe nešto drugačijim normama ponašanja i življenja. Isto tako, ovaj naziv implicira kako se trudnica nalazi u posebnom stanju kada najviše dolaze do izražaja pojedini elementi kulta plodnosti. Žena u tom periodu poprima neka od religijsko-magijska obilježja Velike Majke, što demonstriraju pojedina raširena vjerovanja poput onog da može kazniti neku osobu ako joj ne ponudi hranu koju jede a trudnica je u tom trenu poželi. Kazna se ogleda u vidu pojave jačmera na oku.

Takvo stajalište potkrijepljuje mnoštvo vjerovanja i tabua ali i namjerno mistificiranje cijelog procesa koji traje od obznanivanja same trudnoće pa sve do 40 dana nakon poroda. Naime, kodeks patrijarhalnog morala rezultirao je time da se trudnoća, sve dok je to bilo moguće, skrivala od ukućana, posebno muških članova "zbog stida". Zbog toga se obično povjeri svekrvi, koja bi onda diskretno obavijestila muža i druge članove familije. Još jedan razlog diskrecije bio je sadržan u samom strahu trudnice pred urokljivim očima ili dušmanskim sihirima. Najviše se sumnjalo u zavist nerotkinje, te svemu onome što bi ona mogla poduzeti da naštetiti trudnici. Starije žene, obično svekrva ili nena, su sugerirale trudnici da stomak dodatno zaštiti, odnosno prekrije, nekom pregačom ili drugom vrstom odjeće, da bi se i na taj način osigurala pred eventualnim zlom ali i utoplila dijete.

Pod pritiskom mnogih pravila i tabua trudnice je tokom svih devet mjeseci, a i jedan kraći period nakon poroda, bila izložena posebnom režimu koji joj je određivao svakodnevna aktivnosti. Analizirajući ih vrlo lako je uočiti u njima naglašenu pažnju, brigu ali i strah pred nepoznanicom zvanoj novi život, koja je u nekim svojim segmentima i danas misterija za modernu medicinu.

Gatanja o budućem djetetu

Antun Hangi je zapisao kako se kod Bošnjaka smatra da dijete u stomaku zadobije najviše fizičkih ali i karakternih osobina one osobe koja je trudnici najmilija. Ako trudna žena pomisli u vremenu mjesečeve mijene ili uštapa (punog Mjeseca) na nekoga, onda je vrlo izgledno da će dijete imati dosta sličnosti sa tom osobom. Kad dijete u majčinoj utrobi "oživi" i prvi put se pomjeri, u koga ona u tom trenu pogleda od prisutnih osoba, tome će dijete biti najviše fizički slično.

Ako trudnica voli jesti turundže (Citrus aurantium), naranče i dunje, vjeruje se, rodiće veoma lijepo dijete. Također, dijete će biti lijepo i ako u onom trenu kada osjeti da se dijete prvi put pomaklo u stomaku pogleda se u ogledalo.

-"Kada dijete u materi oživi, pa se u njoj mnogo vrti, biće to nemirnjaković ili kakav veseljaković i teško čeka, da izađe u svijet, da provodi marifete, kunstove, umjetnosti. Ako je dijete u materi mirno, pa se jedva i miče, biće mirno i zatvoreno, neće se znati ni kruha najesti".

U daljnjem tekstu Antun Hangi navodi interesantno vjerovanje bosanskog naroda o zmiji, što se po ko zna koji put podudara sa ilirskim vjerovanjem o zmiji - simbolu plodnosti ali i zaštitnici života. Naime, autor piše: "Kad žena zatrudni, pa joj lisica ili zmija pređe preko puta, biće dijete sretno i dugo će živjeti. Ako zec pređe ispred trudne žene, biće dijete nesretno, sebično i propalica i neće od njega biti hasne. Ako je zec prešao trudnoj ženi preko puta, neka ne ide dalje, da mu put ne presječe i odmah neka se vrati kući, da bi joj sretno bilo. Trudna žena neka pazi i na to, da ne pije ili da ne jede iz krnjata suda, jer koja se iz takovog suda najede ili napije, imat će joj dijete razrezane usnice. Isto tako neka pazi, da se kome ne naruga, jer će joj dijete biti šišijasto, heravih očiju. Kada trudna žena jede, neka pazi, da su joj ruke sasvim čiste, jer koja bude jela brašnenim rukama, toj će dijete imati prhotine u glavi".

Među bosanskim narodom postoji doista veliki broj praznovjerica vezanih za ono čega bi se trudnica trebala pridržavati ukoliko želi roditi normalno i zdravo dijete. Sve ta pravila započinju sa riječima "ne valja" ili "nije dobro" a posebno zanimljiva objavljena su u Gračanici (Gračanički glasnik : časopis za kulturnu istoriju Gračanice i njene okoline, Volume 14, 2002.godina) u tekstu Fikreta Ahmetbošića "Neki narodni običaji i vjerovanja sa područja Sokola, Doborovaca i Džakula / Some national customs and beliefs in Sokol, Doborovci and Džakule.

- Ne valja trudnici ubiti zmiju djetetu će smrdjeti usta,
- Ne valja trudnici gledati u otvoreni plamen - beba će imati crveno lice,
- Ne valja trudnici jesti ribu - bit će nemirno dijete,
- Ne valja trudnici sjediti na pratljači (daska za ručno pranje rublja) - rodit će nakazno dijete,
- Ne valja trudnici prelaziti preko loze ili konopca - ugušit će se beba u porodu,
- Ne valja trudnici vraćati se - imat će težak porod,
- Ne valja trudnici perutati živinu - dijete će imati kožnu bolest,
- Ne valja trudnici jesti načeto voće - dijete će biti krastavo,
- Ne valja trudnici nositi u krilu jaja - dijete bude slinavo,
- Ne valja trudnici dolijevati vodu na vodu - dijete će dobiti dječju kilu,
- Ne valja trudnici prelaziti preko noža - dijete će imati zečju usnu (rasječenu usnu),
- Ne valja trudnici jesti buljke (kokošiji želudac), dijete će imati velike usne,
- Ne valja trudnici da sjedi na pragu - bit će težak porod,
- Ne valja trudnici jesti orahe - dijete će imati lišajeve,
- Ne valja trudnici gledati mrtvaca - dijete će biti žuto.
- Ne valja da mačka prođe trudnici između nogu - bit će dijete dlakavo.

Rađanje djeteta



Najveći uticaj na sam proces porađanja u prošlosti imali su životni uslovi koji su od regije do regije u Bosni i Hercegovini, ali i van zemlje, posebno na Sandžaku, dirigirali njegov slijed. Sve do kraja prve polovine dvadesetog vijeka žene su se, naročito u ruralnim sredinama, porađale stihijski odnosno ondje gdje se u tom trenutku zateknu: na livadi, polju, u šumi, kući ili u nekoj drugoj prostoriji. I danas se vrlo rado prepričavaju priče kako je žena u visokoj trudnoći otišla raditi na polje a kući se vratila noseći u jednoj ruci dijete a u drugoj snop žita.

U onim normalnijim uvjetima obično se cijela familija pripremala za porođaj i dolazak novog člana. Svekrva bi više od sviju bila angažirana oko svega te se brinula i za najmanju sitnicu. Važno je naglasiti kako se i danas osjeća bojazan pred porod, što je uostalom generacijski tojest tradicionalni strah od kompliciranih poroda koji su u prošlosti znali često imati krajnje tragičan epilog, a što je produkt izostanka medicinskog kadra i znanja. Iako je dolazak na svijet novog člana familije uvijek označavao sreću, sve ono što mu je prethodilo uvijek je bilo prožeto osjećajima brige i straha zbog čega su se redovito upućivale molitve Bogu i iskazivala želja za sretnim završetkom. Svekrva bi obično odlazila kod neke lokalne bule ili stravarke da joj na tri kocke šećera prouči 36.poglavlje Kur'ana (sura Jasin) te bi ih stavljala jednu po jednu u čašu vode i nudila snahi u toku porođaja da pije. Za porod se također čuvao i šećer koji se koristio prilikom slavljenja rođenja pejgambera Muhameda takozvani mevludski šećer, i on bi se sipao u vodu koju bi potom ispila porodilja.

Kad trudnica opazi da joj je porod uskoro, ne izlazi nikud iz kuće, a ni njoj niko ne ulazi u kuću. Ako se desi, da ko slučajno dođe u kuću za vrijeme dok žena rađa, onda ona ima teži porod i što god više ljudi za njega zna, teže rađa, pošto, navodno, mora da odboluje grijehe svakog onog ko je upoznat sa situacijom u kojoj se nalazi. Za vrijeme dok se porađa, ali i nakon toga, uvijek se pazilo da je u njenoj blizini maša, kako bi je štitila i čuvala od napada neprijateljskih nastrojeni bića. Kada se kreće, izlazi ili ulazi u kuću, ili čak prelazi iz jedne sobe u drugu, ona treba da se mašom koristi kao štapom, na koji se oslanja, zbog vjerovanja da kad maša zveči, ništa ne može nauditi ni njoj ni djetetu. Prema bosanskoj mitologiji džini, šejtani i vještice užasavaju se maše i njenog zvuka pa histerično bježe što dalje. Iz tog razloga običavalo se i skovati minijaturne mašice, koje su se prišivale djetetu na kapu, "da mu hale (zla bića) ne naude".

Žene su rađale stojeći, jako raširenih nogu, pridržavajući se za zid ili nešto drugo. Često su znale rađati i na podu kuće, ležeći na leđima ili na boku sa savijenim koljenima, ukoliko je žena bila fizički slabija. Ako bi dijete bilo krupnije ili veće glave, onda bi žena rađala čučeći ili kleknuvši na koljena. Kada bi žena izuzetno teško rodila dijete vjerovalo se da ga majka može vrlo lako uklesti "dovoljno je samo da jače uzdahne zbog njega", aludirajući time na sve bolove, pa i riskiranje vlastitog života, kako bi ga donijela na ovaj svijet. Prije toga, svaka bi popila po kašiku ulja i šetala po sobi kako bi što bolje pripremila svoje tijelo za napor koji ga čeka. Sa njom je svekrva ili neka druga starija žena, koja je već rađala i ima iskustva sa porodima, koja je masira i na leđa joj stavlja zagrijani crijep. Trudnica bi pred porođaj rasplela kosu, ukoliko je nosila pletenicu, i uzela oklagiju u ruke kako bi joj poslužila kao pomoćni rekvizit za oslonac, ukoliko bude rađala u čučećem položaju. Iako se smatra da muževi nisu nikada prisustvovali porodu Antun Hangi ipak, citirajući narodna vjerovanja, daje suprotan zaključak. On piše kako je dobro dok žena rađa da ispovijedi svome mužu kako se osjeća pa će joj od toga biti manji bolovi, jer ih dijeli sa njim. Isto tako, u nedostatku prisustva supruga, nije grijeh ni da o svojim bolovima rodilja priča ebejki i drugima koji su uz nju tokom tog događaja.

U slučaju da se porod oduži poduzimali su se raznim magijski postupci u cilju da se ženi prije svega psihički olakša, i da joj se time ukaže određena potpora ali i stimulacija. Davala bi joj se voda koja je prethodno izlivena niz korice Kur'ana u čašu, otvarala su se sva vrata na kući, pa čak i u džamiji. Porodilji se nudila i voda u kojoj je potopljena Ručica hazreti Fatime (Hypericum perforatum), koju su obično donosile sa hadža (hodočašća u Mekku) hadžije. Na grudi porodilje bi se stavila posuda sa vodom a onda bi se u nju potopila biljka odnosno korijen, koja nakon nekog vremena nabubri, pošto njeno korijenje upije vodu u sebe, i na taj način "otvori se" tojest raširi. Čim bi se to desilo porodilju bi prskali sa preostalom vodom u posudi po cijelom tijelu a onda joj raspleli pletenice i pustili kosu niz leđa. Ako bi porod sretno završio biljka se obavezno darivala tako da bi se njeno korijenje omotalo svilom, zlatnim ili srebrenim nitima. U nedostatku tog korijena prakticirao se ritual trganja tespiha iznad posude sa vodom koju bi onda ispila porodilja. Na kraju poroda koncem od tespiha, na kom su bila nanizana zrnca, svezao bi se djetetu pupak.

Po vjerovanju bosanskog naroda da bi dijete uopće dobilo mogućnost da iziđe iz majčinog stomaka toj ženi se moraju u tijelu razdvojiti sve kosti, izuzev onih u bradi, koje se nakon poroda, tokom perioda od 40 dana, ponovo sastave i spoje. Porođaj se uvijek smatrao blagotvornim za ženu i njeno zdravlje "jer se očisti od svega" usljed kojeg joj se regeneriše i obnovi cjelokupno tijelo, te se stoga smatra kako je to jedan od ključnih razloga zbog kojeg žene imaju duži životni vijek od muškaraca. Treba napomenuti i to da se u narodu žena upoređuje sa planetom Zemljom a to je posebno uočljivo u vjerovanju kako se Zemlja svakih 40 godina čisti kroz prirodne katastrofe ili ratove.

Naš folkor je izuzetno bogat različitim magijskim vjerovanjima u vezi samog poroda, što na najbolji mogući način prezentira kolika se pažnja pridavala tom važnom događaju. U narodu se vjeruje kada bi majka u trenutku dok dijete izlazi iz nje smogla snage da izgovori: "Hajde, dijete, budi sretno i blagoslovljeno!" da bi ono kroz cio svoj život imalo sreće i zdravlja, no, usljed velikih porodiljskih bolova i tegoba skoro niti jedna porodilja ne sjeti te izjave. Čim dijete iziđe babica mu odsječe pupčanu vrpcu i zaveže je, okupa novorođenče i umota ga u toplu deku. U prošlosti je bio običaj da se pupkovina dječaku odsječe na olovci ili sjekiri, kako bi mu išla škola ili zanati a djevojčici na oklagiji, da bi bila vješta i dobra domaćica. Pošto se novorođenom djetetu sveže pupak onaj dio što se osuši i otpadne, prišije mu se na odjeću: tada se vjeruje da se djetetu otvori perda ili bolje rečeno zastor, pregrada, ka ljudskom svijetu. Ovo je svakako zanimljivo vjerovanje našeg naroda koje svoje izvorište ima u islamskoj mitologiji. Naime, kada je Allah protjerao prve ljude iz dženeta morao je, prema predaji, postaviti nevidljivi zastor (perdu) između ljudi i svijeta džina, pošto njihovo srce ne bi moglo podnijeti da vidi užasna obličja demona i ljudi bi doslovno umirali od straha.

Upravo se u vjerovaju o prišivanju osušene pupkovine za dječiju odjeću krije odgovor zbog čega novorođenčetu i majci vrebaju razno-razne spiritualne opasnosti tokom prvih 40 dana. Naime, kako sam već napisao, trudnoća se u narodu naziva "drugo stanje", u kojem žena poprima neke nadnaravne osobine, pošto je čin stvaranja novog života sam po sebi izuzetno magičan i božanstven. Trudnica je, isto tako, po riječima naroda "jednom nogom u grobu", ili preciznije definirano, trudna žena se smatra osobom koja spaja nebo i zemlju, svjetlost i tamu. Ona nije obična osoba već neko ko predstavlja izvjesnog medija za nadnaravne sile. U narodu se, na primjer, vjeruje da će kiša pasti ukoliko trudnica baci nosila u rijeku, etc. Ne treba zaboraviti navesti još jedan podatak iz duhovne znanosti koji kaže kako džini pokušavaju da se kroz žene rode u ljudskom obličju odnosno materijaliziraju, zbog čega se, navodno, rađaju mentalno retardirana djeca, što je dokaz kako je ta simbioza čovjeka i demona nemoguća u nekim normalnim okvirima.

Isto tako, dijete dok je u majčinom stomaku, nevidljivo je za naš materijalni svijet, i očito više povezano sa onim spiritualnim. Dokaz tome možemo tražiti i u vjerovanju bosanskog naroda kako Allah svakom djetetu već u prvih 40 dana od začeća u stomaku odredi cijelu njegovu životnu sudbinu. Napuštajući sigurnost majčine utrobe dijete iz tog svijeta dolazi u ljudski, materijalni, što izaziva bijes i gnjev kod nadnaravnih bića koja onda pokušavaju na razne načine da atakuju na njega ali i majku. I sve to u prvih 40 dana, dok ne završi majčina, a očito i djetetova, preobrazba sa kojom se prekida svaka poveznica sa prethodnim stanjem.

Upravo zbog toga bila je raširena praksa upotrebe hamajlija koje je pisao hodža, i koje su ostavljane djetetu pod jastuk ili se vješale za bešiku. No, ono što je još interesantnije jeste kolektivna potreba zajednice da se od zla i bolesti odbrani novi život. Naime, u odbrani novog života nisu učestvovale samo žene, kako bi se to moglo pretpostaviti, poduzimajući neki od zaštitnih rituala, već i muškarci. Tradicionalni običaj našeg naroda je da se pri prvoj posjeti i gledanju djeteta, naročito ako su to u pitanju muškarci, dijete daruje novcem, kaže se "staviti mu pare na čelo", odnosno "na zvijezdu", a koji se smatrao izuzetno sretnim i sa njime se plaćala hamajlija naručena kod nekog hodže. Uz hamajliju brižne majke su obično stavljale i neke dodatke poput listova sedefila (Ruta graveolens), korijena omana (Inula), hrena (Armoracia rusticana), tisovine (Taxus), etc. Također, svi metalni predmeti poput makaza, eksera, noža imali su profilaktičku funkciju zbog uvjerenja da džini i šejtani bježe od metala te su činili dio apotropejskog arsenala.

Prevariti zlu sudbinu


Frano Murgić u etnološkom radu "Visoko u Bosni - Narodni život i običaji" spominje visok natalitet koji je u prošlim vijekovima bio učestao među bosanskim narodom, ponajviše u ruralnim sredinama. No, razlog tome dobrim dijelom krio se u prosječnom životnom vijeku koji je tada bio između 50-60 godina te izuzetno dugim i hladnim zimama, kada je temperatura padala i do -27 stepeni, usljed čega su se dešavale česte smrti među narodom, a naročito djecom, od pothlađenosti i groznice. Osim toga, autor bilježi kako je svaki mjesec ili dva registriran bar po jedan slučaj umiranja djece.

" Ljudi, koji imaju jednu ženu, imali su i po dvadesetero djece, a koji drže po dvije žene, rodili su i po dvadesetpetero. Ima žena, koja odjednom rađaju i po troje djece, a nema godina, kad ih neće po nekoliko po dvoje roditi. Ima od prilike oko 10 žena, koje nisu nikad rodile. Ima ih i takovih, kad joj čovjek umre, pa se uda za drugog, onda ima djece. Halil Vranac nije čuo, da bi ovdi što drugo osim neplodnosti bilo krivo, da žena ne rađa".

Ovaj navod je bitan zbog nekoliko informacija od toga da poligamija nije bila prisutna samo na nekim dijelovima BiH, kako to neki autori pokušavaju prikazati, nego da je njen radijus obuhvatao mnogo veći opseg, te da je ona kao i pojačan natalitet bio klasična pojava za manje naseljena područja dok se njen intezitet gubi u urbanim sredinama. Također, još jednom potvrđuje se kroz izjavu citiranog Halila Vranca da je bosanski narod imao najmanje razumijevanja za neplodnost.

U skladu sa napisanim sasvim je jasno da su sterilitet i strah od umiranja djece bili veoma izraženi u prošlosti te kao takvi izazvali nastanak različitih profilaktičkih rituala i mjera sa jednim vrlo jasnim ciljem - zavarati zlu kob, iza koje se moglo, prema mišljenju naroda, kriti familijarno proklestvo, urokljive oči, crna magija ili pak nesretna predodređenost žene da rađa mrtvorođenčad. Antun Hangi se u svom djelu dotiče i te teme navodeći kako postoji određena kategorija trudnica na koje je nadnaravni uticaj jači te su podložnije roditi mrtvu djecu.

-" Ima žena koje rađaju mrtvu djecu. To bude onda, kada se trefi žena slatke krvi, pa ju More, vještice i druge aveti taru i tako u njoj dijete utuše. Da dijete još u utrobi materinoj ne umre, neka ona snimi ploču ili potkovicu s krepalog konja. Od te ploče ili potkovice neka kovač u pola noći skuje obruč i tim obručem neka se ona opaše i to nosi, dok joj se dijete ne rodi, a kad se rodi, neka obruč savije i metne pod glavu djeteta. Isto je tako dobro, da takova žena ode u noći pred džamiju i da iz nosila, u kojima se nose mrtvaci, izvadi ekser. Od toga eksera neka ko usred noći skuje nekoliko halki i te halke nosi uza se dok ne rodi, a kad rodi, neka ih prišije djetetu na kapicu, da More i vještice ne utuše dijete.

Ako majci umiru djeca i ona ne može dijete othraniti, neka uzme devet krpica od devet udovica, od toga neka sašije djetetu košuljicu, pa neće umrijeti. Isto tako dobro je, da takova majka ili ko drugi nađe makar i malo vune od bravčeta, koje je vuk naklao. Tu vunu neka lijepo opere, očešlja i ogrebena, a onda na gargašama, sprava za uređivanje vune, uredi, da bude kao svila. Kada je vunu tako uredila, neka splete od nje uzicu poput pasića djetinjeg i neka tim dijete opaše. Ko zakasni nema mu fajde i za to valja tim početi čim se je dijete rodilo, jer ako propusti i samo jednu dekiku, minutu, neće koristiti."

U Vincu kod Jajca bio je običaj da se u onog para kojem umiru djeca, nakon poroda, pozove neka žena da podoji dijete, kako bi se zavarala zla kob. Ova žena će isto tako odrezati djetetu pupak i poviti ga pa se zbog toga naziva eba, skraćeno od ebejka. Ako su umirala muška djeca poduzimali su se i drugi oblici magijskog djelovanja u namjeri da se zaustavi ta nesreća. Tek rođenom sinu davalo se odmah očevo ime, ili pak sveto ime Muhamed, a dešavalo se da roditelji idu do te krajnjosti da zapravo kriju od sviju susjeda da im se rodilo muško dijete. Tog dječaka bi oblačili kao djevojčicu i učili ga da se ponaša kao ona, pa su takve navike djetetu ponekad ostajale cio život.

Vrijeme nakon poroda

Pred porođaj trudnica se povlači iz zajednice kako bi upravo u toj kratkotrajnoj fazi izolacije donijela na svijet novog člana familije. Separacija nije slučajna već već ima socijalno-magijska obilježja. Kako je općepoznato muškarci nisu nikada prisustvovali porodu, dapače, od njih se on i krio, ukoliko je to bilo moguće, a zadese li se slučajno u blizini bez pogovora su se udaljavali. Porođaj se krio, isto tako, i od majke žene koja rađa, zbog vjerovanja da će tada sam porod proteći puno lakše, a da će kasnije zubi djetetu pojaviti bez velikih bolova.

Odmah iza djeteta iz porodilje treba da iziđe i placenta (posljedak ili pošljedak), kako bi se tim činom finalizirao proces rađanja. Ona se obično bacala u rijeku ili potok. Ako rodilja želi, da nekoliko godina ne zatrudni, razrezat će placentu na četiri komada, zavezati ih u čarapu i zakopati u zemlju. Porodilja se u narednih četrdeset dana naziva lohusa, zbog svojevrsne karantene, jer je prema narodnom vjerovanju "slaba kao ptica na grani", a kosa joj mora biti prekrivena u potpunosti bijelom maramom, inače će joj džini i šejtani visjeti na svakoj vlasi kose i nanositi zlo. Žena koja je asisitirala pri porodu, naziva se ebejka, a skraćeno eba ili bika, odmah mladu majku dobro pokrije strahujući da ne ozebe, zbog tradicionalnog ubjeđenja kako od vjetra i hladnoće dolaze mnoge bolesti. Osim toga krevet, ali i cijela soba, moraju biti čisti i pospremljeni, da bi se lohusa mogla u potpunosti oporaviti, što često nije bilo dovoljno dugo već bi se najčešće nakon tri dana mlada majka podizala i uključivala u lakše poslove po kući. To je činila prvenstveno zbog drugih, odnosno, kako bi sačuvala ugled vrijedne i marljive žene, ili ga, pak, tek postigla.

Nekada je bilo pravilo da lohusa odmara i leži sedam dana iza poroda dok su žene iz bogatijih familija ostajale u postelji od 14 do 40 dana. No, to nije bila jedina društvena razlika. Antun Hangi opisujući postupak uljepšavanja djeteta zapravo otkriva klasičnu i urođenu želju bosanskog naroda za lijepim izgledom, što je svakako bila prvenstveno okupacija imućnijeg dijela stanovništva, poput trgovaca, zanatlija ili plemića, dok se kod većinski siromašnog naroda takav običaj i nije pretjerano njegovao. Autor piše: “ Čim je ebejka dijete okupala i obukla, stane mu glavu ravnati da bude ljepša i pravilnija. Kako radi ebejka, onako će raditi i mlada majka, koja treba da pazi na to, da čelo u djeteta ne bude odviše veliko. Bošnjaci ne vole visoka čela. Koje dijete ima visoko čelo, rugaju mu se i vele, da mu je ko pojata. Da glava djetinja što pravilnije raste, treba je povijati i to ne jednim, nego sa dva obvoja (zavoja). Jedan ide od čela te se veže na zatiljku, a zove se povezač, drugi ide ispod brade, te se veže na vrh glave, a zove se podbradač. Te obvoje stegnu više puta tako, da moraš siromašno dijete požaliti, a kada ih skinu, opazit ćeš na djetinjoj glavici crvene obručeve, koji su nastali time, što krv nije mogla pravilno i uredno u glavu dotjecati i iz glave otjecati. Ali ne samo da oni nastoje da poljepšaju i dotjeraju glavu djetinju, nego i sve dijelove glave, naime, čelo, nos, usnice, oči, uši, obrvice i bradu. Premda moramo da ovaj postupak iz zdravstvenih razloga požalimo i osudimo, navešću ipak kako i za što oni to rade. Čelo rastiru ponajviše zejtinom, gustim mlijekom ili slinom za to, da dijete kad odraste ne bude imalo nabora oko očiju. Narod, a osobito prostiji svijet, drži da su ljudi, koji imaju nabore oko očiju, velike kavgadžije, spremni na svako zlo. Djevojka, koja bi vidjela velike nabore u momka, ne bi se nipošto za njega udala. Narod voli, da je nos u djeteta pejikli, skladan, i za to stišću i stanjivaju djeci nosiće jer širokog nosa niko ne voli. Oči tare majka ponajviše kad djetetu sise daje, a tare ih sa dva prsta tako, da prste vuče od nosa prema sljepoočnicama. To rade za to, da oči ne budu mutne i žmirave i da izađu zdrave, jasne i krupne, jer što su oči krupnije, to su narodu milije. Uši stežu i glavi privijaju, da ne budu velike i klempave. Isto tako skupljaju među prstima usnice djetinje, da ne budu velike. Bradu potiskuju prema grlu, da ne bude kako sedlo izbočita. Isto taku taru i vrat djetinji, da mu ne bude predebeo i da ne dobije guše. Na prsa meću djeci ham-pamuk, vatu, da djetetu prsa ojačaju i da se krijepe. Isto tako rade po nekim pravilima i sa djetinjim ručicama i nožicama. Stežu ih u povoje kao zločince pa dijete izgleda kao mala mumija. Ni sam ljenčina trbuh nema mira. I njega valja stezati i dotjerivati, da dijete ne bude trbušasto i velika izjelica."

Majka pazi da dijete prvo podoji sa desnom sisom, jer ako ga zadoji prvo lijevom, dijete će biti cio život ljevoruko. Laktacija kod bosanskih žena u prošlosti je trajala veoma dugo, često i po nekoliko godina, a postoje i svjedočanstva o tome da su poneke majke sinove dojile i do njihove petnaeste godine. Vjerovalo se da je muško dijete poželjno duže dojiti, zbog fizičke snage i rasta, dok žensko nije, jer može u protivnom postati kad odraste naglašeno temperamentno ili promiskuitetno. U bosanskom narodu preovladava mišljenja da su generalno ljudi izgubili empatiju, postali manje humani i senzibilni, otkad su mlađe generacije majki prestale dojiti djecu. Taj prirodni i krajnje intimni kontakt majke i djeteta za vrijeme laktacije, očito ima istu vrijednost za ljudsko biće kao i sama potreba za hranjenjem. Majčine grudi su za dijete izvorište nježnosti i bliskosti, ono se u kontaktu sa njima razvija tjelesno, ali i mentalno, te na takav način gradi svijest o odnosu prema drugima, koji treba da bude prisan. Primjetno je da veliki procenat ljudi koji su se u najranijoj dobi hranili majčinim mlijekom imaju razvijeniju naviku da se grle sa drugim osobama, izmjenjuju male nježnosti pri pozdravljanju, otvoreniji su i samim time društveniji. Sve ih to također čini otpornijim na stres i svakodnevne probleme. Izvjesno je da neke životne sklonosti i socijalne navike stječemo u periodu laktacije te ako nisu pružene čovjeku u najranijem periodu našeg života imaju manje ili veće posljedice za naš zdrav razvoj.
Dojenje je intiman trenutak i majka će uvijek paziti da zbog stida to ne čini u prisutnosti muškarca koji joj nije muž. Također, žena se ustručavala podojiti dijete i pred osobama koje nisu članovi familije u strahu od urokljivih očiju zbog čijeg negativnog uticaja može, navodno, izgubiti mlijeko. Isti scenario desit će joj se ukoliko kap mlijeka padne na pod pa da na nju ona ili neko drugi stane nogom. Postane li žrtvom urokljivih očiju ili svoje nesmotrenosti, te izgubi mlijeko u grudima, po savjetu svekrve, potražit će po komšiluku kod neke susjede trahane stare tri godine, koju će si kod kuće tri puta skuhati i pojesti, pa će joj se mlijeko opet vratiti u grudi.

Vijest o prinovi se brzo širila, posebno ako se rodio sin, i tada bi javljanje te informacije postajalo pravo malo takmičenje zbog novčane nagrade koja se davala glasniku. To se i danas naziva muštuluk. Običaj je također bio i da se ocu dječaka razdere golim rukama košulja na grudima, pri javljanju sretne vijesti, i očito je da taj ritualni postupak ima svoje porijeklo u starim paganskim vjerovanjima i obredima plodnosti. Naime, ritual zabilježen u Vlasenici opisuje kako bi žena u visokom stadiju trudnoće za vrijeme punog Mjeseca zamjesila kruh pa navečer, kad se Mjesec pojavi na nebu, pronijela taj kruh tri puta uokolo svoje kuće. Od kruha bi odlomila jedan komad i pospremila a ostatak pojela. Kada se porodi ona bi opet čekala noć punog Mjeseca kako bi prvu košulju, koju je skrojila za dijete, rasporila na grudima i provukla kroz tu rupu onaj pospremljeni komad kruha. Onda košulju obuče djetetu govoreći: „Kako je Mjesec na nebu pun, tako i ti pun bio“. Nakon nekoliko mjeseci, kada dijete počne jesti i drugu hranu osim majčinog mlijeka, ona mu, opet u noći punog Mjeseca, sačuvani komad kruha potopi u kravlje mlijeko i daje mu ga da pojede ponavljajući onu istu formulu.

Majka i dijete obično nisu izlazili iz kuće dok ne prođe 40 dana od poroda, a nekoliko prvih dana nakon rođenja djeteta izbjegavalo se davati ili posuđivati bilo šta drugima iz kuće, čak se nije usuđivalo ni iznijeti smeće iz kuće kada padne mrak. Pazilo se da se dječija odjeća nakon pranja i sušenja ne unose u kuću nakon sunčevog zalaska, sve dok sutra ponovo ne iziđe Sunce i ogrije tu odjeću. U protivnom dijete bi moglo dobiti bolest zvanu mračnica.

Jednom nogom u grobu

Iako je cio kult plodnosti kod bosanskog naroda u prošlosti bio baziran na magijsko-religijskim uvjerenjima te krutim društvenim stavovima, ipak, u nekim njegovim segmentima, nailazimo i na empirijsko znanje sa kojim se slaže i današnja medicina. Naime, kako bi se smanjila moguća oštećenja vagine, rektuma i mjehura porodilje su znale da im svi položaji, osim onog kada žena leži, smanjuju mogućnost za epiziotomijom odnosno presijecanje međice, što je u prošlom vremenu moglo uzrokovati ozbiljne posljedice za zdravlje žene. Steiner piše kako većina bošnjačkih žena neće pri porađanju pozvati liječnika/muškarca, pa čak ni u slučaju kompliciranog poroda, nego će pri problematičnom rađanju, ako joj je bešika stiješnjena ili kod nezgodnog položaja bebe, sama sebi prerezati međicu (perineum), što je ipak za trudnicu praktički neizvodiv zahvat, te ga je ona sasvim sigurno morala prepustiti ženi koja asistira pri porodu, kao i da joj naknadno sašije tu ranu.

Iako je očigledno da je takav nerazuman i krajnje neodgovoran stav prema vlastitom tijelu i životu nusproizvod konzervativnog društva, u kojem je samo muž jedini muškarac koji može vidjeti intimne dijelove žene, on je istu tu ženu izlagao direktnoj smrtnoj opasnosti usljed izostanka stručne medicinske pomoći. Ironičan je podatak da je veliki postotak žena koje su asistirale porodu bile lišene bilo kakvog stručnog znanja te da su svoje umijeće bazirale na temelju narodnog vjerovanja po kome se ženska maternica sastoji od tri dijela; u prvom su prerani, u drugom normalni a u trećem prekasni porođaji. Slično tome, vjerovalo se i to kako u samoj maternici postoji dio u kom se stvaraju muška djeca (desni dio) i lijevi u kome nastaju ženska djeca.

Kronični nedostatak obrazovanja ali i dominantan uticaj religije, što zajedno neupitno stvara konzervativno društvo neprijateljski raspoloženo prema bilo kakvom progresu i prosvjetljenju, vijekovima je zaustavljalo bosanski narod u cjelini i činilo mu više zla nego dobroga. Posebno alarmantno stanje je bilo kod najmlađe populacije, naime, kako vidimo, morbiditet i mortalitet djece u prošlosti BiH je bio izuzetno visok, a njemu su pridonosile, osim pothlađenosti i groznice, razne zarazne bolesti poput difterije, šarlaha, ospica (variola), krzamaka, etc. Osim toga, u nimalo povoljnijoj situaciji nisu bile ni same žene kojima je svaki porođaj doslovno bio „jednom nogom u grobu“ tojest izlagao ih je direktnoj smrtnoj opasnosti, prvenstveno zbog izostanka liječničke skrbi ali i loših životnih uvjeta.

Analizirajući izgled bosanskih djevojaka Karl Steiner (Bosanska narodna medicina), sasvim dobro primjećuje kako česte trudnoće i oskudni životni uvjeti rezultiraju time da se kod prosječne bosanske djevojke, nakon dosta kratkog perioda mladosti (15-25 godina), javlja prerano fizičko propadanje i naglo staranje lica. Autor dalje piše: „Rodilja ustaje već treći dan iza poroda, te se odmah prihvaća posla u kući. Ovaj hrđavi običaj kriv je što žene u Bosni brzo venu i prije vremena ostare. Slabo njegovanje mladih žena iza poroda, kad im je najpotrebnija obzirna njega i mir, osvećuje se time, što ubrzo izgube ljepotu i jedrinu. U tome valja tražiti tumačenje što svaki dan opažamo, da mimo mnogih lijepih i gojnih djevojaka viđamo vrlo malo zdravih i lijepih mladih žena“.

Kada uzmemo u obzir navedeno dolazimo do zaključka kako je tvrdnja Frane Murgića da su žene u Visokom rađale po dvadesetero djece jednostavno nemoguća iz nekoliko sasvim logičnih razloga baziranih na životnim okolnostima; svaka trudnoća, a posebno porod, fizički iscrpi ženu koja ako intezivno doji dijete duži period, što je bilo ustaljeno pravilo kod bosanskih žena, uz prilično siromašnu i nekvalitetnu ishranu i izlaganje fizičkom radu ne ostavlja nikakvu realnu mogućnost za česte trudnoće. Medicinski je dokazano kako je 98% nemoguće da žena koja doji dijete ostane trudna u prvih šest mjeseci nakon poroda – laktaciona amenoroja. Matematički analizirano da bi neka žena izrodila dvadesetero djece morala bi rađati nekih 30 godina, što je u oštroj opoziciji sa činjenicom da su se djevojke najčešće udavale oko osamnaeste godine života. Prema pisanju Karla Steinara žene su već u tridesetim godinama bile fizički iznemogle, slabila je njihova reprodukcijska sposobnost, vjerovatno usred narušenog zdravstvenog stanja, što je na kraju krajeva moglo biti uvertira za preuranjeni klimakterij.

Četeresnica ili babine

U vrijeme četeresnice, koju bi mogli nazvati i određenom postpartalnom karantenom, dok se tijelo mlade majke postepeno vraća u formu a novorođenče privikava na vanjski život, izbjegavala se pojačana fluktoacija ljudi kroz kuću te se broj posjeta uvijek pokušavao decidirati i ograničiti na najužu familiju. Razloga takvom ponašanju je nekoliko, no, svakako, najbitniji je onaj da se i majka i dijete trebaju odmarati i vratiti snagu, pošto su u takvom stanju najpodložniji bilo kakvom negativnom uticaju ili bolesti.

Vrijeme nakon poroda, obično tokom narednih 40 dana, mada nije vremenski ograničeno, dešavaju se babine, ritual darivanja novorođenčeta, ali i njegove majke, pa i cijele familije. Babine su prije svega odraz ženske solidarnosti i treba ih karakterizirati socijalno-humanim gestom, kojim se pokazuje briga zajednice za novog člana. Osim toga, prema narodnom vjerovanju, to je i period kada se svaki dan, tokom 40 dana, iz utrobe mlade majke podiže ili sklanja po jedna pastekija. Vjeruje se da nakon što se žena porodi u njenoj utrobi se poslože jedna po drugoj 40 pastekija, od kojih se svaki dan podiže i nestaje po jedna. Kako je pastekija molitvena prostirka vjerovatno je riječ o tome da se meleci mole za mladu majku i na taj način je štite od napada svih onih zlih bića koja joj u tom najosjetljivijem periodu žele nauditi.

Na babine su žene odlazile ponedjeljkom i četvrtkom, obično prije podne, dok se Sunce podiže na nebu, želeći na taj način, osim poklona, donijeti novorođenčetu pozitivne uticaje, da se zdravo razvija i napreduje. Ponedjeljak i četvrtak se inače u bosanskoj tradiciji smatraju blagoslovljenim danima, jer se nalaze ispred dva sveta dana – utorka i petka. Dok je utorak bio sveti dan Bogumila, petak je sveti dan u islamu.

Na Sandžaku je običaj da se na babine odlazi odmah nakon poroda iz sasvim praktičnih razloga, da se pruži pomoć, ukoliko ima za to potrebe, i vidi šta je potrebno majci i djetetu pa donese u darovima. Kako su trudnoća, porod i vrijeme nakon njega od davnina bili rezervisani isključivo za žene i njhove aktivnosti, muškarci su bili potpuno distancirani od sviju dešavanja, što je pravilo koje je nametnuo patrijarhat. Međutim, postojale su određene situacije kada su se ipak i oni uključivali, bar u ovoj zadnjoj etapi fascinantnog rituala novog života, koja bi se mogla okarakterisati nazivom „muške babine“, iako postoji i drugačiji naziv – jedvoček. Kako i sam naziv otkriva riječ je o situaciji kada neki bračni par dugo godina očekuje rođenje sina ili, općenito, djeteta. Muškarci to dijete daruju novcem ali i kokošijim jajetom te mu se po glavi i obrvama malo posipa brašnom „da dugo živi i dočeka sijedu kosu“.

Kokošije jaje je u bosanskom kultu plodnosti prije svega simbol sreće, života i fertaliteta i ono se obavezno darivalo prema pravilu jedno jaje za žensko i dva za muškom dijete, naročito onda kada majka sa njim posjeti nečiju kuću. Kod Bošnjaka zabilježen je običaj zvan Pološke, kada neka majka po prvi put nakon poroda odlazi sa djetetom u posjetu, obično nekom iz rodbine, članovi te familije dijete daruju jajima. Majka bi ulazeći u kuću koju posjećuje ritualno govorila: „Evo mene, drugo, u pološke!“ ukazujući time da je red na darivanje djeteta jajima. Interesantno je da sam naziv pološke dolazi od položak tojest jajeta koje se ne uzima sa mjesta gdje kokoši inače nesu jaja i postoji mogućnost da se neka od njih raskvoca.

Kada se u nekog para rađaju samo ženska djeca, onda žene idu na babine petkom, kako bi na taj način pokušale uticati na sudbinu tojest da se zadnji put rodila djevojčica a da se u narednom porodu rodi sin. Na Sandžaku je egzistirao običaj da roditelji mlade majke za svoje prvo unuče obezbjede kolijevku i sve što je potrebno za novorođenče: pelene, povoje, košuljice, obuću, itd. Također, oni donose darove i za odrasle članove familije, kako bi svi bili sretni i zadovoljni. Među poklonima za novorođenče, posebno ako je žensko dijete, mora se naći i nešto od nakita, poput naušnica, narukvice ili lančića. Zlato je zbog svoje vrijednosti, ali i simbolike vječnosti, oduvijek predstavljalo i poštovanje prema familiji koja se posjećuje. Ako majka iz bilo kojeg razloga nije imala mlijeka u grudima da podoji dijete u prvim danima, to će umjesto nje učiniti neka druga žena, koju to dijete kasnije naziva drugom majkom ili pomajkom, što se smatrala vrlo ozbiljnim gestom i zbog toga se djeca tih žena nisu smjeli uzajamno ženiti.

Djetetu se nadijevalo ime u podne, dok hodža oglašava ezan, a u prošlim vijekovima ono se uglavnom odabiralo po nekom uglednom predaku. U Velikoj Kladuši, međutim, vjeruju da nije nikako dobro dati djetetu ime po nekom mrtvom članu familije već uvijek onom koji je živ. Nekada se govorilo kako dijete sa sobom donese i svoje ime odnosno davalo mu se po arapskom nazivu mjeseca poput; ako se dijete rodilo u mjesecu Ramazanu onda bi sin dobijao ime Ramo a kćerka Ramiza, bude li mjesec Muharam onda su imena mogla biti Muharem, Muho, Muharema, etc. A bude li kćerka rođena uoči svete noći Lejletul Kadr njeno ime bi bilo Lejla, dok rodi li se dijete na Bajram – Bajram ili Bajrame, Birame, etc.

Ako se ukućani ne mogu složiti kako će se dijete zvati, nekada je bio adet da se u kuću pozove hodže. On bi uzeo makaze i komad papira, pa ga razrezao na četrdeset jednakih dijelova. Na svakom komadiću papira bi se potom napisalo po jedno ime, i na kraju sve to stavilo u fes. Hodža papiriće u fesu dobro promiješa a onda ponudi majci da izvuče jedan od njih. Ime koje bude izvučeno postaje djetetovo ime, i niko od ukućana ne smije se tome protiviti.

Ponekad se desi da ime nikako ne odgovara djetetu, nesretno mu je, što se manifestira time da je često bezrazložno bolesno, blijedo, sporo raste i napreduje. Kako bi se tome zlu stalo na kraj majka na mladu nedjelju, u zoru, uzme dvije jabuke i svakoj nadijene po neko ime koje joj se sviđa. Sa tim jabukama ode na raskršće i strpljivo čeka ko će prvi naići. Slučajnog prolaznika tada zamoli da odabere jednu od dvije ponuđenih jabuka i ona koja njoj ostane u ruci predstavlja novo ime djeteta, koje će mu donijeti sreću i zdravlje.

U strahu od vila i uroka

Jedan od starih profilaktičkih adeta koji se vremenom potpuno izgubio bio je da djetetu, posebno muškom, hodža ili neka druga „učevna“ osoba, poput hafiza, bule ili stravarke, prouči ezan na uši a sve u preventivne svrhe protiv bolesti čiji su uzroci često nadnaravni, po mišljenju naroda, te su im djeca podložna poput frasa, paralize, velikog straha. Blagotvorno djelovanje ezana je i u tome što neutralizira uticaj urokljivih očiju. Obred je prilično jednostavan; hodža stoji iznad djeteta, koje ispred njega sjedi samostalno ili u naručju majke, okrenuti svi u pravcu Kible. Dok izgovara Euzu-Bismilu hodža mu stavlja desnu ruku, palac i kažiprst, na čelo i počinje sa učenjem ezana. Kada prouči polovinu molitve puhne u pravcu desnog uha djeteta pa mu onda glavu lagano okrene rukom na desnu stranu i po završetku drugog dijela ezana puhne mu na lijevo uho. Potom dijete ustane a hodža mu poželi božiji blagoslov i nafaku. Narod jako vjeruje u protekcijsku moć ezana, koji se također, prouči kada je vani veliko nevrijeme a prije nego što se započne sa molitvom napolje se, pred kuću, baci sadžak ili oklagija.

Posebnu kategoriju zauzimaju djeca koja nemaju majke, bilo da je ona umrla tokom poroda ili nakon njega. Ona se nazivaju siročad, unatoč tome imaju li živog oca ili ne. Naime, u narodu se i danas tvrdi kako djetetu otac može biti bilo ko, ali majka može biti samo jedna. Rezultat strogog patrijarhalnog odgoja koji je muškarcima u prošlosti nametnuo pravilo da ne smiju pokazivati naglašene osjećaje ili brigu prema djetetu, naročito u javnosti, izrodio je narodnu izreku „otac je drven k'o kolac!“ odnosno nema osjećaja niti razumijevanja za svoje dijete.

Siročad su naročito obljubljena u bosanskom narodu, djelomično i zbog činjenice kako je i sam božiji poslanik Muhamed bio siroče. Oduvijek se govorilo, ako se ne može nikako drugačije pomoći nekom siročetu, da ga treba bar pogladiti po glavi, jer mu je pored svega uskraćena i toplina i pažnja. Isto tako, nema većeg grijeha od zlostavljanja siročeta pošto je „suza siročeta teška k'o najveće more!“. U Velikoj Kladuši se vjeruje da ni Sunce ne bi na nebu sjalo da na svijetu nema siročadi, jer ih ono mora ugrijati. Još i danas tvrdi se da dobra djeca (siročad) mogu dozvati kišu usred sušnog perioda, ako ih hodža odvede na najveće brdo u tom kraju (ostatak bogumilskog vjerovanja o svetosti brda), gdje će on učiti kišnu dovu a djeca za njim aminovati, odnosno ponavljati riječ „amin!“. Dijete čija je majka umrla na porodu, vjeruje se, može zaustaviti tuču (nevrijeme) ukoliko pojede nekoliko zrna grada. Isto se vjeruje i za najmlađe dijete.

Narod se u prošlosti u velikoj mjeri plašio djelovanja džina i šejtana, posebno porođajni demona zvani Al Karisi, koji su uz džinicu Sibjan, predstavljali najveću opasnost kako za novorođenče tako i njegovu majku. U namjeri da se otjeraju od njih adet je bio da odmah nakon rođenja djeteta neko od familije napolju puca iz vatrenog oružja, zbog vjerovanja da zle duhove olovo, ali i zvuk puške, može uplašiti i natjerati u bijeg. Majka se posebno plašila ostaviti dijete samo u kolijevci, ukoliko bi morala iz nekog razloga izići iz kuće, strahujući da joj vile ne ukradu ili zamjene dijete. Kako bi ga zaštitila pod jastuk bi mu stavljala neki metalni predmet, stručak sedefila, glavicu bijelog luka ili nešto drugo što bi moglo odvratiti vile. Naime, po jednoj turskoj legendi koja se udomaćila i na našim prostorima, ljudi su ukrali prvo vilinsko dijete i od tog im se vremena vile svete kradući ili zamjenjujući ljudsku djecu. Osim navedenih bića, dijete je bilo u opasnosti i pred vješticama, Morama, čarolijama ili urokljivim očima.

Antun Hangi piše: „ Čim se dijete rodi, pa dok ne odraste, treba da ga osobito čuvaš od uroka, ograma, strave, Mora i vještica. Uroci, kako rekosmo, dolaze od očiju. Sve što je na zemlji, mogu zle oči ureći i nema stvari na dunjaluku, svijetu, kojoj urok ne može nauditi, od uroka umiru ne samo djeca, nego i odrasli ljudi, a nije grijehota reći, da je pola svijeta od uroka poumrlo. Čim je što manje, lakše se može ureći, ali najlakše malo dijete. Zato kad vidiš malo dijete, reci: „ Mašallah!“ ili „Ne bilo ti urečeno!“, da ga ne urečeš.
Kad dijete neće na vrijeme da zaspe, a neće ni da sise materine sasne, a najgore, što se rasplače, pa hoće da crkne od plača, zna se, da je urečeno. Urečeno dijete plače i vrišti, niti jede, niti spava, a ako malo i zaspi, sve se u snu breca i preda, dok ga na jedan put sami vrisak stane. Ako je dijete urečeno, treba mu odmah bajati (proučiti), jer za tri dana oživi urok u djetetu, pa bi ga mog'o rastrgnuti. Dijete se najlakše ureče, kad silne žene dolaze u kuću, pa gledaju dijete a i kada mati sa djetetom puno po komšiluku hoda. Osobito je pogibeljno, da mlada majka sa djetetom poslije akšama iz kuće izlazi, jer u to vrijeme lijetaju po zraku vještice, zračne vile, aveti i sablasti, pa bi mogle lasno djetetu što naškoditi".

autor teksta: Raif Esmerović