Mitologija naših predaka Ilira

Prema prof.dr. Enveru Imamoviću i akademiku Muhamedu Filipoviću Bošnjaci su direktni potomci Ilira što se može vrlo lako potvrditi kroz mnoge analize posebno one povijesne ali i religijske. Iliri su poštovali boga Sunce i boginju Mjesec te održavali kult zmije. U Bosni i Hercegovini o svim tim vjerovanjima ima priličan broj etnoloških podataka.

Dugo vremena se vjerovalo kako su Albanci jedini direktni potomci Ilira no upravo ono što su gospoda Imamović i Filipović iznijeli u svojim povijesnim analizama i radovima potvrdilo je i istraživanje švicarskog instituta IGENEA. Naime, stručnjaci tog instituta su u svojim genetskim istraživanjima došli do zaključka da samo 20% Albanaca posjeduje ilirski gen dok ga je čak 40% prisutno kod Bošnjaka.

Sve do konačnog sloma pred Rimskim carstvom Iliri su ratoborna i moćna plemena. Prof.dr. Enver Imamović u svojoj knjizi "Historija bosanske vojske" opširno opisuje bosanske Ilire i njihov vojni i socijalni sistem. Za ovaj tekst najbitniji je jedan dio teksta koji objašnjava široku naseljenost Ilira u Bosni prije dolaska Rimljana i Slavena:

Nakon što su pokorili obalna plemena Rimljani su krenuli u unutrašnjost zemlje. U to doba Bosna i Hercegovina je bila naseljena brojnim ilirskim plemenima. Ona su od okolnih plemena smatrana izuzetno hrabrim i ratobornim. Sjeverozapadnu Bosnu naseljavali su Japodi. Istočno do njih, između rijeka Vrbasa i Bosne, živjeli su Mezeji a u srednjem Podrinju Dindari. Desitijati su naseljavali srednju Bosnu, Dalmati zapadnu, a Ardijejci južnu Hercegovinu i primorje.

Ilirska plemena u doba pokorenja (9.g.n.e), imaju potpuno izgrađenu fizionomiju svoje religije, sa kultom raznih božanstava. O tome nam je, međutim, poznato vrlo malo. Ono što znamo potječe iz doba rimske okupacije. To su epigrafski i reljefni kultni spomenici, u kojima vidimo domaća božanstva interpretirana imenima rimskih bogova kao što su Silvan, Dijana i Bind-Neptun.

Vrhovni ilirski bog bilo je jedno šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada, planina i šuma. Zamišljali su ga kao muško stvorenje prekriveno gustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan sa rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. No njegovo pravo ilirsko ime je bilo Vidasus, dok se njegova pratilja zvala boginja Thana, čija je uloga odgovarala rimskoj boginji Dijani. Vidasus se često na reljefima prikazivao kao antropomorfni lik božanstva koji je svirao frulu a oko njega su igrale u kolu tri ili četiri nimfe, broj nimfi je varirao od reljefa do reljefa. Nimfe su bile predstavljene kao oskudno odjevene mlade djevojke koje su igrale u kolu oko Vidasusa. U Ilirskoj mitologiji se navodi da su naseljavale planine i prostore oko potoka, i da su obitavale duboko u šumskim prostorima. Ovo su još neka božanstva paganske Bosne:

Terminus – bog zaštitnik međa.
Tadenus – poistovjećivan s Apolonom.
Medaurus – Etimologijom njegovog imena Medaurus (od korjena med – liječiti) smatra se da je on bio bog liječenja i zdravlja.

Ilirsko ime ima korjen "ilur", što znači zmija. I sam mitski praotac Ilira prikazivan je u obliku zmije. Zbog svega toga u mitološkom i religijskom sustavu Ilira zmija je potvrđena kao stara kultna životinja i ima središnju ulogu. Oni su u njoj gledali svoje božanstvo i zaštitnika ali i nacionalni simbol. Smatrala se čuvaricom kućnog ognjišta a upravo se to vjerovanje zadržalo u Bosni kroz mnoge vijekove sve do današnjih dana. Zanimljivo je spomenuti kako se i danas među starijim stanovništvom zmaj opisuje kao velika krilata zmija a narodna mitologija spominje misteriozne događaje rađanja zmaja ili ulaska zmije u ljudsko tijelo. Sva navedene vjerovanja ukazuju na duboku povezanost današnjih Bošnjaka sa svojim ilirskim korjenima.


Do danas se u Bosni sačuvao drevni ilirski kult zmije koji počiva na uvjerenju kako svaka kuča ima svoju zmiju. Ta zmija je kućni čuvar. Nekad se zmija može vidjeti pred kućom, a nekad ne može. Međutim iako pred nekom kućom zmija nikad nije vidjena, ipak se vjeruje da je ona tu. Ponekad su vlasnici kuće često bili u prilici da vide zmiju te su joj ostavljali hranu. Čuvali su je i pazili da joj se šta loše ne desi. Ako bi se zmiji nešto slučajno desilo ili ako bi bila ubijena, očekivala se najveća nesreća za tu kuću.

Kod Ilira, pored kulta zmije i sunca, egzistirao je i kult mjesečeve boginje. Iako ne postoji puno podataka, kao i za sve drugo kada su Iliri u pitanju, može se ipak analizirajući različita narodna vjerovanja bosanskog naroda predočiti neki segmenti tog drevnog religijskog pokreta.
Boginja Mjeseca se prema vjerovanju starih Bošnjaka manifestirala kroz dva obličja. Prvi oblik bio je nebeski a drugi zemaljski. U svom nebeskom obličju Boginja je vladala magijom i liječenjem a u zemaljskom plodnošću i blagostanjem. Na njenu zemaljsku varijantu aludira tekst stare bosanske ljubavne čarolije koji na početku jedne formule doslovno kaže "Crna zemljo pobogu majko, niti se ova čarolija uhvatila za tebe ni za mene već za mog dragog..... Kada je Bosnom zavladalo kršćanstvo a kasnije i islam stari kult Boginje Majke nije nestao zahvaljujući bogumilima, no sa vremenom ljudi su zaboravili značenje većine rituala i običaja.

Vjerovanje u vile zapravo je najočuvaniji dio kulta boginje Majke koji se zadržao u svijesti naroda. Kako je poznato za vile su još znali stari Iliri prikazujući ih u pratnji boga Vidasusa i boginje Thane. Usljed povijesnih događanja kult mjesečeve boginje potisnuo je, kao i sve druge paganske pokrete, monoteizam no on nikada nije zaboravljen.
Danas nam je svima jasno da je kult mogao nastaviti egzistirati samo ukoliko izgubi religijski značaj a poprimi oznake lokalnih legendi i sujeverja. Na taj način nije predstavljao nikakvu ozbiljnu prijetnju monoteizmu te se mogao prenositi sa generacije na generaciju. U skladu sa tim izmjenjeni su i nazivi boginje Mjeseca i boginje Zemlje pa je tako prva postala kraljica vila Zlatna a druga Gorska vila. Obje se spominju u mitologiji Bosne i Hercegovine. Ime Zlatna potječe od naziva za zlato i aludira na sijanje, sjaj, ili bolje rečeno na mjesečinu. Gorska vila je isto što i šumska vila i u tom se nazivu aludira na zemlju. Ona isto tako predstavlja nekadašnje ilirske svete gajeve, šume koje su oni posvećivali određenim božanstvima poput Vidasusa i Thane.

Prema lokalnoj legendi koju nalazimo u sjeverozapadnoj Bosni sina koji je u bijesu digao sjekiru da ubije svoju majku Bog je istog trena kaznio tako što ga je ubio a njegovo tijelo stavio na površinu mjeseca da opominje druge što će se desiti onome ko pokuša ubiti majku. I danas narod vjeruje kada je pun mjesec, da se na njegovoj površini može vidjeti sjena čovjeka koji podignute ruke drži sjekiru. U ovoj legendi nailazimo na ključne elemente starog bosanskog kulta mjeseca u kojem je Bog ( u originalnoj verziji Boginja) zaštitio i spasio majku što sugerira na vjerovanje kako je Boginja (mjesec) štitila trudnice i majke tojest ženski rod.

Dok je Mjesec predstavljao Boginju Sunce je simboliziralo Boga tojest muški princip bez kojeg isto tako ne bi mogao biti moguć život. Prema deskripciji nekih narodnih vjerovanja i običaja o suncu može se pretpostaviti da se on nazivao Bog Trzan ili Trzance.

Svako veće ili manje mjesto u Bosni i Hercegovini je praktikovalo kultni obred posvećen suncu. Sa istočne strane mjesta uvijek je postajalo jedno sveto mjesto gdje se narod okupljao da bi slavio solarno božanstvo. Tu su prakticirani rituali posvećeni suncu ali i održavale različite ritualne igre, koje su imale za cilj imitiranje kretanje sunca, te takmičenja i zabave. Takvo se mjesto obično nazivalo Igrište (mjesto za igru) ili Trzan. Na sveto mjesto se uvijek dolazilo pješke i bosih nogu što savršeno odgovara ritualnom poštovanju svetog područja. Ono što je posebno karakteristično za kult sunca jeste igranje kola. Kolo kao igra u kojoj se svi prisutni uhvate za ruke i tako oblikuju krug simbolizira samo sunce, njegov vječni ciklus kruženja ali i živost i vedrinu. Postoje podaci kako su Bošnjaci sve do polovine prošlog vijeka u mjestu Vrbanja u centralnoj Bosni odlazili na Trzan i organizovali različite igre i zabave.

Ne treba zaboraviti navesti ni zanimljivu analizu narodnih vjerovanja po kojima je božanstvo sunca imalo svoju dualističku narav. Zbog toga je potrebno navesti po nekoliko primjera. Za početak treba spomenuti vjerovanje iz sjeverozapadnog dijela Bosne u kom su žene obavezno pokrivale posudu sa kravljim mlijekom kada bi ga nosile iz jedne kuće u drugu. To su činile iz predostrožnosti da mlijeko ne "vidi " sunce jer bi mu u protivnom moglo naštetiti svojim urokljivim očima tojest krava od koje potječe mlijeko izgubila bi mlječnost. Mlijeko je klasični ženski simbol plodnosti i hrane što odlikuje upravo boginju. Da li se u ovom vjerovanju kriju maleni dijelovi većeg mita o posesivnosti boga prema boginji ili se u njemu nazire drevni patrijarhat teško je zaključiti.

Osim toga narod i danas vjeruje da je sunce zlokobno i otrovno sve dok ne prođe 6.maj (Hidirlez) te da mu se za to vrijeme nije preporučivo dugo izlagati. Sličan tabu vezan je i za zemlju za koju se vjeruje da nije dobro na njoj sjediti dok ne prođe navedeni datum ili bolje rečeno hladni dio godine. Po tome zaključujemo da je sve u prirodi štetno za ljude do maja jer nakon toga opasnost prestaje. Hidirlez ili Jurjevo u narodu se nazivalo i Mijena, što doslovno znači promjena, pošto je označavalo promjenu godišnjeg doba - prestanak zime i hladnog dijela godine i početak ljeta i dolazak plodnog dijela godine. U Bosni se u prošlosti kalendarska godina djelila samo na dva a ne četiri godišnja doba. Prema tome lako je za pretpostaviti da se kult boga sunca mogao slaviti samo u drugoj polovini godine što savršeno odgovara staroj paganskoj podjeli kalendarske godine na svjetli i tamni dio. Bitno je istaknuti da 6.maj nije originalni praznik boga sunca, koji svojom toplinom vraća prirodi snagu i plodnost, već sam početak mjeseca maja no zbog jakog utjecaja kršćanstva, koje nije moglo zabraniti u potpunosti obožavanje starih kultova, praznik se pomaknuo vremenski sa prvog na šesti maj i transformisao u praznik svetog Jurja koji ubija zmaja. Zmaj ili zmija za kršćanski kler oduvijek su bili simboli paganizma pa je simbolično ubijanja zmaja trebalo predstavljati uništenje stare religije. No, i ovaj kršćanski mit preuzet je od mnogo starije iranske religije o bogu Mitri koji prema predaji ubija bika iz čijeg mrtvog tijela nastaje priroda, posebno žito, prijeko potrebno za ljudski rod. No, još važniji podatak za ovaj tekst jeste taj da je i Mitra bio bog sunca. Kontinuitet obožavanja sunca prema dostupnim podacima nikada nije gubio svoju osnovu već se samo nadopunjavao novim vjerovanjima koja su pristigla sa dolaskom Slavena ali i kontaktima sa pripadnicima stare perzijske religije. Koliko je taj utjecaj bio jak najbolje dokazuje hram boga Mitre u Jajcu koji potječe iz 3.stoljeća nove ere.

Od ostalih narodnih vjerovanja o suncu treba navesti i one koji spadaju u imitativnu magiju utemeljenu na traženju pomoći i blagoslova od sunca. I danas u cijeloj Bosni i Hercegovini stravarke dok izvode ritual sa olovom posudu sa vodom uvijek desnom rukom okreću u smjeru kazaljke sata ili kako se to kaže "za Suncem". Također kada treba da baci tri žeravice u posudu sa vodom stravarka to učini tako što žeravicu tri puta pronese u krug, u smjeru kretanja sunca. Navedeno pravilo jasno upućuje na zaključak o vjerovanje naroda u blagotvornu moć sunca u cilju ozdravljenja i anuliranja negativnih utjecaja. No, ne primjenjuje se ova praksa samo u ritualu sa olovom, svaki put kada se želi poduzeti neki magijski postupak koji treba donijeti pozitivan ishod ili benefit poput dijeljenja milostinje, okretanja zrna graha u proricanju sudbine, mjesenju kruha etc, uvijek se poštuje pravilo da se to učini tako da se rukom napravi, obično tri puta, krug u smjeru kretanja sunca.
U prošlosti svaka je svadbena povorka poštovala ovo sveto pravilo koje je tumačeno da se treba poduzeti za sreću i blagostanje bračnog para. Zbog toga je svadbena povorka uvijek od mladenkine kuće išla ka mladoženjinoj slijedeći rutu "za suncem".

Drevna vjerovanja ilirskih plemena koja su nastanjivala današnju Bosnu i Hercegovinu ostala su prisutna u narodnim vjerovanjima najviše povezanim sa kultom liječenja vodom u kojima se jasno manifestuje kult boga Binda. Kada se detaljnije analizira narodni kult liječenja i sama praksa, koja je u osnovi paganska, teško je objasniti kako je cio taj drevni sistem uspio preživjeti na bosanskim prostorima posebno usred snažne ekspanzije kršćanstva te kasnije Islama?! No, odgovor na takvo pitanje vjerovatno treba potražiti u činjenici da niti kršćanstvo, osobito nakon pojave bogumilstva, a ni islam nisu imali dovoljno snage da u potpunosti duhovno asimiliraju bosanski narod i zauvijek ga odvoje od stare ilirske religije. A da je upravo tako možda najbolje pokazuje kult boga Binda.

Kako je poznato Bind je bio bog izvora bosanskih ilira čiji su izvori-hramovi pronađeni po cijeloj teritoriji moderne Bosne i Hercegovine ali i susjedne Hrvatske. Jedno od bolje sačuvanih svetišta otkriveno je u Privilici kod Bihaća koje se nalazilo u prirodi, pored izvora. Na tom mjestu iskopano je na desetine posvećenih žrtvenika podignuti u čast ovog božanstva, te kapela sa velikim brojem kostiju žrtvovanih životinja u njegovu čast.

U ritualnoj praksi hodočašća ka izvorima uočavaju se uticaju tri religijska kulta bosanskih Ilira: kult sunca, kult mjeseca i kult Binda.

Kult sunca: najveći dio sveti i ljekovitih izvora nalazi se na istočnoj strani naselja. Ka njemu se isključivo išlo u zoru, prije izlaska Sunca, kako bi se obavila molitva, umivanje i pijenje vode. Na taj način bolesnik je očekivao na kraju blagoslov sunca koje kada bi se pojavilo na istoku obasjalo bi svjetlošću i toplinom.

Kult mjeseca: sveti izvori posjećivali su se u prvoj sedmici mladog mjeseca, obavezno u neparne dane tojest ponedjeljak, srijeda, petak i nedjelja.

Kult Binda: nakon što bi se umili i napili vode ili je pak napunili u boce i nosili kući sa sobom, bolesnici su pored izvora ostavljali nešto novca, obično kovanice, hranu, jaja, ili bi za grane drveta koje raste u blizini izvora vješali neki dio svoje odjeće.

U navedenim opisima rituala uočavaju se uticaji tri božanstva, što bi čak moglo i upućivati na pomisao da je Bind bio sin boga sunca i boginje mjesec i kao njihovo dijete predstavljao je savršeni primjer vitalnosti i zdravlja koje omogućuje život i pobjedu nad zlom, u ovom slučaju nad bolesti. Sunce koje se ujutro pojavljuje na istoku, po narodnom shvatanju sunce se "rađa", te prvih sedam dana nakon pojave mladog mjeseca neupitno upućuju na ideju o obnjavljanju životne snage, zdravlju i općenito sreći i napretku. Bolesnici su tražili blagoslov od nebeskih božanstava koja su ponovo uskrsnula u svom vječnom ciklusu a manifestacija njihove božanske moći upravo je bila voda nad kojom je patronat i moć imao Bind.

Profesor Emilian Lilek zabilježio je u prvoj polovini dvadesetog vijeka na desetine primjera praktikovanja starog ilirskog kulta boga Binda među bosanskim narodom. Ovo su samo neki od njih:

Sarajlije idu na izvor Mjedenicu kad je ko bolestan od groznice. Tu se bolesnik umiva, pa ostavi novaca ili nešto od odjeće. Vraćajući se kući ne smije gledati nazad.

Na izvoru Pišćvi-vode ne smiješ se napiti vode, dok nisi nešto pored vode stavio, ili novaca ili neki dio odjeće. Na ovaj izvor idu Bošnjakinje prije izlaska sunca, pa tu daruju izvor novcem, izvode rituale i vežu krpe za grane vrbe, koje rastu pokraj izvora.

U Gračanici ima jedno vrelo, na koje žene dovode bolesnu djecu i tu ih kupaju. Pošto ih okupaju ostave nekoliko kovanica novca blizu izvora. Na Šeničko vrelo idu samo Bošnjaci, te se tamo mole bogu i bacaju komade kruha u izvor.

U Mostaru ima pokraj starog mosta jedan izvor po imenu Halebinovac. Tu žene kupaju malu djecu pa onda ostave nekoliko novčića. Mostarci idu prije izlaska sunca i na izvor Babun. Na njemu se okupaju i ostave neki dio svoje odjeće na izvoru.

U Modriči ljudi koji boluju od groznice idu na izvor Sičare prije izlaska sunca. Kada se umiju ili okupaju onda svežu krpu za granu drveta koje se nalazi u neposrednoj blizinu izvora. Voda se nosi i kući kako bi se mogla piti i kupati se njome.

Zanimljivo je kazati kako će kazna zadesiti onog ko pokupi ostavljeni novac sa izvora ili uzme odjeću. Navodno će na njega preći ona bolest koju je bolesnik liječio na tom izvoru.

Žrtvenik s posvetom Bindu Neptunu iz Privilice, Zemaljski muzej u Sarajevu
Altar with dedication to Bindus Neptune from Privilica, Territorial Museum in Sarajevo