Bugarska je pored Rumunije, zahvaljujući svom specifičnom geografskom položaju i podneblju, zemlja sa vrlo bogatom florom i obiljem ljekovitog bilja, koje je svoju primjenu od drevnih vremena pronašlo u narodnoj medicini. Upravo zbog te činjenice bugarski kult bajanja, gdje se prepliću travarstvo i magija, neiscrpan je izvor mudrosti i odličan primjer suźivota čovjeka i prirode.
Narod ove lijepe zemlje od davnina je vjerovao kako svaka biljka ima svoje ljekovito ali i magično svojstvo pa stoga folklorna praksa vrvi od mnoštva recepata za liječenje unutarnjih, vanjskih ali i duševnih bolesti. Dominantno mjesto u tom čudesnom spoju zemaljskog i nevidljivog zauzimaju polivke, što je naziv za uvarke od posebno odabranog bilja s kojima se ljudi kupaju i oslobađaju zla i bolesti.
No, prije nego detaljnije uđemo u sferu liječenja treba istražiti porijeklo bolesti u kolektivnoj svijesti naših istočnih susjeda, kako bi se osvjetlio i taj aspekt te razumijela sama magijska praksa. Naime, kod bugarskog naroda od davnina se vjeruje da bolesti dolaze iz dva smjera; prvi je od zlih duhova a drugi od svetaca. Tradicionalno vjerovanje kazuje kako su pojedini sveci sajibije odnosno vlasnici mnogih boleština. Na Atanasovdan bolesti se rađaju a sveti Haralampi ih raznosi tojest šalje na ljude. Na ta dva praznika, kao i na Vlasovdan, ne radi se ništa kako se ne bi uvrijedilo svece. Za svetog Vlasa narod misli da šalje bolest na domaće źivotinje, stoga se navedenim svecima iskazuje posebno poštovanje.
Osim njih teške bolesti ljudima nanose samodive ili vile koje znaju u noćno doba pirovati i igrati pod drvećem i kućnom strehom. Ako bi neko slučajno u to vrijeme prolio vodu pod takvo drvo ili strehu, te na taj način opoganio njihovu trpezu, to bi kod njih izazvalo golem bijes i želju za osvetom u obliku urame ili ograme. Koliko se bugarski narod plašio vila i njihove osvete dovoljno pokazuje poduži spisak naziva za ogramu poput orama, sboiša, spoletano, nagazeno, ermetik, samodivska bolest, rusalska bolest, damla i tako dalje.
Interesantno je reći kako postoji čak i poseban dan i svetac tojest deveti maj koji se praznuje od ograme. Na ovaj dan, blagdan svetog Nikole, posebno se pazi da niko ne stoji ispod šipka, zbog vjerovanja da kod njega imaju ili su ostavljene sve bolesti od kojih čovjek strada.
Šamanistička praksa drevnih Tračana zasigurno je kod Bugara najbolje očuvana upravo kroz biljke i ritualnu praksu na koju je kršćanstvo imalo vrlo slab uticaj. Najvjerniji primjer su paganski praznici poput Đurđevdana, koji je neuvjerljiva zamjena za drevno božanstvo Pana, Cernunosa ili Vidasusa, te ljetnji solsticij pretočen u obilježavanje svetog Ivana. Unatoč promjeni naziva paganska praksa se nije prekinula i magiosnice su pod plaštom nove vjere nastavile skupljati bilje uvijek u isto doba godine. Isto tako, primjetno je da se iza svih imena svetaca kriju stara božanstva ili duhovi prirode kojima su bile i ostale posvećene određene biljke.
Magično samoniklo bilje uglavnom se bere po predjelima udaljenim od ljudi, tamo gdje se ne čuje oglašavanje pijetla, a to su visoka brda i planine. Po narodnom vjerovanju upravo na tim čistim prostorima obitavaju vile i duhovi zbog kojih su biljke ljekovite i čarobne. No, trave se beru i za ljubav poput biljke omajniče za koju se tvrdi da se ubire u zoru šestog maja, dok je sve tiho i niko ne govori. Ukoliko bi se prozborila samo jedna jedina riječ biljka bi izgubila svoju magijsku snagu.
Interesantno je primjetiti kako se bilje za lijek ili spas od magije uvijek traži na čistim mjestima dok recimo ono za ljubavnu magiju ne podliježe takvom pravilu. Pravi primjer je već spominjani omajniče koji se traži po njivi, među pšenicom i raži, mada raste i u planini. Još jedna ljubavna travka, vjerni rekvizit magija za zaluđivanje srca, pod nazivom ljubiče bere se po poljima ili još jednostavnije nađe u sijenu. Čim se pronađe ušije se u lanenu košulju ili u djevojački pas pa onoga ko ga nosi uza se čini suprotnom spolu neodoljivim. Djevojke su nekada znale ljubiče ostaviti neko vrijeme u vodi koju bi potom ponudile željenom momku da popije.
Osim što su ljekovite kada se pripremaju kao mješavine za čaj ili koriste u pripremi melema, pojedine biljke posjeduju izrazitu egzorcističku moć da unište svako djelovanje zlih duhova i crne magije. Prepoznavanju i skupljanju ovakvog bilja oduvijek su bili vični pojedinci koji slijedeći stara pravila svojih predaka čine isto što i oni prije mnogo vijekova.
Za moćne polivke traži se bosiljak, vratić, bijeli oman, raskovnik, sinja tintava, perunika i druge biljke koje se onda potapaju u izvorsku vodu i kuhaju na vatri ognjišta kratko vrijeme. Sa tim napitkom bolesnik se polije pred mjesečevu mijenu ili na sam mlad Mjesec i tako oslobodi magije i svake tegobe koju mu je vradźbina nanijela.
No, ako bolest dolazi od vila ili zaljubljenih zmajeva polivka se pravi na raskršću koje presijeca nekoliko puteva. Magiosnica koja kuha bilje i liječi napadnutog odlazi pred izlazak Sunca sa bolesnikom na raskrsnicu gdje se on mora skinuti nagolo i čim zapjevaju prvi pijetlovi magiosnica ga polije govoreći:
Kako se Isus okupao u rijeci Jordan
tako da se i od ovog bolesnika
opere sve loše i nečisto.
Zatim se bolesnik obuče u drugu odjeću i sa vračarom odlazi kući ali ne istim putem kojim su došli.
Magiosnica koja priprema polivke nikada ne uzima od bolesnika pare za biljke. Vjeruje se da kada bi to učinila bilje bi izgubilo svoju iscjeliteljsku moć. No, naravno, da se trud magiosnice da skupi bilje prema drevnim pravilima ne smije zanemariti i treba biti nagrađen. Gestu zahvale bolesnik uvijek čini nakon što mu polivka pomogne donoseći joj neki dar u novcu ili hrani. Ako se daje novac onda se nikada ne daje njoj direktno u ruke nego se stavi ispred magiosnice na zemlju, što je simboličan čin kojim se istovremeno zahvaljuje i samoj zemlji iz koje je to bilje poniklo. Sve ovo nas upućuje koliko se zdravlje treba poštovati kao i vijekovni izvori samog lijeka.
Raif Esmerović
