Matraguna je jedna od najpoznatijih biljaka u rumunjskom kultu čaranja i bajanja. Zbog sličnosti naziva mnogi etnolozi su pogrešno matragunu dovodili u vezu sa mandragorom, no svakako nije riječ o istoj biljci. Na našem prostoru matraguna se naziva bunika ili velebilje, latinskog naziva Atropa belladonna, i spada u red otrovnih biljaka, čemu svjedoče pojedini narodni nazivi poput bunika, norica, pomamnica. Za ludog čovjeka se i danas običava reći: “ bulazni kao da se najeo bunike!” Njen stručni naziv mješavina je grčko-talijanskih riječi: Atropa dolazi od grčke riječi “atropos” sa značenjem “neumoljiv” a belladonna ili talijanski “lijepa žena” dano je zato što su u doba renesanse djevojke pile sok ove biljke kako bi proširile zjenice, što se tada smatralo vrlo privlačnim, unatoč tome što su mnoge od njih oslijepile. Stoga je važno još jednom, na samom početku teksta, naglasiti kako je bunika krajnje otrovna i haluciogena biljka te treba biti jako oprezan u dodiru sa njome.
Zbog čega je ovoj biljci u rumunjskom folkloru data tolika pažnja nije posve jasno, osim da je njen kult vrlo star i datira prije 14.vijeka, odnosno prije potpune dominacije kršćanstva među tomošnjim narodom. Vjerovatno je zahvaljujući relativno dugom odsustvu monoteizma među Rumunima, u ovom dijelu Evrope, najbolje očuvana paganska tradicija i mnoštvo zanimljivih drevnih običaja i vjerovanja. Za matragunu pojedini antropolozi, pa i sam Mircea Eliade, smatraju da personificira neko drevno žensko božanstvo starih Dačana kome su se oni klanjali, prinosili žrtve i molili.
Matraguna se zbog toga najviše smatra biljkom za ljubav, čiji će korijen omogućiti djevojkama skorašnju udaju. Najbolji period za berbu matraguna je razdoblje između polovine aprila pa sve do kraja maja, mada se može ubirati i u ljetnjim mjesecima. Po nju najčešće odlaze stručna lica odnosno babe vračare noseći tom prilikom i darove: jaja blagoslovljena u crkvi, baklavu, sarmu, rakiju, vino, i tome slično.
Međutim, u pohode se ne ide tek tako nego se cio odlazak pomno isplanira bar nekoliko dana unaprijed. Vračara prvo locira matragunu negdje u šumi i oko nje veže crvenu vrpcu, čime ju je prisvojila i označila za ritual. Na dan berbe uvijek se kreće rano ujutro, prije sunčeva izlaska. Bilo da ide sama ili u društvu drugih žena strogo se drži pravila prema kojem se direktno, bez skretanja, odlazi do biljke. Zemlja oko matragune se pažljivo okopa, odvoji se od korijena, koji je mesnat i blijedožućkaste boje, te se biljka pažljivo položi na tlo. Svuda uokolo nje se poreda donešena hrana i piće. Zatim slijedi svečani dio: prisutni igraju oko biljke, vesele se, jedu, piju te se grle i ljube. Pred kraj veselja počinju pričati o osobi kojoj je matraguna namjenjena, kao i o cilju rituala: berićet u poslu, dobar ugled u mjestu, naročito ako ta osoba kandidira za neku službenu poziciju, za obilnije mlijeko stoke i tako dalje.
Ukoliko su, pak, u berbu matragune otišle dvije djevojke, onda se one pored nje poljube i nježno miluju između sebe govoreći:
Matraguno, matraguno,
udaj me za mjesec dana,
jer ako me ti ne udaš,
vratiću se i uništiti te!
U nekim drugim ritualnim obraćanjima djevojke su milostivije prema biljki pa govore ovako:
Matraguno, matraguno,
udaj me za mjesec dana,
ako ne u ovom, onda barem u slijedećem,
ali udaj me kako god bilo.
U rumunjskoj pokrajini Turde, djevojke koje žele biti češće pozivane na ples, kako bi što lakše pronašle budućeg muža, odlaze zagrljene u ponoć do obližnje matragune, skidaju se te joj se klanjaju tri puta. Svaka sa sobom nosi jedan srebrni novčić. Ovaj ritual je prepun magijske simbolike plodnosti i u njemu se pazi da novčić dodiruje i jezik i zube. Djevojke se naginju iznad matragune, ali tako da je ne dodiruju rukama, te otkidaju zubima nekoliko listova i polako ih polažu na kovanicu. Nakon toga vraćaju se kući zagrljene i veselo pomjerajući tijelo, pazeći da ih neko ne vidi, prije nego što ih uhvati svijetlost dana. Vjeruje se da ukoliko kod sebe imaju list matragune umotan u maramici, bez da su ga dodirivale rukama, biće češće pozivane na ples te će se lakše udati.
Drugdje, u istoj pokrajini, djevojke odlaze u ponoć, dvije po dvije, zagrljene, gole i raspuštene kose do obližnje matragune. Došavši do biljke, legnu jedna na drugu i rukom otkinu list. Onda se vraćaju, uvijek u dobrom raspoloženju, zagrljene i rasplesane, te ostavljaju list da se suši sve dok se ne pretvori u prah. Nakon toga u nekom mlinu preokrenutom rukom ukradu malo brašna, kojeg stavljaju u preokrenuto sito. Sa tim brašnom, listom matragune i malo meda zamjese tijesto i puste ga da se ukiseli. Tada je spremno za čaranje koje se izvodi tako da se po malo kiselog tijesta tajno stavi u rakiju, čaj, kafu ili kolač muškarca čiju ljubav žele dobiti.
U mjestu Triteni de Sus ritual berbe matragune je drugačiji; četiri djevojke koje žele biti primjećene na seoskom plesu odlaze ubrati biljku, baju nad njom te je na kraju zakopaju po sredini puta, gdje zatim plešu gole. Dok one plešu, četvero djece stoji u blizini te u njihovo ime obraćaju se povišenim glasom duhu biljke:
Matraguno, Dobra Majko,
udaj me u ovom mjesecu,
ako ne u ovom, onda barem u idućem
samo da ne ostanem više djevojkom.
U ritualu ubiranja matragune, prisutnost djece uz djevojke pronalazi se sporadično u rumunjskoj tradiciji. Najčešće je slučaj da dvije mlade djevojke u pratnji neke starice odlaze u berbu. Drugdje je par djevojaka zamjenjen sa parom djece: ovaj običaj registriran je u pokrajini Bakau. Stara i iskusna vračara odlazi u šumu sa prvim svitanjem u pratnji dviju mladih žena, ili jednostavno dvoje djece, obično dječaka i djevojčice, kako bi je prvo svijetlo odvelo do biljke. Oni ne idu praznih ruku već nose sa sobom vina i hrane. Kad pronađu biljku, djeca jedu, piju, grle se, poljube i nježno pričaju oko nje dok vračara izgovara bajanje. Čim ona završi sa mađijanjem, ustaju i plešu oko matragune, dok je vračara oprezno iskopa kako ne bi polomila niti jedan dio korijena ili samu biljku.
Matraguna je osim ljubavnog posrednika i dobro znani erotski stimulans. Stoga udate žene, kako bi izazvale muževu strast i ljubav, pri berbi matragune u potpunosti skinu odjeću sa sebe. Kada tako nage izvade korijen biljke iz zemlje u tu rupu stave nekoliko kocki šećera, neparan broj kovanica te po tome zaliju vinom. Sa vinom se također polije i sama matraguna.
Nakon što su svi učesnici magijskog pohoda obavili svoje zadatke, nakon konzumiranja hrane i ritualnih radnji, obavezno je da žene korijen sakriju ispod odjeće, noseći ga kući na grudima. Naime, niko nepozvan ne smije znati koja od prisutnih osoba nosi matragunu. Baš zbog tog razloga žene se na povratku ponašaju iznimno pristojno prema prolaznicima te svakoga pozdravljaju. Među rumunjskim narodom, možda iz čiste zlobe i ljubomore ili pak straha od čaranja, za one koji vade korijen matragune ne postoji lijepo mišljenje. Vjeruje se da ako neko od seljana zna koja žena nosi korijen uza se, odmah nakon njenog prolaska putem diskutira se o njoj, iznose se oštri komentari i uvrede, ili čak baca kamenjem za njom, što ima direktni uticaj i na samu matragunu koja će onda dati sasvim suprotan učinak od željenog.
Autor teksta
Raif Esmerović
