Oman ili Inula helenium je pomalo zaboravljena samonikla biljka naše balkanske tradicije, što je potpuno neopravdano, posebno ako uzmemo u obzir sve njegove čudesne osobitosti. Osim što je ljekovita i začinska biljka oman se može se koristiti pri proizvodnji vina ali i u kozmetičke svrhe.
No, kada se odmaknemo od ovih specifikacija koje ga krase, i pogledamo šta nam govori narodna mudrost, odmah ćemo čuti tvrdnju bosanski stravarki koje kažu da je oman lijek za sve, nazivajući je dženetskom biljkom za koju, poput sedef trave, važi pravilo da hoće da se zakorijeni samo onome ko je pobožan i kome treba. Na njegovim listovima pojedine hodže pišu zapise za liječenje od zla, koji se premotani i umetnuti u crvenu vrećicu, stavljaju u bolesnikov jastuk slijedeći pravilo da se na manje listove zapisuje za djecu a na one veće za odrasle. Pored toga, narezani komadići korijena često se dodaju u “naučenu vodu”, naročito onu kojom će se omađijana osoba kupati, dok se za zaštitu bolesniku daje da, zajedno sa hamajlijom, nosi u crvenoj platnenoj kesici oko vrata i komadić korijena ove dženetske biljke.
U narodnoj tradiciji Cazinske krajine korijen omana se vadi iz zemlje prije prvog oglašavanja kukavice u proljeće, jer mu je tada profilaktička moć jača, nego nakon oglašavanja ove ptice. Korijen se pažljivo očisti od zemlje, a potom nožem isječe na manje komadiće te zatim naniže na konac i objesi negdje na zidu da se osuši. Sa tim komadićima se, po potrebi, okadi stoka ili prostorije po kući, onda kada zavlada neka bolest ili zlo. Također, tvrdi se da treba često kaditi kupatilo, naročito u onoj kući gdje ima više ženskih članova, kako bi se odbili džini za koje se vjeruje da se vole okupljati gdje se žene kupaju i češljaju.
U folklornoj tradiciji omanu se zbog svog imena pridaje čarobna moć da omaje ili omami, primami, što prikazuje primjer djevojačke ljubavne basme. Naime, nakon što je probušila korijen omana djevojka kroz njega krišom gleda u mladića čiju ljubav želi i tri puta govori:
Ja te gledam kroz oman
a ti u mene kao ovan.
Elzalif amin.
Slično ovome, oman se spominje i u basmi koju pčelar izgovara da bi primamio roj pčela u košnicu. Osim toga, korijen omana zastupljen je i u bračnoj magiji, jer su ga udate žene u prošlosti nosile oko vrata, među grudima, vjerujući da će im donijeti sklad i muževu pažnju.
Jači od bilo kojeg tamjana
Sličnu tradiciju odabiranja vremena kopanja korijena, tojest prije oglašavanja kukavice, nalazimo i u rumunjskoj tradiciji gdje se on vadi iz zemlje 9.marta i sa njim se čini isti postupak sa nizanjem svježih komadića na konac i sušenjem. Oni kao takvi imaju jako blagotvoran uticaj na stoku pa ukoliko se miješaju sa mekinjama i daju kravama izazvat će veću mliječnost. Pored toga, krave koje ga konzumiraju dobiju na težini, obilnije se muzu a maslo od njihovog mlijeka postaje žuto poput voska te vrlo ukusno.
Na praznik svetog Georgija ili Jurjevo, kojeg Rumuni slave 23.aprila., seljaci mješaju korijen omana sa solju i mekinjama te daju domaćoj stoci uvjereni da im nikakve čarolije niti zla bića poput strigoja i moroja neće moći nauditi. Navodno, niti jedna vještica i vještac neće im smjeti prići. No, i mimo ovoga dana, rumunjski seljaci daju kravama komadiće omana u mekinjama, ne obazirući se čak ni na pravilo da se kopa iz zemlje prije nego li padne rosa, već kako im dođe tojest u bilo koje vrijeme dana.
Naravno, oman pored čarobnih ima i svoja karakteristična ljekovita svojstva. U bugarskoj i rumunskoj narodnoj medicini vjeruje se da je njegov korijen idealan za liječenje jakog kašlja. Dok se kod Rumuna korijen ostavi u zaslađenoj vodi da odstoji dan i noć tojest 24 sata, kod bugarskog naroda on se prokuha u vinu i daje bolesniku da ga kao čaj popije odjednom. Još zapaženija su profilaktička svojstva ove biljke, naročito ako se ova biljka koristi pri inhalaciji odnosno dimljenju.
Nedovoljno je poznato kako je oman savršeni rekvizit za kađenje protiv zla i bolesti, daleko mnogo bolji od tamjana, čiji miris privlači duhove, dok u slučaju omana on ih uporno odbija i tjera što dalje. U Bosni narod vjeruje kako ona kuća koja se okadi omanom stiče imunitet pred lošim duhovima tojest džini i šejtani ne mogu u nju ući 40 dana, što je skoro identično bugarskoj običajnoj praksi da se soba u kojoj leži mlada majka, koja se tek porodila, kadi sa omanom u prvih 40 dana, svako jutro i večer, da bi se spriječio dolazak vilama i Al karisijima tojest džinima koji napadaju porodilje.
Dim zapaljenog omana ima i antivirusna svojstva pa se u prošlosti sa stabljikom ili korijenom ove biljke kadila kuća bolesnika u slučaju povišene temperature ili nekih od epidemioloških bolesti.
Narod je sve donedavno, posebno u ruralnim predjelima Bugarske, praktikovao da se bolesnik inhalira nad dimom omana pri liječenju glavobolje, prehlade, teške bolesti, džinskog ili vilinskog vjetra.
Da se oman bez imalo sumnje može smatrati jednom od najljekovitijih biljaka možda najbolje demonstrira rumunski običaj da se u prostoriji gdje se pripremaju mješavine za čajeve ili pak melemi obavezno zapale suhi komadići omana, kako bi njegov dim udvostručio kurativnu moć lijekova.
Dar za Majku prirodu
Prema nepisanom pravilu bilje za lijek ili čaroliju ubiru se u divljoj prirodi, prvenstveno zbog uvjerenja da je tamo u bliskijem kontaktu sa nevidljivim silama prirode te da stoga ima i veću iscjeliteljsku moć. Naravno, oman se kao i druge vrste biljaka može saditi i gajiti kod kuće, gdje ukrašava naše balkone, bašče ili dvorišta, i ukoliko ga njegujemo sa ljubavlju ne gubi ništa na svojoj sposobnosti liječenja i pomaganja. Jedina razlika je u tome da bilje za koje se mi brinemo ne trebamo darivati dok ono uzeto iz same divljine moramo.
Naime, od najranijih šamanističkih vremena poštovanje prema volšebnoj snazi prirode, naše majke, iskazivalo se darivanjem odnosno plaćanjem lijeka. Iz tog razloga se uvijek u potrazi za biljkom, od koje se traži pomoć, nosilo uza se hljeba i soli, kojim se travka darivala tojest ostavljalo na mjestu odakle je uzeta. Hljeb bi pojele životinje a sol upila zemlja, i na taj način obje strane su imale koristi tojest bolesnik i priroda. Zapravo, uspostavljala se harmonija odnosno ona sila koja dovodi do ozdravljenja. Današnji čovjek je zaboravio na drevna pravila ponašanja prema prirodi i sada samo uzima a ništa ne daje zauzvrat. Time se narušava prirodni sklad suživota i ne dobija pravi lijek za ljudske tegobe. Zapravo, tada često umjesto lijeka dobije nešto od čega nema koristi ili mu može čak i naštetiti.
Kako su biljke oduvijek, od početka paganskih religija, imale svoje kultno mjesto i povezivane su sa raznim božanstvima, a kasnije i svecima, vrijedno bi bilo predstaviti jedan zanimljiv ritual iz rumunskog folklora kada djevojke idu u noći svetog Toadera, u samu ponoć, na neko poznato mjesto u šumi gdje raste oman noseći sa sobom hljeba i soli. Prije nego li iskopaju njegov korijen pored biljke stave komad hljeba i soli govoreći: “Veliki omane, ja te darujem sa hljebom i soli, a ti Veliki Gospodaru, daj mi kosu dugu i gustu kao konjski rep.” Zatim se on iskopa i nosi kući, gdje se prokuha u vodi s kojom se u zoru opere kosa. Potom onako mokre i raspustane kose, djevojka žmireći ili gledajući u zemlju, u strahu da ne ugleda neku kratkorepu životinju poput psa ili mačke, odlazi do štale gdje povuče rukom rep konja, vola ili krave, podižući ga u zrak. Tim dodirivanjem i aludiranjem na dužinu repa ona si želi osigurati dugu i jaku kosu.
Pod okriljem Sunca i Mjeseca
Mada se bilje ubire doslovno od početka do kraja vegetacije, ovisno o podneblju i tradiciji, ipak postoje određeni dani kada se vjeruje da ono ima veću kurativnu ili čarobnu snagu. Jedan od takvih primjera je 22.juni, kada se obilježava ljetnji solsticij, najduži dan sa najviše dnevne svjetlosti, pa se u paganizmu oduvijek smatrao najvitalnijim od sviju dana u godini. Stoga se upravo na ljetnji solsticij bere ljekovito ali i magijsko bilje kako bi se iskoristio ogromni sunčev potencijal. Usred simbolične pobjede svjetla nad tamom izvode se razni profilaktički rituali protiv zla i bolesti te posebna pažnja posvećuje odlasku u prirodu i traženju svakojakih trava. Na ovaj dan, kada se slavi solarno božanstvo, prije sunčevog izlaska i padanja rose, beru se posebne biljke, kako bi tokom cijele godine, do narednog solsticija, koristile ljudima za liječenje, odbranu ali i stimulisanje ljubavi i sreće.
Pojavom kršćanstva, ali i njegovom nemoći da ukine drevne rituale, proslavljanje ovog festivala se pomaklo dva dana naprijed, na 24.juni kada se obilježava praznik Ivana Krstitelja. No, u to vrijeme Sunce već polagano silazi sa svog vrhunca i nema onoliku moć kao 22.juna., te nije adekvatno za praksu ubiranja bilja. Sličan primjer imamo i u obilježavanju Beltaina, gdje kršćanstvo nije moglo dokinuti slavljenje tog drevnog festivala odnosno početka svjetlog dijela godine, pa imamo dva datuma 23.april i 6.maj, kada se slavi sveti Juraj ili Georgije koji ubija zmaja i tako simbolično odnosi pobjedu nad zlom. U sredini toga nalazi se izvorni praznik Beltain, čije se slavljenje obilježava uoči prvog maja. Sam Beltan simboliše pobjedu svjetla nad tamom, ljeta nad zimom i dobra nad zlom. Upravo zbog toga i Beltan je, poput ljetnjeg solsticija, idealan za ubiranje ljekovitog i magijskog bilja. Naravno osim navedenog na floru dominantan uticaj ima Mjesec pa se i njegovim fazama vode oni koji se razumiju u mistične tajne bilja. Ali o tome detaljnije nekom drugom prilikom.
Raif Esmerović
