Stećci - dokaz antičkog porijekla Bošnjaka

Postoji kontinuirani pokušaj da se simbol sjekire na stećcima pripiše slavenskom bogu Perunu ali se u toj teoriji stalno zaboravlja navesti kako je ilirsko kraljevstvo, a samim time i antička Bosona ili Bassania, dugo bilo pod rimskom okupacijom te da su na području današnje Bosne i Hercegovine značajan religijski trag i vjerovanja ostavili pored Rimljani i Grci te Kelti. Donekle je primjetan utjecaj i stare Perzije (hram boga Mitre u Jajcu) te još pojedini naroda i kultura. Mnoštvo arheoloških nalaza  na mnogim lokacijama po BiH potvrđuju ovaj i druge podatke. Nedavne znanstvene analize stećaka potvrdile su kako je većinski dio stećaka mnogo stariji od srednjeg vijeka. Upravo zbog toga njihovu simboliku i značenje treba tražiti u antičkom dobu tojest vremenu Ilira te utjecaju mediteranskih kultura poput Rima, Grčke ali i onih daljnih kao što su Sirija.

Kada analiziramo motive na mnogim stećcima uočavamo kako su na njima najdominantniji prikazi simbola križa, mača, sjekire, ruke, polumjeseca, motiv kruga... Kako svi znamo niti križ niti polumjesec nisu originalni simboli kršćanstva tojest islama. Naime, križ je paganski simbol boga vjetra a polumjesec pripada kultu boginje Majke ili boginje mjeseca. Motiv kruga dolazi iz kulta boga Sunca, a zanimljivo je navesti podatak kako su  Iliri nosili na štapovima disk ili krug kao simbol boga sunca. Podignuta ruka je antički simbol vrhovnih bogova duž mediteranskog pojasa i ona simbolizuje demonstraciju božanske moći i snagu. Mač i sjekira kao oružje također imaju svoje porijeklo u antici i predstavljaju oružje koje simbolizira hrabrost, snagu i moć. Kod ilirskih plemena poznate su bojne sjekire sa dvije oštrice koja vizuelno mogu predstavljati i simbol mjeseca tojest fazu uspinjućeg i fazu opadajućeg mjeseca koja opet u cjelini formira krug koji može označavati pun mjesec.

Sjekira je kod antičkih Bošnjaka (Ilira) bila bez svake sumnje simbol boginje Mjeseca. U prilog toj tvrdnji može idealno poslužiti legenda o kažnjenom sinu koji je podigao sjekiru na svoju majku i Bog ga je istog trena kaznio, tako što ga je ubio i njegovo tijelo, sa podignutom rukom i sjekirom u njoj, prenio na mjesečevu površinu kako bi od tamo ljude u noćima punog mjeseca opominjao da moraju poštovati ženu tojest majku.
Ilirski ratnici su posebno bili poznati po nošenju bojne sjekire sa kojom su zadavali smrtni strah svojim neprijateljima. Vjerovatno zbog svega navedenog u bosanskom narodu je sjekira postala simbol božanske zaštite kuće i familije, upravo onog što se tradicionalno od davnina pripisivalo boginji Majki ili boginji Mjeseca. Prizori drvenih sjekira na pročeljima bošnjačkih kuća mogli su se vidjeti sve do Drugog svjetskog rata duž istočne Bosne ali i okolice Sarajeva. Kod bosanskih kršćana na kućama umjesto sjekire redovito se stavljao krst.

Omiljenost sjekire među bošnjačkim narodom ogleda se i u starom pravilu da svaki čovjek koji kada pođe nekamo na put mora sa sobom ponijeti sjekiru jer sa njom se može odbraniti od eventualnog napada ali i nasjeći drva za potpalu vatre ili sebi sagraditi sklonište. Vjerovanje da sjekira posjeduje božanske moći boginje Mjeseca može se primjetiti i u jednom ljubavnom čaranju kada djevojka u namjeri da primami određenog muškarca sebi stavi sjekiru iza ulaznih vrata a onda se kada obavi prvi dio rituala vraća po nju, donosi je do ognjišta, i ponovo vraća do vrata. Od antike ljubavna magija je spadala pod nadležnost Mjeseca tojest mjesečeve boginje.

Na kraju treba kazati kako je teorija da je simbol sjekire na stećcima zapravo simbol boga Peruna održiva koliko i teorija da je ona simbol grčkog boga Hefesta, jer svakako ne treba ignorirati činjenicu da su se stećci vijekovima među bosanskim narodom nazivali i „grčko groblje“.

U ovom krajnje neozbiljnom i iracionalnom tvrđenju čak se pokušava manipulirati sa tradicionalnim kraljevskim simbolom mnogih stećaka a to je ljiljan i pod njega se poturiti perunika, valjda zbog sličnosti sa imenom Perun. No, i tu se namjerno izbjegava navesti latinski naziv ove biljke koji glasi Iris Illyrica što bez svake sumnje dokazuje da su stari Iliri poznavali ovaj cvijet koji je očito bio dio neke njihove religijske ili mitološke predaje. Sličan slučaj je i sa božurom, naime, mit da cvijet božur raste iz krvi poginulih ratnika dolazi nam iz Irana ili stare Perzije i njega su Srbi preuzeli i ugradili u svoj mit o porazu na Kosovu polju, gdje su ih Turci u potpunosti porazili i nanijeli im takve gubitke od kojih se nisu oporavili vijekovima. I za kraj dijela o Perunu i peruniki zanimljivo je navesti kako se među Bošnjacima i ne poznaje taj naziv za biljku već se on u mnogim dijelovima BiH naziva drugačije poput „šaš“, „ljubičica“, itd.

U skoro svim obrazloženjima o povijesti Bosne uvijek se navodi planina Perun kao očiti dokaz kako je stanovništvo ove zemlje uvijek bilo slavensko no nikad se ne pominje kako su, recimo, Dalmacija i Istra dobile nazive po ilirskim plemenima ili da su ista ta plemena naseljavala i današnju BiH. Zanemaruju se cijela arheološka nalazišta gdje su pronađeni, ali još uvijek se pronalaze novi dokazi, dominantne ilirske prisutnosti.

Stećak. - Grb i natpis velikog kneza bosanskog Radoja Radosalića Pribinića. - Zabrdje

... Dimenzije: sarkofag: 2x1,1x1,2 m; od toga visina sljemena 0,3 m; postolje: 2,4x1,45x0,2 m. Sve prelomne linije na sarkofagu su ukrašene reljefno izvedenom tordiranom trakom. Na površini krova stećka je osmokraka rozeta koja je inače sastavni dio heraldičke kompozicije na pečatnjaku sa grbom Pribinića, nađenim u grobu kralja Tvrtka I u Milima. (Anđelić, 1979, 223) Grb je na zapadnoj čeonoj strani, a natpis na južnoj bočnoj strani. Iznad grba je dio natpisa sa tri riječi (SE ZALMENIJE KNEZA). Grb je optočen vijugavom trakom na kojoj iz udubljenih preloma niču po tri listića. U krugu su prikazani, okrenuti na lijevo, gornji dio tijela i glava vuka. Vuk ima rastvorena usta u kojima je isklesan donji red zuba, i snažno isplažen dugačak jezik. Prednje noge su snažne i ispružene. Ispod tijela je “jastučić” u vidu tordirane trake, a ispod njega je dio kacige ili dio grba sa plaštom čiji je kraj kitnjast i izvijen nagore. (Anđelić, 1959, 181; isti, 1979, 223; Bešlagić, 1967, 42-43) 
Natpis je pisan bosanskom ćirilicom. Počinje u polukrugu iznad grba na zapadnoj, a nastavlja se na južnoj podužnoj strani. Integralni tekst glasi:
[S]E ZALMENIJE KNEZA RADOJA, VELIKOG KNEZA BOSANSKOG, A POSTAVI JEGA SIN NJEGOV KNEZ RADIČ Z BOŽJOM POMOĆU i SVOJIH VJERNIH A S INOM NIJEDNOM POMOĆU NEGO SAM ON. (Vego, 1970, 64-65, br. 251; Anđelić, 1984, 121) U drugom redu teksta između riječi urezane su tri osmokrake rozete.
Datiranje stećka je izvršeno prema posljednjoj povelji u kojoj se kao svjedok javlja veliki knez bosanski, Radoje Radosalić, datiranoj 1408. godine, i poveljama iz 1408. i 1417. godine, u kojima se javlja kao svjedok njegov sin, knez Radić. Prema tome, stećak je postavljen između 1408. i 1417. godine. (Anđelić, 1984, 144)

Nekropola Kopošići kod Ilijaša: Pronađene kosti u kneževskoj grobnici

Ivanu Mirković, studenticu druge godine arheologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, zatekli smo juče na ilijaškoj nekropoli Kopošići kako sa Benjaminom Hadžimuratovićem, sa prve godine istog studija, lopaticom čisti zemlju koja se ukazala nakon što se sa nje specijalnim mašinama pomakao jedan od najljepših stećaka od onih šezdesetak hiljada koliko kažu da ih ima u BiH.

[ltr]









[/ltr]
7,5 tona težak stećak

Prof. Edin Bujak stoji pored njih i pokazuje im šta će dalje raditi, a, očito je, treba nastaviti još dublje kopanje. Cilj ekipe koju predvode, pored Bujaka, i profesori Dubravko Lovrenović, Adnan Busuladžić, Esad Kurtović jeste da se istraže grobovi ispod stećaka nekropole, koja je sa obližnjim starobosanskim gradom Dubrovnikom, 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom.

Malo dalje od Vukavinog je i stećak velikog bosanskog kneza Batića, koji je sve do prije koji dan upola bio u zemlji. Sada stoji potpuno otkriven, raskošne ljepote i s tordiranom vrpcom za koju se dosad nije znalo, svjedočeći o majstorstvu starih klesara. Ispod tog stećka, 7,5 tona teškog, nema ništa. Odavno se zna da je Batićeva grobnica otvarana, prvi put za vrijeme Austro-Ugarske.

Što se tiče Vukavine grobnice, prof. Bujak još ništa ne bi zaključivao: "Dosad nismo došli do zdravice, nismo našli tragove koštanih ostataka, niti bilo šta drugo. Plašim se da ovi otvori na gornjem zidu nisu pokazatelj da je i u tu grobnicu provaljeno", govori prof. Bujak, pokazujući nam ostatke grobne konstrukcije. Sigurno je, međutim, da je ovo istraživanje već dovelo do prave poslastice za one koje interesuje život srednjovjekovne Bosne. Pokazalo se da je postolje Vukavinog stećka, uvučeno sa bočne strane, a na njemu su i četiri novootkrivene spirale.

Ivana lopaticom čisti djelić kamenog ansambla, a na prvo pomaljanje nekog šiljka iz zemlje, profesor joj govori da stane. Malo dalje, na stolu primjećujemo željezne predmete iskopane ovih dana. Tu su i dvije kosti. Ruka bi da ih dotakne, ali nam ne dozvoljavaju. Prof. Kurtović ih uzima u rukavicama. Pronađeni su ispod stećka za koji se vjeruje da je pripadao ocu velikog kneza bosanskog Batića, a koji je bio važna politička ličnost u doba vladavine Tvrtka II.

DNA analiza

Pomaknut je mašinama i stećak za koji se vjeruje da je pripadao djetetu Batića i Vukave. Još se nije krenulo u otkopavanje njegove grobnice.

"Ako nađemo koštane ostatke i u Vukavinoj i u ovoj dječijoj grobnici, onda bi se DNA analizom moglo potvrditi da li je riječ o osobama s rodbinskim vezama", govori prof. Bujak, kojem su pomagale i studentice Emina Smajić, Dženefa Merdžunić, Lamija Hadžibegović. Zapravo, na nekropoli su svaki dan novi studenti: "To je najbolji način da se, preko njih, širi pričao o ovim stećcima, među kojima su i dva kneževska. A na cijelom području srednjovjekovne Bosne ih ima pet zasad. Jedan sam nedavno otkrio u Hadžićima, jedan je u Kiseljaku, jedan u Olovu", govori prof. Bujak, koji je 16 dana proveo u Hadžićima, popisujući stećke. Već se zna da ih je tamo puno više nego što se mislilo, oko 700, u Jajcu je isto tako.

"Govorilo se da ih ima 115, mi smo pronašli oko 350, tako će, vjerujem, biti i u Ključu, Visokom, Širokom Brijegu, Posušju", govori Bujak, a Perica Martinović nam pokazuje šta se sve pronašlo na obližnjem starom gradu Dubrovniku: đule, razne oštrice od strijela, dijelovi ukrasnih elemenata sa kuća, brojna oruđa, britva.

Vrijeme je užine. Dimi se roštilj. Neko se uspeo na trešnju. Ivana sjeda. U glasu joj osjećamo ponos dok nam kazuje kako njeno prezime Mirković vodi porijeklo od kneževskih porodica, čije ostatke i ona, eto, traži.