Sve starješine Crkve Bosanske sa Bilinopoljske izjave iz 1203. godine, nose imena gotskog porijekla

Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape (Ivanom de Kazamarisom), izjavili da se odriču svoje hereze. Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara, uključujući "djeda" Dragiča i "goste" Ljubina i Dražetu. Poslije potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka iz izjave. Ova izjava bila je samo formalnog karaktera, jer su se poglavari, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje držali svoje vjere. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan historijski izvor za poznavanje vjerskih i političkih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.

Prema popisu latinskog vatikanskog izvornika s početka 20. stoljeća (oko 1903.), koji donosi T. Smičiklas, bilinopoljsku izjavu 1203.godine, uz bana Kulina i arhiđakona Marina, potpisale su slijedeće osobe: Dragice, Lubin, Bergela, Pribis, Luben, Rados i Bladostus. Istu izjavu na otoku Čepel potpisali su "Lubin et Bregeta".

Ono što se za bilipoljska imena može odma uopćeno reći je: imenski sufiksi -in, -eta, -is, -ost, -us, nisu slavenski. Navedenih sufiksa u gramatikama bosanskog i hrvatskog jezika nema. Među sufiksima bilinopoljskih imena poseban značaj ima sufiks -ost(s) u Bladostus, što je zapravo gotski sufiks. U gotskom jeziku poznato je da je ograničen samo na izvjestan broj a-osnova. Ako su se na tlu današnje Bugarske etnički Goti očuvali kao samostalna nacija najmanje do 10. stoljeća, posve je izvjesno da su se očuvali i u Bosni, o čemu indirektno svjedoći oko 50 kasnoantičkih i bosansko-arijanskih bazilika.

Dogovor na Bilinom-Polju (ban Kulin) nije označio kraj bogumilstva u Bosni.
U 1221. godini papa Honorije III naredio je svojim legatima u Ugarskoj i ohrabrio kralja Andriju II (1205-1235) za suzbijanje heretika u Bosni.
Nije poduzeta nikakva akcija, ali je dvije godine kasnije kardinal Conrad iz Porta, papin legat u južnoj Francuskoj, pronašao dokaze bosanske intervencije i veze sa Katarima u Languedoc.

Poznato je iz talijanskih izvora 13. vijeka da bogumilska Bosanska Crkva, kao i Crkva Bugarske, štuje ucenje umjerenog dualizma. Katarske crkve južne Francuske ostale su vjerne apsolutnom dualističkom učenju koje je uveo bogumilski "papa" Nicetas iz Carigrada, ali kao sto kardinal Conrad u pismu navodi, Bogumilski biskup Bosne (tj. Djed) pokušava vratiti južnofrancuske Katare u umjereno dualističko vjerovanje. Djedov predstavnik je bio Bartolomej iz juznofrancuskog grada Carcassone, koji je kratko dobio kontrolu nad Katarskim biskupijama Agena.
Na dugu stazu ova Djedova inicijativa je propala, ali je katolicki kardinal Conrad neblago reagovao na izvješće ovog Bogumilskog "pape" sa Balkana, kojeg je on smatrao protupapom heretika, i stavio ovo pitanje na dnevni red Vijeća Crkve koje se sastalo u Sens:u u Francuskoj 1223. godine.

Ovaj dokument je od interesa, jer pokazuje da su bosanski Bogumili sačuvali veze s Katarskim Crkvama zapada tokom 13. vijeka.
Dva teksta su poznata u pismu kardinala Conrada, jedan od strane katolickog nadbiskupa Rouen, drugi od strane opata Gervase od Prémontré.

^Citat iz knjige "Christian dualist heresies in the Bysantine world" by Hamilton, str. 263.
Slike vremenske crte · prije 1 sata ·
Prikaži u punoj veličini · Pošalji kao poruku · Prijavi fotografiju
Sviđa mi se

Nastavak o Bilinopoljskom dogovoru tj. Izjavi o odricanju 1203.

Dakle papinski legat de Kazamaris i dubrovački arhidjakon Marin proveli su jednu cijelu zimu u Bosni. Pošto je njihov zadatak bio da ustanove istinu o herezi, papin izaslanik je putovao po državi zajedno sa Marinom, pritom zastajući u raznim zajednicama krstjana ili hižama – ovi zborovi (conventicule) se spominju u splitskom ediktu iz 1185. godine – gdje su ispitivali monahe, opate i kaluđerice o njihovim vjerovanjima i običajima.

De Kazamaris je vjerovatno imao listu zabluda patarena, ili katara, da mu služi kao vodilja. Marin mu je bio prevodilac, jer Bošnjaci nisu znali latinski. Ako bi naišli na dokumente na slavenskom jeziku, Marin ih je prevodio.

“Izjava o odricanju” (“Confessio”) potpisana je 8. aprila 1203. na Bilinom polju od strane sedam poglavara Crkve Bosanske. (1)
Isti taj dokument su Kazamaris, ban Kulin i dva opata donijeli u Budimpeštu 30. aprila, gdje je pregledan od strane ugarskog kralja i visokog svećenstva. Tokom narednog sastanka, Stepan, sin Kulinov, se složio da će Bošnjaci platiti visoku kaznu od 1.000 maraka ako prekrše izjavu. (2)

Na površini, “Izjava o odricanju s Bilinog polja” ticala se crkvenih organizacija i običaja. Monasi su se odrekli svoje šizme (raskola) sa Rimom, te su prihvatili Rim kao matičnu crkvu. Također su obećali da će podizati kapele sa oltarima i raspelima, gdje bi imali svećenike koji će održavati mise i dijeliti pričest najmanje sedam puta godišnje, tokom glavnih dana posta.

Svećenici će također slušati ispovijedi i nalagati pokoru.
Monasi su obećali da će danonoćno pjevati crkvene pjesme, i čitati Stari i Novi zavjet, slijediti crkveni raspored posta, kao i vlastiti.

Pored toga, obavezali su se da će prestati nazivati se krstjanima – što im je bila jedinstvena privilegija – kako ne bi nanijeli bol ostalim kršćanima. Nosili bi specijalne, jednobojne odore, zatvorene i duge do članaka. Također bi trebali imati groblje pored crkve!, gdje bi sahranjivali svoju braću, te svakog posjetioca koji bi tu preminuo.

Ženske pripadnice treba da žive u posebnim prostorijama, odvojene od muškaraca i objeduju odvojeno (poznato je da su i zene i muskarci mogli biti perfecti tj. svecenici u katarsko-bogomilskoj vjeri). Bilo bi nedopustivo da same razgovaraju sa monahom, da ne bi izazvale skandal.

*Prije svega, taj dokument nije napisan samo sa ciljem da okonča raskol između Crkve Bosanske i Rima, jer bi u tom slučaju bio napisan mnogo jednostavnije. Tako, na primjer, uvodna izjava gdje sedam opata priznaju “jednog vječnog Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog roda” jeste, po mišljenju katoličkog teologa Kniewalda, uistinu neobična za takav dokument. Sama izjava naglašava jedinstvo Boga i Božiju inkarnaciju (Isusa), odbacujući u isto vrijeme dualizam i doketizam.
(Dualizam: vjerovanje u vječitu borbu Svjetla i Tame, Dobroga i Zlog Boga.
Doketizam: vjerovanje da je Kristovo tijelo bilo samo privid i da je on suštinski bio duhovno biće ("biće svjetlosti") i da se raspeće nikad nije desilo, vec nam se samo prividilo.)

*Obećanje da će graditi kapele sa oltarima i raspelima je negiralo ideju bogumila-krstjana da su crkve centri idolopoklonstva i da je raspelo gnusan simbol. A obećanje da će čitati Stari zavjet opovrgnulo je dualističko vjerovanje da je to Sotonina knjiga.

* “Izjava o odricanju” također govori o problemu sakramenata. Već smo vidjeli da su monasi prisegnuli da će se služiti sakramentom pričesti najmanje sedam puta godišnje. Bio je to veliki korak, jer sam čin pričesti značio je javno ispoljavanje vjerovanja, mada Prezbiter Kozma, bugarski svećenik i pisac iz 10. stoljeća, spominje bogumilske heretike koji su se pretvarali da uzimaju pričest, da bi potom ispljunuli oblatnu.

* A kad je u pitanju opraštanje grijeha, dualisti su vjerovali da se ozbiljni ili “smrtni” grijesi (svi grijesi su smatrani “smrtnim”) opraštaju samo putem spiritualnog kršetnja (consolamentum), dok katolici vjeruju da se oprost grijeha može postići bilo kad, putem iskrene ispovijedi i pokore. Zbog toga, dokument potpisan na Bilinom polju naglašava potrebu za svećenicima koji će slušati ispovijedi i nalagati pokoru.

Međutim, postoji jedan ključni sakrament koji nije naveden u “Izjavi o odricanju”, premda on najjasnije razdvaja krstjane od katolika. Taj sakrament je krštenje. Kao što crkva nalaže, kršćanin si samo onda kada si kršten. Striktno govoreći, ako nisi kršten, nisi heretik, već paganin. Ako niste kršteni, idete u pakao, osim ako ste vodili život lišen smrtnih grijeha, i u tom slučaju odlazite na mjesto popularno nazvano “ni na nebu, ni na zemlji.” Stoga je sakrament krštenja postavio najstrožiju teološku prepreku između dvije crkve, osim za dualizam.

Pošto su krstjani vjerovali da je Sotona tvorac svih stvari, uključujući i vodu, i da je Ivan Krstitelj njegov izaslanik, šta bi im onda preostalo kada bi Kazamaris i Marin tražili od njih da se podvrgnu crkvenom ritualu krštenja, negirajući na taj način Sotonu i sva njegova djela? Nije teško zamisliti prepreku koju bi ritual krštenja mogao stvoriti – psihološki gledano – pri preobrazbi dualista, koji su smatrali Sotonu tvorcem čovjeka i zemlje.

Postoje najmanje dva moguća objašnjenja zašto Kazamaris ne spominje sakrament krštenja u “Izjavi o odricanju”. Prije svega, monasi su se mogli krstiti vodom prije nego što se hereza čvrsto ukorijenila u Bosni. Štaviše, moguće je i da su lagali Ivanu o svom krštenju, s obzirom da je laganje bilo dopustivo dualistima kada se radilo o opstanku njihove crkve. U svakom slučaju, Kazamaris mora da je imao utisak da su svi monasi kršteni, jer bi inače oštro iskazao potrebu o uvrštavanju ovog sakramenta u “Izjavi o odricanju”, baš kao što je i izjavio za euharistiju.

U narednim stoljećima, odnosno tokom papinog pokušaja da ponovno preobrati Bosance, krštenje vodom bila je osjetljiva tačka za pripadnike bosanskog plemstva koji su ostali krstjani. Dok su bosanski kraljevi pristali da budu kršteni, plemstvo se često odupiralo tome, bar do 15. stoljeća, jer je njihova snaga ležala u savezništvu sa starješinama krstjana i njihovih sljedbenika. Čak su i sami kraljevi prepoznali značaj tih veza. Poznati su slučajevi kada bi preobraćeni i stoga kršteni ban ili kralj, kao na primjer kralj Stepan Tomašević (1443–1461), koji je bio obavezan prijetnjom izopcenja da nema nikakve odnose sa hereticima, u potpunosti odbio da okonča veze sa njihovim starješinama zato što je trebao njihovu podršku protiv vanjskih neprijatelja. (3)

Papin izaslanik Toma iz Hvara je godinama progonio kneza velikog bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića —jednog iznimno kulturnog čovjeka. Premda je jednom prilikom napisao ugarskoj kraljici Barbari da se boji da će umrijeti kao paganin, Hrvoje nije želio biti kršten. (4) U svemu tome, ulogu je igrala politička stvarnost, kao i tradicionalistički pogled krstjana na svijet te njihovo vjerovanje u obećanje Consolamentuma (duhovno krstenje).

Nakon što je kralj Emerik odobrio “Izjavu o odricanju”, Ivan de Kazamaris u pismu papi Inoćentiju govori o “bivšim patarenima.” (5).
Očito je mislio da je uspio preobratiti krstjane, ali se prevario! Po mom mišljenju, oni su jednostavno čekali da on ode. Djelimično zbog zadovoljstva Rima (izazvano Kazamarijevim osjećajem uspjeha) i papinog neuspjeha da postavi latinske biskupe, kao što je Kazamaris predložio, heretički pokret je postajao sve jači u narednih nekoliko desetljeća. Zajedno su formirali državnu, heretičku crkvu koja je odolijevala krstaškim ratovima i prijetnjama krstaša sve do sredine 15. stoljeća, kada je postepeno nestala dolaskom Osmanlija.

/Thomas J. Butler "Bosnian Bogomils or Krstjani", Harvard.

1 Registra Vaticana, 5, f 55v. Sanjek, str. 46.
2 J. Fine, op cit, str. 120.
3 Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, str. 287.
4. J. Fine str 195, op cit.
5 T. Smicklas, op cit, III, str. 36.

Važna činjenica koja proizilazi iz same Bilinopoljske izjave je to da se radi o javnom istupanju bosanskih “krstjana” na Bilinom polju 1203. godine kao bosanskih “krstjana” i da se u pojedinim historijskim dokumentima nazivaju bosanski “krstjani”. Javnost istupa dokazuje njihov poseban identitet, a u isto vrijeme, svakako, i da im je državna vlast bila naklonjena, jer je bosanski ban Kulin bio njihov zaštitnik (patron).

Historijski izvori ukazuju da su im banovi ukazivali sve počasti i priznavali ih kao ustanovu od velikog ugleda i posebne društvene važnosti.
Danas preovladava mišljenje da je katolička Crkva bila informisana o tome šta se stvarno dešava na teritoriji srednjovjekovne Bosne te je preduzimala mjere koje su bile opravdane. Iz same Bilinopoljske izjave može se zaključiti da je zajednica heretika te 1203. godine bila već dobro organizovana i stabilizovana i to kao dominantna vjersko-društvena snaga u cijeloj tadašnjoj srednjovjekovnoj Bosni. Pretpostavlja se da su u raznim mjestima postojale njihove bratovštine, a njeni članovi bosanski “krstjani” imali su svoja privatna imanja i dobra, koja su oni očito naslijedili, a nisu im tek dodijeljena od države.
Pored njih se uopšte ne spominje neka druga crkvena zajednica. To svakako ukazuje na jednu dužu heretičku tradiciju, a ne na neku tek novoniklu pojavu. Teško je zamisliti da bi starješine (priores) bosanskih “krstjana” pred papinim legatom Johannesom de Casamare u prisustvu njihovog zaštitinika (patrona) bana Kulina i sa znanjem mađarskog dvora i dubrovačke Republike istupili kao predstavnici cijele svoje heretičke zajednice i davali obaveze i obećanja u ime svih, da se radilo o nekoj efemernoj, manjoj pojavi nastaloj tek u posljednjih nekoliko godina.
Kad bi to bio slučaj bila bi strogo izrečena zabrana i prijetnja, sa najavom odgovarajućih mjera, u prisustvu i sa znanjem papinog legata, pa da se problem isto tako smatra riješenim, a ne jedna prava manifestacija međunarodnih razmjera.

Da bi bosanski “krstjani” mogli postati tako organizovani da imaju svoje “kuće/hiže” ili svoja vjerska sjedišta po raznim mjestima srednjovjekovne Bosne, moralo je da prođe više decenija dok su to postepeno ostvarili, a prvi počeci su vjerovatno još stariji.
Kako u srednjovjekovnoj Bosni u to doba nije postojala stabilna državna vlast, a pogotovu ne crkvena, moguće je da se vjersko učenje koje su bosanski “krstjani” zastupali vrlo rano i postepeno učvrstilo.

Bilinopoljsku izjavu potpisao je Marin, u ime dubrovačke nadbiskupije, u čiju crkvenu nadležnost je spadala srednjovjekovna Bosna. Iz toga nužno slijedi da je i onaj mali broj bosanskih biskupa, koji su posvećivani u Dubrovniku, imao posla samo sa zajednicom bosanskih “krstjana”, jer se pored njih ne spominju neki drugi, pravovjerni kršćani, koji ne moraju učestvovati u potpisivanju Bilinopoljske izjave.
Isto tako je značajno što među potpisnicima Bilinopljske izjave nema niko iz bosanske katoličke biskupije, koji bi zastupli umrlog biskupa, a to bi bilo i logično i normalno.

Bez obzira na mnogobrojne nijanse i mišljenja u historijskoj literaturi u tumačenju pojma “krstjani” moguće je, ipak dati neka njegova određenja. Pored jezičkog određenja možda je još važnije definisati njihov položaj i ulogu u vjerskom i društvenom životu srednjovjekovne Bosne, posebno u doba vladavine bosanskog bana Kulina.

Salih Jalimam, doktor historije.

Dogovor na Bilinom-Polju 1203 (ban Kulin) nije označio kraj bogumilstva u Bosni.
U 1221. godini Papa Honorius III naredio je svojim legatima u Ugarskoj i ohrabrio kralja András II (1205-1235) za suzbijanje heretika u Bosni.
Nije poduzeta nikakva akcija, ali je dvije godine kasnije kardinal Conrad iz Porta, papin legat u južnoj Francuskoj, pronašao dokaze bosanske intervencije i veze sa Katarima u Languedoc.

Poznato je iz talijanskih izvora 13. vijeka da bogumilska Bosanska Crkva, kao i Crkva Bugarske, štuje ucenje umjerenog dualizma. Katarske crkve južne Francuske ostale su vjerne apsolutnom dualističkom učenju koje je uveo bogumilski "papa" Nicetas iz Carigrada, ali kao sto kardinal Conrad u pismu navodi, bogumilski biskup Bosne (tj. Djed) pokušava vratiti južnofrancuske Katare u umjereno dualističko vjerovanje. Djedov predstavnik je bio Bartolomej iz juznofrancuskog grada Carcassonne, koji je kratko dobio kontrolu nad katarskim biskupijama Agen.
Na dugu stazu ova Djedova inicijativa je propala, ali je katolicki kardinal Conrad neblago reagovao na izvješće ovog bogumilskog "pape" sa Balkana, kojeg je on smatrao protupapom heretika, i stavio ovo pitanje na dnevni red Vijeća Crkve koje se sastalo u Sens u Francuskoj 1223. godine.
Ovaj dokument je od interesa, jer pokazuje da su bosanski Bogumili sačuvali veze s Katarskim Crkvama zapada tokom 13. vijeka.
Dva teksta su poznata u pismu kardinala Conrada , jedan od strane katolickog nadbiskupa Rouen, drugi od strane opata Gervase od Prémontré.

^ "Christian dualist heresies in the Bysantine world", Hamilton, str. 263.