Kuća u Sandžaku smatra se kao neko sveto mjesto. Ona ne predstavlja samo sklonište od vremenskih nepogoda, već se u njoj odvija cjelokupni život familije i u njoj ostaju mnoge tajne vezane za njene članove. Ne kaže se džaba u Sandžaku: „Kuća nije pokrivena samo zbog kiše već i zbog mnogo čega drugog“. Zato se podizanju nove kuće poklanjala posebna pažnja. Pažljivo se i danas odabira mjesto gdje će se sagraditi novi dom. Za savjet se pitaju stariji i iskusniji prijatelji ili komšije, neko od bitnije rodbine.
Smatra se da svako mjesto gdje će se podići kuća nije hairli. Ranije se određivanje mjesta za gradnju kuće „otvaralo“ kod hodže, išlo faladžijama i slično. Međutim, u nekim mjestima bio je običaj da se po imanju puste ovce i gdje se one zaustave i polegaju da se na tom mjestu počne sa gradnjom. Kada se počne zidati kuća, na kopanje temelja poziva se moba: prijatelji, rodbina i komšije. Na temelj se kolje muško jagnje ili jare. Pri klanju prouči se dova i jagnje okrene prema Kibli. U temelje se ubacuje sitan novac, ili manji zlatnici. Jagnje se kolje radi napretka kuće, a postojalo je i vjerovanje po kojem ako se okrvari temelj, onda se neće povrijeđivati radnici pri izgradnji kuće. Novac se stavljao isto radi berićeta, a i da bi se kasnije domaćin mogao zakleti da mu kuća nikad nije bez novca. U nekim mjestima u temelj stavljaju glavu zaklane životinje, a u usta se stavlja manji zlatnik ili novčić.
Kad se dižu rogovi, poziva se rodbina, prijatelji i komšije. Na rogove se stavljaju darovi koje donose pozvani i ti darovi se daju majstorima. Pored darova pozvani donose jelo i drugo.
Useljenje u novu kuću je oduvijek bila prava mala svečanost. Svako nastoji da kuću što ljepše opremi. Kupuje se novi namještaj ili bar nešto novo od namještaja i to se prvo unosi u kuću. Na naselje dolaze bližnji, i donese ili nešto od namještaja ili posuđe. Pri useljavanju se uči Mevlud ili pravi banket.
