Predslavenski korijeni Bošnjaka - Kelti

Kelti u dolini Neretve




Dok su ostala ilirska plemena u unutrašnjosti, posebno ona u današnjoj Bosni, ali i druga u Hercegovini, još prilično dugo živjela u uvjetima vojne demokracije, na jugu se - prema granicama Grčke, još od četvrtog stoljeća stare ere stvaraju promjene koje pomalo pripremaju prijelaz na novi stil života, koji se na sjeveru obično naziva latenskim, a na jugu helenističkim, već prema jačini i snazi kulturnog prožimanja glavnih centara utjecaja. Pa iako su te promjene bile lagane i spore, i nisu izravno i do kraja zahvatile cijelo područje Bosne i Hercegovine, pomalo se mijenjao ne samo način života (a s njim i životne potrebe) nego i političke i društvene strukture i njihova organizacija. Danas već možemo potvrditi da je to bio u prvom redu rezultat sve jačih kulturnih prožimanja kao posljedica osvajačkih prodora Kelta - nosilaca latenske kulture.

O keltskim etničkim elementima na obali Neretve nam svjedoči izvor 2. knjige Teopompovih ”Filipika”, koja je zabilježena kod Ateneja (F. Jacoby, FGrH II, 40 : 544). To je zgoda iz godine 359./358. pr. Kr. o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijejaca, kojom su prilikom Kelti porazili Ardijejce ratnom varkom, kada su ih opili zatrovanim pićem i zatim porazili. S ovim se porazom povezuje prisilno seljenje Ardijejaca, kako se smatra, negdje iz sjeverne ili srednje Bosne prema jadranskoj obali dolinom Neretve, te su se proširili tom obalom s obje strane Neretve (Zaninović 1966 : 70-71).

U prilog postojanja keltskog superstrata kod Naresa navode se još neki elementi: pojava tzv. sive latenske keramike, koja se kod nas obično veže za Kelte.Takva je keramika dosad pronađena kod Vrdolja i u Čelebićima (Ćupine) u okolici Konjica. U tu kategoriju može se svrstati i običaj sahranjivanja inhumacijom u tumulima, koji se prakticirao još u 3. st. n. e. Sličan je ritus sahranjivanja u tumule poznat i u Noriku i u Panoniji (kod Eraviska) gdje su uz tumule nađeni i ulomci stela, a na jednom tumulu i kamenο postolje od stele, baš kao i na Gradcu u Donjem Selu (Konjic). Na Gradcu je bilo više takvih gomila, na jednoj je od njih nađena i stela Tita Aurelija Karva (Spom. 88, br. 20), a u drugoj grob sa ženskim skeletom iz 3. Stoljeća pr. Kr. Ista pojava je uočena i u Lisičićima. Napokon, među te keltske pojave mogu se ubrojiti i neki ukrasni elementi s nadgrobnih stela, od kojih je najkarakterističniji zaobljeni gornji luk na nišama za portrete (polufigure) pokojnika (Obre, Homolje).

Konzervativnost domaćeg društva dosta je velika, a manifestira se ne samo u antroponimiji nego i u nošnji i nekim drugim pojavama društvenog života. Da su Iliri i KeltI bili u dolini Neretve zaista izmiješani i da su se tamo dugo održavali, dokazuju nam imena na nadgrobnim spomenicima iz Ostrošca, Glavatićeva i Lisičica, u konjičkom kotaru, koji spadaju u doba oko 200 godina po Kr. Za neka domorodačka imena koja obično dolaze u kognomenu smatra se da su keltska, kao Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio, dok su Pinnes, Dazas, Pinnius, Tattuia, Temus i druga čisto ilirska imena iz jugoistočnog kruga ilirskih osobnih imena.
Pojava keltskih imena na gornjoj Neretvi objašnjava se prodorom nekog keltskog plemena u dolinu gornje Neretve između 370. i 360. g. pr. n. e., a temelji se na jednoj Strabonovoj vijesti (VII 5, II). Navodno je taj upad Kelta potisnuo niz Neretvu dio starosjedilaca Ardijejaca na donju Neretvu, a onaj dio plemena koji je ostao u starom zavičaju bio je (djelomično) preslojen od Kelta - keltiziran. Prema toj tezi, Nare(n)si bi, dakle, bili djelomice keltizirani starosjedioci.


Nadgrobna ploča iz Ostrošca kod Konjica koja svjedoči o keltskom utjecaju romaniziranog stanovništva gornje Neretve. Natpis na ploči: "D(is) M(anibus). Aelis Rufo et Tattuiae, def(unctae) ann(orum) LX, P(ublius) Ael(ius) Verus parentibus p(osuit)."






Prisutnost keltskih etničkih elemenata na području srednjeg Podrinja, i pitanje o keltskim komponentima u ilirskom plemenu Dindarima



U istočnoj Bosni, pored Drine, ponikla su tri rimska municipaliteta: Mun.Malvesiatium, Domavia i Mun. S... na jugu. I ovdje se proces plemenskog raslojavanja i romanizacije domaćih odvijao dosta sporo, kao i općenito u unutrašnjosti. Ipak, zahvaljujući rudnim resursima, ovdje je bio formiran i jedan od tri rana Vespazijanova municipija, onaj u Skelanima. Sva su tri municipaliteta ležala južno od Drinjače, jedan sa centrom u Sasama kod Srebrenice (Domavia), drugi u Skelanimana Drini (Mun. Malvesiatium), a treći južnije, sa centrom u Kominima kod Pljevalja, u dolini Ćehotine. Sva tri su se protezala i preko Drine na današnji teritori Srbije i sjeverne Crne Gore, odnosno Sandžaka.

Municipium Malvesiatium se nalazio na srednjoj Drini, južno od Domavije,sa centrom u Skelanima. Vrijeme osnutka municipija vidi se iz njegova prvobitnog naziva M{alvesiatiumT) muni{cipium) Fl(avium) iz Rudog na Limu, nazvanog tako po gentiliciju cara koji ga je osnovao. Osnivanje municipija, dakle, pada u vrijeme prve Flavijevske dinastije, vjerojatno za Vespazijana, negdje sedamdesetih godina 1. st. Ονο je ujedno i jedini slučaj u Bosni i Hercegovini da nam je poznat carski atribut nekog samoupravnog grada. Samo ime municipiuma po Ivi Bojanovskom se izvodi iz keltskog Malva (iz + Mal-ava) i ima hidronimsko značenje (Ivo, Bojanovski, BiH u antičko doba).

Po oštećenom natpisu iz Skelana, na kojem se spominje princeps civitatis Dinda(riorum), moglo bi se naslućivati da se teritorij rimskog municipija podudarao s područjem plemenske dindarske civitas (civitas Dindarorum). Dindari su bili ilirski narod (indigenae), ali po mišljenju nekih istraživača, dosta izmiješan s keltskim Skordiscima. Na cijelom opisanom području, dosta prostranom ali gorovitom, živjeli su predrimsko i rimsko doba Dindari, ilirsko pleme (Plin. III 143), čiju lokalizaciju Podrinje, istočno od Desitijata, opravdava spomenuti natpis iz Skelana (pri[ncepsciv(itatis)] Dinda[rio(rum), koji je građansko pravo dobio tek za Hadrijana. Lokalizacija Dindara u srednjem Podrinju općenito je prihvaćena,ali je u novije vrijeme G. Alföldy iznio teoriju da su Dindari, nakon seobe keltskih Skordiska u Podunavlje i južnije, u sjeverozapadnu Srbiju (Strab. VII 5, 12), bilisnažnije keltizirani, što se napose manifestira u dindarskoj antroponimiji. Po Alföldyju, tih natruha nije nestalo ni u vrijeme kad je već bila skršena politička i vojnička moć Skordiska u ovim krajevima. Istom bi adstratu djelomično pripadali i neki elementi iz sfere posmrtnog kulta.
G. Alföldy čak petnaest imena iz dindarskog područja smatra keltskim (Aioia, Andetia, Baeta, Bidna, Catta, Dussona, Enena, Iaca, Madusa, Matisa, Nindia, Samus,Seia, Totia i Pinenta). Naprama njima navodi samo nekoliko ilirskih imena (Gent-hena, Tatta, Tattaia, Dasius, Thana i Varro) i te na tom odnosu zasniva svoju tezu ο keltskom imenskom području u sjeveroistočnoj Dalmaciji. R. Katičić je analizom imenskog materijala (područja) taj Alföldyjev popis keltskih imena sveo na tri imena, koja su sigurno keltska
(Catta, Iaca, Totia), a moguća je keltska pri-padnost još četiri imena (Aioia, Bidna, Matisa, Nindia). Katičić smatra da se pojava keltskih imena u Podrinju može tumačiti na različite načine, a ne samo kao sirvival potomaka „Velikih Skordiska", među ostalim i mogućnošću da pripadaju keltskoj populaciji, koja se ovdje naselila u carsko doba.

Međutim, pri današnjem poznavanju dindarske onomastike, pitanje keltskog adstrata i njegova imenskog područja na srednjoj Drini još mora ostati otvorenim, a posebno i zato što je prisustvo keltskog elementa u zapadnoj Srbiji (Podrinje) potvrđeno i metodologijom prethistorijske arheologije (iskopavanje tumula u Krajčinovićima kod Priboja), čime je dovedena u pitanje etnokulturna homogenost područja još od predrimskog doba.

Kako se iz izloženog vidi, Skelani su bili jedan od rijetkih centara peregrinske civitas u unutrašnjosti provincije, u kojima je procès romanizacije relativno ranostvorio uvjete za formiranje jednog samoupravnog grada rimskog tipa. Stoga bi,možda, u Dindarima valjalo gledati jedno od onih ilirskih plemena koja su već od samog početka prihvatila saradnju s novom vlasti, kao što su bili Pertheënatai (Partheni?, Plin. III 143), Bathiatai, Taulantioi, Kambaioi i druga (App. 111. 16). Nisu li, možda, takvim odnosima doprinijeli i keltski ostaci (Skordisci) u zapadnoj Srbiji? Na žalost, Apijan ne spominje Dindare, a ni inače nam nisu poznata historijska zbivanja u Podrinju. Neki keltski elementi su se ipak sačuvali u antroponimskim, toponimskim i hidronimskim dimenzijama.




Rasprostranjenost Dindara i ostalih ilirskih (i keltskih) plemena na području Podrinja, Polimlja i zapadne Srbije.



preuzeto sa bloga: www.antikabosna.blogger.ba

Prisutnost Kelta u Sarajevskoj kotlini i na širem području centralne Bosne



Sarajevska okolica bila je od starih vremena pa sve do danas prilično napučena. Okolnosti, koje su ovdje bile podlogom obilnog naselja, kojima se ostaci jasno raspoznavaju, uvjetovane su plodnošću okolice, obiljem šuma, te osim rijeka i potoka, koje potječu kroz ove krajeve, obiljem vrela. Dakako, ova su naselja su se katkad i mijenjala; osobito se to opaža u stanovitim epohama. Narodi su se uvjek prilagođivali okolnostima vremena. Prehistorijske i slijedeće epohe pružaju dosta jasnu sliku ljudskih naselja, tadašnjih prilika i stanja ljudske kulture u ovoj okolici.

Prostor Sarajeva je zbog svoje lokacije u unutrašnjosti Ilirika bio daleko od matičkog prostora ne-ilirskih naroda na području Dalmacije i Panonije. Međutim, Dezidijati, koji su svojevremenom držali prostor današnjeg Sarajeva, i okolice, zapravo cijeli prostor između rijeke Vrbasa na zapadu i planine Romanije na istoku, zatim od Sarajeva na jugu do Posavine i breučkog matičnog prostora na sjeveru, je bio pod utjecajem latenske kulture što nam u prvu ruku potvrđuju nalazi u nekropoli u Kamenjači kraj Breze – udaljeno nekih 30 kilometara sjeverno od Sarajeva. Ipak ne smijemo odbaciti potpuno mogučnost naseljavanja Kelta u Sarajevskoj kotlini, jer nalazimo i njihovu prisutnost na području koju je obuhvatala čuvena ilirska glasinačka kultura, što nam i potvrđuju istraživanja prof. Dr. Ibrahima Pašića (Kelti na Glasincu, Predslavenski korijeni Bošnjaka – Od planine Romanije do istočnih granice rimske provincije Dalmacije), gdje pouzdano, sa antroponimskim, hidronimskim i onomastičkim uporištima dokazuje prisutnost Kelta na obroncima Romanije, Podrinja i istočne Hercegovine, i neosporno ih potvrđuje preko brojnim keltizmima kao što su Kosmaj, Grušća, Turisova voda, Beleni, Bogovići, Stajna, Siljevski krš, Prinčići, itd.

Što se tiče latenske kulture, o kojoj smo u prethodnim člancima po nešto i rekli, važno je reči da ona u prvu ruku ne potvrđuje prisutnost Kelta na području rasprostranjenog terena kojeg je svojevremenom obuhvatala latenska kultura, nego o prisustvu keltske kulture u etnogenezi ilirskih plemena, kao što je slučaj u nekropolama u Jezerinama i Ribiću kod Bihaća, Mahrevićima kotar Čajniča i Viru kod Posušja – u kojim nekropolama pored fibula i oružja latenskog tipa, pronalazimo i keltski običaj spaljivanja pokojnika.

U srpskoj historijografiji se često govorilo kako su keltski Skordisci protjerali ilirske Autarijate sa Glasinca prema jugoistoku, a o keltskom potiskivanju glasinačkih Ilira protive se arheološki nalazi sa Glasinca. Osnovni indikator direktnog keltskog prisustva na određenom području jeste njihova karakteristična siva keramika rađena na lončarskom vitlu, što je zajedno sa tkz. „glasinačkom grivnom“ jedina keltska ostavštvina na području Glasinca. Glasinačka grivna od srebra i zlata, pronađena u neposrednoj blizini Sokoca, je inaće dezidijatskog porijekla, ali grivna je po mišljenju Zilke Kujundžić-Vejzagić pak karakteristična za umjetnost Kelta.
Glasinački Autarijati su po svjedočanstvu antičkih pisaca u razdoblju protohistorije bili “najveći i najmoćniji ilirski narod” (μέγιστον καί ἄριστον τῶν ᾿Ιλλυριῶν ἔθνος). Nakon kolapsa autarijatske politije uslijed keltske najezde, njeni ilirski surogati (uz možda izvjesni keltski etnički i kulturni doprinos) su nastavili da prebivaju na ovom prostoru do dolaska Rimljana. Ipak bez obzira koja je bila domorodačka pripadnost gornjeg toka rijeke Drine, kulturna i posebno političko – pravna romanizacija su na kraju domorodce pretvorile u Rimljane.
Da su Kelti protjerali glasinačke Autarijate, teško je vjerovati da nebi naselili bivše ilirske posjede na Glasincu, ali na Glasincu su nalazi keltskog arheološkog materijala minimalni i uopšte ne potvrđuju ni na koji način prisustvo Kelta na Glasincu. Više o Keltima na Glasincu možete pročitati u članku „Keltski tragovi sa Glasinca“.
Uzimajući u obzir keltizme na području Glasinca i obroncima Romanije, pouzdano možemo reči da su Kelti bili na Glasincu, na njihovom putu prema Grčkoj, i ako se tu nisu sadržavali (osim u izuzetskim slučajevima) a ako su bili na Glasincu, teško je ne vjerovati da nebi ni stigli do sarajevske kotline. Na području Sarajeva nalazimo fibulu koja je po izvještajima arheologa Ćire Truhelke srednjo-latenskog tipa (Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1908. god.). Kao najbliža nalazišta latenskih objekata na području Sarajeva, jesu arheološki lokaliteti na Sobunaru, Debelog brda i Zlatišta. Vrlo sličnih fibula, poput ove Sarajevske, latenskog tipa, posjeduje muzej iz Gorice, kod Ljubuškog. Isto takav egzemplar posjeduje prehistorijska zbirka iz Rakitnoga u Hercegovini, sa sasvim jednakim graviranjem. No, ipak, keltski utjecaji tj. aspekti njihove latenske kulture imali su određene utjecaje na različita gospodarska gibanja i tehnološka ostvarenja na području Sarajeva i šireg područja centralne Bosne, ali to ne znaći neku naglašenu etničku prisutnost.
Prisutnost keltskih ličnih imena na području Sarajeva pronalazimo na rimskom nadgrobnom spomeniku u Gradcu na rijeci Zujevini, između Blažuja i Pazarića, u Hadžićima, nedaleko od Sarajeva. Na nadgrobnom spomeniku piše: „D(is) M(anibus) Aurel(ius) Super veter[a]nus ex / [l]eg(ione) VIII Aug(usta), memoriam sibe / 5 vi(vus) et Ver(a)e coniugi, Maximinae et Victorino filis nostris, filiam diffunctam, vi/10 xit annos XXVIII. - Bogovima Manima, Aurelije Super veteran VIII. legije Augusta sjećanje sebi za života i Veri supružniku, Maksimini i Viktorinu sinovima našim, otišloj kćeri, koja je živila 28 godina.“
- Rekonstrukcija teksta je izvršena kombiniranjem rekonstrukcija koje se nalaze kod Patsch, 1894:342 (glavnina rekonstrukcije) i Bojanovski, 1988:150, fus. 40 (ubaćena razdioba na brojeve redova u natpisu).

Navedena supruga Vera, nosi izvorno italsko-keltsko ime. Možda bi se moglo pretpostaviti da je Aurelije Super po porijeklu iz Gornje Bosne, a da je dok je službovao oženio osobu keltskog porijekla iz sredine u kojoj je njegova legija bila stacionirana. Inače lokalitet Gradac kod Hadžića pokazuje dugotrajni kontinuitet nastanjenosti od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka.

Utjecaje latenske odnosno keltsko-panonske kulture na širem području srednje Bosne susrečemo, ne samo i ne isključivo u dezidijatskim nekropolama i na Glasincu, nego i u dolini rijeke Lašve, što nam potvrđuje zanimljiv arheološki nalaz iskopan na Han Kumpaniji kod Viteza. To je pločica koja svojom raskošnom ornamentikom pokazuje keltskog boga Sokola kako stoji u dvopregu, a oko njega mnoštvo muških i ženskih likova, životinja i bilja (E. Pašalić: Antička naselja i komunikacije u BiH, Pos. izd. Zem. muzeja, Sarajevo, 1960.g.).
Prema tome srednjobosanska epizoda njihove povijesti, ako je je i bilo, bila je efemerna pojava i nije u nekoj velikoj mjeri ostavila materijalnoga traga. Oni su se odmah usmjerili prema Panoniji i međuriječju Save i Drave, što je sudeći po kasnijim zbivanjima vjerojatnije. Hoće li se ta slika izmijeniti ili upotpuniti pokazat će neka buduća istraživanja.


Srednjo-latenska fibula iz sarajevske kotline. Izvor: Ć. Truhelka, Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1908.


Glasinačka grivna, keltskog porijekla, od zlata i srebra. Pronađena u blizini Sokoca, sjevernoistočno od Sarajeva, na Glasincu. Datirana iz 3. ili 2. stoljeća pr. n.e.


preuzeto sa bloga: http://antikabosna.blogger.ba/