Bosančica - bosansko pismo

Bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama.
-Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom.
-Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom.
-Bosanski begovi dugo vremena su u prepiskama sa Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje.

Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletacki knez u Kotoru kupio je petnaestogodisnju djevojku "Bosanskog roda i hereticke vjere, zvanu bosanskim jezikom Djevenu."

http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/Radovi_FF_2014.pdf

Bosančicom i bosanskim jezikom pisan isječak pisma dubrovačkom knezu od Ali-bega Pavlovića, 16. vijek.
Pavlovići su bili bosanski velikaši koji su do kraja ostali privrženi Crkvi Bosanskoj. Na njihovoj oblasti su evidentirane brojne hiže pripadnika Crkve Bosanske.
Još u 14. vijeku u službi vlastele Pavlovića spominje se Vlatko pataren, kojeg historičar Ćiro Truhelka poistovjećuje sa Vlatkom Vlađevićem, bosanskim vlastelinom koji je sahranjen u nekropoli stećaka na lokalitetu Vlađevina kod Rogatice. Radi se zapravo o Vlatku Tumurliću, uglednom pripadniku Crkve Bosanske, osobi u koju je Pavle Radenović(rodonačelnik Pavlovića) imao veliko povjerenje. U 15.vijeku u službi Pavlovića spominju se krstjanin Radovac i Radešin, potom i sam gost Radin Butković (Truhelka, Testament gosta Radina, 355-376; Truhelka, Još o testamentu gosta Radina 363-381; O Vlatku Tumurliću potpunije: Pejo Čošković, Krstjanin Vlatko Tumurlić, 1-54), a zajedno sa njim i braća Radosav i Vukić Radilović, pripadnici sitne bosanske vlastele čija se plemenita baština nalazila u selu Radilovići, nadomak sarajevske čaršije. Ovo selo će vrlo brzo ući u okvire gradskog područja kasabe Saraj, kao jedna od njenih mahala koja se formira do kraja 16. vijeka (Na lokalitetu Čadovina, jugoistočno od Rogatice, u groblju sa nišanima ukopana su braća Hasan i Ahmed Radilović, što je dokaz o prihvatanju Islama i ove bosanske vlastele. Vidi; Bešlagić, Nišani 15. i 16. vijeka, 65-66).
U popisu stanovnika Mahale sarajevske varoši iz 1489. godine je i Radivoj sin patarena.

"Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda. To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju."


Antun Knežević, Varcar Vakuf 1870.

Ilustracija Emir Isovic