„U jajačkom kotaru, u općini Sipovac, selu Vražići, postoji jedan narodni običaj, koji se drži za veliku svetinju. Taj se običaj sastoji u ovom: stanovnici sela Vražića, bez razlike vjeroispovijesti, muslimanii i kršćani, drže četvrtak kao najveći praznik. Oni, kada nastupi proljeće, pa sve dok se žito ne požanje, neće da rade četvrtkom nikakvih poljskih poslova, a taj običaj zovu „uvjet“. Kada i kojim je povodom narodni praznik posta, nijesam mogao doći u kraj, samo znam to, kako su mi Jajčani pričali, da narod misli, kada bi u taj dan radio u polju, onda neka se ne nada da će išta sa njive u kuću unijeti; dakle oni to čine u ime spasa zemaljskih proizvoda. Ta svetkovina traje od proljeća do žetve, a čim se žito požnje, prestaje i „uvjet“, pa onda narod radi kao i obično. Nije mi za čudo, što se kršćani drže tog običaja, jer u njih ima i drugih svetkovina, da im je zabranjeno raditi ma kakav posao, ali jest za muslimane, kojima je slobodno raditi i na sami Bajram, najveću njihovu svetkovinu, svakovrsne poslove. Kažu, da je bilo hodža, koji su nastojali iskorijeniti taj običaj. Ali sve zaludu jer „utamani prvo selo, pa onda običaje“. Jedan hodža, koji je prilično bio upoznat sa vjerom, znajući da se to nikako ne slaže sa šerijatom, upotrijebi sva sredstva, da to jednoć ukine, ali umalo ne nastrada, jer se na njega diže kuka i motika, pače bilo ih je i taki, koji odoše u Travnik tražiti fetvu od muftije, da im se taj običaj ne ukida. Pa zbilja i isposlovaše Vražićani takovu fetvu, po kojoj smiju i nadalje obdržavati taj svoj običaj. Od tada imaju seljaci sela Vražića mir i svetkuju svoj četvrtak.“
Četvrtak - dan boga Jupitera i Vidasusa
Opisani običaj "uvjet" predstavlja savršeno dobro očuvan segment naše ilirske tradicije, koja se sudeći po svemu, održala dugo, čak i nakon dolaska Osmanlije u BiH i pojavom islama. Ovaj ali i drugi slični tekstovi veoma dobro predočavaju kako se stanovništvo Bosne i Hercegovine, unatoč kršćanstvu i islamu, nikada u potpunosti nije odreklo svoje antičke religijske prakse i vjerovanja.
Zahvaljujući običaju "uvjet" ali i nekim drugim segmentima ilirske tradicije sačuvane do današnjih dana relativno je lako analizom rimsko-ilirske tradicija na prostoru BiH dokučiti povijesne činjenice i povezati ih u jednu cjelinu, kao u slučaju poštivanja četvrtka, dana posvećenog Jupiteru, te tako na što bolji način upoznati se sa našim precima. Ali, krenimo od početka.
Vrhovni ilirski bog bilo je šumsko božanstvo koga su poštivali kao zaštitnika pastira, stada i šuma. Opisivan je kao muško stvorenje obraslo u gustu dlaku sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima uvijek nosi naziv Silvan, pošto je bio poistovjećivan s rimskim Silvanom, odnosno grčkim Panom, koji su imali isti izgled i funkciju. U Topuskom je pronađen jedan spomenik u kojem se ovaj bog naziva Vidasus, a njegova pratilja Thana. Njihovih spomenika se najviše pronašlo na području Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u srednjoj Bosni. Vidasus se kod Ilira poštovao pod nekoliko imena: Magla, Cor, Messor, etc. Zanimljivo je da se isti skraćeni oblik (Cor...) dolazi jednom na spomenicima iz naših krajeva i uz Jupiterovo ime.
Kada su Iliri pali pod okupaciju Rimskog Carstva došlo je do romanizacije stanovništva što se odrazilo i na ilirsku religiju i nazive božanstava. Arheološka iskopavanja poduzeta u prošlosti, naročito tokom prošlog vijeka, otkrila su ostatke rimskih hramova i spomenike bogova za koje se smatra da su od kraja prvog stoljeća n.e.postali sve češći i prisutniji na teritoriju Bosne i Hercegovine, posebno Jupiteru, Neptunu, Liberu, Dijani, Asklipeju, etc.
Vidasus, koji je prema mišljenju nekih istraživača prvo ilirsko božanstvo, preimenovan je u Silvan. No, njegova omiljenost među Ilirima, koju nisu ni Rimljani mogli uništiti, rezultiralo je relativno brzo time da je Vidasus/Silvan izjednačen sa Jupiterom, čime mu se priznalo neosporno pravo na ulogu vrhovnog božanstva. Ovime se još jednom dokazalo da je Vidasus bio božanstvo plodnosti ali i kiše, pošto bez vode ne može biti niti sjetve niti uroda.
Zanimljiv je natpis iz Kartage koji sadrži popis jednog kolegija, a posvećen je božanstvu koje nosi natpis: „Jupiter Hammon Barbarus Silvanus“. To bi značilo da se ovdje Silvan izjednačen sa vrhovnim libijskim bogom Amonom, a ovaj, pak, s rimskim Jupiterom. Potvrdu da se Silvan izjednačuje sa Jupiter Amonom imamo također na jednom natpisu iz Rima koji se završava sa: „Sacerdos dei Barbari Silvani“, pa se uzima da je to njegov epitet.
Jupiter je kod Rimljana bio vrhovno božanstvo, on je bog munja, groma i kiše. Kao Iuppiter Pluvius šalje kišu, koja oplođuje polja, te biva davateljem plodnosti /Liber/, a štiti posebno poljioprivredu, stočarstvo i mladež. Posvećen mu je četvrtak.
Bijeli četvrtak
Da nije riječ o izoliranom običaju dovoljno govori i podatak kako i u Cazinskoj krajini nailazimo tragove o takozvanom kultu četvrtka koji je, kako vidimo, još iz ilirsko-rimskog perioda bio posvećen rimskom bogu oluja, groma i munja, sa čime korenspodira vjerovanje iz Velike Kladuše i Cazina da se četvrtak od proljeća nazivao "bijeli četvrtak" i u tom danu je bilo zabranjeno prati rublje, posebno ono bijele boje, sve dok ne započne košnja trave, a sve u strahu da nevrijeme ne uništi pšenicu i druge poljoprivredne kulture. Iza epiteta bijeli četvrtak krije se simbolika bijele boje koja označava sveto ili svetost, tako da je "bijeli četvrtak" isto što i "sveti četvrtak".
