Bosanski kalendar - na današnji dan....

Na današnji dan 27.8.1388. bosanska vojska na čelu sa bosanskim vojskovođom Vlatkom Vlkovićem i Radičem Sankovićem je potukla Srbe i Turke kod Bileće. Naime, Turci predvođeni Lala-Šahinom napadaju Bosnu na poziv srpsko-crnogorskog velikaša, i zeta kneza Lazara, Đurađa Straćimirovića Balšića!
Turci zajedno sa Đurađovim četama bivaju potučeni i poraženi. To je jedan od prvih poraza Otomanske vojske na Balkanu i to za vrijeme vladavine našeg bosanskog Kralja Tvrtka I. Nakon ovog poraza Bosna je bila duži period mirna od upada Osmanlija.

Na današnji dan 29.08.1189.g. izdana je Povelja bosanskog bana Kulina Dubrovačkoj republici. Pisana je na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument, nego je Povelja bosanskog bana Kulina i najstariji državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Dakle Srbija i okolne zemlje busaju se u prsa kako su oni najstariji na Balkanu, kako su njihove države najjače isl. a uvijek zaboravljaju činjenicu da je najstariji državnički dokument ipak stigao iz zemlje Bosne. Povelja Kulina bana je prvi poznati diplomatski dokument pisan na bosanskom jeziku, i kao takav zaslužuje pažnju kako jezikoslovaca, tako i historičara. Njegova vrijednost za bosansku i bošnjačku srednjovjekovnu historiju je nemjerljiva. To je prvi poznati dokument izdan od strane jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu, druge države.

Njen značaj ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. Što se tiče prvog aspekta, može se reći da je Kulinova povelja rodni list bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz nekih okolnih zemalja. Još uvijek srpski i hrvatski historičari mitomani pokušavaju uvrstiti Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije, mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski". Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz iduća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jeste postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu, a često se kultura (a ponekad i kulturni nivo) jednog naroda veže upravo za početke pismenosti kod tog naroda. Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka se tamo nalaze i danas, a treći primjerak, ukraden u 19. vijeku danas se nalazi u posjedu Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Petersburgu u Rusiji. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. BiH je uputila zahtjev za njeno vraćanje. Rusija je odbila zahtjev jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument na slavenskom jeziku po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji.

Na današnji dan 25.09.1396 odigrala se bitka kod Nikopolja. Bitka koja je kod Srba sistematski prešućivana bila je presudna za širenje Osmanskog carstva prema zapadu. Bitka se dešava 7 godina poslije Kosovske bitke. Kralj Sigismund Ugarski okuplja europsku vojnu alijansu sastavljenu od francuskih, engleskih, njemačkih, talijanskih, poljskih i bugarskih snaga. Stigavši na Nikopolje slijedi krvava bitka, ogromnih razmjera. Na jednoj strani Europa, na drugoj Turci i Srbi.

Historija je zapisala kako je kritični ishod bitke prevagnuo na osmansku stranu zahvaljujući srpskoj konjici i 1500 srpskih vojnika pod vodstvom kneza Stefana Lazarevića koji su donijeli pobjedu Osmanlijama. Zahvaljujući Srbima, Osmanlijsko carstvo prodire na zapad i tu ostaje narednih 500 godina.

Kraljevina Bosna pada 1463.

Grant, R.G. (2005). Battle: A Visual Journey, London: Dorling Kindersley

STEFAN LAZAREVIĆ LJUBLJENI SIN BAYEZIDA

Da se nadovezemo na zadnji post i Nikopoljsku bitku koja je zauvijek promijenila historiju Europe zahvaljujući srpskim trupama u osmanlijskoj vojsci. Odnos između turskog sultana i srpskog despota nije bio samo vazalni, kao što žele opravdati oni koji od srpske historije prave nekakvu nebesku mitologiju i šire mržnju prema Bošnjacima.
Vladimir Ćorović u svojoj knjizi ´Istorija Srba´ piše da "Konstantin Filozof, naročito podvlači prijateljski odnos Sultana Bajazita prema Stefanu Lazareviću, čak i neku vrstu nežnosti. Govorio mu je, kaže se, da ga uzima "kao sina starijeg ljubljenog" i da je to objavio "pred svima, mojima i istočnima".
Emir je davao Stefanu i pouke o državnoj politici za Srbiju.

Bajazit se 1402. godine rešio da protiv Timura krene lično. S njim je pošao i Stefan Lazarević, s bratom Vukom i dva Brankovića, Grgurom i Đurađom. Kod Angore 28. jula 1402, bitka je rešena u tatarsku korist...Stefan je vršio tri juriša da spasi Bajazita, ali uzalud.."

(Konstanin Filozof je srednjovjekovni bugarski pisac i kronista koji je pisao životopis po narudžbi Stefana Lazarevića)
(Emir=general u osmanskoj vojsci)

Vladimir Ćorović, Istorija Srba, str 280-281:

Na tačno današnji dan 1202. godine papa Inoćent III je napisao pismo nadbiskupu Bernardu splitskom da se “mnoštvo ljudi u Bosni sumnjiči za gnusnu herezu katara.”

To je bilo za vrijeme vladavine bana Kulina.

Taj papa je osnovao vlastitu mrežu izaslanika i istraživača koji su mu odmah podnosili izvještaje. Inoćent je poslao svog izaslanika Ivana de Kazamarisa i dubrovačkog arhiđakona Marina u Bosnu da ispitaju Kulin bana, njegovu ženu i njegove podanike o “svemu što ima veze sa vjerom i životom”, i u slučaju da nađu nešto što “smrdi na tu heretičku izopačenost, ili ako se odupru istinskom učenju, onda trebaju ispraviti takvu situaciju”. Papa ih je uputio na “ustav” o herezi koji je on sam pripremio.

Inače Inoćent III je bio jedan od najmoćnijih i najuticajnijih papa. On je započeo više križarskih vojni i u Evropi, kao i onu koja je brutalno iskorijenila zemlju katara Oksitaniju u južnoj Francuskoj. Poznat je tad njegov citat: "Ubijte ih sviju, bog će prepoznati svoje."

24. novembra 1995. godine Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 
24. novembra 1995. godine Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je na svojoj 300. sjednici usvojilo tekst i muziku himne Republike Bosne i Hercegovine, poznate pod naslovom "Jedna si jedina". Tekst je napisao Dino Dervišhalidović (Dino Merlin), na muziku narodne pjesme "S one strane Plive". Ova himna bila je aktuelna sve do 1998. godine, kada je odlukom visokog predstavnika zamijenjena današnjom himnom bez teksta, pod nazivom "Intermezzo".

Na današnji dan umro je dubrovački barokni pisac Ivan Gundulić, i jedna strofa iz njegovo velikog djela "Osman":
"Na konjijeh sve Bošnjaci
sjahu svijetlo odjeveni, 
zatočnici hrli i jaci,
konjanici sve hrabreni."

/Ivan Gundulić (1589-1638)

Elizabeta Kotromanić, ubijena je u januaru 1387 a po nekim tumačenjima to se desilo baš na današnji dan ,16. januara, prije 628 godina 

Elizabeta je bila jedina kćerka iz braka bosanskog bana Stjepana II Kotromanića (1323. - 1353.) i Elizabete, kćerke Kujavskog vojvode Kazimira, sklopljenog 1323. godine. Tačan datum Elizabetinog rođenja u izvorima nije sačuvan, no prema određenim indikacijama, kao godina rođenja može se uzeti 1335. godina. O najranijem djetinjstvu ove bosanske princeze ništa se ne zna, ali se sa velikom dozom sigurnosti može pretpostaviti da je odgojena u najboljim manirima srednjovjekovne dvorske kulture.
Prvi spomen Elizabete u izvorima vezan je za kontekst bosansko-srpskog sukoba iz 1350. godine, upada srpskog cara Dušana u Bosnu, te navodnog opsjedanja Bobovca u kojem se nalazila mlada princeza. Postojale su ideje o udaji Elizabete za Dušanovog sina Uroša, kao načinu okončanja ovog sukoba, međutim, njen otac Stjepan II, nije htio ni da čuje za to. Udaja Elizabete bit će realizirana tri godine kasnije i to za moćnog kralja Ugarske Ludovika I Velikog. Ovo zbližavanje porodice Kotromanića sa kućom Anžuvinaca znatno je podiglo ugled bosanske vladajuće dinastije u evropskim okvirima. Svadba je održana 20. juna 1353. godine, a kao miraz, Ugarskoj je za vrijeme trajanja ovog braka predat zapadni dio Huma (današnje Hercegovine), između rijeka Neretve i Cetine, uključujući i čuveni trg Drijeva, ekonomski najunosniji dio bosanske države.
Kao supruga možda i najmoćnijeg vladara svog vremena, Elizabeta je obavljala tipične poslove za jednu srednjovjekovnu kraljicu. Sponzorirala je umjetnost, upravljala svojim mirazom, uređivala određene crkveno-državne odnose itd. Naročito treba istaći njenu ulogu kao naručioca škrinje sv. Šimuna, danas čuvane u Zadru, koja predstavlja pravo remek-djelo srednjovjekovne zlatarske umjetnosti. Na škrinji se nalaze veoma vrijedne predstave raznih scena, među kojim je najpoznatija ona za koju se vjeruje da kraljica oplakuje smrt svoga oca. Za Elizabetu se veže i pisanje jednog traktata o pravilnom odgoju kćerki na dvoru. 
Neki historičari upravo Elizabetinom uticaju na Ludovika pridaju odlučujuću ulogu u Ugarskom prešutnom prihvaćanju krunidbe Tvrtka za kralja 1377. godine. Budući je ovaj čin jedan od ključnih trenutaka bosanskog srednjovjekovlja učešće Elizabete u njegovom provođenju čini je jednom od najznačajnijih ženskih ličnosti bosanske historije ovog perioda.
Nakon Ludovikove smrti, 1382. godine, Elizabeta je zajedno sa palatinom Nikolom Gorjanskim, vladala Ugarskom kao regent, u ime svoje maloljetne kćerke Marije. Želeći da što više osigura vladarsko prijestolje svojoj kćerci, učinila je više veoma radikalnih akcija, što je dovelo do velike pobune, predvođene hrvatskim velikašima braćom Horvatom i Ivanišem Paližnom. Kraljevska povorka je napadnuta kod Gorjana, palatin Nikola je ubijen, a kraljice Elizabeta i Marija zarobljene i odvedene u kulu Novigrad, nedaleko od Zadra. U toj tamnici, negdje početkom 1387. godine bosanska princeza i ugarska kraljica Elizabeta je brutalno zadavljena pred očima svoje kćerke. Tako je tragično okončan život ove zanimljive ličnosti bosansko-ugarskog srednjovjekovlja. 
Njeni posmrtni ostaci prebačeni su u baziliku u gradu Székesfehérvár (Stolni Biograd) u Mađarskoj

Na današnji dan 1391. umro je bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić.

Bošnjački velikan Husein-kapetan Gradaščević 29. marta 1831. u Travniku je izabran za vođu pokreta Bošnjaka za autonomiju i samostalnost Bosne od Osmanske države

Na danasnji dan 1416. umro je veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić.
"Stigao je vojvoda kraljevstva bosanskog, kojem je ime Hrvoje, veliki knez i najmoćniji u ovom kraljevstvu. On je bio glavni razlog, da su se kraljevina Dalmacija i svi krajevi Slavonije priklonili kralju Ladislavu. Hrvoje očekuje Ladislava sa velikom družinom. Taj čovjek je inače pataren, ali se radi, da ga gospodin kardinal potvrdi krizmom i privede svjetlu pravog spasa, a čini se, da i on sam na to već pristaje u nadi, da bi ga gospodin Ladislav postavio upraviteljem u bosanskim stranama, kako mi to tvrdi gospodin nadbiskup splitski."
/zadarski arhiv.

Rodjen u Kotor-(Varosu) 1350.
Dobiva titulu velikog vojvode od kralja Tvrtka I Kotromanića koji mu je darovao posjede u župi Lašvi..
Nakon smrti Tvrtka I i slabljenja centralne vlasti Bosne, velikasi uzimaju sve vise maha, pa tako i on. Okrece se napuljskom kralju Ladislavu i podupire ga u dinastickim borbama oko ugarskog prijestolja protiv kralja Sigismunda. Kad je Ladislav sebe krunisao u Zadru 1403, dodijelio je Hrvoji titulu vojvode(hercega) splitskog, i postavio ga kao upravitelja Dalmacije. 

U Bosni je Hrvoje uticao na izbor kralja Ostoje Kotromanica, ali i takodje na njegovo svrgavanje i postavljanje Tvrtka II. U Bosni se potom stvorio pokret protiv Ugarske i kralja Sigismunda. Nakon Sigismundove vojne intervencije (1408.) i pokolja bosanske vojske kraj Dobora, Hrvoje je onda prešao na Sigismundovu stranu. Pritom je zadržao dotadašnje časti, upravu nad Splitom i naslov hercega. No ugarskom pobjedom u Bosni počela je stvarno slabljeti njegova moć, narocito nakon ponovnog izbora Ostoje za bosanskog kralja. Nakon mnogih sukoba ugarski kralj Sigismund oduzeo mu je dodijeljenje titule i teritorije. Hrvoje je tada zatražio pomoć Osmanlija. Ugarska vojska bila je poražena u Lašvi 1415. uz pomoc osmanlijskih trupa pod vodjstvom Hrvoja, što je i otvorilo put osmanskomu prodoru u Bosnu.

Poznat je i po tome sto je dao saciniti tkz "Hvalov zbornik", pisan bosančicom od "krstjanina Hvala u doba dida Radomira, poglavara Crkve bosanske."
Umro je kao "pataren", tj. nikad se nije pokrstio.

Na današnji dan 09.04.1934.g. na ahiret je preselio bošnjački nacionalni velikan i preporoditelj, književnik i historičar Safvet-beg Bašagić. Ukopan je u haremu Begove džamije.

Natpis na nišanu Dr. Safvet-bega Bašagića u haremu Begove džamije u Sarajevu

( 1870. – 1934. ) 

„On (Bog) je vječno živ.

Poznati pjesnik, visokog poleta, da bi probudio narod,

Mirza Safvet, borio se kao lav.

Na braniku narodnih interesa stajao je s perom u ruci 

ovaj poznati emir,

A u prosvjetiteljskim krugovima je bio u pročelju.

I svakom pružao svoju pomoć.

Život je proveo u širenju lijepe knjige,

Tako da njegova djela sliče svježem vrtu.

Brojne pjesme i djela puna mudrosti

Ostavio je na dar svakom hrabri Safvet.

I staro i mlado s užitkom čita njegove pjesme

Pa će tako u narodu stalno živjeti lijepa uspomena

na njega.

Ovaj lijepi potpuni kronogram izrečen je povodom njegove smrti:

Slavuj, lijepoga glasa odlepršao je u raj visoki.

Godina 1351.“

Na današnji dan 28.maja 1463 god. Sultan Mehmed Fatih-Han u svom logoru na polju Milodraž kod Fojnice je primio fratra Anđela Zvizdovića jer je ovaj zatražio zaštitu za franjevce i bosanske katolike. Rezultat ovog razgovora bila je ahdnama kojom sultan pod svoju zaštitu uzima Bošnjake katolike i daje garancije za one koji su izbjegli da se mogu slobodno vratiti u svoju domovinu.
Ova ahdnama predstavlja izuzetan instrument pravne zaštite drugog i drugačije, u skladu sa tolerantnim stavom muslimanske države prema pripadnicima krščanskih vjerskih zajednica. Ovakvih dokumenata u to doba u Evropi i nema. Oni dokumenti o ljudskim pravima koji nastadoše nakon nekoliko stoljeća (u doba Francuske buržoazijske revolucije), rezultat su pokušaja sekularne države da preko zaštite ljudskih prava riješi političke probleme. Oni su dakle, rezultat političkog pragmatizma a ne životne filozofije ili vjerskog ubjeđenja kakav je bio kod sultana Mehmeda Fatiha.

Tekst ahdname:
"Ja sam sultan Mehmed han, neka je poznato svima, uopće od prostog puka kao i odjeljenjima ova moja vlastodržaca povelja, kojom bosanskim svećenicima ukazujem veliku pažnju, te zapovjedam:spomenutim i njihovim bogomoljama ne smije biti smetnje ni pritiska,neka se smjeste u svojim bogomoljama, te kako od uzvišene moje strane, tako od mojih vezira, niti od mojih podčinjenih (robova), niti od mojih podanika-raje niti od svega stanovništva cjelokupne moje države spomenutim nitko se ne smije miješati u njihove stvari niti ih napadati, ni vrijeđati ni njih ni njihov život, njihov imetak(imovinu) ni njihove bogomolje.
Također iz tuđine osobito u moju državu dovoditi ljude dozvoljava im se.Stoga spomenutim izdajem moju uzvišenu zapovjed u kojoj im posvećujem svoju brigu i pažnju , te se kunem teškom zakletvom: Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim vjesnikom (Muhamedom) i sa 124 000 pejgambera i sa sabljom koju pašem da ovim što je napisano nikoje lice ne smije se suprostaviti dok god ovi (Franjevci) služe meni i mojoj zapovjesti budu pokorni." 

Pisano 28.maja 1463.
Na granici Milodraža

Na današnji dan 27.8.1388. bosanska vojska na čelu sa bosanskim vojskovođom Vlatkom Vlkovićem i Radičem Sankovićem je potukla Srbe i Turke kod Bileće. Naime, Turci predvođeni Lala-Šahinom napadaju Bosnu na poziv srpsko-crnogorskog velikaša, zeta srpskog kneza Lazara, Đurađa Straćimirovića Balšića!
Turci zajedno sa Đurađovim četama bivaju potučeni i poraženi od Bošnjaka. To je jedan od prvih poraza Otomanske vojske na Balkanu i to za vrijeme vladavine našeg bosanskog Kralja Tvrtka I. Nakon ovog poraza Bosna je bila duži period mirna od upada Osmanlija.

Na današnji dan 26. oktobra 1377. godine krunisan je Ban Tvrtko I iz kuće Kotromanića, čime je uspostavljena nezavisna Kraljevina Bosna. Tvrtko se krunisao kraljem Bosne u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto svih ranijih banova i svih kasnijih kraljeva Bosne.

//"Tako je Tvrtko obučen sav u svilu i zlato ušao na velika vrata među evropske vladare kojima zaista ne preostaje drugo već da ga priznaju...Tvrtkova Bosna mogla se pohvaliti da je najzad njezin najveći sin nosio na glavi nekoliko kruna!"
-citat iz knjige `Srednjovjekovna Bosna´od dr Nade Klaić.//

Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine izbili su nemiri na područjima dalmatinske obale, te je kralj Tvrtko iskoristio tu priliku da pošalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzme potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa otocima te je na taj način pripojio Bosni Split, Trogir, Šibenik, te otoke Brač, Korčulu i Hvar.
U posljednjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjaci na čelu s vojvodom Vlatkom Vlkovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjaci se vraćaju bez dramatičnih gubitaka.