Da su naši preci Iliri bili ratnički narod mističnih, šamanskih, kultova poznato je bez obzira na relativno malo podataka o njima. No, ono što je još zanimljivije od toga jeste činjenica kako je ostalo zapisano od pojedinih rimskih povjesničara, poput Plinija, da je među Ilirima bilo mnogo čarobnjaka, iscjelitelja i vidovnjaka na glasu, poznatih po cijelom Rimskom Carstvu.
Ilirska religija činila je mnoštvo šamanističkih kultova gdje su među najvažnijim božanstvima bili oni koji su predstavljali simbole kulta plodnosti – bog Vidasus (Cernunnos, Pan) i Tana (Diana, Aradia). Isto tako, među mnoštvom duhova i bogova zemlje (prirode) i neba, dominantno mjesto je zauzimala zmija, inkarnacija Velike Majke, kojoj je bilo posvećeno kućno ognjište ali i prag. Još i danas u Bosni tradicionalno vjerovanje tvrdi kako svaka kuća ima svoju zmiju zaštitnicu, koja štiti dom i obitelj od zla i nesreće. Da to vjerovanje nije tek jedno od mnogih već izuzetno bitno, ali i sveto, sasvim precizno potvrđuje njegov tabu - ako se zmija slučajno ili namjerno ubije smrt će zadesiti i vlasnika kuće.
Prema legendi zmija nije samo čuvar kuće nego i planete Zemlje. Naime, u bosanskoj mitologiji se navodi kako iznad Zemlje postoji velika gigantska zmija koja je svojim tijelom oblikovala krug (zagrizla svoj rep) oko planete i na taj način je štiti od svake opasnosti i nesreće, što dodatno opravdava njen naziv zaštitnice ljudi.
Iliri su podjednako bili skloni štovanju kako zemaljskih duhova i bogova prirode tako i oni nebeskih, među kojima se izdvajaju Sunce i Mjesec te zvijezde. Vjerovanje Ilira da su zvijezde sjedišta ljudskih duša otkriva intrigantnu činjenicu da su naši preci smatrali da potječu sa neke druge planete odnosno iz svemira.
Tradicionalno vjerovanje u Bosni tvrdi kako čovjek ne bi trebao gledati noću u zvijezde zbog bojazni da u tom trenutku neka od njih ne „padne“, jer desi li se slučajno da to bude zvijezda te osobe, ona će istog trena umrijeti?! Analizirajući još neke pojedine segmente ilirskih legendi i vjerovanja, poput one o crnom zmaju, bogu zla, koji napada na Sunce i Mjesec pokušavajući ih progutati (pomračenje), nadziru se dijelovi drevnog mita o propasti jedne civilizacije ili čak planete sa koje su pobjegli preci samih Ilira.
Predstava zmije kao Velike Majke, simbola života, i zaštitnika ljudi sa jedne strane i crnog zmaja, boga zla, koji stalno nasrće na Sunce i Mjesec, pokušavajući ih progutati i tako uzrokovati kraj života na Zemlji, a time i samih ljudi, drevni je mit o vječnom sukobu Dobra i Zla. No, iza svega toga krije se nešto mnogo dublje i mističnije. Ovdje bi se mogli referirati na teoriju Davida Ickea o reptilskoj rasi na Zemlji, koja je prisutna još iz vremena drevnog Sumera i Babilona, a čiji su simboli predstavljeni u različitim segmentima vladarskih familija kroz povijest.
Ako rezoniramo povijest religije odmah na samom početku doći ćemo do svima nama očitog podatka da je današnji monoteistički Bog bar duplo mlađi nego svi paganski bogovi te da učenje monoteizma nikako i ne možemo ozbiljno razmatrati u pokušajima da proniknemo u povijest ljudi i njihov postanak, bez obzira što je monoteizam, posebno kršćanstvo, preuzelo mnoge segmente paganske religije. Najstariji religijski pokret koji nam je poznat jeste neolitski kult Velike Majke, koja se zbog toga i naziva prvim i najstarijim božanstvom u ljudskoj povijesti. A upravo je Velika Majka ono što povezuje Ilire sa reptilima (zmija, zmaj, salamander) i njihovim vanzemaljskim porijeklom ili drevnom rasom iz koje su oni potekli.
Šta povezuje Bosnu i Indiju?
Postoji velika mogućnost da su Iliri imali neku povezanost ili čak zajedničko porijeklo sa narodom Indije, što se može dokučiti ako analiziramo pojedine legende iz bosanske mitologije. Najzanimljivija je predaja o tajanstvenim bićima zvanim utve zlatokrile - polu ljudima polu pticama, koji nisu imali spolno obilježje. Za njih se tvrdi da su pobjegli u Bosnu iz Indije „te proklete zemlje“.
Još jedan raritet bosanskog naroda ali i poveznica sa Indijom nalazi se u tradiciji vjerovanja u seobu duše iz čovjeka u životinju i obratno (reinkarnacija), što je uostalom bio temeljni koncept Bogumila u Bosni tokom srednjeg vijeka. Koliko je to vjerovanje bilo rašireno i prihvaćeno od naroda možda najbolje svjedoči podatak da čak i danas, u 21.vijeku, postoje starci koji kroz priče prolongiraju vjerovanje o selidbi duše. Tako u Velikoj Kladuši još uvijek postoje starice od kojih se može čuti tvrdnja kako se zli ljudi, posebno ubice i lopovi, nakon smrti pretvaraju u krave, konje, svinje, etc kako bi u novom životu otplatili svoje grijehe, služeći drugim ljudima. Ovo tradicijsko vjerovanje, koje se nalazi u potpunoj opoziciji klasičnoj monoteističkoj predstavi o odlasku duše u raj ili pakao, dovoljno jasno upućuje na duboko ukorjenjeno vjerovanje o reinkarnaciji među Bošnjacima.
Treće oko ili zvijezda
Za kraj, vratit ćemo se na sam početak teksta koji govori o Ilirima vrsnim čarobnjacima i vidovnjacima te dio o vjerovanju u povezanost čovjeka i zvijezda na nebu te sve to uporediti sa hinduističkim učenjem o čakrama. Ajna ili šesta čakra nalazi se na sredini čela, iznad obrva, i povezana je sa pinealnom žlijezdom koja je kod većine ljudi neaktivna, a misticima omogućava sposobnost telepatije, vidovitosti, astralne projekcije, etc. Ova šesta čakra se najčešće naziva treće oko i može se vidjeti na drevnim crtežima mnogih božanstava.
U ilirsko-bosanskoj tradiciji treće oko se naziva „zvijezda“ koja ima funkciju da povezuje čovjeka na zemlji sa njegovom zvijezdom na nebu, sjedištem duše. U praksi ovo vjerovanje najzastupljenije je kod stravarki koje dok izvode ritual anuliranja negativne energije upotrebljavajući rastopljeno olovo pokrivaju rukom čelo odnosno „zvijezdu“ zbog straha da im negativna energija ne zablokira nevidljivu povezanost sa zvijezdom na nebu. Kako tvrdi svaka od njih, kada bi se to desilo, onda bi se vrlo lako moglo desiti da izgube zdrav razum i psihički obole.
I ovaj ritualni postupak na direktan način ide u prilog pretpostavci da su Iliri vjerovali da potječu sa neke druge planete, sa kojom su ostali povezani preko „zvijezde“ na čelu ili trećeg oka. Ili da su se njihova astralna tijela spustila na Zemlju i nastanila u tijelima nekih pradavnih ljudskih bića. Od tog događaja za pretpostaviti je da su se kroz nizove generacija izgubili precizni detalji iz kojeg dijela svemira i sa koje planete dolaze pa su sve zvijezde smatrali sjedištem duše i svog postanka.
autor teksta: Raif Esmerović
