Tragovima naših ilirskih predaka

Iliri su vjerovali, a pridošli Slaveni prihvatili, da bolesti bez vidljiva, jasno uočljiva vanjskoga uzroka, nastaju zbog neprijateljskog čaranja, uroka ili opsjednutosti. Mislili su da bolesti mogu izazvati ljudi urokljivih očiju. Dakako da su se takve bolesti – prema vjerovanju Ilira – liječile sličnim volšebnim metodama koje su izvodili plemenski vračevi i iskusne stare žene. Kod Ilira bila je posebno cjenjena crvena boja kao zaštita od bolesti. Isto vjerovanje nalazimo i danas kod Bošnjaka koji od davnina svoje hamajlije stavljaju u crveno platno i nose uza se. Objašnjenje tog postupka se opravdava time da „crvena boja štiti od uroka i nesreće“.
Ilirski su čarobnjaci bili opće poznati u Rimskom carstvu, Spartianus navodi, da je neki sljepi Ilir dodirom izlječio od groznice rimskog cara Hadrijana, pa je pritom i sam progledao. Poštivali su Iliri i posebne bogove, zaštitnike medicine. U Lambezi u Africi, gdje je bio logor ilirskih vojnika, nađeni su votivni natpisi Eskulapu i ilirskom bogu Medauru.

Iskreno se nadam da je većini poznata činjenica da su prije dolaska Slavena na prostore današnjeg Balkana u 6. i 7. stoljeću ovi prostori bili naseljeni velikim brojem ilirskih plemena. Iako su ona i njihove teritorije već dugo vremena prije slavenske najezde bila u sastavu Rimskog carstva to nikako ne znači da su ta plemena u potpunosti bila romanizirana. Plemena poput Desidijata, Daorsa, Japoda, Mezeja, Deura, Breuka, Dalmata i mnogih drugih još davno prije Rimljana gradili su i izgradili svoju kulturu koja ne samo da je preživjela Rimljane nego je u nekim svojim elementima preživjela sve do danas.

Dolazak Slavena označio je kraj jednog i početak sasvim drugog i drugačijeg doba. Taj prijelaz iz antike u srednji vijek bio je veoma nasilan, nestajali su gradovi, države narodi, ali su isto tako nastajali i novi. Iliri, iako ni sami nisu bili nikada jedinstveni, brojali su veliku populaciju sa zajedničkim kulturnim elementima i nikako nisu mogli u potpunosti nestati u tim burnim vremenima. Pokrenuti tom nasilnom migracijom oni preživjeli Iliri koncentrisali su se u pojedinim dijelovima Balknaskog poluostrva, gdje su se stapali sa novopridošlim stanovništvom, dajući mu mnogobrojne elemente svoje tradicije i kulture. To naročito vrijedi za prostore Bosne i Hercegovine, jer planinski reljef zemlje pružao je idealno utočište u teškim vremenima seobe naroda. Vrijedno je i zanimljivo pitanje danas koliko je od tog ilirskog identiteta ostalo u nama i koliki je broj preživjelih običaja posebno u seoskim sredinama koji su toliko integrirani da ni ne pomišljamo da bi mogli biti ilirskog porijekla. Navešću nekoliko primjera.

Jedna od čestih priča koje možete čuti širom Bosne i Hercegovine je priča o kućnoj zmiji. Rado bih čuo sve varijante te priče do kojih je danas moguće doći. Ta zmija živi ispod kućnog praga i nikako se ne smije ubiti ukoliko bi ste nišli na nju jer je ona zaštitnica te kuće i porodice koja u njoj živi. Zmija je u ilirskoj kulturi zauzimala izuzetno visoko mjesto kao životnija zaštitinica ne samo kuća u kojima se živi nego i kuća nakon smrti pa je čest simbol i na grobljima. Koliko je bitan kult zmije kod starih Ilira govori i činjenica da sama riječ Ilir po svoj prilici bila riječ za zmiju od koje su po mitologiji Iliri i nastali. Ta prva zmija nazivala se Illurjanka. Kako vidimo ovdje je riječ o potpuno drugačijem, pozitivnom značenju simbola zmije za razliku recimo od kasnijeg, kršćanskog značenja koje je zmija dobila.

Tetoviranje na koje se i danas može naići, posebno kod hrvatskog stanovništva u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine ilirskog je porijekla. U ilirskim grobovima na Glasincu, kao i u sojeničkom naselju u Donjoj Dolini kod Bosanske Gradiške otkrivene su kratke, bronzane veoma našiljene igle koje bi se nataknule na držak a služile su za bockanje kože i tetoviranje raznih ornamentalnih motiva.

Vjerovanje u zao pogled kojim se može ureći i naškoditi ljudima, životinjama pa čak i stvarima bilo je veoma rašireno među Ilirima.

Višeglasno pjevanje koje možete čuti i danas po selima širom Bosne i Hercegovine također je ilirski relikt jer se ne nalazi kod drugih slavenskih naroda. Osim toga, rasprostranjenost tih muzičkih oblika podudara se sa geopolitičkim područjima koja su u prahistoriji i antici naseljevala pojedina ilirska plemena. Plesovi poput različitih kola isto imaju ilirski karakter.

Ovo je svakako samo nekoliko primjera elemenata ilirske kulture koji su prisutni i danas, a volio bih kada bi ste samnom podjelili i još neke koje možda vi poznajete.


preuzeto sa: www.herodot.blogger.ba

Prvi narod, poznat historiji koji je živio na područjima današnje Bosne i Hercegovine i šire oko nje bili su Iliri. Prema dosadašnjim saznanjima oni su tu negdje oko trinaest stoljeća prije nove ere i blizu 650 godina n.e. gotovo 2000 godina. Arheološka iskopavanja su pokazala da se ilirski narod razvio iz rodovskih i plemenskih grupa koje su još u neolitu postojale na ovim prostorima. To je dakle, najstarije autohtono stanovništvo. Prema dosadašnjim saznanjima Iliri su indoevropska etnička skupina koja je eto tako davno naselila istočnu obalu Jadranskog mora. Moguće je da su se doseljavala i druga plemena, ali su se morala asimilirati u Ilire. Prema imenima nekih njihovih plemena i danas postoje nazivi: od Panona Panonija. Od Dalmata Dalmacija. Nazivi rijeka Drina, Lim, Sana, te planine Majevica, mjesta Risan itd. su iz ilirskog vremena. Živjeli su od istočnih obala Jadranskog mora do srednjeg Dunava, a na istoku do rijeke Morave. O njima je pisao grčki historičar Hekatej. Na područjima današnje BiH živjela su sljedeća ilirska plemena: Breuci, Maezaei, Ditiones, Derriopes, Dindari, Sardeates, Daesitiates, Derrii, Ceraunii, Vardei (Ardiaei), Melcumani, Narenses, Daorizi, Pleraei i drugi, te dijelovi plemena: Japodi, Liburna, Delmatea, Autariatea, Sikuloteaca.

Njihov raspored je bio sljedeći: donji tok rijeke Une i njeno ušće Varciani, srednji tok rijeke Vrbasa Mezei, donji tok i ušće Vrbasa Oseriates, gornji tok Vrbasa Deriopes i Deuri. Donji tok i ušće rijeke Bosne Breuci. Gornji tok rijeke Bosne Desidijati. U srednjem toku s obe strane rijeke Drine Dindari. U zapadnom i sjeverozapadnom dijelu Bosne Japodi, južno od njih Liburni. Na zapadnom dijelu Bosne, posebno u slivu rijeke Cetine Delmate. U gornjem toku rijeke Drine Sikulote i Autariate. U gornjem toku Neretve Narensi, a srednji i donji Daorzi. Zapadno od Neretve Vardei i Melcumani.

Da su i Iliri vjerovali kako zmija čuva pokojnikovu kuću, tj. njegov grob, isto tako kao što je čuvala njegovu kuću dok je bio živ, dokazuju prikazi zmije na prapovijesnim kamenim urnama iz Jezerina i Ribića kod Bihaća. Urne imaju oblik kuće tipa megaron, inače dobro poznatog na Balkanu u prapovijesno doba, pa stoga ne može biti sumnje da te urne reproduciraju upravo taj tip kuće i one su, zapravo, kuće pokojnika. Na spomenutim urnama prikazane su zmije na izbočinama što se nalaze na prednjem dijelu, pa stoga ne može biti nikakva sumnja o njihovoj zaštitnoj ulozi: one su trebale zaštititi ulaz u urnu u kojoj su se nalazili posmrtni ostaci pokojnika upravo onako kao što je zadatak zmije na ulaznim vratima kuće da zaštiti ukućane od svake nesreće, bolesti i sl.

Zmije koje čuvaju kuću, tkz.kućarice, dobro su poznate na Balkanu, a poznati su i prikazi zmija na ulazu u kuću. Iako je teško današnja vjerovanja o zmiji kućarici i zmiji kao čuvarici groba uvijek tumačiti kao ostatak iz daleke prapovijesne prošlosti, neke pojedinosti ipak vrlo eksplicitno upućuju na zaključak da je podrijeklo današnjeg vjerovanja o zmiji kao čuvarici groba u toj dalekoj prošlosti. O tome govori neobično zanimljiv i rijedak običaj u nekim selima u južnoj Crnoj Gori. Na nekim grobovima u tim selima nalazimo prikaze zmije na kamenim nadgrobnim spomenicima i na drvenim križevima. Očito je da zmija na tim spomenicima ima isto značenje kakvo je imala i u prapovijesnim urnama iz Jezerina i Ripča i da se prastaro pagansko vrerovanje o zmiji kao čuvarici groba sačuvalo na kršćanskom groblju i obliku koji je inače potpuno stran kršćanskoj simbolici zmije. Zmija kao simbol zla u kršćanstvu dobila je na tim spomenicima funkciju koja je nasljeđenja iz pradavnih vremena i koja je nespojiva sa kršćanskom simbolikom, pa stoga te prikaze iz Crne Gore moramo tumačiti kao primjer prežitka iz prapovijesnih, ilirskih vremena.

Kult Sunca posvjedočen nam je i zanimljivom pisanom viješću. Filozof Maksim iz Tira, koji je živio u doba Antonina, u svom djelu „Da li se moraju bogovima podizati kipovi“ spominje da Peonci, ilirsko pleme u današnjoj Makedoniji, obožavaju Sunce u obliku malog diska podignutog na dugačkom štapu.

O pićima što su ih Iliri uživali znamo prilično mnogo. Pisac poznat u znanosti pod imenom Pseudo-Aristotel govori o izvrsnoj medovini što su je znali priređivati Taulanti. Pravila se od meda i vode posebnim postupkom što su ga i sami Grci od njih naučili. Medovina se pila u Iliriji i onda kada se tu već uvelike sadila vinova loza - kako nam je to posvjedočio bizantski pisac Priscus, koji je 448. god. putujući u pohode hunskom kralju Atili, zapazio je da stanovnici Panonije piju medovinu, koju su na svom jeziku nazivali medos.
Uz medovinu Iliri su pili i pivo što su ga pravili od ječma, a nazivali su ga narodnim imenom sabaium ili sabaia – kako nam je zapisao Sv.Jeronim. bilo je to, po riječima Ammianusa Marcellina i Diona Kasija, piće za siromahe, a cara Valensa, Ilira podrijeklom, zvali su podrugljivim imenom „sabaiarius“, jer je volio to piće.