autor: Raif Esmerović
UVODPorijeklo same medicine nalazi se u najranijem obliku religijsko-magijske prakse koja se javlja u zoru čovječanstva - šamanizmu. U središtu šamanskog učenja nalazi se ideja kako svijetom vladaju nepoznate sile i duše umrlih predaka koje preko čovjeka nadarenog sa sposobnošću ulaska u trans i komunikacije sa njima (šamana) ispoljavaju svoju volju. Prakticirajući niz ritualnih postupaka šaman je bio prvi liječnik (medicine man, vrač) u ljudskoj zajednici i tu funkciju je zadržao sve do današnjeg vremena posebno u srednjoj Aziji i Africi.
Prema arheološkim nalazima šamanizam je prakticiran još u neolitu na području Sibira. Riječ šaman vjerojatno proizlazi iz sanskritskog srmana (asketski), a prema Campbellu iz tunguskog jezika ili mandžurskog saman (onaj koji zna kroz ekstatičko iskustvo), odnosno osobu čije su moći zasnovane na ekstatičkom iskustvu. (wikipedia).
Interesantno je da čak i danas u svim kulturama svijeta, naročito kroz tradicionalnu medicinu, svjedočimo očuvanosti šamanističke prakse. Takvi fragmenti prisutni su i u bosanskoj narodnoj medicini kroz magijske postupke liječenja straha (salivanje strahe), namještanja pomjerenog želuca, bajanju od uroka, itd.
U antici, kao i tokom srednjeg vijeka, liječenje se permanentno povezuje sa vještičarstvom ili čarobnjaštvom. Prije ekspanzije kršćanstva to je uglavnom imalo pozitivan kontekst jer je krasilo status velikih i poznatih čarobnjaka koji su biljnim pripravcima, bajanjem ili nerazumljivom čarkama izvodili tretmane iscjelivanja. Analizirajući mnoge od davno zapisanih predaja i legendi uočljivo je kako bi vrlo često za izlječenje bila dovoljna fizička prisutnost čarobnjaka na glasu, čije su vrlo sugestivne i nerazumljive rečenice, uobličene u formi zakletve ili bajalice, imale iscjeljujući učinak na bolesnika.
Danas takav primjer samoiscjeljivanja nalazimo u Međugorju. Naime, poznato je da svaki ljudski organizam posjeduje "program" za samoizlječenje koji je u sastavnom sklopu sa imunitetom. Na njega veliki uticaj ima autosugestija odnosno bolesnikova jaka želja za ozdravljenjem (
zdrav čovjek ima stotinu želja a bolestan samo jednu - narodna izreka). Doslovno ta sugestivna volja (želja) potaknuta nekim vanjskim podražajem, obično religijskog ili magijskog sadržaja odnosno nerazumljivog porijekla koje samo po sebi djeluje čudesno i božanski, natjera organizam da prestane djelovati destruktivno protiv sebe i aktivira unutrašnji "program" kako bi obavio svoju primarnu svrhu.
Rimljani su okupacijom Ilirikuma ostali pomalo zbunjeni šarolikim magijsko-religijskim vjerovanjima na koja su naišli, prvenstveno zbog toga što ona nisu bila kompaktna niti jedinstvena za cio region na kom su živjela ilirska plemena. No, najviše od svega ih se dojmio bog Vidasus, isti onaj prema kojem su „izumili“ svog Silvana a Grci Pana. Rogato stvorenje sa ljudskim tijelom i nogama jarca personificiralo je dualističnu ljudsku narav, koja je u onom svom nižem dijelu bila neodvojiv dio prirode i svega onoga što ona čini a u gornjem naginjala je božanskom i prosvjećenosti. Njegovi rogovi ili tzv. “paganske krune“ bili su dokaz visoke rangiranosti u ilirskom panteonu ali i suštinska manifestacija kulta plodnosti i vječnog kruga života.
Vidasus je obožavan i kroz mističnu, šamanističku praksu liječenja u čijem je kultu zauzimao centralno mjesto, pa je stoga u bosanskom jeziku ostao sačuvan termin
vidati odnosno
liječiti što dolazi od naziva istoimenog božanstva. Uostalom i stari naziv za narodnog liječnika, prije dolaska Osmanlija, bio je vidar ili vidarica. Ilirski šaman noseći na glavi rogove neke životinje, obično jelena, kako bi se vizuelno što vjernije identificirao sa obličjem Vidasusa, u fazi ciljano izazvanog transa, postajao je opsjednut njegovim duhom u namjeri da zadobije privremenu sposobnost vidanja. Obnašajući ulogu medija svjesno je dozvoljavao da kroz njega navedeno božanstvo vrši svoj uticaj na bolesnika tjerajući iz tijela negativne elemente, uzročnike oboljenja. Identičnu praksu možemo u današnje vrijeme vidjeti u voodoo ritualima ili obredima pojedinih domorodačkih plemena u Brazila.
VidasusVisoki Bošnjak i HercegovacPrema kazivanju starijih Bošnjaka nekada su ljudi bili puno zdraviji i manje su oboljevali, unatoč težim uslovima života i nedostatku hrane. Još i danas se pripovijedaju priče o starcima duge bijele brade koji su umirali u poznim godinama života, doživjevši, nerjetko, preko stotinu godina... Sve to se sa današnje tačke gledišta pripisuju zdravom načinu života, skoro nikakvom uticaju stresa, te čistom okolišu. No ipak, ne treba zaboraviti ni to da su prijašnji uslovi života bili izuzetno teški uz često haranje zaraznih bolesti poput tifusa ili tuberkoloze. Jedini argument tezi da su nekada ljudi ipak bili zdraviji može se, vjerovatno, naći u sistemu prirodne selekcije; tojest nejaka i boležljiva djeca umirala su, a ona jača i zdravija preživljavala; što je očito bilo presudno za opstanak naroda u prošlim vremenima.
Da bi razumijeli kako su to nekada ljudi živjeli moramo se vratiti u prošlost i saznati kako smo tada izgledali ili kako su nas drugi opisivali. Doktor Karl Steinar, liječnik iz Ljubinja, zabilježio je u svom etnološkom radu sljedeće:
„Visoko uzrasli Bošnjak i Hercegovac predstavljaju nesumnjivo najljepši tip južnoslavensko-ilirske mješovite rase... Tako je primjerice u katolika i muslimana šarenica (iris) očiju pretežno svjetla, često modra i žutkasta, dok su oči u pravoslavnih obično tamno-mrke, često i crne. U muslimanske i katoličke djece često se viđa plava kosa, nježna, ko mlijeko bijela put, uopće čisti arijevski tip, no boja kose i puti potamniće malo po malo, dok su ove osobine u pravoslavnih u velike rijetke. Ponegdje se nađe muslimana tamnih, crnkastih obraza i isto takove kose, što biva od primjese arapske i maurijske krvi. Uopće je boja kože u muškaraca svjetlo smeđa, u žena svjetlija, bjelkasto-žućkasta: žene su obično manjeg boja nego muškarci. Visoka, oširoka, pri tome ali kratka lubanja pokazuje s prijeda redovno više široko nego uzano lice sa izbočenim jagodicama, malenim ustima, tankim usnicama, snažnom bradom, uzanim ravnim nosom sa sploštenim nosnim krilima (katkad i izvinutim nosom) i velikim, uvaljanim očnim dupljama, iznad kojih su uzrasle guste obrve od odstojećih dlaka. Fizionomija je inteligentna, pogled vatren, igra lica puna izraza, pri tome obično dosta ozbiljna. U muškaraca je dlaka u brade obilna i gusta, isto tako i po drugim mjestima na tijelu. Umjereno dugačak vrat zasađen je na jedroj šiji. Širina u ramenima je spram duljine tijela srazmjerno uzana, naprotiv su noge i ruke obično prekomjerno dugačke, stopala i dlanovi široki i koštunjavi. Tijelo je naprijed ugnuto, korak odugačka koraka, koračanje pravilno i slično hodanju drugih brđana, primjerice Tirolaca, na koje su naši ljudi i u toliko nalik, što su vrlo ustrajni u daleku hodanju i uspinjanju na brda. Naš čovjek se redovito dostatno hrani, rjetko kad obilno i tako biva, da u našeg seljaka neopažamo, da bi naginjao na debljanje....“
Prema datom prikazu stičemo dojam da su ljudi unatoč nježnijem, pitomijem izgledu imali jaku konstrukciju i tijelo naviknuto na rad i napor. Po brzini hodanja može se zaključiti njihova marljivost a po licu živost što je bilo neophodno za preživljavanje u često dugim bosanskim zimama i kratkim ljetima.
