U povijesti srednjevjekovne Bosne nema veće posebnosti nego što je takozvana „Crkva bosanska“. Nije bila ni katolička ni pravoslavna, već narodna i bosanska. U historijskim izvorima poznata je pod više različitih imena. U izvorima se definira i kao „vjera bosanska“ (fides bosniaca). To je najvažnije povijesno znamenje srednjevjekovnog bosanskog kulturnog i duhovnog identiteta. Najveći je i najljepši biser srednjevjekovne Bosne. Iako izložena žestokim progonima katoličke crkve, posebno za vrijeme krvavih krstaških pohoda koje su protiv bosanskih „heretika“, „krstjana“ „patarena“, „šizmatika“ ili „arijana“ poduzimale rimske pape, ipak se održala sve do sredine 15. vijeka i dolaska Osmanlija u Bosnu. Tada se najveći broj njenih pripadnika, kako piše Ivan Franjo Jukić, „isturčio“ i prešao na islam.
Zanimanje običnog i prosječno obrazovanog Bošnjaka za srednjevjekovnu „vjeru bosansku“, ili za bosansko bogumilstvo kako se ista vjera popularno naziva, vjerovatno nadilazi sve druge bosanske povijesne teme. Nema Bošnjaka koji nije čuo za bosanske bogumile, svaki od njih o tom bosanskom bogumilstvu u stanju je izreći desetine svojih riječi. Bogumilska „vjera bosanska“ od iskona je Bošnjaku prirasla za srce, on je intuitivno osjeća i doživljava kao nešto svoje i izrazito svoje.
Naime, sve što je u vezi s Bosnom, od imena Bosna preko bosanskog stećka do „vjere bosanske“, u historiografiji naših susjeda Srba i Hrvata ciljano se problematizira i definira kao „neriješen historiografski problem”.
Pritom, uzaludne su stotine i stotine pseudoznanstvenih knjiga, koje se pišu od vremena Božidara Petranovića do Dubravka Lovrenovića, u kojima se iz vjerskih i političkih razloga nastoji osporiti bosanski karakter „vjere bosanske“ na račun pravoslavne ili katoličke vjere. Iako je logički apsurdno tvrditi da „vjera bosanska“ nije bosanska iz razloga što ona to i svojom definicijom jeste, i pored posve precizne definicije koja ukazuje na državnu i narodnu vjeru srednjevjekovne zemlje i države Bosne, u dosadašnjoj srpskohrvatskoj historiografiji iskonstruisan je mit o takozvanom „neriješenom historijskom problemu“. Naime, sve što je u vezi s Bosnom, od imena Bosna preko bosanskog stećka do „vjere bosanske“, u historiografiji naših susjeda Srba i Hrvata ciljano se problematizira i definira kao „neriješen historiografski problem“. Ne treba velika mudrost da bi se zaključilo zašto je to tako. Od vremena nastanka velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske, u glavama srpskih i hrvatskih velikodržavnih ideologa i njihovih epigona Petranovića i Lovrenovića, Bosna i Hercegovina postala je „neriješen politički problem“. A najveći problem tog „nerješenog problema“ su Bošnjaci, kojima se svojata i otima njihova domovina Bosna i Hercegovina. Razumije se, u svemu tome otima se i bošnjačka povijest, bosanski stećak, bosanska vjera, i sve drugo što dokazuje da je Bosna „po svemu samostalna zemlja“, kako je još u 12. stoljeću zabilježio bizantijski historičar Kinamos.
Pored definicije o „vjeri bosanskoj“, još neki vrlo važni i do sada bošnjačkim historičarima nepoznati historijski izvori, pokazuju da je došlo je vrijeme da se definitivno kaže: „vjera bosanska“ ili Crkva bosanska samo je bosanska, isključivo bosanska i ekskluzivno bosanska. Hrvati iz Hrvatske i Srbi iz Srbije u „vjeri bosanskoj“ nemaju šta tražiti, jer im ta vjera nikako ne pripada.
Bazelski koncil katoličke crkve dogodio se u Bazelu 10. 6. 1434. godine. Na tom saboru učestvovao je i dubrovački dominikanac Ivan Stojković, u navedeno vrijeme osoba koja je pripadala najvišim krugovima katoličke crkve. Rođen i odrastao u najbližem bosanskom susjedstvu, dobro je poznavao vjerske prilike u srednjevjekovnoj Bosni. Na tom Saboru Stojković je izjavio da se „milošću božijom napokon ukazala iznimna prilika za obraćanje svega bosanskog kraljevstva, koje je preko tri stotine godina i više bilo zaraženo manihejskim krivovjerstvom i arijanstvom“. Razumije se, misli se na obraćanje Bosne s „manihejstva“, „hereze“, „arijanstva“, „bogumilstva“ ili krivovjerja – na katoličku vjeru. Ono što je od posebne važnosti, i što se u historiografiji o Crkvi bosanskoj tendenciozno prešućuje, jeste to što se pripadnici „vjere bosanske“, odnosno bosanski heretici, na Bazelkom koncilu nazivaju drugim imenom „Bošnjani“ (Bosnenses).
„Bošnjani“ (Bosnenses) je drugo ime, ili sinonim, za bosanske heretike ili bogumile, i to se u najvažnijim radovima o Crkvi bosanskoj prešućuje i krije.
„Vjera bosanska“ nekadašnja je vjera Bošnjana koji će se, s dolaskom Osmanlija u Bosnu, početi zvati Bošnjacima.
Savremeni Bošnjaci – a s njima i određen broj autohtonih bosanskih katolika i pravoslavaca, koji su usljed prevjeravanja svojevremeno iznevjerili svoju „vjeru bosansku“ – isključivi su baštinici srednjevjekovne „vjere bosanske“.
Nigdje u svijetu, kao u srednjevjekovnoj Bosni, nije poznato da se narod jedne zemlje, u političkom i vjerskom smislu, kolektivno i zajednički, definira kroz jednu jedinu riječ, a ona je „Bošnjani“. U srednjevjekovnoj Francuskoj vjernici se nikad ne zovu imenom „Francuzi“, u Engleskoj „Englezi“, u Španiji „Španci“, u Rusiji „Rusi“, zato što su katolici ili pravoslavci. Samo zemlja i država Bosna ima svoje stanovnike i vjernike što se zovu zajedničkim imenom „Bošnjani“, a to je zbog toga što nisu bili katolici ili pravoslavci.
Da u definicije „vjere bosanske“ i „Bošnjana“, pripadnika te vjere, ne može biti nikakve sumnje, pokazuju srednjevjekovni izvori o trgovini bosanskim robljem. Naime, katolička crkva zabranjivala je prodaju katolika; na trgovima u Dubrovniku, i diljem Mediterana, prodavalo se bosansko heretičko roblje, prethodno uhvaćeno u Bosni.
Uz imena bosanskoga roblja, u notarskim knjigama gdje je zabilježena njegova prodaja, između ostalog, stoji: „Bossina patarena et de genere servorum“, odnosno „bosanska patarena roda ropskog“. Za robinju Radoslavu, kčer Bosanca Dragoja, stoji da je „de genere Bossinensium et conditione servorum“. Sličnih primjera u izvorima ima desetine. „Rod bosanski i ropski“ – a on je „ropski“ zbog toga što nije bio ni katolički ni pravoslavni – historijski izvori bilježe i u Sandžaku, na području današnjega Pljevlja.
Na žalost, bošnjački historičari ne istražuju izvore o kojima je riječ, a srpski i hrvatski ignoriraju ih i prešućuju. Navedene izvore, i informacije koje iz njih proizlaze, uzalud ćete tražiti u studijama Mustafe i Envera Imamovića, Muhameda Filipovića, Saliha Jalimama, itd. Na drugoj strani, ime „Bošnjanin“ kao drugo ime za bosanske heretike, u najnovije vrijeme hrvatski historičar Pejo Ćošković perfidno prešućuje, u svojoj „Crkvi bosanskoj u 15. stoljeću“ (recenzent Dubravko Lovrenović), iako raspravlja o bazelskom koncilu i o svim drugim nazivima bosanskih heretika! Da paradoks bude još veći; Ćoškovićevu studiju izdao je Institut za istoriju u Sarajevu! Štaviše, bošnjački historičari s katedre za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu – a među njima i tadašnji šef katedre koji se legitimira kao „veliki Bošnjak“ – Peju Ćoškovića iz Zagreba doveli su u Sarajevo, za predavača sarajevskim studentima historije. O tempora, o mores!
Pitanja krucijalnih tema iz Bosanske povijesti pitanja su nacionalnog i kulturnog identiteta Bošnjaka. U kojoj mjeri smo, kao historičari, svjesni tog identiteta i odgovorni za taj identitet. Neznanje određenih historijskih činjenica nije sramota, nikad nije kasno da se nešto novo i nepoznato nauči, posebno kod Bošnjaka čije je zanimanje za predislamsku povijest novijega datuma. Međutim, pored vlastitog naučnoga kadra, sramotno je dovoditi učitelje sa strane da nas „podučavaju“ o sebi, što je, u vezi s dovođenjem Peje Ćoškovića u Sarajevo, javno prigovorio profesor Muhamed Nezirović. Ko se još sjeća Muhameda Nezirovića; Bošnjaka poput Muhameda Nezirovića sve je manje.
