Sveti bik bosanskih predaka

Tur nikako nije slavenska već latinska riječ - taurus,  i velike sličnosti se sa njom mogu pronaći u pojedinim ilirskim imenima poput Teuta ili Trita, oblicima Tritan ili Tritatron, pa čak i Tana ili Medauros. Interesantno je navesti kako se u bosanskom jeziku tur naziva onaj dio hlača, dugih gaća ili čak dimija koji spaja nogavice, zapravo njihov porub između nogu, koji ih spaja u jednu cjelinu. Isto tako riječ tur se može posmatrati i kao skraćenica od pojmova poturiti ili podturiti tojest podmetnuti nešto kako bi se zadržao neki teret ili masa da ne padne ili da se ne obruši.


Pretpovijesni crtež Tura iz pećine Lascaux

Tur (taksinomski i latinski: Bos primigenius) izumrla je vrsta iz roda divljeg goveda, koje je živjelo u Europi, Aziji i Sjevernoj Africi, predak je današnjeg domaćeg goveda. Posljednji europski primjerak živio je do 1627.godine.
Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi; tako da njegove crteže i opise nailazimo od prapovijesnih špilja do spisa „Komentari o Galskom ratu (Commentarii de bello, Gallico) Julija Cezara. Njegov lik postao je simbol mnogih europskih država i gradova: Alba-lulia, Kaunasa, Rumunjske, Moldove, Turka, pokrajine Mecklenburg i švicarskog kantona Uri, koji je dobio naziv po njemu.
Tur je bio nešto većih dimenzija nego današnje domaće govedo koje poznajemo. Bio je visok 160-180 cm (mužjaci), i oko 150 cm ženke, dug oko 2,8 m bez repa, koji je imao 0,8 m.
Turevi su imali istaknute spolne razlike, osim osnovnih bioloških razlika u građi spolnih organa, razlikovali su se po boji i po veličini, ženske su bile kraće i niže (nešto nižeg hrbata) od mužjaka.
Mužjaci su bili crnosmeđi, a ženske crvenosmeđe, i jedni i drugi imali su svjetle, skoro bijele, rogove sa crnim vrhovima.
Turevi su bili rasprostranjeni u skoro cijeloj Europi. Njihova staništa bile su uglavnom stepe, tajge, vlažne močvarne šume i rječne doline. Ova goveda su živjela u krdima, osim ponekog starijeg bika, koji su živjeli sami, da bi se u vrijeme parenja pridružili krdima. U krdu, koje je brojalo nekoliko desetina jedinka, postojao je dominantni mužjak, pa je za vrijeme parenja dolazilo do borbi oko ženke. parenje se odvijalo krajem ljeta, a telad su na svijet dolazila krajem proljeća. Tur se najviše hranio travom, ali i voćem, lišćem i mekšim grančicama. Za razliku od većine današnjih vrsta goveda koji su u pravili dnevne životinje, Tur je bio aktivan u sumrak i noću.
Prema istraživanju Paleontološkog muzeja sveučilišta u Oslu, prvi primjerci primjerci pojavili su se na prostoru današnje Indije prije oko dva miliona godina p.n.e., odakle su migrirala na Srednji istok i druge dijelove Azije. Do Europe su stigli oko 250 000 godine. (Wikipedija)



Ilirski kult Tura

U religiji naših ilirskih predaka Tur je bio jedan od glavnih segmenata drevnog kulta plodnosti čiji se uticaj očuvao sve do današnjih dana među bosanskim narodom. Aleksandar Stipčevič, Alojz Benac autori knjige „Kultni simboli kod Ilira: građa i prilozi sistematizacije“ (1981) navode sljedeće:

„U zemljoradničkim kulturama mlađeg željeznog doba, u kojima je uloga žene, posebno u obradi zemlje, od najvećeg značaja za život zajednice, kult bika kao princip plodnosti predstavlja dominantnu komponentu cjelokupnog vjerovanja tadašnjeg čovjeka. Bik, odnosno govedo, postaje sa razvitkom plužne zemljoradnje životinja najuže povezana sa plodnošću zemlje, a uloga žene u oranju i u zemljoradnji općenito dovela je do ugrađivanja simbola bika kao principa plodnosti u osnove religioznog kozmosa matrijarhalnog društva. Ikonografski svedeno na same rogove, govedo je brzo postalo simbolom Mjeseca zbog sličnosti tih rogova sa mladim Mjesecom. A Mjesec, kao što smo već ranije spomenuli, najuže je povezan sa plodnošću cijele prirode. Dakle, uloga žene u poljoprivrednim radovima, pomoć goveda u tim radovima, sličnost goveđih rogova sa mladim Mjesecom, podudarnost Mjesečevih mijena sa trajanjem menstrualnog ciklusa u žene  sve je to dalo govedu izvanredno važnu ulogu u simboličnom sustavu zemljoradničkih kultura od mlađeg željeznog doba dalje.
Slabljenjem matrijarhata i njegovo zamjenjivanje patrijarhatom u metalnom dobu nije dovelo do išćeznuća bika kao principa plodnosti. U grčkoj i rimskoj religiji bik igra veliku ulogu kao žrtvena životinja u vezi s kultom plodnosti.“

Tur u narodnom kalendaru

Proučavajući opis životnih aktivnosti Tura, posebno onaj o plodnosti, odmah sam uočio povezanost sa narodnim (agronomskim) kalendarom Bosne i Hercegovine, koji se dijeli na samo dva godišnja doba – ljeto i zimu- i u kojem postoji jedan izuzetno zanimljiv segment, koji mi je kao proučavaocu etnologije BiH, bio nejasan od samog početka. Naime, nije nimalo slučajno da bosanski narodni kalendar počinje krajem ljeta odnosno sredinom jeseni, kada je započinjalo parenje Tura, i završava u proljeće, u vrijeme rađanja novih pripadnika ove vrste. A da je upravo riječ o tome sasvim uvjerljivo demonstrira vjerovanje u tri pojave pod nazivima Stablići, Kablići i Štapići, od koji svaki traje po tri dana, što čini zajedno broj devet, inače lunarni broj, i sami po sebi predstavljaju stap, duguljasta drvena posuda u kojoj se „udaralo“ mlijeko i pravilo maslo, štap ili mećajica odnosno predmet sa kojim se mlijeko „udaralo“ te kabao – drvena posuda za čuvanje mlijeka. Sva tri naziva usko su povezana sa govedima i označavala su jednu jako bitnu stvar, naime, kada krava donese na svijet mladunče ona postaje ponovo mliječna, u njenom vimenu buja mlijeko kojim se hrani tele ali i pripadnici familije kojoj ona pripada. Zbog toga sasvim je jasno da ovo vjerovanje potječe iz daleke prošlosti i direktno je vezano uz ilirski kult plodnosti i Tura.

U nastavku Stipčević navodi još jedan zanimljiv dio koji je direktno vezan za Tura: „U Donjoj Dolini, kod Sanskog Mosta, otkrivena je, prilikom iskopavanja tomošnjih naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako misli Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija.“
Kao neosporni simbol i nosioc plodnosti bik je kod naših predaka Ilira imao i centralnu ulogu u proslavljanju svečanosti žetve, kada se početkom mjeseca augusta klao u čast boginje Velike Majke. U tom ceremonijalnom segmentu prinošenja ritualne žrtve dominantan je keltsko-perzijski uticaj kroz slavljenje paganističkog kruga godine povezanog s drevnim mitom o solarnom bogu plodnosti Mitri, kojeg su Rimljani preuzeli od Perzijanaca.
Goti, koji su se u jednom dijelu povijesti pomiješali sa Ilirima i tako obogatili ne samo genetski već i kulturno-religijski habit antičkih Bošnjaka, u Turu su vidjeli mnogo više nego običnu životinju, on je zbog svoje neprocjenjive važnosti u obradi zemlje, a samim time i kultu plodnosti, poistovjećen sa njom, kao njen vladar i čuvar.


Ilustracija Tura u knjizi Sigismunda von Herbersteina iz 1556. s latinskim tekstom Urus sum, polonis Tur, germanis Aurox: ignari Bisontis nomen dederant.


Identifikacijom sa plodnim tlom, koje donosi hranu i održava zajednicu, kao i zbog svoje fizičke snage i izdržljivosti te upadljivog izgleda rogova, Tur je u bosanskoj mitologiji podignut na panteon božanskog stvorenja. On postaje divovski bik koji drži cijelu zemaljsku kuglu na svojim leđima. I na taj način vlada nad ljudskom sudbinom, ali i svega drugog živog svijeta. Time on dobija i epitet Tur zemljodržac. No, da sve nije ostalo samo na mitološkoj predstavi i ikonografiji pokazuju i pojedini etnološki zapisi koji bilježe drevnu praksu upućivanja molitvi ovom božanskom stvorenju, koja se nije prekinula niti nakon dolaska kršćanstva i islama na područje Bosne i Hercegovine.

U knjizi „Sinkretistički elementi u islamu BiH“ M.Hadžijahić navodi jedan zanimljiv dio u kojem se opisuje ta religijska praksa: „Tada sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne (muslimanska molitva u podne) i pokloni se: Ognju i Ognjevu Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniju, njegovu ocu i materi..“ Vjerovatno se pod nazivima Oganj i Ognjev Pir krije bog Sunce (oganj je naziv za vatru) i njegov sin, iz mitološke predodžbe kako se Sunce „rađa“ i „umire“, no za ovaj tekst je najzanimljiviji pojam Tur, koji kako vidimo, nije nestao iz religijske svijesti bosanskog naroda sve do polovine dvadesetog vijeka, a nakon toga se o njemu pričalo isključivo kao o mitološkom stvorenju koje na sebi drži Zemlju. U knjizi autor navodi još jedan savršen primjer o očuvanoj ilirskoj religiji u Bosni. Naime, U selu Turovo ispod Jahorine održavala se i proslavljala svake godine proslava Vida odnosno ilirskog boga Vidasusa, koji je dolaskom kršćanstva u Bosnu preobraćen u  sveca, i od tada se štuje kao sveti Vid. Tur i Vidasus, ovim toponimom i donekle skraćenim nazivom, zapravo na najbolji mogući način prezentiraju koliko je ilirska religija čvrsto ukomponirana u bosanskom narodu.


Ilirski grb ima znak polumjeseca kao simbola rogova Tura