KELTI NA TLU BOSNE I HERCEGOVINE

Kelti su indo-evropski narod s porijeklom iz centralne Evrope, čija se geografska rasprostranjenost veže sa drevno...m halštatskom i kasnije latenskom kulturološkom sloju (koji se svojevremenom prosticao od Atlantika do Crnoga mora). U 4. vijeku prije nove ere keltska odnosno galska plemena prodiru, na putu prema njihovom pohodu na Grčku (gdje su se sukobili sa vojskom Aleksandra Velikoga), u Panoniju i Meziju, uzrokovajući tu i kretanja domorodačkih ilirskih plemena. Među najznačajnijim keltskim plemenima u Panoniji, bili su Skordiski, s epicentrom u Singidunu, tj. današnjem Beogradu - naseljavajući prostor između Save, Dunava i Morave, uključujući tu i sjevernoistočni dio Bosne i Hercegovine, naročito geografski prostor istočno od planine Majevice. Kako tvrdi B. Jovanović, Semberija je bila skordišćanska, s obzirom na tamošnje naseobinske i grobne lokalitete (Dvorovi i Donja Mahala) pokraj Bijeljine te Rapanović Polje između Dvorova i Triješnice – kasnolatenska naselja s plitkim kulturnim slojevima; u području između Dvorova i Triješnice nalaze se razoreni grobovi s tipičnim keltskim oružjem.[1]

Na osnovu činjenice da su Skordiski živjeli na dosta širokom prostoru (sjeverna Srbija, Hrvatska i istočna Bosna), te da je njihovo prisustvno iz više izvora potvrđeno na području Skelana (svega 40 kilometara vazdušne linije od Glasinca), možemo sa velikom sigurnošću reči da je ovo pleme živjelo i na Glasincu, i da je zadavalo dosta muka Rimljanima, koji su bili primorani da izgrade vojno utvrđenje na južnim obroncima Glasinca, čija svrha je bila obezbjeđenje puta Castrum Hedum Deasitatorum koji je vodio preko tog područja.[2]
Kao što već spomenuto, keltski pohod kroz prostor današnje Bosne uzrokovao je veliku demografsku promijenu na pojedinim prostorima, potisnući u prvu ruku ilirske Autarijate sa prostora Glasinca[3], prema istoku i Ardijeje iz sjeverne Hercegovine prema primorju. Međutim, Kelti nisu nikad brojčano prevladali nad domorodačkim, uglavnom ilirskim plemenima, koji su sve do dolazka Rimljana ostali najznačajniji etnički faktor na ovim prostorima. Međutim domorodci su od susjednih Kelta u Panoniji primili neke kulturološke osobine, naročito Japodi, na sjeverozapadu - naseljavajući prostor između Une, Kupe i Velebita. Na to nam ukazuju brojni arheološki nalazci u japodskim nekropolama Ribić i Jezerine kod Bihaća i u Trnovu kod Velike Kladuše[4], kao i neka keltska lična imena na nadgrobnim spomenicima iz rimskog perioda[5]. Međutim, Katičić tvrdi da ta keltska imena ne tvore dokaz o za preživjeli keltski element u etnički promiješanim Japodima, kako su ih opisali antički pisci, već su posljedica vanjskih dodira i imigracija romaniziranih Kelta tijekom dva prva stoljeća po. Kr.[6]
Ti keltski kultorološki uticaji na pojedina ilirska plemena, mogu se i primjetiti i van japodskog područja, kao što su nekropole kod Teslića, Mahrevićima kod Čajniča[7], Krajčinovićima kod Priboja[8] i u Kamenjači kraj Breze[9], i mnogim drugim.
Za Japode, veli austrijski historičar i arheolog Karl Patsch da su "izmješano pleme", gdje se oslanja na vijest Dionizija iz Halikarnasa i grčkog geografa Strabona, koji kaže: "Iapodes, permixta iam Illyriis et Gallis gens . . . ab Augusto Caesare debellati sunt (IV6, 10)", oslanjajući se tu na ilirsko-keltsku simbijozu japodskog plemena. Postoji i bilješka Dionizija Halikarnaškoga što je donosi Stjepan Bizantinac u svojim Ethnike: "Iápodes ethnos keltikón pròs te 'Illyría" - u prevodu: "Japodi keltski narod u Iliriji”.

Značaj utisak keltskog etničkog elementa na domorodačke Ilire, susreću se u dolini rijeke Neretve[10]. O keltskim etničkim elementima na obali Neretve nam, svjedoči izvor druge knjige Teopompovih ”Filipika”, koja je zabilježena kod Ateneja. To je zgoda iz godine 359./358. pr. Kr. o sukobu Kelta i ilirskog plemena Ardijejaca. Da su Iliri i Kelti bili u dolini Neretve zaista izmiješani i da su se tamo dugo održavali, dokazuju nam arheološki nalazci kod Vrdolja[11] i u Čelebićima kraj Konjica, gdje je pronađena siva latensko-keltska keramika, kao i imena na nadgrobnim spomenicima iz Ostrošca, Homolja, Glavatićeva i Lisičica[12], takođe u konjičkoj opštini, koji spadaju u doba oko 200. godine p.n.e. Također nam i pojedina toponimija i hidronimija ukazuje na svojevremeno prisustvo Kelta na ovim područjima i neosporno su potvrđeni preko konjičkih naziva Grušća[13] i Turisova Voda[14], kao i samo hidronimsko porijeklo naziva rijeke Neretve[15].

[1] B. Jovanović.
[2] Ibrahim Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka, knj. 1: Od Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije, "Kelti na Glasincu"
[3] Arijan (Illyr. 4) o propasti Autarijata piše: "Oni su propali zbog toga što su oskrivnili Apolonov hram, jer su zajedno s Molistomom i s Keltima, koji se zovu Kimbri napali na Delfe. Pretrpevši u tom pohodu velike gubitke, oni se vrate kući, ali usljed ogromnog broja žaba i miševa, moraju ostaviti svoju zemlju, i pobjegnu čak Getima."
[4] Branka Raunig, Krčana naselje mlađeg željeznog doba u selu Trnovi u sjevernozapadnoj Bosni (1996), Muzej Pounja, Bihać
[5] Geza Alföldy, Dalmatien – Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien, Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademiai kiado 1965, str. 54.
[6] J. J. Wilkes - Celtic cultural identities in the Illyrian provinces (2nd century BC - 3rd century AD)
[7] Ćiro Truhelka, Gromila latenske dobe u Mahrevićima kotar Čajniča, Glasnik zemaljskog muzeja, XXI, Sarajevo 1909
[8] Radmila Zotović, Social and Cultural Aspects of the Burial Krajčinovići –Slana Voda (South-West of Serbia, Middle of II c. BC. In: Acta Terrae Septemcastrensis, VI, 1, 2007. Pp. 199-205
[9] Veljko Paškvalin, "Kamenjača, Breza kod Sarajeva - mlađeželjeznodobna i rimska nekropola, Akademija nauka i umjetnosti BiH
[10] Amra Sačić, Kulturno-historijski razvoj ilirskog naroda Naresa (civitas Narensium), Godišnjak/Jahrbuch 2012,41:97-112
[11] Salmedin Mesihović, Iliriki, ΙΛΛΥΡΙΚΗ, Sarajevo, 2013.
[12] Karl Patsch, 1902, str. 313.
[13] Selo u gornjoj Neretvi. Naziv sela istoga je keltskog porijekla kao i Gruž u Dubrovniku. O tome u: P. Skok, Slavenstvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JAZU, Zagreb 1950, str. 62, 110., 243, 268.
[14] Ibrahim Pašić, Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka - evropski korijeni Bošnjaka, str 111. Bošnjačka pismohrana, br. 34-35, Zagreb (2012)
[15] Ranka Kuić, youtube-video: O keltskoj poeziji i youtube-video: HE i brane, Zijo Salihamidžić, "Nera Etwa" - božanska rijeka.