Majka priječi dvoboj
Sva snuždena, malaksala došla je Zulejha hanuma u svoju sobu. Uzela abdest, prostrla serdžadu i počela klanjati jaciju. Dovršivši klanjanje ostade dugo sjedeći na koljenima. Molila Boga, da joj u nevolji pomogne i da cijeli taj spor i sukob prođe bez krvi. Klela je Mustajbega Lakišića, koga su protivnici prozvali Mujom Mostarlijom, ukidajući mu i naslov:
„Ah, neka te Mostarlija Mujo,
Božija te sablja posijekla,
Naskoro ti majka zakukala
Tebe žaleć na bijeloj kuli . . !"
Još je dugo i dugo sjedila Zulejha hanuma na serdžadi, dove učila i premišljala, šta da učini. Uvrtila joj se u pamet ona rečenica Ali-begova: „Dok je moga dorata, njegove brzine i vještine ja se ne bojim svoga protivnika“ Dakle da nema dorata, ne bi Ali-beg ni išao na mejdan. U nj se on pouzdaje koliko i u svoju desnu ruku, možda i još više.
-Kako bi bilo – govorila je u sebi u po glasa – da ja potajno našeg dorata spremim u Mostar Mustaj-begu? Time bi spriječila mejdan, sačuvala sina od pogibije; šta više: sačuvala bi obojicu, a doratu neće biti ništa. Pomislila je i na to: šta će reći svijet, osobito begovi pa je i na to našla zgodan i opravdan odgovor: — Svak će reći da sam kao majka morala tako učiniti! A šta će reći i šta će činiti Alil-beg? To je pitanje bilo još teže. No i za to je našla odgovor: On, kad čuje da je dorat otišao, on će se ljutiti, on će, vikati, grditi... Ali šta god bude radio, to je manje i bolje no da gine od oštre sablje ili od vruća olova! Prevrćući ove misli nekoliko puta,ona stvori konačnu odluku da preda dorata Mustaj-begu. A da bi tu odluku još bolje učvrstila, ona se podiže sa serdžade, iz svog sanduka izvadi mali zavežljaj, opet sjede na serdžadu, odriješi onaj zavežljaj i po serdžadi se rasu ... grah! Htjela je da vidi, hoće li joj grah tu namisao „odobriti“. Ona je često ogledala u grah, pa je prilično vjerovala u njegovo pretskazivanje. Zulejha hanuma pokupi zrna u desnu ruku, malo je stisne, onda prinese ruku ustima, prouči tada tri „rabbi-jesira", onda tri put hukne u grah, pa ga spusti preda se na serdžadu. Iza toga desnom i lijevom rukom taj grah razdijeli na tri hrpice. Od svake hrpice, redom, odvajaše po četiri zrna odjednoč, a ostatak onda pomakne naprijed. Tako je ona u prvoj diobi dobila tri puta po tri zrna. Poslije ove dolazi na isti način druga, pa treća dioba (konačna) sa ostatkom zrna, koji dolaze u četvrti red. Ona je dobila ovakve figure:
3 3 3
2 2 4
1 3 4
4X4
Iz tih figura ona je dobila sljedeće rješenje: u prvom redu hrpa prva znači veselje, u drugom redu hrpa druga put (stope), u trećem redu glas (haber), u četvrtom na brzu ruku. Nadalje, jer su u četvrtom redu pala 4x4 zrna, to je tako dobro pretskazivalo, da više nije potrebno ogledati u grah. Ovakav slučaj zove se: hazreti Fatimin fal. Inače, da nije ovakav slučaj nastao, trebala je Zulejha hanuma još dvaput učiti u grah i razdjeljivati ga kao gore.
Prema gornjem, Zulejha hanuma je protumačila iz graha: da će se njezina namjera svršiti sa veseljem, ako se brzo pošalje dorat na put i da će ona u tom dobiti dobar glas; a jer je ogledanje završeno najboljim završetkom (4x4), ona više ne htjede ogledati još dva puta, jer nije to „pohvaljeno“.
