Duša i smrt u bosanskoj tradiciji

DUŠA I SMRT U BOSANSKOJ TRADICIJI

Smrt, koja predstavlja kraj života, vjerovatno je glavni „krivac“ zbog čega se kod ljudske civilizacije pojavila potreba za vjerovanjem u nadnaravno. Neobjašnjiv strah od tog čudnog stanja, i općenito panika od nestanka, kod ljudi na cijeloj zemaljskoj kugli stvarala je od najranijeg vremena frustraciju i vječno pitanje - zašto se rađamo i umiremo? Iako ni danas ne znamo odgovor na to pitanje, ipak smo se kao civilizacija potrudili ispuniti svijet oko sebe mnogim stvarima kako bi u svoje kaotično okruženje unijeli neki red i time svemu dali određeni smisao.
Zbog toga čovjek izmišlja religiju, njegova neobuzdana mašta stvara veliki broj nadnaravnih bića koja ga okružuju, i unatoč mnogim ljudskim karakteristikama, ipak u sebi imaju određenu uzvišenost koja ih dijeli i razlikuje od svijeta ljudi. Kroz vijekove religija doživljava svoj stalni trend, nadograđuje se, prilagođava ljudskom napretku i napokon u starom Iranu dobija svoje današnje lice kroz dualizam perzijanca Manesa te proroka Zaratustre, na čijim se načelima rađa monoteizam – pravac koji nas pokušava uvjeriti u apsurd odnosno kako je moguće da u univerzumu postoje dva načela – dobro i zlo, ali da je samo jedno načelo glavno a drugo manje bitno?!
Zbog takve pogrešne religijske ideje u Bosni i Hercegovini oko desetog vijeka, a vjerovatno i mnogo prije, munjevito se širi revolucionarni religijski pravac koji ozbiljno narušava tvrdu kršćansku doktrinu, on propagira da svijetom, ali i univerzumom, vladaju dva ravnopravna božanstva između koji egzistira čovjek i njegova primarna duhovna misija da očisti svoju dušu od grijeha i, nakon smrti, vrati je na nebo. Takva tvrdnja je prilično racionalna, ukoliko uzmemo u obzir definiciju da je prema principima kvantne fizike sva materija ustvari zbijena energija te da smo upravo zbog toga svi mi energetska bića ili bića svjetlosti, na što nas upućuje tradicijsko vjerovanje u duh i dušu, koje posjeduje svaki čovjek.
No, da bi umrli moramo se roditi, osjetiti život bar na trenutak, kako bi naš duh i naša duša mogli postići svoju ravnotežu, jer bez toga poravnavanja sa dva univerzalna načela, ili sa dva božanstva naših predaka Bogumila, ne možemo se upustiti u avanturu zvanu smrt. Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.

Duh

Duh i duša kao dva apstraktna pojma zapravo su temeljna okosnica cijele duhovne niti koja se provlači kroz ljudski rod od njegovog postanka. U bosanskim mitološkim vjerovanjima izuzetno je dominantna ideja sličnog, skoro identičnog, prikazivanja nekoliko nadnaravnih aspekata samog čovjeka. Naime, kada analiziramo neke segmente tradicionalnih predstava o ljudskom duhu i duši, koji se često dovoljno ne razliku u narodnim predajama pa izazivaju konfuziju, jasno se uočava pomalo divlja narav onoga što prema mitološkoj predodžbi čini samu esenciju svakog čovjeka.
Dok se u klasičnoj europskoj mitologiji duh, ali i duša, predstavljaju prozračnim bijelim siluetama, koje u ljudskom obliku lebde zrakom ili se naglo pojavljuju i nestaju, u bosanskoj predstavi duh najviše podsjeća na energetsku lopticu čiji oblik ima zapanjujuću sličnost sa mišom. Pojedine mitološke predaje izgled duše opisuju kao “plod jabuke” odnosno takav opis nas zapravo i asocira na svjetlosnu lopticu koja izlazi iz rupe (usta) i kreće se brzim koracima po površini, ispuštajući zvukove slične ciktanju miša. Ovakvom usporedbom stiče se dojam kako je ta energija nemirna i nervozna, odnosno neobuzdana, što dokazuje i svojim izlascima iz ljudskog tijela.



Miš nije nimalo slučajno izabran za životinju totema jer se koristi i pri opisima drugih nadnaravnih zbivanja, usko povezanih sa samim čovjekom. Neki od primjera su sljedeći:
Miš je u narodnoj priči o Nojinoj Arki izuzetno negativan lik koji je htio grizući rupu u podu pustiti vodu unutra i tako uništiti sav živi svijet. U toj bi namjeri sigurno i uspio da ga na vrijeme nije spriječila zmija. Zapravo, miš je inkarnacija zla, demon koji teži uništenju čovječanstva.
Snijet, koja se u mitologiji BiH smatra plodom zmajskog općenja sa ženom, opisuje se kao malo dlakavo stvorenje, najsličnije krtici ili mišu, koje čim iziđe iz žene bježi i cikti, penjući se čak i po zidovima sobe u strahu da ga ne dotakne ljudska ruka, ili još gore, da ga prisutne žene ne ubiju metlom.
U egzorcističkim seansama bosanskih derviša i hodža, u ritualu poznatom pod nazivom “skupljanje daire”, finalni znak uspješne izvedbe, obično izlječenja nekog psihički oboljelog čovjeka, jeste obješeni ili mrtvi miš na obližnjoj ćupriji. Time se od strane džina ljudima signalizira da je džin-napadač kažnjen najgorom mogućom kaznom.

Sveprisutna bogumilska tradicija

Ljudski duh je vrlo nemiran. Kada čovjek spava duh iziđe iz njega i onda šeta. Čovjek sanja kuda duh prolazi, a kada se on vrati u tijelo, od tog energetskog naboja čovjek se naglo probudi. Duh se u bosanskoj mitologiji opisuje kao eterična pojava koja skiči. Kao i za dušu i za ljudski duh most predstavlja vrlo snažnu barijeru i onemogućava mu daljnje kretanje, naime, čim u svojim noćnim putovanjima duh naiđe na most on ne može da ga pređe, pa se uznemiri i cikti, vrišti. Kada bi neko uhvatio tog miša od ljudi, onaj spavač čiji je to duh odmah bi umro.

Most u mitološkoj predstavi bosanskog naroda predstavlja energetski vrlo jako mjesto, koje osim što spaja dvije obale na materijalnom nivou, na onom duhovnom ima značenje spiritualnog portala kroz koji duša prolazi ili stradava na svom putu.

Prema vjerovanju iz sjeverozapadnog dijela BiH naročito je nemiran dječiji duh, baš poput samog djeteta nemiran je i vječito raspoložen za pokret i igru. Svjesne toga i danas stare žene upozoravaju mlade majke kada premještaju usnulo dijete sa jednog mjesta na drugo ili ga bude da to učine krajnje pažljivo, zovući ga po imenu te povuku malo za vrh nosa. Ako se dijete teže budi onda skupe usne i povuku zrak u sebe imitirajući zvuk miša (ccccc) kako bi tim zvukom privukle pažnju odlutalom duhu i natjerale ga na povratak u tijelo. U protivnom, ako bi se dijete probudilo a duh se nije vratio riskiralo bi da oboli fizički i psihički.

I za odraslu osobu se tvrdi da se ne smije naglo probuditi, jer njen duh je negdje daleko, putuje po cijelom svijetu. Navodno bi takav čovjek mogao fizički napasti, početi udarati, onog ko ga budi u to nezgodno vrijeme. U tom slučaju potrebno je dotičnu osobu odvesti na ono mjesto gdje je spavala, da opet tu legne, i ostane tako sve dok se sama ne probudi. Ako se tako ne napravi, vjeruje se, da bi ta osoba mogla imati psihičkih problema sve do kraja svog života.

Kako se u bosanskom narodu pripovijeda, prema bogumilskom načelu, ljudski duh pripada bogu zla a duša bogu dobra. Zbog toga se misli da vještice i čarobnjaci, da bi se uopće mogli baviti magijom i vladati nevidljivim silama, moraju svoju dušu predati Iblisu ili nekom drugom rangiranom džinu. To urade ritualnim putem, najčešće odnošenjem svete knjige Kur'an u toalet i vršeći nuždu nad njom. Zbog toga je duša svjesno razmjenjena za određenu moć zarobljena i više ne pripada onom čovjeku u kojem je već vladaru tame.

Nakon takvog dešavanja, i narušene ravnoteže dobra i zla, ljudski duh u tijelu vještice ili čarobnjaka postaje izrazito moćan ali i zloban te u stanju činiti razna nedjela. Dok vještica spava, iz nje iziđe duh, a tijelo joj dobije plavu boju i postane hladno, baš kao da je umrla, što je posljedica zarobljene duše. Usta joj se jako otvore a usne dobiju crnu boju.

Smatra se da je i duh običnog čovjeka sposoban u svojim noćnim lutanjima po svijetu činiti neke loše stvari, poput da napadne nekoga koga putem susretne ali i ovaj duh, kao i vještičiji, izbjegava prelazak preko bilo kojeg mosta na koji naiđe na svom putu.

Slično vjerovanje postoji i u iransko-arapskom okultizmu gdje se tvrdi da svaki čovjek posjeduje svog astralnog dvojnika. Haamzad ili Qarin je naziv džina koji prati stalno prati čovjeka i pokušava na razne načine negativno utjecati na njegovu svijest i ponašanje. Qarin je jedini džin koji se ne može uništiti egzorcizmom ili na neki drugi način.

Duša povezana sa halalom


Duša je nositelj ljudske sudbine. U BiH se vjeruje da Allah u prvi 40 dana od začeća u majčinoj utrobi odredi kakva će mu biti sudbina i život tog djeteta odnosno budućeg čovjeka. Zbog toga se i smatra da tek onda kada duša uđe u embrion on se može razviti u fetus i početi sa svojim formiranjem.



Kada je neki čovjek teško bolestan dolaze mu rođaci i komšije da se sa njim oproste – halale, kako bi mu se olakšale samrtne muke. Oprost je vrlo važan segment islamske tradicije, kojim se pokazuje milosrđe ali i osigurava lakši izlazak duši iz tijela. Naime, onaj bolesnik kojem neko kome je on u životu naudio neće to da oprosti, vjeruje se, umire uz velike muke i bolove. Njegovi roditelji, ukoliko su živi, treba da se nad njim oproste i time utješe bolesnika u njegovim zadnjim trenucima.

Koliko je halal nophodan za spokoj duše najbolje opisuje i narodna pjesma. Zaova umirući prokune nevjestu Alibegovicu. Dođe vrijeme da i nevjesta umre, ali se ne može sa dušom rastaviti, zato zamoli da je nose u turbe zaovi:

Kad su bili na domak turbeta,
iz turbeta sitan avaz dođe:
prokletinju ne nosite amo,
dok je dosta ne ubije jada!

Nosili je u goru, gora je nije primala, nosili je u vodu, voda je iz sebe izmetala. Pa opet je donesu zaovi. Čim joj zaova halali, odmah se sa dušom rastavi. Koliko Bošnjaci do halala drže, svjedoči široko rasporstranjen adet da onaj kome neko učini nepravdu kaže: „umrijet ću, halalit ti neću!“

Bosanski narod vjeruje da je oslobođen svih grijehova onaj ko umre uoči petka ili na Bajram, jer tada, vjeruje se, umiru samo plemenite osobe. Predznaka smrti je mnogo. U Velikoj Kladuši se vjeruje da kada star čovjek počne biti prljav, više ne pazi na osobnu higijenu, ili mu neko omiljeno jelo ili piće postane mrsko, vjeruje se, da mu se približila smrt. Isto tako, narod veliko povjerenje pridaje i tumačenju snova jer kroz njih se može predvidjeti skora smrt neke osobe. U snu vaditi zub i pri tom osjetiti bol, znak je smrti u kući, a ukoliko se bol ne osjeti onda će se smrt desiti u široj rodbini. Ne smatra se povoljnim u snu orati ili kopati i, općenito, prevrtati zemlju, ili u snu vidjeti da je zemlja puknula, raspukla se na nekom mjestu, pošto sve to najavljuje smrt u familiji. Isto značenje ima u snu utonuo temelj kuće ili pali rogovi (grede) sa krova. Takvi se snovi nerado govore i otkrivaju zbog straha da se ne ostvare. Najčešće se kao kontra mjera govori:” San je laža a Bog je istina” ili, pak, “Hej, vala, neka je, hvala Allahu!”

Azrail

Prema tradicionalnom vjerovanju duša i tijelo u toku ljudskog života čine cjelinu. Ako duša zauvijek napusti tijelo – nastaje smrt. Tijelo će se sa vremenom raspasti i nestati, a za dušu se vjeruje da je vječna i besmrtna. Duša ne može nestati, ali tokom vremena mjenja svoje stanište i odlazi u neki nepoznati svijet koji se naziva Ahiret ili drugi svijet.
Duša ne napušta sama tijelo već uvijek intervencijom meleka Azraila koji se u bosanskoj mitologiji zamišlja kao mršav muškarac, sa dugačkim rukama i krilima. Umjesto noktiju ima kandže, kao ptica, kojima čupa ili vadi dušu.
Opće je vjerovanje da duša postepeno izlazi iz tijela, jer je omotana oko svakog zgloba 99 puta, na nos i usta. Samo kod obješenog čovjeka duša ne može da iziđe na ovaj način, već kroz rektum pa se zbog toga uprlja ili onečisti te tako mejitu oteža odlazak na drugi svijet.

Duša napušta tijelo od nogu prema glavi. To vjerovanje ima i racionalno tumačenje jer umirućem najprije pomodre tabani i šake. Na svom putu iz tijela dušu može da uznemiri i zbuni ako je u kući galama i plač pa zato je oduvijek glavno pravilo da oko umirućeg vlada tišina i mir. U protivnom umirući će dugo i bolno umirati. Vjeruje se da isto tako griješni ljudi teško umiru i pred smrt se mnogo muče. Kako bi se ti posljednji trenuci olakšali čovjek se sa kreveta spusti na pod ili na zemlju, na prostrti ćilim, a pri tom neka zdrava osoba treba da ga izuje, da ne bi umro u čarapama, jer bi, u tom slučaju, izgubio vjeru. Ženi se obavezno skine prstenje sa ruku kako bi se olakšao duši izlazak.
Azrail kada iščupa dušu iz insana nosi je na sedmi kat nebeski i predaje je Allahu, gdje ona ostaje do kijametskog dana. Po drugom vjerovanju, melek Azrail vadi dušu iz tijela i time je njegova uloga završena. Odvojena od tijela, duša ostaje tu, u blizini, izvjesno vrijeme. Ona može da prati dešavanja sa njenim tijelom, ali bez ikakvih emocija pošto je izlaskom iz tijela postala oslobođena bilo kakvog osjećaja, u kući, na putu do mezarja a i u samom mezaru.

Jesi li musliman?

Kada bi umrli djevojka ili mladić iznad glave bi im se stavljao struk sedefila (ruta graveolens). Prema običaju pored mrtvaca se uvijek stavlja neka biljka upečatljivog mirisa kako bi otjerala džine od njega. Najviše se za tu priliku koristio sedefil, čijim se buketima često kitio mezar djevojke ili momka. Sedefil je, prema tome, biljka posvećena kultu mrtvih u bosanskoj tradiciji.

Čim bi čovjek izdahnuo pravila se „mrtvačka halva“ i dijelila po komšiluku. Potreba da se odlazak njegove duše u zagrobni svijet isprati sa dobrim djelima , kako bi mu se olakšao taj put, naglašena je u prije i nakon dženaze. Upravo zato se pored glave mejita stavljala posuda sa brašnom, ili pšenicom, i u njemu zabodeno nekoliko lojnih svijeća. Sutradan su se svijeće i brašno darivale sirotinji.

Po narodnom shvatanju, mejita treba što prije zakopati u zemlju. Ovisno od slučaja dženaza se obavi istog dana, a ako se smrt desila predvečer ili noću – onda sutradan. Ukoliko je čovjek umro iznenada u svom krevetu, pa ga nisu prije toga stigli spustiti na pod, da tu izdahne, onda to čine nakon što je preminuo. Glava mu se poveže maramom i pritisnu očni kapci, da bi u licu izgledao lijepo. Mrtvac se položi tako da mu je stav tijela ravan a kako bi truplo zadržalo taj položaj nekada je bio običaj da mu se svežu palčevi na nogama, dok na stomak stave neki teži predmet, poput noža, ili busena zemlje, u strahu da se ne bi tijelo mrtvaca nadulo, pošto se to tumačilo da bi se mogao „prikazati“, odnosno – postati lampir. Zbog istog razloga se zatvarala kućna mačka dok ne prođe dženaza, zbog bojazni da ne pređe preko mejita.

Mejita prekriju bijelim čaršafom i pozicioniraju ga tako da mu je desni obraz okrenut u pravcu svetog grada Mekka. Neko od ukućana, ravnim štapom, uzima mjeru mejitu, koja se naziva „unčija“ ili „ulčija“, kako bi se znala dužina za ćefine, mrtvačko platno, i kopanje mezara. Kada se mrtvac ponese iz kuće napolje, onda se jako pazi da slučajno ne bi neki njegov dio zapeo za vrata ili zid, jer ukoliko se to desi, vjeruje se, njegov duh će se vratiti u kuću i uznemiravati ukućane.
Bosanski narod je vjerovao da se i duša može vratiti kući sve dok 40 dana nakon dženaze. Stoga se iz tog razloga palilo svjetlo ili svijeće u onoj sobi gdje je mejit ležao cio taj period, kod bogatiji, a siromašnije familije bi taj ritual prakticirale samo sedam ili tri noći.
Mjesto gdje se mejit okupao prolazilo se sa vatrom, da se ne bi okupljali džini i šejtani, a soba gdje je on ležao prskala bi se vodom ili se opere „da se duša ne bi vratila“. Ako se soba pomela nakon iznošenja mrtvaca tad bi se ta metla bacala daleko od kuće

Nakon što se tijelo mrtvaca opere i svi prisutni, žene i muškarci, halale se, oproste, od mrtvaca truplo se nosi na mezarje gdje se uz molitvu obavi ukop. Vjeruje se kada hodža napusti mezarje, pošto je izgovorio sve pripadajuće sure i dove, duša ostaje u zajednici mrtvih. Zanimljivo je vjerovanje da tom prilikom, kada hodža upita mejita: “Jesi li musliman?” – mejit, u mezaru, cijelo tijelo podigne na mali prst desne ruke i spremno odgovori: “Ja sam musliman!” To čini da bi ga mrtvi primili k sebi. Očigledno je da duša, po vjerovanju, može da oživi tijelo kako bi ono bilo u stanju na taj način se podići.

Most za duše

Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.

Put sa ovog zemaljskog svijeta vodi do dženeta preko mosta zvanog sirat ćuprija, koja je, prema vjerovanju, “tanja od dlake, oštrija od mača, duga hiljadu kilometara”. Ispod ćuprije je strahovita provalija – džehenem. Tamo gori tako velika i moćna džehenemska vatra da se za nju u bosanskom narodu tvrdi da je toliko vrela i jaka da se nikako ne može usporediti sa našom zemaljskom “jer naša je isprana sa 99 voda”. Navodno, kada bi iz “pakosti” iskočila samo jedna varnica džehenemske vatre cio dunjajluk bi izgorio. Ta vatra zagrijava kotao u kome je neka crna smjesa “kao katran”, koja ključa, a kada u nju griješnici padnu prevrću se kao zrna graha u ključalom loncu.
Duša mejita sporo i dugo prelazi preko mosta (hiljadu kilometara). Taj put čovjek je mogao i da ubrza te svojoj duši olakša ukoliko bi, za života, za kurban zaklao najboljeg, zdravog ovna. Duša ovna – kurbana, vjerovalo se, prenijeće ga preko ćuprije “kao na konju”.



Ovisno od regiona Bosne i Hercegovine, i Sandžaka, narod ima svoja vjerovanja o kretanju duše. Jedan dio vjerovanja govori kako duša mejita nakon sedam dana napušta zemlju, mezarluke, kuću i preko sirat ćuprije natovarena sevapima i haramima nastoji da dođe do blaženog i vječnog života. Vjeruje se da čovjek, prilikom prelaska sirat ćuprije, sevape nosi u desnoj ruci ili na desnom ramenu, a harame na lijevom ramenu ili u lijevoj ruci, koju skriva iza leđa, pa zbog toga ide malo bočno kako bi sudija (Allah) grijehove teže uočio. Isto tako, vjeruje se, da tom prilikom glava mora biti uzdignuta, oči uperene u nebo. Tako da duša ne može ni da vidi kuda staje kad prelazi ćupriju.
Od mnoštvo drugih vjerovanja posebno je interesantno da ako je mejit za života imao seksualne odnose sa tuđom ženom, njena menstrualna krv kapat će mu u usta i on će pasti u džehenem. Istu kaznu doživjet će i onaj ko je pokudio neku djevojku, prekinuo svadbu ili nekoga ubio.

Ljubav – put ka dženetu

Kod Bošnjaka, posebno u sjeverozapadnom dijelu BiH, običaj je da skoro svaka familija ima svoje mezare, koji su često smješteni uz neposrednu blizinu kuće. Postoje dokumentirani zapisi da je bio običaj zakopavanja mrtvih u šumu, bašču ili pod grmljem. Na starim mezarima često se moglo vidjeti, posebno oko Sarajeva, iznad mezara posađeno drvo, tako da je često samo mezarje ličilo na šumu. Ova praksa bila je poznata u cijeloj zemlji. Razlog tomu je bila želja da se mrtvom osiguraju sevapi, naime, ako bi se posadila trešnja njene plodove bi jele ptice takozvana ptičija sadaka, što je trebalo olakšati duši mrtvoga. No, iza toga se vjerovatno krije mnogo dublja tradicija, ona ilirska, posvećena kultu božanstava prirode i plodnosti, Tane i Vidasusa, te bi postupak sađenja drveta pored mrtvaca imalo ulogu dara za drevne bogove, baš kao što je, na primjer, bila praksa ostavljanje dara na izvoru bogu Bindu u svrhu traženja izlječenja.

Za ljude koji šire mržnju i svađu u narodu se kaže da su "džehenemski potpalj", njima se loži i potpaljuje vatra na kojoj gore duše slične njima. Upravo na temelju takvog vjerovanja nastalo je i razmišljanje da među najveće grijehe kojima čovjek sebe može svjesno osuditi na džehenemske vatru jeste ako rastavi dvoje koji se vole, naročito muža i ženu. Taj grijeh se u narodu karakterizira toliko velikim da ga ne može poništiti niti da taj čovjek o svom trošku i svojim rukama sagradi devet džamija. Opet mu, vjeruje se, Allah neće oprostiti grijehe.

Dirljiva narodna pjesma pripovijeda:

Šetala se hazreti Fatime,
po dženetu i po džehenemu,
dženetu je vrata otvorila,
milu majku nije ugledala,
džehenemu vrata otvorila,
majka joj na dnu džehenema.
-“Šta ćeš tuder, moja mila majko?”
-“Ne pitaj me šćeri moja mila,
veliki sam grijeh učinila,
kalemu sam kalem odlomila,
pa sam bistru vodu zamutila;
zavadila momka i djevojku,
za sve bi mi Allah oprostio,
samo neće momka i djevojke…”

Koliko se ljubav među Bošnjacima tradicionalno smatra najplemenitijom i Allahu najdražom pojavom, uz koju pojedinac može steći veliki sevap i sebi otvoriti vrata dženeta, tvrdi vjerovanje koje kaže da ona osoba koja upozna dvoje, pa se oni zaljube i ožene, zaslužio je toliki sevap kod Boga da je oslobođen obaveze da cio život klanja i ide u džamiju.

Džehenem

Dok prelazi preko sirat ćuprije duši se određuje prema njenim nagrada ili kazna. Od velike težine grijeha nesretnik će brzo pasti sa ćuprije u ključali katran. Duše koje su dobre i plemenite, te imaju samim time mnogo sevapa, lako će preći sirat ćupriju i stići u dženet. Međutim, ovo vjerovanje nije jedino kod bosanskog naroda već susrećemo i pomalo drugačije. Kako narod tvrdi duša mejita miruje u mezaru ili na sedmom katu nebesa, sve do kijametskog dana. Tog dana će se sve izravnati, nestat će brda i doline i sve će biti razoreno i uništeno. O tome Časni Kur'an kazuje u suri Ez-Zilzal (Zemljotres):

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: „Šta joj je?!“ – tog Dana će ona vijesti svoje kazivati jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.

Mrtvim predacima se tradicionalno uče molitve pred dušu ponedjeljkom i petkom. Ono što se proučilo i halalilo, subotom se predavalo (uručivalo) na onom svijetu mrtvima. Po narodnom kazivanju proučeno se kotrlja niz veliko brdo u dolinu, kao plast sijena koji nosi vjetar, gdje duše mrtvih sa nestrpljenjem gledaju i čekaju hoće li dobiti tu duhovnu hediju od svojih najdraži. Po ovom opisu stječe se slika kako narod zamišlja zagrobni svijet, bar onaj koji je rezervisan za griješne duše, što se donekle podudara sa predstavom džehenema koji se nalazi u dubokoj provaliji. U narodnoj predodžbi duše su zarobljene unutar omeđenog prostora, sa visokim planinama i brdima, iz kojeg ne mogu pobjeći. U tom prostoru oni se i tretiraju kao zarobljenici što, između ostalog, potvrđuje i vjerovanje o isporuci molitve.

Zbog toga treba konstatirati kako u bosanskim predajama zagrobni život, naročito džehenemski, ne počinje i ne završava padom u vatru već se kroz džehenem odvijaju razne scene mučenja i zlostavljanja griješnih duša. Narod tvrdi da, na primjer, žena koja je izvršila abortus ili na neki drugi način ubila svoje dijete bit će osuđena da luđački trči za malom pticom neuspješno je želeći uhvatiti. Ptica kao personifikacija duše zastupljena je u bosanskoj mitologiji kroz misterioznu noćnu pticu Meknjaču ili pticu Plačo.

Sve ono zlo što je neki čovjek učinio u toku svog života doći će do izražaja u zagrobnom svijetu, gdje se zlodjela naglašavaju do tog stepena da postaju apsolutna, kako bi se duša direktno i na vrlo surov način suočila sa svojim grijesima.



Muke griješnih duša, prema tvrdnji bosanskog naroda, prestaju samo pet puta u toku dana, i to dok hodža uči Ezan. Zbog toga su seljaci u prošlosti znali prekidati radove u polju, kada bi začuli Ezan, jer tad i živi trebaju odmoriti, suosjećajući sa mukama onih koji ih služe u džehenemu a istovremeno da im to kratko vrijeme budu trenuci razmišljanja i opomene kako ne smiju griješiti i biti loši ljudi.

Bogumilski nauk o seobi duše

Osim toga tradicijska vjerovanja naših predaka imaju dosta snažan pečat na vijekovna duhovna razmišljanja pa ih nikako ne treba zanemarivati ukoliko se želi dobiti cjelokupni dojam. Najviše iz tog razloga što su ona još uvijek aktualna u narodnim promišljanjima.

Ostaci starih ilirsko-bogumilskih vjerovanja još uvijek su prisutni u tradiciji bosanskog naroda pa srećemo narodne predodžbe koja su u potpunoj opoziciji sa onim što propovijeda islamska tradicija. Prema kazivanju starije populacije duša ljudi koji su tokom života činili teške grijehove, zlostavljali i ubijali nedužne, neće nakon smrti završiti u džehenemu već će biti ponovo rođeni u tijelu neke životinje, najčešće domaće, poput konja, krave, svinje...kako bi u novom tijelu služili ljudima i ispravili svoja zla. Najgorom kaznom, vjeruju se, biti je rođen u tijelu svinje, pošto se ona smatra, zbog svoje prljavštinje i sklonosti jedenja mladih, demonskom životinjom. Zbog toga se ljudska duša teško ili nikad ne oslobodi tog prokletog obličja.

Ovo vjerovanje našeg naroda izrodilo je i neke humane navike ponašanja prema životinjama, posebno prema psima, što dokazuju i neki pisani podaci. U prošlosti Sarajlije su bile sklone hraniti pse lutalice zbog bojaznosti da u nekom od njih nije stacionirana čovječija duša. Velikim sevapom se i danas smatra nahraniti kuju koja se oštenila, o čemu je pisao i Antun Hangi u svom djelu o životu Bošnjaka. Da je vjerovanje u postojanje ljudske duše u životinjama, posebno domaćim, najbolje svjedoči tradicionalna izjava upozorenja koja se često može čuti: "hajvan ne zna halaliti!" Time se sugeriralo da se sa životinjama čovjek ophodi lijepo i sa brigom "jer nikad ne znaš u kojoj od njih može biti ljudska duša!"

Bijela boja - simbol žalosti

Dok se žaluje za mrtvim članom familije žene su izbjegavale nositi odjeću crvene boje već se isključilo u periodu tugovanja nosila bijela odjeća. Crna se nikako nije oblačila jer se to smatralo grijehom. Žene bi, isto tako, poskidale nakit sa sebe i ne bi ga nosile narednih 40 dana, a neke od njih nisu to radile niti godinu ili dvije. Za vrijeme žalosti niko od članova familije ne organizuje svadbu niti ide ako je pozvan, ne pjeva, ne veseli se. 

Za Kurban bajram kolje se ovan pred dušu umrlog.  Ako je rahmetlija oporukom odredio da mu se kurban zakolje tada se zaklani ovan mora sav podijeliti sirotinji, dok u drugim slučajevima samo krv ide pred njegovu dušu, a meso mogu pojesti ukućani. U Sarajevu je bio običaj da se lijeva strana kurbana podijeli sirotinji a desna strana ostaje familiji. U Jajcu uoči Bajrama dijelila se halva i somuni „za dušu umrloga“. U Bihaću su uoči oba Bajrama nosili halvu i pite pred džamiju pa ih tu dijelili djeci „za dušu umrloga“.  
Za oprost grijeha mrtvacu bio je običaj da se dijeli „čagate“ (kefaret) odnosno u papiru zamotana suma novca sa kojom jedna osoba može sebi obezbjediti ručak. Čageta se dijelila i prvih sedam dana nakon dženaze, i to po sedam čageta za sedam najsiromašnijih kuća u mahali ili četrdeseti dan.

Karl Steiner, liječnik iz Ljubinja, u svom radu Bosanska narodna medicina, zapaža da Bošnjaci smrt ne smatraju nečim nikako groznim već da svakog petka, a često i u druge dane, rado se skupljaju na mezarjima na razgovor i odmaranje, što autor smatra dokazom velikog poštovanja prema predacima. Ono što je zanimljivo jeste da autor naglašava da pri tim sastancima nema nikakvog tužnog raspoloženja kod okupljenih ljudi već da se kod sviju osjeća opuštenost i raspoloženje a posebno kod mladih. Bošnjaci čak imaju i vrlo poseban običaj da na nišanima naprave mala udubljenja kako bi se skupljala kišnica za ptice ali i ostavljala hrana za njih.
Povezivanje  ptica sa mrtvima odnosno mezarjima nije nimalo slučajno jer osim što je ptica u bosanskoj mitologiji personifikacija duše, njena simbolika je znatno dublja i vodi nas sve do ilirskog religioznih vjerovanja u kojima se spominju ptice koju su vukle kočiju boga Sunca po nebu, istog onog koji se svaki dan „rađa“ na istoku i „umire“ na zapadu. Očito je da su naši preci ptice smatrali dušama , svetim životinjama, što ima svoje uporište i u bogumilskom  učenju kako je smrtni grijeh ubijati životinje a posebno ptice i uništavati njihova jaja.



Poštovanje prema mrtvima je od davnina  sastavni dio bosanske  duhovne tradicije. Prolazeći pored mezarja još i danas stariji ljudi imaju naviku zastati pa proučiti Fatihu za mrtve; prvo za božijeg poslanika Muhameda, onda umrlog te na kraju za sve mrtve.

autor teksta: Raif Esmerović