Tetoviranje u bosanskoj tradiciji

Tetoviranje je stari arapski običaj koji ima svoju ulogu u uljepšavanju tijela ali i služi kao takozvana plemenska oznaka. Naime, pripadnici istog plemena imaju zajednički tattoo motiv koji ih samim time obilježava i daje poseban status. Smatra se kako su još drevni Egipćani prakticirali prije 4000 godina tetoviranje u svrhu zaštite od urokljivih očiju.


Tetoviranje u bosanskoj tradiciji


Počeci tetoviranja mogu se locirati još u prapovijesti kada je tadašnji čovjek nanosio razne boje i blato na sebe da bi se dovoljno dobro kamuflirao za lov ili uplašio neprijatelja u nekom sukobu. Nastanak te egzistencijalne prakse najbolje je uočljiv na prapovijesnim crtežima po zidovima pećina gdje je primitivni Homo sapiens crtajući razne prikaze divljih životinja nad njima želio zadobiti snagu i brzinu, jer ono što su njegove oči mogle vidjeti a ruke dodirnuti nije više bilo strano i neuhvatljivo za tog lovca. Isti princip koristio je i kod same zaštite pred napadima zvijeri. Svakako ne treba ignorirati niti urođenu ljudsku želju za identifikacijom sa cjelokupnom prirodom ili bar nekim njenim elementom, kako bi i na takav način zadobio snagu i vještinu onoga čemu se divio ili plašio.

Slučajno ili ne, upravo ta primitivna ikonografija kroz naredne periode i razdoblja oblikovala je umjetnost i religiju te dala snažan zamah talismanskoj magiji, posebno kod arapskog naroda. Naime, u sadržajima mnogih hamajlija vide se crteži određenih divljih životinja poput zmije, škorpije, lava, oko kojih su stavljene riječi molitve, a sve u cilju da se nosilac zaštiti od njihovih napada. Magični simboli nisu se isključivo  ispisivali (iscrtavali) na papir ili životinjsku kožu, već su se isto tako nanosili na odjeću, posebno košulje, i samo ljudsko tijelo. Naravno, osim prikaza opasnih životinja u sadržajima hamajlija i tilsuma uočavaju se brojni grafički prikazi kvadrata, kruga, heksagrama, pentagrama, očiju, ruke, raznih bića ali i slikovita, magijska slova. Sve te motive danas, i puno više od toga, vidimo na brojnim tetovažama ljudi oko nas.




tetovaža križa ili ptice kod Berberskih žena u Maroku



Iliri i tetoviranje

Karl Steiner u svom antropološkom radu "Bosanska narodna medicina" opisuje tradiciju tetoviranja kod bosanskih katolika:

" Cijelo to društvo veselo je raspoloženo, pjeva se i smije na sve strane a nekoliko baka prihvatilo se posla, da uz šaljive razgovore i dosjetke djevojkama i mladićima tamo u prikrajku "nabocaju križeve", da ih tetoviraju, kao što su po vijestima grčkih i rimskih pisaca stari paganski Iliri, Skiti i Tračani u davna vremena svojoj mlađariji na kožu šarali grbove, plemićka znamenja i druge ornamente i slike. U smjesu čađe i pljuvačke, u tuš, razvodnjeni barut ili drveni ugljen (murećef), karmin, indigo, cinober, ili u pastu od luči i smole, stavlja se šiljak okrupne igle pa se njome po dotičnoj osobi odabrani ornament našara na podlaktici, gornjoj strani ruke, na grudima, na čelu ili nadlaktici. Kada se boja počinje sušiti, nabocaće je baka vještakinja u kožu. To umakanje igle u onu smjesu i ubadanje u kožu čini se nebrojeno puta, a onda se izbocana mjesta obavijaju kroz tri dana travama ili lanenim platnom.



Obično će ta izranjena mjesta ubrzo zacijeliti, a da ne ostanu brazgotine; no događa se kad i kad, da se rane zagnjoje (Sklerose) i da nastupi luetičko ili septičko otrovanje krvi (Lymphengioitis) sa čvorovima u pazuhu. Daleko opasniji su oni slučajevi, kad se pljuvačkom iz ustiju žene, koja obavlja tetoviranje, prenosi sifilistički virus u kožu osoba, koje se daju tetovirati. Na ovakovo izvangenitalno prenašanje sifilisa dosad se prilično slabo svraćala pažnja, jer tim načinom zaražena osoba ne mari mnogo za sićušne prvotne znakove, koji se javljaju oteklinom žlijezde, a i sekundarne pojave često se previđaju. Međutim prelazi ovaj otrov sve to dalje te se događa, da se i čitava familija inficira i tako se može protumačiti, što se je ova bolest mogla prilično raširiti u ovim našim krajevima. Obično se za tetoviranje upotrebljava krst (križić) u jednostavnom ili ukrašenom obliku. Na gornjoj strani ruke nabocaće se krst u kolu (krugu), jeličin križić, starinsko arijsko kolo i polukrug (ograda), na podlaktici narukvica."

Jedno vrijeme je kod pojedinih antropologa postojala teorija o tetoviranju katoličkih žena u BiH za vrijeme Osmanlijske okupacije, posebno nanošenjem znaka križa na ruke, kako bi se, navodno, zaštitile od prisilne udaje za nekog turskog vojnika, no, ona nema svoju validnost. Razloga je nekoliko a prvi i najvažniji je da turskim vojnicima svakako nisu tetovaže kod žena, sa bilo kakvim motivom, predstavljale problem niti zapreku u nakani da je otme ili oženi. Osmanlijama križ i nije posebno smetao jer da je tako prisilno bi preobratili sve kršćane po Balkanu na islam. Njihovi dometi su bili više geopolitičke prirode i želje za što dubljim prodiranjem u zemlje zapadne Europe. Također, danas se pouzdano zna da tetoviranje nije bila nepoznata praksa kod Arapa, Turaka i Armenaca, štoviše, među turskim narodom se tvrdi kako je i sama hazreti Fatime, ćerka božijeg poslanika Muhameda, imala tetovažu na tijelu.

Uostalom, upotreba znaka križa koji je, kako svi znamo, paganski simbol, prisutna je u mnogim starim kulturama mnogo prije pojave samog kršćanstva, te korištenje njegovog motiva u ukrašavanju tijela nastavak je antičke tradicije, posebno zato što su ga na tijelo tetovirale isključivo žene želeći si na taj način osigurati plodnost, od davnina najpoželjniji i vitalni atribut svake žene na ovdašnjem podneblju.

Križ i svastika predstavljali su za mnoge stare narode jedno od obilježja solarnog božanstva ali i plodnosti, pa tako i za naše pretke Ilire, što se savršeno dobro vidi na prikazima mnogih stećaka. Postoji vjerovanje kako su križ, krug i svastika magijsko-religijski prikazi jedne ili više zmija, inače drevnih fertilnih simbola(1). Osim toga, zmija je u ilirskoj religiji oličenje Praoca i zaštitnika svake familije, što dodatno pojačava njenu svetu ulogu. Ostatke te tradicije opisuje vrlo kratko Augustin Kristić u svome etnološkom radu "Urežnjaci iz narodnog liječenja Bosne i Hercegovine" gdje informira kako je zmija kao motiv tetoviranja bila zastupljena prvenstveno među ženama. Autor piše:" Ne baš mnogo, ali sam na rukama žena (vrlo malo kod muškaraca!) po Bosni našao "izbocanu" - tetoviranu zmiju. Na upit: zašto su zmije izbocale? - nigda nisam dobio jednake ili slične odgovore. Najčešće je rečeno, da je eto tako izbocana. Ova tri odgovora valjda su značenja tih zmija: Nosi sreću - Brani od uroka - Neće je zmija ugristi". Osim motiva svakako su zanimljivi i dati odgovori koji su u potpunoj opoziciji sa klasičnim viđenjem simbolizma zmije u kršćanstvu, gdje se ona smatra predstavnikom zla. Time je sasvim jasno kako je riječ o mnogo starijoj tradiciji, onoj ilirskoj, jer i zmija i tetoviranje pripadaju tradicionalnoj kulturi življenja naših predaka.



Kinanje - nastavak tradicije

Iliri su tetoviranjem isticali svoju plemensku pripadnost, poštovanje prema božanstvima, ratničku snagu a ne treba zanemariti niti želju za ukrašavanjem tijela. Zasigurno je znak zmije na tijelu ilirskih žena trebao donijeti blagoslov plodnosti od Praoca i podariti zdravo potomstvo. Fasciniranost Rimljana sa samim izgledom Ilira te njihov strah pred navodno urokljivim pogledom kojeg su, po pisanju Plinija, oni posjedovali sugerira na zaključak o nanošenju crne boje, neke vrste surme, kod Ilira kako bi se one naglasile i time samo lice učinilo impresivnijim. Moguće je zamisliti izgled hrabrog ilirskog ratnika čije je istetovirano tijelo, gusta kosa i prodoran pogled kod Rimljana izazivao napade panike i u njihovoj svijesti rađalo nerealne predodžbe. Ako još tome dodamo crveni konopac zavezan oko ruke i mnoštvo drugih amuleta, kojima su Iliri bili jako skloni, moguće je konstatirati kako su naši preci imali osim legendarne borbenosti i fascinantan, magični izgled.

Siguran sam kako je praksa tetoviranja do Osmanlijske okupacije BiH bila prisutna i kod bošnjačkih žena, a vjerovatno i neki vijek nakon toga, kada bockanje tijela zamjenjuje manje agresivna metoda zvana kinanje. K'na, popularnije kina, ili Hena, kojom žene ne samo da su bojile kosu nego i nokte, zapešča ruku, članke prstiju i pojedine dijelove lica, odnosno sve ono što je moglo biti vidljivo i uočljivo za promatrača. Još iz djetinjstva sjećam se starih nena koje su dolazile u našu kuću, ili živjele u susjedstvu, da su neke od njih imale upravo na tim navedenim dijelovima tijela nanešenu boju kane. Treba naglasiti kako se tetoviranje smatralo zaštitom od zla i bolesti, identično onom što postoji u islamskoj tradiciji u vezi kane. U korelaciji sa time nameće se sam od sebe logičan zaključak kako je takozvano kinanje kod bošnjačkih žena supstitut nekadašnjem tetoviranju.



ukrašavanje kanom mladenke u islamskoj tradiciji

Tetoviranje znaka tačke na bolnim mjestima na tijelu ili pritiskanje prsta natopljenog u kanu pa utiskanjem u bolno područje, a sve u cilju zaustavljanja bolesti, stara je praksa liječenja duž Mediterana. Osim svoje profilaktičke i iscjeliteljske funkcije tetovaža je imala i psihološki uticaj. To je uočljivo u praksi armenskih žena koje su imale običaj tetovirati si zapešča ruku da bi navodno imale više snage za mužnju krava i ovaca.


Alžirska žena sa tradicionalnom tetovažom na licu


Na kraju bi se moglo zaključiti kako se praksa naših predaka nikada nije potpuno izgubila u bosanskom narodu, jer i prije pojave današnjeg tattoo-trenda, sa početka ovog vijeka, bilo standardno pravilo kod služenja vojnog roka u nekadašnjoj JNA, da su si mladići tetovirali neke klasične simbole tog vremena poput ruže, petokrake, imena voljene osobe, brojeva, sidra, ukrštenih mačeva, Sunca, Mjeseca, zvijezda, sirene i slično. I što je još interesantnije, posebno među bošnjačkim narodom, nije bilo protivljenja od starijih takvoj praksi, posebno ako uzmemo u obzir konzervativnost našeg društva u cjelini.

(1)Iliri su svoje solarno božanstvo predstavljali grafički krugom unutar kojeg se nalazi tačka. Kod Turaka i Armenaca prilikom tetoviranja znak "sunčeve djece" prikazan je krugom unutar kojeg se nalazi tačka a okolo kružnice su poredane tačkice. Krug je posebno kod armenskih žena popularan jer predstavlja znak Sunca i Mjeseca te kao takav simbol plodnosti. Tetoviranje malog kruga na dojci predstavljao je statusni simbol kod ovog naroda kojeg su nosile samo lijepe žene.