Magijska vjerovanja iz Cazinske krajine

Krajiške djevojke u prošlosti veliku pažnju su posvećivale želji da imaju što više momaka za ašikovanje pošto se prema tome vrednovala i njena ljepota te mogućnost za što bolju udaju. U želji da postanu što atraktivnije nisu se libile potražiti pomoć ni u magijskim ritualima od kojih su najpopularniji bili oni vezani za izgovaranje basmi, rimovani magijskih stihova. Prije polaska na vašar, sijelo ili neku drugu prigodu djevojka bi oblačeći dugu bijelu košulju govorila:

„Ja obuče bijelu košulju nase
da privučem sve momke predase
a sve cure da bacim izase
veledalin amin“.

Kada bi naišao momak koji joj se dopada ona bi puhnula u njegovom pravcu tajno i da niko ne vidi.

Uoči Bajrama mladi i dan-danas znaju potražiti pogledom najsjajniju zvijezdu na nebu i devet puta gledajući u nju, ne trepčući, izgovoriti:

„Reci zvijezdo ko me voli, reci zvijezdo je li taj (ta) koga volim“.

Iza toga bi proučili suru Ihlas i lijegali u postelju. Tokom noći, u snu, dobili bi odgovor na svoje pitanje.

Da natjera momka da joj dođe u ašik pod pendžer nekada su djevojke izvodile svakojake rituale od zasjecanja kućnog praga sjekirom, zaprećivanja graha, hvatanja za strehu ili bajanja zvijezdama.
Jedan od najpoznatijih rituala djevojačke magije svakako je prevrtanje kućne metle naopako. Pred spavanje djevojka bi tri puta okrenula metlu svaki put govoreći:

„Ja prevrnuh metlu a ne prevrnuh metlu već n. um i pamet za sobom da noćas crkne za mnom, sa božijom moći, mojim sepom veledalin amin“.

Svaki put bi puhnula u metlu i na kraju je ostavila okrenutom naopako, na dršci, da tako prenoći iza kućnih vrata.

Osim ovakvih, bezopasnih bajanja u narodu su oduvijek postojale vračare (sihirbaze) koje su mogle po riječima naroda „potkovati žabu na ledu“ te koje znaju „gdje se nebo kukama zapinje za zemlju“. Njihova specijalnost je oduvijek bila ljubavna magija a rekviziti kojima su se služile bile su širokog arsenala od krila sljepog miša, živih žaba, šećera, soli, vode uzete sa mrtvaca dok se ovaj kupao, zemlje sa mezarja i slično. Njihova orijentiranost nije bila samo usmjerena ka negativnim stvarima već su one ponekad znale doskočiti bračnim problemima, smiriti agresivnog muža i tako spasiti i održati nečiju porodicu na okupu.

Jedan od recepata koje su rado davale ženama čiji su muževi bili skloni maltretiranju jeste i onaj da ona dok on spava preko njega prebaci šaku zemlje uzete sa groba. Osim za smirivanje strasti postoji cijeli niz recepata iz ljubavne kuhinje sa kojima se treba „svezati“ i opčiniti srce voljene osobe, tako na primjer, djevojka bi sljedeći vračarin savjet kanula na kocku šećera tri kapi krvi iz malog prsta lijeve ruke i bacila je voljenom u kahvu sa riječima:

„Kako god ne mogao biti bez ove krvi tako ne mogao biti ni bez mene amin veledalin“.

Narodna meteorologija



Ako u proljeće voćke cvjetaju bolje na ili pri vrhu krošnje znači da će te godine sve bolje uroditi na brdima i visinama dok ako na dolje, pri dnu krošnje, onda doline i nizine.

Da bi se domaćinstvo zaštitilo od udara groma treba vile uvijek nakon rada ostavljati okrenutim naopako.

Cvrkutanje ptica najavljuje promjenu vremena kao i kad se vrata teško otvaraju.

Zimi kada se pojavi kreja (sojka) padat će uskoro snijeg a pojavi li se sova zavladat će studen.

Vrijeme kakvo zatekne Ramazan biće čitave godine. Bude li Ramazan sušan, bez kiše, slabo će te godine uroditi pšenica.

Počne li kiša padati uoči ili na utorak ili petak biće je cijeli sedam dana.

Ako se desi mjesečeva mijena u lošem kišnom vremenu onda nastupit će lijep, sunčan period i obratno.

Sanjati mrtvaca najavljuje promjenu vremena, u najvećem broju kišu.

Sanjati ljeti bijele piliće predskazuje da će uskoro padati tuča (grad) dok zimi predviđa snijeg.

U Velikoj Kladuši vrijeme se prognozira i po letu čaplje (rode) uz Kladušnicu: ako leti uz vodu, prema Cazinu, onda padat će uskoro kiša no leti li niz vodu nastupit će sunčani period.

Kada se povodanj (poplava) brzo povuče natrag u korito rijeke narod smatra da je to znak nove velike kiše.

Osim što se vjeruje da pijetlovi svojim kukurijekom tjeraju šejtane od kuće oni mogu predvidjeti i promjene vremena. Naime, natpjevavaju li se pijetlovi u toku dana predviđaju smrt u okolini ili u blažem slučaju promjenu vremena. Pijetao koji zimi stoji na jednoj nozi nagovještava promjenu vremena na gore i studen. Ako se pijetlovi biju kiša će a ako mladi pijetao propjeva rano zima je na pragu.

Kad zasuši narod vjeruje da vjetar mora tri dana puhati tojest zamotavati oblake da bi pala kiša.

Znak duge i lijepe jeseni su rascvjetale jagode krajem ljeta.

Kletva

Još i danas se može čuti od starijih žitelja Velike Kladuše i Cazina o starom kletvenom običaju kada bi uvrijeđeni, poniženi ili nevino optuženi čovjek sjedeći na pastekiji, nakon klanjanja, kleo nekog udarajući kamen od kamen. Tad bi izgovarao neke od ovih teških kletvi: "Dabogda ti sve otišlo hintu jementu!", "Dabogda ne mog’o umrijeti dok ne pootvaro sva vrata i prozore!", "Dabogda ti se kuća sravnila sa listom na zemlji!", "Živ bio a dabogda sreće nikad ne im’o!","Dabogda ne mog’o umrijeti dok ti ja ne halalim!" itd.Ova zadnja kletva ima svoje uporište u islamskoj tradiciji pošto kada čovjek umre, u satu njegove dženaze, hodža traži halal (oprost) od sviju prisutni za umrlog “jer bez halala nema ni mira na onom svijetu!”. Jedna od najpoznatijih kletvi je ona roditeljska koju mati ili otac znaju uputiti djetetu usprkos velikoj ljubavi koju osjećaju prema njemu. Navodno, očeva kletva je devet puta jača od majčine zbog toga što "otac kad kune, to čini sa srca a majka ne". Ipak većina roditelja se brzo pokaje pa govori bogobojazno „Ne daj, Bože, da se učeli, od melaika amin!“. Teška je djevojačka kletva, prevarene ili ostavljene cure. Mučenje životinja isto se smatra velikim grijehom jer "hajvan ne zna halaliti!".

Osim siročeta i prosjaka uklesti može i osoba koja je gorjela u nekom požaru ili "za dlaku" izbjegla smrt bilo u nekoj operaciji ili nesreći, bolesnik koji se crvao u ranama, osoba koju je ugrizla zmija. Protekli rat donio je mnogo proklestva, uklela je majčina suza, uklelo je mučenje nevinog naroda, uklela je suza silovane djevojčice i djeteta kojem su ubili roditelje. Rušenje svetih objekata u kojima je "palo" mnogo molitvi i dova bez svake sumnje donijet će rušiteljima kaznu, bol i grijeh u potomstvu.

U krajiškom narodu pripovijeda se kako su nekoć otac i njegov sin ukrali komšiji bika sa namjerom da ga zakolju i prodaju meso u drugo selo. Prije klanja oca uhvati neki strah pa reče sinu da uzme sa stoga sijena i poreda ga u devet manjih gomila. Kad ovaj to učini otac pusti bika pred sijeno da se pogosti. Bik je njušeći svaku gomilu došao do pete i tek tu počeo jesti. Na to otac reče sinu: "Vidis li, sine, što je tuđi hak? Za ovo što bi ja i ti učinili ispaštali bi nedužni iz naše familije čak iz petog koljena!". Tuđe i oteto uvijek je bilo prokleto i za svakog čovjeka put u propast.
-Nije dobro da te kune ko u selu, kaže se u narodu, a kamoli neko od koga si se ogriješio!.

Kod cijelog bošnjackog naroda, bez obzira gdje se on nalazio i obitavao, susreće se velika vjera u nafaku. Za svako dijete koje se rodi narod običava reći "rodila se sa njim i njegova nafaka koju mu niko ne može oteti!". Koliko se moze dokučiti iz narodnih izjava dužina čovjekovog života zavisi od količine (od Allaha) dobijene nafake jer "onog dana kada se potroši nečija nafaka tad i taj insan umre!". Iako su svi rođeni tojest živi ljudi sa nafakom ipak postoje oni sa većom dozom i oni sa manjom količinom sreće. Zato se pokušava na razne načine stimulisati širenje nafake preko onih koji su okarakterisani kao jako sretni. Obično kada se kupuje stoka ili nešto drugo domaćin je "namjeni" onom djetetu za koje smatra da ima najviše nafake "kako bi mu stoka bila sa berićetom". Ili pri useljavanju u novu kuću prvu vatru će uvijek naložiti onaj član familije kroz čiji se život pokazalo da je sretniji od ostalih ukućana a sve sa ciljem da dio te sreće prenese na kuću.

Da bi se nanijela sreća i napredak u kuću domaćin je tražio otisak konjske potkovice ostao negdje u zemlji. Njega bi pažljivo iskopao pazeći da ga ne ošteti a onda bi ga zakopao pod kućni prag.

Nafaka se često vezuje uz kućni prag, ognjište i sofru kao tri najvažnija simbola svakog doma. Od davnina zabranjuje se sjedenje na kućnom pragu "to je grijeh i kuću vuče u zatiranje!" tojest priziva se udar groma i nesreća u kuću. Mlada kada uđe u novi dom poljubi kućni prag preko maramice i onda je zapali u vatri ognjišta "za sreću".
Radi kućnog berićeta u Cazinskoj krajini vjeruje se da „ne valja“ lupati posuđem ili nakon jela, objeda, udariti kašikom od sofru. Ako to neko od prisutnih učini onda mu domaćin ili domaćica kaže da pojede bar još jedan zalogaj pa da onda polako odloži kašiku.

Slično tome po cijeloj krajini se vjeruje da postoje jela koja privlače sreću u kuću poput halve ili trahane. Halvu je posebno lijepo spremati za vrijeme ramazana kada ona svojim mirisom priziva nafaku i mir u familiju. Još i danas se negdje prati adet da ukoliko se u nečijoj kući zateknu tri osobe istog imena da se pripravi halva "radi kućnog berićeta" Trahana posebno važi za nafakali jelo "i nju je dobro da ima svaka porodica u kući", jer osim što je ukusna orijentalna juha ona može čovjeku donijeti sreću. Na mladi petak osoba kojoj se ništa ne da od ruke, baksuzna je, i sreća joj, posebno u novcu, bježi kuha si trahanu dopustajući joj da iskipi. Dok trahana kipi osoba mora tri puta reći: "Kako ova trahana vrila i kipila tako meni nafaka vrila od svuda, i iz zemlje i sa neba i od znanih i od neznanih amin veledalin". Zatim se ostavi na hladno mjesto i svaki dan, tokom cijele sedmice, jede po malo.

Sofra je za svaku krajišku porodicu bila kultno mjesto te kao takva zaslužuje poštovanje pa se stoga nije smijelo smijati ili pak biti neozbiljan za vrijeme objeda. Takve bi domaćin odmah otjerao uz riječi „Bježi od sofre ćafiru jedan, dušmaninu!“. Sofra kao sveti simbol doma moze proreći i nečiju smrt. Kada prilikom pospremanja kašika od ručka na sofri slučajno ostane jedna znak je smrti u rodu.

Za sreću u novcu u novčaniku treba nositi papirnatu monetu koja više nije u opticaju.

Iako je prema znanstvenom tumačenju strah od umiranja kod čovjeka najmanji velika brojnost posmrtnih običaja kod svih naroda svijeta govori upravo suprotno. Strah od smrti i onostranog svijeta prouzročila je mnoštvo vjerovanja kojima su ljudi očito sami sebi htjeli olakšati prelaz iz jednog stanja u drugo.

„Nije svakom suđeno da umre na dušeku“ jedna je od krajiških izreka kojom se želi reći da ni jedan čovjek nezna gdje će ga smrt zadesiti. Smrt je prema kazivanju dunjajlučki lijek jer prekida svaku ljudsku bolest i patnju i zbog toga ne valja puno plakati za preminulim. Zato nije preporucljivo puno plakati za umrlim. Hodže posebno brane plakanje nad mejitom opravdavajući tu zabranu riječima „ako padne i jedna suza na njega, on će se gušiti u vodi na onom svijetu!“. Umre li čovjek otvorenih očiju obično se konstatuje da je ostao/ostala željan svijeta ili djece.

Mrtvac se čuva da preko njega ne pređe kakva životinja, posebno mačka. Na grudi mu se stavi nešto metalno poput noža a nekad se soba kadila ćabarskom travom. Pri iznošenju mejita iz kuće posebno se pazi da se sa njim negdje ne zapne, recimo za vrata, jer bi se moglo desiti da mu duh ostane u kući. Događa se usred šoka od smrti u familiji da se umrli pojavljuje nekoj osobi kojoj je za života bio jako privržen kao muž ženi ili majka djetetu. Mrtvog vidi samo jedna osoba kako ulazi u kuću i slično. Da bi se to onemogućilo na ulazna vrata se stavljaju dvije glogove grane.

Star čovjek a ponekad i bolesnik osjete da im se približava smrt, u narodu se tada kaže "da ih sebi vuče zemlja". Pred smrt dolazi do promjene ponašanja ili neke navike "kad star insan počne biti prljav ili mu omrzne ono što je najviše volio jesti umrijet će ubrzo!".

Predznaci smrti u narodu razaznaju se po dolasku ranog proljeća, velikom broju krtinjaka po livadama i slično. Znak velikih suza u narodu tojest većeg pomora smatrala se rosa koja se zadržala na lišću sve do polovine dana. U Cazinu i Velikoj Kladuši od davnina se vjeruje da stari ljudi i bolesni najviše umiru u periodu kada se sije grah tojest u maju i u augustu kada se on bere i „tuče“.

Kako je Mjesec kroz samu povijest ljudskog roda povezivan sa ljepšim spolom vršeći direktan utjecaj na njega ne čude vjerovanja o njemu među krajiškinjama. Pored sunca i zvijezda ovaj zemljin satelit čest je motiv u mnogim djevojačkim basmama. Starije žene i danas ugledavši po prvi put mladi mjesec rašire ruke i prouče mu“ pet sitnih sura“ a onda upere u njega desni kažiprst i kažu: „Kao što ti rasteš i obnjavljaš se mjeseče, tako podstakni i obnovi moje obličje (čehru)“.

Mjesec se po vjerovanju ovdašnjeg naroda može ureći pa je stoga potrebno svaki put kada se ugleda Mlađak reći „Mašalah, vidi mladog mjeseca!“. Kada je udžba ili uštap (pun mjesec) može se vidjeti po kazivanju krajišnika lik čovjeka koji drži podignutu sjekiru u ruci. Riječ je o sinu koji je podigao sjekiru na mater pa ga je Allah istog trena kaznio i njegov lik prebacio na mjesec. Drugdje po Bosni ljudi pripovijedaju da se to vidi „Mujo kako sjedi na trnovitom panju“.

U narodu ima mnošto običaja i vjerovanja koja se dovode u direktnu vezu sa mjesecom; kada se pojavi Mlađak treba tri puta gledajući u njega proučiti suru Fatiha i pomisliti želju. U isto vrijeme, mnoge krajiškinje običavaju izići napolje i držeći ruke u visini grudi proučiti tri puta "Amentu billahi', koje namjene za zdravlje svoje djece....

Dok se mjesec može ureći, prema tvrdnji starih nena, sunce je urokljivo. Upravo iz tog razloga često su znale opominjati ukućane da se mlijeko ne smije prenositi iz kuće u kuću a da se nečim posuda ne pokrije jer u protivnom „ako ga vidi sunce neće ga biti“. Iako blagotvornog utjecaja na prirodu i vegetaciju sunce se u ovim krajevima ne smatra dobrim sve dok ne prođe Jurjevo pošto je sve do tada otrovno za ljude i ne treba mu se dugo izlagati.

U Bužimu u mjestu Dobro selo ili Čava svake godine na Jurjevo održava se jedan od najvećih krajiških teferiča na dovištu Ibret voda. Zanimljivo je istaći da izvor pusti vodu samo jednom u godini dana, na 6.maj, što je bilo dovoljno da ovo mjesto postane najpoznatije dovište u Cazinskoj krajini. Prema legendi nekada davno tim mjestom početkom mjeseca maja prolazila je karavana na putu za Gvozdensko i zaustavila baš na tom mjestu da se odmori. Među putnicima se nalazila i jedna slijepa djevojka koja je sjedeći na zemlji prva začula huk vode. Već žedna obradovala se tom zvuku i čuvši vodu kako izvire napila se i umila. Istog momenta desilo se čudo, njeno sljepilo je nestalo i ona je progledala. Sva ushićena izvor je nazvala Dobrom vodom a mjesto Dobrim selom. Svake godine, tačno u podne, sa Ibret izvora potekne niz stijenu voda kojom vjernici uzimaju abdest, djevojke i momci se umivaju, bolesni pune flaše njome. Svi vjeruju u njenu čudesnu moć liječenja i pomaganja. Po već ustaljenom ritualu vjernici vodom uzmu abdest i nakon podne namaza, prouče se dove za zdravlje, nafaku, mir i svaki drugi hair.

Ostaci bogumilskih vjerovanja u Cazinskoj krajini nisu potpuno iščezla i mogu se pronaći još u mitovima koji su preživjeli u narodnoj svijesti i predaji pa tako susrećemo legende o didu Adži čiji ime asocira na Dida tojest naziv za bogumilskog svećenika. Očito da je ovdje riječ o nekom starom bogumilskom svećeniku na koga je narod očuvao sjećanje koje se kroz vijekove transformisalo u iskrivljenu verziju o svojevrsnom kućnom duhu.

I u narodnom kalendaru jedan podatak točnije ime Grgo "koji je did" i "muško pa je milostiviji od Babe" upućuje na bogumilske korijene koje ni vrijeme ni nova vjera (islam) nisu mogli u potpunosti izbrisati.

Još jedan mit onaj o biku Garonji koji drži ovaj svijet na leđima može upućivati na isti izvor. Naime, kako to objašnjava narodna predaja kada Garonja mrdne ušima negdje u svijetu dogodi se potres a onog dana kada se on sav strese nastupit će kijamet.



Did Adže

Skoro da nema krajišnika koji jednom u životu ili bar djetinjstvu nije čuo ponešto o didu Adži, mističnom liku kojim su se ponajviše plašila mala djeca. Na stotine djece odraslo je u strahu od dida Adže koji vreba odnekud iz tame, ispod prozora, iz podruma.... Za njega se od davnina tvdilo da posjeduje veliku mudrost ali i čudesne moći od kojih je jedna bila da je u isto vrijeme mogao biti u Velikoj Kladuši i Cazinu. Did Adže u narodnim predajama poznaje mnoge tajne od kojih je jedna i ulaz u donji svijet. No, ni jednu tajnu ne želi nikom reći osim ukoliko se lukavstvom ne natjera na to.
U priči o tri brata navodi se kako je jednom živio stari otac sa tri sina. Pošto nisu imali majke svaki dan je otac ostavljao jednog sina kod kuće da napravi ručak da bi imali što jesti kada se vrate sa oranja. Prvo jutro ostao je kod kuće najstariji sin. Kada su se popodne njegov otac i braća vratili kući kako bi ručali zatekli su praznu sofru. Na očevo pitanje "Gdje je ručak?" sin mu odgovori: "Došao je Adže bijele brade jašući na horozu i odnio jelo". Sutradan otac ostavi drugog sina, ovaj put onog srednjeg, kod kuće sa zadatkom da im skuha ručak a oni odoše da oru. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro ostade najmlađi sin kod kuće. Znajući da će doći did Adže stade razmišljati što da učini i sjeti se. Zgotovivši ručak iziđe van i presavije mlado drvo i rascjepi ga po sredini. Ne prođe puno vremena kad eto li dida Adže na svom pijetlu. Čim ga spazi najmlađi sin ga zamoli da mu pomogne pridržati stablo na što on pristade ništa ne sumnjajući. Odmah što did Adže rukama prihvati stablo najmlađi sin mu uhvati bradu i ugura je u rascjepljeno drvo te zaveza a onda pusti drvo i did Adže se objesi od njega zapomažući od bola.
Osim što je spasio ručak sin je od dida Adže u zamjenu za oslobađanje saznao o ulazu u donji svijet, kroz čatrnju, gdje veliki zmaj drži zatočenom lijepu djevojku. I tu počinje odiseja mladog junaka koji u potrazi za ljubavlju, poput grčkog Orfeja, silazi u sepetu u podzemlje, suočava se sa bratskom zavišću no ipak pokazuje veliko, hrabro srce i svojom plemenitošću izvojeva pobjedu nad strašnom aždahom.

Po narodnim pričama o ovom mističnom stvorenju saznajemo da je osim patuljastog rasta i duge bijele brade, koja i danas važi kao simbol velike mudrosti, ovaj krajiški duh imao nemirnu, veselu narav i sklonost ka proždrljivosti. U jednoj dječijoj pjesmici kaže se: "Evo dida Adže bijele brade, crnih nogu što dobro mogu!".

Za dida Adžu narod kazuje kako "jaše na horozu' što stvara predodžbu da je riječ o minijaturnom čovječuljku ili bolje rečeno patuljku. Tu teoriju upotpunjuje zaplašivanje djece, kako bi bila mirna i poslušna, izjavama "evo dida Adže pod krevetom, čuje se iza ormana, eto ga na tavanu....". Narod smatra da did Adže živi u šumi pošto većina izjava kojim se plaše djeca govori o tome: "Doći će did Adže i odnijet će te u šumu!", itd.

Poslije Drugog svjetskog rata narod je pripovijedao o čudnim ukazanjima koja su oni nazivali Prepasti. Po putu, negdje po livadama ili pored potoka pojavljivali su se, najčešće noću, iznenada nejasni, tamni oblici, siluete i vrtlozi vjetra koji su se uspinjali visoko u nebo ponekad pretvarajući se u prijeteće crne figure čija je pojava užasavala i ledila krv u venama. Ta nadnaravna ukazanja narod je objašnjavao riječima da su u pitanju "duhovi poginulih vojnika" pošto su se i same manifestacije događale na mjestima stradanja. Posebno su se Prepasti ukazivale od osoba koje su u pogibelji izgubile neki ud pa su, po vjerovanju, tražile izgubljenu ruku ili nogu. Prepasti bi netragom nestajala tek onda kada bi kiša saprala svu krv a plug zaorao kosti u njivu. Užas bi prestajao kada bi zemlja u sebe primila i zadnji dio ljudskog tijela.

Za razliku od Prepasti noćni džinovi zvani Prikaze javljali su se obavezno u liku neke životinje donoseći onom ko ih vidi samo zlo i nesreću. U narodu se i danas moze čuti priča o momku koji je vraćajući se u sitne sate sa sijela kući prolazio pored seoskog mezarja. Začuvši neko komešanje iza sebe mladić se okrenuo I u polutami ugledao figuru crnog jarca kako ga posmatra crvenim očima, spreman svaki tren da potrči na njega i napadne ga. Shvativši što će biti čovjek se da u bijeg a jarac pojuri za njim. Već na izmaku snage sav zadihan i klonuo od straha nesretni momak uhvati se za avliju pored puta pomislivši da mu nema spasa. U tom trenu zastade i jarac na maloj udaljenosti od njega pa progovori ljudskim, kreštavim glasom: "Zahvali Bogu što si se uhvatio za tu ogradu od glogovine pa ti ništa ne mogu ali da nisi ne bi živ došao kući!". Izgovorivši to prikaza nestade. Odjednom se začu glas pijetla i prestravljeni insan shvati da je već zora.

U narodu Cazinske krajine još se i danas mogu čuti predaje o zmijama koje su ulazile u ljudska tijela i u njima neko vrijeme čak i živjele. Obično se to događalo negdje vani, na livadi ili pod krošnjom drveta gdje bi čovjek zaspao. U snu dok bi ovaj otvoreni usta spavao zmija se znala uvući u njega. Takva se osoba prepoznavala po tom što bi u jako kratkom vremenu omršavila, požutjela i izgubila snagu zbog toga što bi "zmija u njemu jela sve ono što bi on pojeo!" Kao vampir pila bi mu krv i trovala organizam. Zmija se nije mogla istjerati iz čovjeka nikako drugačije nego onuda gdje je i unišla - kroz usta. Ispekla bi se kokoš i stavila pored zaspalog bolesnika. Kako se dalje tvrdi zmija bi osjetivši miris tople, pečene piletine izišla van.

Iako omražena u drugim dijelovima BiH na zmiju se ovdje gleda blagonaklono i grijeh ju je ubiti. Po krajiškoj predaji zmija je spasila Nojinu Arku a time i sav živi svijet. Nevaljali miš progrizao je brod i napravio rupu kroz koju je pojurila voda. Vidjevši što se događa zmija je brže bolje dogmizala i pojela miša te se odmah sklupčala nad rupom i tako zatvorila ulaz vodi. Od tada, posebno zbog svoje uništavalačke naravi, miš je u narodu među najomraženijim životinjama i "nije ga grijeh ubiti ni sa pastekije, dok se klanja!".

U krajiškoj predaji osim predanja o džinovima, vješticama koje muzu komšijsku kravu preko užeta, prepasti i drugih nadnaravnih pojava u prošlosti se moglo čuti i o zmajevima. Navodno zmajevi su znali spavati sa pojedinim ženama, a da one toga nisu ni bile svjesne, te i ostavljati plod svog ljubavnog žara.

"Još dok sam bio dječak u našem selu živjela je jedna žena koja se zvala Fatime. Iako je bila udana dugo vremena nije imala djece jer očito Allah nije njoj i mužu presudio da osjete čari roditeljstva. To i ne bi bilo čudno da Fatime jedne godine, nakon decenije braka, nije ostala trudna. Selom je odmah počela kružiti priča o tome izazivajući čuđenje ali i žarilo pitanje da li je dijete muževo pošto se nije pouzdano znalo koje od dvoje supružnika nije moglo imati djece. Međutim, kasnije još veću misteriju izazvala je vijest da Fatima to dijete nikad nije ni rodila!?. Iako je imala pravi stomak trudnice i sve popratne pojave koje inače prate svaku trudnoću ona je ostala bez djeteta?. Po njenim riječima, mnogo godina kasnije nakon tog događaja, ona je legla sa velikim stomakom a ujutro se probudila bez njega. Stari žitelji odmah su konstatirali da je rodila zmaja i u strahu od njega cijeli slučaj tabuirali šutnjom".

U bošnjackom narodu u prošlosti duž cijeli Bosne i Hercegovine događali su se slični slučajevi koji su u svojoj konačnici imali isti epilog ali sa tim da su se umjesto zmajeva rađale "snijeti". Ono što razdvaja zmaja i snijet jeste što su snijet žene obično rađale u četvrtom mjesecu trudnoće dok je zmaj izlazio na svijet kao i svako dijete, nakon devet mjeseci. Osim žena događalo se, kako se to nekad tvrdilo u narodu, da su i krave telile zmajeve. Stari krajišnici pripovijedali su da takva djeca imaju krila i odmah nakon poroda odletjela bi u strahu od ljudske ruke i odmazde.

O zmajevima u krajini ima još predaja. Po kazivanju Bajrame K. ona je u svojim djevojačkim danima u polju, u neposrednoj blizini njihove porodične kuće ugledala ogromnu zmiju kako u uspravnom položaju polijeće u nebo gubeći se u njegovom plavetnilu. Ispričavši što je vidjela svojoj neni ona je prekori da šuti i nikom ne priča što je ugledala jer je "vidjela zmaja", plašeći se da bi pričanje moglo izazvati zmajevu osvetu.

U Bosni i Hercegovini kult vila bio je poznat od starih vremena, koji nije nestao dolaskom Turaka i islama upravo zbog činjenice da su i sami Turci skloni vjerovanju u vile ili periler pa se iz tog razloga zadržao dosta dugo vremena. One su važile kao vječito mlade djevojke, u dugim bijelim haljinama i sa dugom raspuštanom kosom koja je nekada imala zlatnu a nekada crvenu boju. Krasila ih je izvanredna ljepota i zanos kojima su opčinjavale ljude i zavodile najljepše medu njima.
Najpoznatija vila u Cazinskoj krajini svakako je Gorska vila koju legende vezuju za najveceg sina ljute krajine ali i cijele Bosne Muju Hrnjicu i njegovog brata Halila. Jos kao djecu Gorska vila ih je prihvatila kao majka i brinula se o dječacima. Kako kazuje kladuška predaja vila ih je dovela do Kladušnice i tu ih umila rosom i zadojila svojim mlijekom. Pošto je Mujo popio više vilinskog mlijeka zadobio je istog trena natprirodnu snagu i hrabrost dok je Halil uzeo više rose pa postade od nje lijep i zanosan za sav ženski rod i svako oko koje bi ga pogledalo.
Sama Gorska vila u ondašnje vrijeme smatrala se zaštitnicom Velike Kladuše pošto i same legende o njoj kazuju da je pomagala u odbrani grada od osvajača.

Osim Gorske vile u narodu se spominju i druge vile karakterističnih imena Srebra, Zlata, Gospa, Gope... U prošlosti krajine vile su bile ideal ljepote i magične privlačnosti te stoga ne čudi njihovo često spominjanje u djevojačkim basmama "samo ja ti bijela gorska vila", "pitaju me kao cara "Gdje je ova vila dosad bila?", oko n. srca se slila...". I danas se u razgovoru običnih ljudi može čuti kako je neka tamo djevojka ili žena "lijepa kao vila!" što potvrđuje narodno vjerovanje o čudesnoj ljepoti ovih nadnaravnih kreacija.

Vile se, po narodnoj predaji, najviše vole noću skupljati oko izvora i rijeka kamo vode svoje kolo i kupaju se. Predaja ih osim za vodu dovodi u vezu i sa gorama kao njihovim staništima.

Kad se poslije akšama išlo po vodu na bunar ili u rano jutro u Bužimu se govorilo pred sam izvor „Essalamu alejkum draga vodo i vodini čuvari“. Time se iskazivalo poštovanje prema vilama koje su se mogle eventualno zateći kod izvora pa se pozdravljanjem davalo na znanje da posjetitelj nema zle namjere.
Stari srednjovjekovni grad Vrnograč od davnina se nazivao vilinskim gradom a po predaji osnovala ga je Vrana, jedna od kćerki nekog bogataša po imenu Dobriša.

Po vjerovanju krajišnika vile mogu sanjati samo dobre, plemenite osobe.

-Kada se nekom štuca onda on pogađa ko ga to spominje. Ako pogodi štucanje će odmah prestati no, desi li se da štucanje bude dugo onda se govori „Ko me spominje pao sa kobile, ne bilo mu dosta pao i sa mosta!“ ili se izgovara blaža basma „Ako je prijatelj do mene došao, mene obašao, ako je neprijatelj do mene ne došao mene ne našao“.

-Obično pred spavanje većina krajišnika izgovori ovu dovicu: „Ja legoh jalan ako ustanem inšalna, ako umrem la ilahe ilallah“.

-Ukoliko nekog muči nesanica onda on ponovi pet puta suru Ihlas i tri puta izgovori basmu za drijem: „Pšenica talasi meni drim donosi, akobogda amin“.

Kada nekog svrbi jezik ili mu iskoči bubuljica na njemu onda se to tumači nečijim ogovaranjem. Da bi se prekinulo ogovaranje ta osoba tri puta pljune u vatru i svaki put kaže: „Ko baje u guzicu staje!“.

Vjeruje se da na onog ko ima naviku da mokri po putu hoće da ide dim. Kako bi ga otjerao od sebe čovjek govori: „Tamo, dime, tamo su ti kosti, ja ću te ubosti!“.

Odrezanu kosu "ne valja" bacati u vatru ognjišta jer se time izaziva svađa u kući.

Kad te svrbi nos bit ćeš uskoro ljut.

Koga svrbe tabani daleko će putovati.

Tuđa ruka svraba ne češe!

Teško dočekati k'o maćehin kolač i pasji jug! (kad se nešto dugo čeka).

Sa hajrom otiš'o, sa hajrom doš'o!

Od starog hasuma nikad novog prijatelja!

Jedna ledđ, sto kaputa (kaže se za muškarca koji mjenja žene).

Lako je naći koga ćeš ti hraniti, teško je naći ko će tebe!

Iščupaš li muhi krilo, iščupao si joj i drob!

Ko svakim lijepo i Bog ga voli!

Ne zatvaraj vrata za sobom guzicom vec lijepom riječi!

Lijep momak kolo vodi a ružan kuću gradi!

Ne daj da te tvoji psi grizu! (kad nemaš pa tražiš od komšija a oni ti to kasnije natuknu).

Ne daj da ti psi kuću metu! (kad je kuća neuredna pa kad zalaje pas u dvorištu trči se da se počisti jer neko dolazi).

Saburna ptica sedam vrata otvara a nesaburna nijedna!

Avion sanjati - dobit ćes neku poštu.

Oranje - putovanje, sanjati uzoranu njivu - smrt u okolini.

Stoka (blago "nešto drago će ti biti") - veselje, novčani dobitak.

Novac - svađa (paresa), ako novac držiš u ruci onda ćeš ga primiti.

Svinja - loše ju je sanjati: bolest, svađa.

Krv ili općenito nešto crveno u snu znak je radosti na javi.

Uši (vaške) - novac.

Kahva - kahar, briga, ako je piješ sa drugima - nepotrebne brige.

Puška ili pištolj da puca u snu - glas, puca li neko u tebe i pogodi te - pristigla vijest će te pogoditi.

Zlato - bolest.

Izmet odraslog čovjeka - svađa, dječiji izmet - novac.

Jaje ili više njih u snu uvijek je znak jada.

Krava - ako je debela to je loš san, mršave krave u snu vidjeti materijlna dobit, bogaćenje. Ako je krava crvena ili šarena doći ćeš do neočekivanog novca.

Smrt - sanjaš li da je osoba koju poznaješ umrla to znači da joj se produžio život.

Pčele - napredak, ako te napadnu imaš mnogo hasuma.

Vuk - teškoće, suze.

Bijela boja (odjeća) ili gola zemlja, bez trave, u snu znak su nečije smrti.

Golog čovjeka sniti - upast ćeš u probleme.

Zvonjava, udarci, odjeci - vijesti.

Patka - paket ili pismo.

Zub izvaditi a da te boli - smrt u familiji.

Zub izvaditi a da te ne boli - smrt u rodbini.

Graditi kuću u snu, posebno malu, sirotinjsku, znak je smrti bliske osobe.

Vatra - muka, bolest ili svađa. Problemi neće biti veliki ako uz vatru sanjaš nešto što počinje sa slovo S ili Š poput slame ili šešira.

Meso sanjati - medekanje.

Konj u snu dobar je znak, jedino ako sanjaš bijelog konja (melek Azrail), onda san nagovještava nečiju smrt.

Križ ili osoba druge vjere - učinio si neki grijeh, ogriješio se od nekog ili nešto.

Milicija (policija) - bit će ti nešto radosno uskoro.

Suze - plakati u snu, radost na javi. Smijati se u snu, plakati na javi.

Zmaj - sanjati zmaja imat ćes neko zlo.

Mlijeko - bilo da ga kuhaš ili piješ mlijeko u snu nagovještava pismo ili čitanje nekih dokumenata.

Autobus - dobit ćeš pošte ili novca.

Riba - briga i bolest.

Mahrama - ako je šarena imat ćeš veliku radost.

Cigane je lijepo sanjati.

Sijeno - nešto će ti "sinuti", obradovati te......