Jedna od najstarijih civilizacija na svijetu Perzija ili današnji Iran, čija se starost procjenjuje prema arheološkim lokalitetima na preko 7ooo godina, imala je vrlo snažan uticaj i na Ilire odnosno na bosanski narod. Tragovi tog uticaja imaju svoj kontinuitet i uočljivi su u mnogim segmentima od onog lingvističkog, zbog relativno velikog broja perzijskih riječi u bosanskom jeziku, pa sve do folklora i mitologije. Zbog svega toga potrebno je podrobnije istražiti povezanost Bosne i Irana preko povijesni događaja i migracija te genetskih analiza kako bi se dobila potpuna predodžba u kakvoj su vezi bili Iliri i Perzijanci te da li postoji mogućnost da su Iliri došli na Balkan upravo sa područja današnjeg Irana?
Hram boga Mitre u Jajcu
Hram indoiranskog boga sunca i svjetlosti Mitre (mitreum) pronađen je u Jajcu 1931.godine prilikom kopanja temelja za izgradnju jedne kuće. Na inicijativu kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu profesora Sergejevskog, rekonstruiran je 1937.god. Kult nepobjedivog boga Sunca - Mitre bio je raširen po svim provincijama Rimskog carstva uključujući i provinciju Dalmaciju u čijim je granicama bio i najveći dio današnje Bosne i Hercegovine. Pripadnici mitraizma nastojali su smjestiti svoja kultna mjesta u pećinama, ali su izgrađivali i male jednoćelijske hramove - speleje, te ukoliko je teren dopuštao, ukopavali ih u zemlju. Takav primjer hrama - spelej izdubljen u stijeni, nalazi se u Jajcu i predstavlja jedinstven i rijedak primjer. O vremenu nastanka hrama boga Mitre u Jajcu, nema izravnih podataka. Pretpostavlja se, prema nalazu novca, tipovima lampi i fibule da je sagrađen krajem 3.ili početkom 4. stoljeća n. e.
Obred u čast boga Mitre
U jednom od svojih ranijih tekstova opisao sam povezanost narodnog običaja paljenja vatre u samu zoru 6.maja (Jurjevo ili Hidirlez) kao znak dobrodošlice i slavljenja Sunca, pošto je početak maja prema bosanskom narodnom kalendaru početak ljeta odnosno svijetlog dijela godine. A da je upravo riječ o solarnom kultu naših ilirski predaka dokazuje i još jedna praksa koju je bosanska tradicijska kultura sačuvala. Riječ je o sviralima takozvanim trubaljkama koje su posvećene bogu Mitri i koje su muškarci svirali na malo i veliko Jurjevo odnosno 23.april i 6.maj.
U etnološkom zapisu pod nazivom „Čudnovati običaj u muslimanskih seljaka oko Prozora“ opisuje se kako su se Bošnjaci u Prozoru, krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, sastajali nakon zalaska Sunca na nekom mjestu, koje bi sami odabrali, te održavali obred nazvan Trubaljke. Svako od njih nosio bi tom prilikom u ruci sviralo takozvanu trubaljku napravljenu od oguljene kore vrbe, za ritual uoči malog Jurjeva, ili napravljenu od kore lijeske (lješnjaka) ako se sviralo na Jurjevo. Zbog toga je trubaljka bila sviralo bez rupica.
„To se društvo sastoji većinom od mladića, a često puta među njima bude i starijih muškaraca odnosno bradatih muškaraca. Od svake kuće treba da bude bar po jedan član, a može ih biti i više. Između sebe učesnici izaberu jednog koji će im biti vođa, a u kojeg treba da bude najveće sviralo (trubaljka). Sa onog mjesta, na kojem su se skupili krene prvi vođa a ostali za njim, nekad jedan iza drugog a nekad i u gomili. Vođa prvi zatrubi sa svojim dugačkim sviralom a onda i svi ostali u jedan glas. Veoma je zanimljivo slušati tu muziku koju stvaraju brojna svirala. Taj zvuk se širi po cijelom mjestu gdje se održava ritual. Za njima ide gomila djece koja svojim tankim glasom potcikuje. Uz svirala, koliko sam doznao, ne pjevaju nikakve pjesme, samo se mogu čuti razni zvukovi njihovih trubi i sitni dječiji glasovi... U povorci sudjeluje od 80 do 100 osoba. Vođa uvijek ide na čelu kolone. Oni dolaze u svako dvorište muslimanske kuće i zadrže se nekoliko minuta trubeći. Pred čiju kuću dođu iz nje iziđu svi članovi familije i posmatraju njihovu predstavu. Tako rade redom, od kuće do kuće, a ukoliko sumnjaju da u nekoj kući živi vještica onda prvo posjete njeno dvorište pa nastavljaju dalje. Kada obiđu cijelo selo, onda se vrate na ono mjesto sa kojeg su krenuli trubeći cijelim putem. Tu se onda desi sljedeći ritual: oko vođe se skupi cijela grupa u krug (geometrijski prikaz sunca), držeći svirala u ruci, u pozi za borbu. Vođa prvi zamahne svojim sviralom tako jako da se ono rascijepi na mnogo komadića koji padnu po okupljenim muškarcima (ritualni blagoslov imitacije sunčevih zraka). Čim on to učini to je znak i za druge, koji uz veliki smijeh i galamu, udaraju se trubama dok ih potpuno ne unište. Potom se vraćaju svojim domovima. Bošnjaci ovaj ritual praktikuju još iz davnih vremena, uoči oba Jurjeva, kako bi se neutralisalo svako negativno djelovanje vještica koje su, prema narodnom vjerovanju, posebno aktivne na ova dva identična praznika. Tim ritualom se obezbjeđivala zaštita ljudi i domaćih životinja sve do naredne godine“.
Na ovome ne prestaje povezanost perzijskog i bosanskog naroda. Naime, slavenski naziv za Boga je naziv koji potječe od perzijskog imena Baga koji se koristio za Ahura Mazdu. Isto tako, slavenski naziv za našu planetu – Zemlja, ima svoj korijen u nazivu perzijske boginje zemlje Zam. Ono što je još bitnije jeste tradicija poštovanja starih božanstava koja je kod bosanskih muslimana egzistirala paralelno sa Islamom odnosno bila je ukomponirana u njega. Naravno, ovdje je riječ o takozvanog „narodnom islamu“ ne onom oficijalnom. Naime, postoje zapisani i objavljeni podaci u knjizi „Prilozi za orijentalnu filologiju“ objavljenoj 1980. godine gdje se navodi kako su u Sarajevu pred Drugi svjetski rat postojali ljudi koji su svoje dove upućivali ne samo Allahu već i nekim ne-islamskim božanstvima. Za ovaj tekst najzanimljivije je ime božanstva Tir iza koje stoji istoimeni perzijski bog kiše i plodnosti. Tir ili Tistriya vodio je armiju Ahura Mazde u borbi protiv zlih sila. Svaki trinaesti dan u mjesecu bio mu je posvećen. Vjerovatno zbog ovog božanstva su se među bosanskim narodom najduže zadržali obredi molitve za kišu i plodnost, tradicije koju su praktikovali Iliri a nastavili sa praksom Bogumili i kasnije islamizirani Bošnjaci.
