REINKARNACIJA U TRADICIJI BOSANSKOG NARODA

Bogumilstvo se temeljilo na dualizmu: gospodar duhovnog svijeta bio je Bog, a materije, koja je prolazna, bila je u vlasti Satane. Isti princip pojavljuje se u kršćanstvu, islamu i judaizmu gdje su jasno naglašena načela dobra i zla te da Bog, iz ovog ili onog razloga, nikada nije pobjedio Sotonu pa stoga njih dvojica imaju svoja kraljevsta i vječno suprostavljene vojske. Omjer snaga im je podjednak uz religijsko obećanje kako će Sotona ipak na kraju biti pobjeđen i uništen.

Glavni element duhovnog svijeta bila je duša, za koju su bogumili vjerovali, da seobom ili metampsihozom teži ka vječnom savršenstvu ili nirvani – konačnom oslobođenju. Prema bogumilskom nauku, bilo je zabranjeno ubijati životinje i ptice, pa čak i uništavati njihova jaja, zbog toga što u svakoj životinji može biti ljudska duša da čini pokoru za grijehe koje je neki čovjek napravio za vrijeme svog života. Da su stara bogumilska vjerovala ostavila dubok trag na bosanski narod najbolje svjedoči još uvijek aktualno vjerovanje iz sjeverozapadne Bosne koje tvrdi da se zle osobe nakon smrti pretvaraju u životinje poput svinje, krave, konja....kako bi u svom novom životu služile ljudima i time platili svoje grijehe.

Jedan značajan zapis, koji datira još iz vremena osmanlijske okupacije BiH, pod nazivom „Slikama iz Bosne“ eksplicitno govori o vrlo raširenoj ideji o reinkarnaciji kod bosanskog naroda. Autor Klement Božić komentarišući, kao i niz drugih suvremenih posmatrača, čopore pasa koji se sasvim slobodno kreću po četvrtima i ulicama Sarajeva piše: „Bošnjaci ih (pse) paze tako, što im daju potpunu slobodu; kažu moglo bi biti da je u kome od njih ljudska duša te ako po noći što neugodno sanjaju, kupe u jutro nekoliko kruhova pa njima nahrane pse“.

Jedina životinja u kojoj ne može da bude ljudske duše jeste zmija, vjerovatno zbog ilirske legende prema kojoj je ona stvorena 40 godina prije bilo kojeg živog bića na zemlji. Ovo mitološko vjerovanje bosanskog naroda u potpunosti je analogno antičkoj predodžbi o praocu svih Ilira kojeg je još kao malo dijete omotala svojim tijelom zmija. Na mnoge načine zmiji je službeno dat povlašteni položaj te je ona i kod bogumila imala svoje posebno mjesto što se može primjetiti iz mnogobrojnih legendi nastali kroz srednji vijek u kojima je upravo ova životinja među glavnim akterima. Bogumilima, za razliku od drugih kršćanskih crkvi, zmija nije predstavljala inkarnaciju zla pošto je prema njihovoj doktrini drvo spoznaje dobra i zla bila žena (Eva), a Adam je sagriješio zbog tjelesnog općenja sa njom, te su zbog toga oboje protjerani iz Raja. Zahvaljujući tome postojanje kulta zmije nije bilo niti u jednom dijelu bosanske povijesti dovedeno u pitanje pa čak ni tokom turbolentnog srednjeg vijeka. Odgovor na pitanje zbog čega je jedino zmija izuzeta iz karmičkog kruga jeste da ona kao sveta životinja ne može biti nositelj ljudske griješne duše već je njen zadatak da svojim mističnim moćima štiti svaku kuću i duše koje žive u njoj.

Iako bogumili prema svom vjerskom nauku nisu bili skloni pretjeranom uživanju u zemaljskim blagodetima, oni su poput svih drugih, bili izloženi stalnim iskušenjima koja su vladala zlim svijetom materijalnog što je svakako otežavalo duši da doživi prosvjetljenje. Završetak reinkarnacijskog ciklusa kroz bogumilsko shvatanje bio je moguć samo nakon primanja sakramenta na samrti sa kojim bi duša doživjela duhovnu regeneraciju . Ona je bila izvediva jedino kroz ovakav oblik pročišćenja te nakon odvajanja od materijalnog svijeta koji je pod kontrolom zla. Finalni cilj je bilo osigurati ujedinjenje duše sa dobrim Bogom. U turinskoj parnici od 1388.godine iznosi se tvrdnja da duša koja na samrti ne primi consolamentum prelazi u prvo tijelo koje nađe bilo ljudsko ili životinjsko; tako sve to traje sve dok na samrti ne bude blagoslovljeno od svog duhovnog oca.

Kada rezimiramo sve do sada napisano dolazimo do prilično senzacionalističkog podatka koji nam otkriva kako u Bosni i Hercegovini nailazimo na vrlo jasne i očite osnove doktrine o karmi i reinkarnaciji koja se na taj način može smatrati rjetkom, ako ne i jedinom zemljom u ovom dijelu Europe, sa ovakvim tradicijskim konceptom koji svakako nije nastao u bogumilskoj vjeri već njegova pojava datira iz antičkoj vremena. Zbog toga taj specifikum bosanskog naroda zaslužuje posebno istraživanje.

Reinkarnacija kao pojam detaljno je objašnjena u Bhavagad-giti, autoritativnom spisu vedskog učenja koji datira iz petog tisućljeća prije nove ere, kao ciklusa rađanja i umiranja u krugu samsare, te karme kao uzročno-posljedičnog djelovanja prema kojem vlastitim postupcima, mislima i osjećanjima sami kreiramo svoju sudbinu. Ideju o reinkarnaciji nalazimo na skoro svim kontinentima. No, za naše prilike najbitniji podatak je onaj da je reinkarnacijska misao bila prisutna kod starih Perzijanaca i Kelta, dvaju naroda koja su u većoj ili manjoj mjeri imali presudan utjecaj na religijsko poimanje bosanskog naroda, posebno naših predaka Ilira.

Kako bi se detaljnije upoznali sa začecima religijske ideje o reinkarnaciji u Bosni i Hercegovini potrebno je slijediti trag zmije (zmaja) na jedinstvenom simbolu antičke prošlosti ove zemlje – stećku. Iako predstava zmaja na bosanskim stećcima poput onog u Boljunima ili na poznatom stećku iz Donje Zgošće slučajno ili namjerno kod mnogih istraživača nije potaknula interes sa ozbiljnijom opservacijom, već se  interpretirala na najednostavniji način, kao heraldički motiv bez nekog dubljeg pozadinskog značenja, ona svakom ozbiljnijem istraživaču može biti putokaz u otkrivanju religijske i kulturne baštine bosanskog naroda.

Danas na svu sreću znamo da prikazi zmaja nisu slučajni niti u formi ornamenta bez značenja već predstavljaju, između ostalog, dokaz  duboke simbioze  Kelta i Ilira, kroz kulturnu i religijsku praksu. Naime, na pojedinim stećcima nalazi se prikaz dvoglavog zmaja istovjetan keltskom simbolu zmaja sa dvije glave. Tu ne završava identičnost  keltske i bosanske (ilirske) tradicije već ona dobija svoj puni smisao kroz prikaz keltske mjesečeve boginje Arianrhod na jednom od stećaka čime dolazimo do recentnih dokaza o dominantnom utjecaju kulta Velike Majke i zmaju, kao simbolu plodnosti – novog života.



Arianrhod je poznata pod nekoliko imena: „High Fruitful Mother“, „Silver Wheel“, „Silver Circle“, „Sky Goddess“, etc. U etimologiji smatra se da njeno ime dolazi od velškog „srebren“ ili ariawyn - „žena od srebra“. Porijeklo imena također se dovodi i u vezu sa Ariadne ili Aradia, grčke lunarne boginje, koja se više vezuje za ciklus rastućeg mjeseca. Ariana, čije je značenje „jedna vrlo sveta“, poznato je ilirsko žensko ime i danas vrlo prisutno na području Albanije, Kosova i BiH. U upotrebi su i drugi oblici ovog ime poput Ilirijana ili Ilirija.

Keltski religijski utjecaj na ilirska plemena je ostavio relativno dubok trag posebno u kultu Velike Majke. Naime, prema keltskoj predaji Arianrhod se brine za ratnike i njihove duše što se savršeno uklapa u legendu o Muji Hrnjici i Gorskoj vili. Isto tako, Arianrhod je i boginja reinkarnacije, novog života, čime predstavlja neprikosovenu majku života. Pojam reinkarnacije tojest uskrsnuća i novog života Ilirima nije bio nimalo stran, baš naprotiv, svu tu simboliku predstavljala je zmija, njihov totem, koja je presvlačenjem kože personificirala neprekidni krug života.

U skladu sa svime do sada napisanim može se utvrditi kako je reinkarnacijska misao bila neodvojivi dio kulta plodnosti i Velike Majke te da je kao takva provlačila se kroz tradiciju našeg naroda kroz sva protekla stoljeća, u manjem ili većem opsegu. Zbog toga je nalazimo u bogumilskoj tradiciji ali i u vremenu nakon srednjeg vijeka kroz narodnu religiju.

Od Ilira i Bogumila do bosanskog Holokausta

Bogumilski pokret bez svake sumnje jedan je od fenomena srednjovjekovne Bosne i Hercegovine jer svjedoči o snazi i jedinstvu koje je odlikovala tadašnji bosanski narod. Svjesni svoje posebnosti, naročito ilirskog porijekla, tadašnji Bošnjani najteže su od sviju naroda podnijeli nasilni prelazak sa paganizma na kršćanstvo jer im je nova vjera bila potpuno strana i besmislena. Zbog toga se bosanski narod nikada nije odrekao svojih starih kultova, naročito kulta zmije, koji su bili savršeno uklopljeni u suživot sa prirodom, njenim bogovima, posebno Velikom Majkom i astralnim božanstvima. U skladu sa tim morao je postojati otpor, isti onaj koji je zamalo vojno slomio Rimsko carstvo, a koji je bosanski narod pronašao u bogumilstvu. Za pretpostaviti je to da su Bošnjani u bogumilstvu prepoznali neke sličnosti sa ilirskim kultovima ali još važnije od toga jeste činjenica da su kroz bogumilstvo ostvarili svojevrsnu autonomiju od kršćanskih crkvi kako bi upravo u toj pogodnosti mogli nastaviti sa antičkom praksom slavljena starih kultova. Okupljanja na visokim lokalitetima gdje su Iliri slavili nebeska božanstva bila je jedna od praksi Bogumila.

Želja za očuvanjem tradicije i kulturnog identiteta rezultirala je time da se bogumilska vjera u potpunosti afirmirala u Bosni i Hercegovini postajući glavni religijski ali i politički pokret utemeljen na revolucionarskoj ideji otpora prema diktaturi i hegemonizmu koji su dolazili iz dva pravca - Vatikana i Bizantije. Masovni prelasci u narednom periodu bogumila na islam, bez prisile i prijetnji, najbolji su dokaz tih tvrdnji koje podržava tezu da su bogumili u novoj vjeri vidjeli najbolju zaštitu i rješenje za svoj opstanak.

Upravo iz svega navedenog možemo pronaći korjen animoziteta kojem su Bošnjaci bili izloženi od strane Srbije te donekle Hrvatske. Iako treći po brojnosti narod u bivšoj Jugoslaviji, nad Bošnjacima se ne samo u tadašnjoj državi, već i puno vijekova ranije, provodio kulturološki genocid koji je svoju kulminaciju dostigao u periodu od 1992 do 1995.kada on poprima još suroviji oblik izražen kroz etničko čišćenje. U tom vremenu bosanskog Holokausta desili su se najsuroviji zločini od kraja Drugog svjetskog rata kada su Bošnjaci, suočeni sa mogućnošću potpunog uništenja, ubijani po mnogim srpskim konc logorima, što je rezultiralo mnogobrojnim masovnim grobnicama od kojih polovica do današnjih dana nisu još ni pronađene.

Svemu tome je prethodila vrlo dobro smišljena strategija uništavanja identiteta Bošnjaka, prisvajanja svega onoga što jedan narod čini nacijom, u čemu su srpski etnolozi i antropolozi odigrali posebnu ulogu. Naime, sva narodna vjerovanja Bošnjaka prisvojena su kao srpska uz tezu bez ijednog validnog dokaza kako su i sami Bošnjaci – Srbi?! No, to nije slučaj samo sa Bosnom, već i drugim okolnim zemljama pa kroz njihovu etnološku literaturu možemo pronaći cijela poglavlja narodne tradicije Hrvatske, Crne Gore, Bugarske ili Rumunije pod zajedničkim nazivom „srpska vjerovanja“. Posebna dio čine turska tradicionalna vjerovanja, njihovi običaji, jela, mnoštvo riječi, čak i muzika, koje Srbi danas smatraju autentičnim dijelom svoje kulturne povijesti?!