Bogumilstvo i Bošnjaci

Jedan od četiri Velika Inkvizitora koji su proglašeni svecima od strane Rimske Crkve je inkvizitor Capistran (Giovanni da Capistrano) koji je poznat i kao ekspert za hereze. On je u pismu Papi Kalistu III 4/7/1455 napisao: "Bosanski krstjani nisu pripadnici Istočne crkve, dapače da oni radije vole umrijeti u nevjeri, nego prihvatiti vjeru Rašana (Srba)."

Ref: Franjo Šanjek Fenomen "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, zbornik radova.








Kada su Slaveni došli na Balkan izvršili su genocid nad Ilirima, smatra se da ih je pobijeno više od 4 miliona, a preživjela plemena su se silom asimilirala u zajednicu Slavena. No ponosni duh bosanskih Ilira nije nestao niti se prestao odupirati Slavenima. U toku XII vijeka dolazi do pojave bogumilskog pokreta u Bosni koji se širio velikom brzinom i bio prihvaćen od većine naroda a njegovo širenje traje, prema nekim podacima, sve do XIX vijeka. Osim što su se odlučno odupirali mnogim postavkama kršćanske vjere bosanski bogumili su sačuvali i veliki dio svoje stare ilirske religije poštovanja prirode i njenih sila. Naime, poznato je da Crkva bosanska nije imala sakralnih objekata i odlučno je zabranjivala njihovu gradnju. Umjesto toga izabirana su mjesta u prirodi na otvorenom - po nekim tvrdnjama to su bila stara paganska svetišta.

Bogumili su osim toga bili izrazito socijalno i moralno osvješteni  ljudi. Enver Imamović među ostacima bogumila kod današnjeg Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, ističe nekoliko osobina kraktera i ponašanja koji se ne susreću na bilo kom prostoru: ponašanje prema starima, djeci, ženi, osjećaj za pravdom, strpljivost, raspoloženje za posao, gostoprimstvo i pažnja prema roditeljima.

Sveti dan bosanskih bogumila nije bila nedjelja već utorak što potvrđuje nekoliko starih vjerovanja koja su preživjela u pamćenju bošnjačkog naroda sve do današnjih dana. Naime, vjeruje se kako će se smak svijeta desit na utorak, što nema nikakve veze sa islamskom vjerom, te da se najteže presude u sudu donose utorkom. U oba vjerovanja nalazimo na snažnu simboliku utorka i objašnjenje zašto su se baš molitve bogumila održavale utorkom - vjernici su se molili Bogu kako bi molitvom iskupili ali i odložili propast svijeta. Isto tako utorkom su Didovi, svećenici bogumila, obavljali svoju ulogu suca u sporovima koje su imali pojedini vjernici između sebe.

Skoro sve današnje lokacije svetih mjesta po Bosni i Hercegovini na kojima su se u nedavnoj prošlosti izvodile dove  i obavljalo klanjanje su zapravo stara bogumilska sveta mjesta. I sam Ajvaz-dedo je po većini povjesničara zapravo jedan od čelnika Crkve bosanske. U svom poznatom djelu ''Historija bosanskih bogumila'', Salih Jalimam tvrdi da je historijski utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil zbog molitve na starobogumilskoj hiži, i zbog prefiksa "dedo", jer su najviši bogumilski dostojanstvenici imali titulu "did, djed".

U sjeverozapadnom dijelu Bosne srećemo dva Dida, prvog u liku Dida Adže koji u potpunosti odgovara opisu jednog bogumilskog lidera - on je star, nosi bijelu odjecu, ima dugu bijelu bradu i obuću crne boje. Sjećanje na njega nikada nije nestalo već se transformiralo u  legendu o  duhu koji je zadužen da plaši djecu. Ali i u ovoj legendi Did Adže ima zadaću da uplaši djecu ili bolje rečeno da ih nauči dobrom ponašanju i natjera ih da budu poslušna u čemu se savršeno nazire uloga autoritativne osobe, kao što su to bili Didovi među bogumilima. Za Dida Adžu se još veže  predaja kako jaše na velikom pijetlu, ima moć teleportacije ali i posjeduje ogromnu mudrost. Za njega pojedine priče kazuju kako poznaje gdje se nalazi ulaz u podzemni svijet.
Drugi Did spominje se u narodnom kalendaru, uz njega se navodi i njegova supruga Baba, a njih dvoje vladaju zadnjim danima kalendarske zime i prvim danima proljeća. Naime Baba vlada od 14.februara do 21.marta a Did Grgo, kako ga narod zove, narednih sedam dana.

U bogumilskoj legendi o postanku čovjeka objašnjava se misterija i značenje broja 40. Pošto je Bog napravio čovjeka od zemlje, ostavio ga je da se osuši na suncu a on sam je otišao po dušu koja će mu udahnuti život u zemljano tijelo. Opazivši to zemljano stvorenje Đavo iskoristi trenutak božijeg odsustva i izbuši na čovjeku 41 rupicu i pobježe. Kada se Bog vratio i udahnu čovjeku kroz nozdrve dušu ona je kroz rupice izišla van iz tijela. U taj tren Bog shvati o kakvoj je raboti riječ pa zapuši sve one rupice uz pomoć 40 različitih ljekovitih trava osim zadnje, četrdeset i prve. Nju odredi za izlazak duše u smrtnom trenu. Oživjevši čovjeka Bog mu reče koje je travke stavio u njegovo tijelo, otkrivajući mu tako koja od njih liječi pojedini dio tijela. Zbog toga se u narodnoj medicini BiH uvijek ovaj broj uzimao za određivanje perioda koliko se dana mora piti neki čaj, mazati određenim mehlemom ili nešto treće.

Gost je velikodostojnik Crkve bosanske. Na čelu joj je Djed ili Did. Drugi stepen hijerarhijske ljestvice činilo je 12 strojnika. Prvi među njima jest Gost, često Djedov zamjenik, pa i nasljednik.

Bosanska priča o Didu Adži zapravo je stara bogumilska predaja o životu i smrti a sam Did Adže ništa drugo nego li bogumilski svećenik. On se pojavljuje na samom početku u kazivanju o trojici braće (tri životna doba) kojima krade ručak (dušu, život) čime ih testira i iskušava. Dok dvojica braće padaju na ispitu treći ga brat svojom mudrošću pobjeđuje. No, tu se ne završava priča već se pretvara u pravu odiseju koja junaka vodi u svijet mrtvih. U njega se dolazi po bosanskom vjerovanju kroz bunar. U podzemnom svijetu glavni junak oslobađa se svog grijeha čineći dobro djelo i tako dobija šansu da se ponovo vrati u svijet živi. Na tom putu on kao kurban (žrtvu) nudi 40 jagnjadi a na kraju žrtvuje i dio svog tijela što je klasičan primjer bogumilske filozofije kako je ljudsko tijelo stvorio Lucifer i da je samim time puno grijeha kojeg se samo čovjek može osloboditi ako ga žrtvuje. Priča ima sretan kraj i u duhu tradicije bosanskih bogumila poručuje kako čovjek može svojom voljom i vjerom pobjediti zlo u nama samima ali i oko nas.

U predaji iz Velike Kladuše o Didu Adži navodi se kako je u staro vrijeme živio otac sa tri sina. Pošto nisu imali majke svaki dan je otac ostavljao jednog sina kod kuće da napravi ručak da bi imali što jesti kada se vrate sa polja. Prvo jutro ostao je kod kuće najstariji sin. Kada su se popodne njegov otac i braća vratili kući kako bi ručali zatekli su prazan stol. Na očevo pitanje "Gdje je ručak?" sin mu odgovori: "Došao je Did Adže bijele brade jašući na pijetlu i ukrao jelo". Sutradan otac ostavi drugog sina, ovaj put onog srednjeg, kod kuće sa zadatkom da im skuha ručak a oni odoše da rade u polje. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro ostade najmlađi sin kod kuće. Znajući da će doći Did Adže stade razmišljati što da učini i sjeti se. Zgotovivši ručak iziđe van i presavije mlado drvo i rascjepi ga po sredini. Ne prođe puno vremena kad se pojavi Did Adže na svom pijetlu. Čim ga spazi najmlađi sin ga zamoli da mu pomogne pridržati stablo na što on pristade ništa ne sumnjajući. Odmah što Did Adže rukama prihvati stablo najmlađi sin mu uhvati bradu i ugura je u rascjepljeno drvo te zaveza a onda pusti drvo i Did Adže se objesi od njega zapomažući od bola. Dugo ga je Did Adže molio da ga pusti što je najmlađi brat odbijao sve dok mu ovaj ne reče kako zna gdje postoji mjesto gdje narod svaki mjesec odvodi po jednu djevicu i žrtvuju je zmaju kako bi im on pustio vodu i tako spasio od žeđi i suše. Did Adže mu otkriva da taj zmaj ima ranjivo mjesto na tijelu u koje ako se udari odmah će umrijeti. Onaj ko bi ga ubio mogao je oženiti oženiti lijepu djevojku. Ta se priča dopadne najmlađem bratu i on oslobodi Dida Adžu koji mu nakon toga reče gdje se to mjesto nalazi.

Kada se otac sa sinovima vratio kući razveseli se što ih je dočekao ručak. Nakon objeda najmlađi brat otkriva svoj plan braći i ona mu odlučuju pomoći tako što će ga u košari od pruća (sepetu) spustiti u duboki bunar ( čatrnja). U tami podzemnog svijeta on ugleda djevojku ali i zmaja koji se sprema da je proždre. Pošto je znao koja je slaba tačka na tijelu zmaja najmlađi brat mu se suprostavlja i ubija ga. Kako nisu mogli oboje stati u košaru mladić prvo pušta djevojku da je braća izvuku van. Kada se pojavila na svjetlosti dana braća vidješe kolika je ona ljepotica te se brzo dogovoriše da neće pomoći najmlađem bratu da iziđe već ga ostavljaju u bunaru nadmećući se za naklonost mlade djevojke. Bunar zatrpaše granjem i kamenjem kako iz njega nikada ne bi mogao izići njihov najmlađi brat. Tako on ostaje u podzemnom svijetu osuđen na propast. Pošto je shvatio da su ga braća izdala on odluči da se ne preda već da traži način na koji bi izišao iz svijeta mrtvih. Kako je bilo hladno odluči skupiti drva da si naloži vatru pa zato potraži suho granje u okolini. Tražeći dođe ispod džinovskog stabla i pogled mu odluta gore u krošnju gdje ugleda gnijezdo sa mladim ptićima. Pogledavši malo bolje on vidje i veliku zmiju kako gmiže uz drvo u namjeri da pojede male ptiće. Taj ga prizor rastuži pa on odluči pomoći pticama te ubije zmiju i krenu dalje u potragu za suhim granjem. Međutim, ne prođe ni pola sata od tog događaja kada mu u susret doletje ogromni orao čija su krila bila duga po nekoliko metara. Spuštajući se orao podiže veliki vjetar pa brat rukama pokrije lice. Odjednom orao progovori ljudskim glasom zahvaljujući se što mu je ovaj spasio mlade te mu zauzvrat ponudi da zatraži nešto od njega. Mladić mu reče kako želi izići iz podzemnog svijeta u onaj gore ljudski. Orao se zamisli i reče - Ispuniću ti želju dobri čovječe ali morat ćeš pronaći 40 jagnjadi koje ćeš mi bacati u kljun svaki put kada ti ja kliknem jer do svijeta ljudi je dalek i težak put za koji mi treba mnogo snage.

Mladić zamoli divovskog orla da mu da nekoliko dana vremena da pronađe jagnjad pa da onda krenu na put. Orao pristade. Nakon nekoliko dana pošto je ispunio uvjet koji mu je dala džinovska ptica sjede na njena leđa i uhvati se za perje i orao poletje u visinu. Letjeli su kroz duboku tamu u kojoj su se čuli krici nesretnih ljudi, prikazivali se obrisi duhova i razni prizori muka i patnje. Na sve ono što ga je brat pitao orao je odgovarao. Vidjevši golu ženu kako trči krvavi nogu za malom pticom upita orla kakva je njena kazna a on mu odgovori da je za života ta žena ubila svoje dijete u stomaku. Zatim ugleda još jednu golu ženu kako sjedi na vrhu mladog bora i liže krv sa sablje. To ga isto začudi pa opet upita orla koja je njena kazna a on mu odgovori da je bila nevjerna svom mužu.

Put je zaista bio dug i orao kliknu prvi put, drugi put, treći...prevaljivali su velike daljine i najmlađi brat opazi da su sve scene iz svijeta mrtvih prestale te da se negdje u daljini tame nazrijeva mutna svjetlost. Srce mu zaigra od velike radosti. Još malo i izići ću, vidjet ću svog starog oca i braću, pomisli on uzbuđeno. Ali, uplaši ga spoznaja da je zadnje jagnje bacio orlu u kljun a još nisu izišli. Poče ga mučiti sumnja hoće li orao imati snage da dođe do kraja ili će zbog nedostatka mesa izgubiti snagu i vratiti se nazad. Vidjevši da orao usporava i gubi snagu odluči se na očajni čin, prereže svoju nogu i u užasnim bolovima nakon što orao kliknu baci mu je u kljun. U taj se tren onesvjesti usljed veliki bolova. Kada se probudio ležao je na zelenoj livadi, obasjavalo ga sunce a u ušima začude pjesmu slavuja. Pogledavši bolje ugleda orla kako stoji pored njega.

-Kad si bacio svoju nogu osjetio sam u kljunu da to nije ovčije meso pa je nisam mogao pojesti zbog velike zahvalnosti prema tebi. Zato sam skupio svu snagu i odlučio te iznijeti u svijet živih bez obzira na sve. I, kao što vidiš, uspio sam. Eno ti tvoje noge opet tamo gdje je i bila. Ja sad idem nazad svojim ptićima, za povratak u svijet mrtvih ne treba mi snaga jer lako je ući ali teško izaći iz podzemnog svijeta.

Pobuna "bosanskih krstjana" protiv bana Tvrtka 1365.g.


Krajem 1365.g. Bošnjaci su se pobunili protiv bana Tvrtka I i istjerali ga iz Bosne. O tom događaju saznajemo od bana Tvrtka u njegovom pismu od 29.3.1366.g. mletačkom Duždu Marku Corneru u kojem mu piše „..isti plemići naše zemlje..sramotno su nas istjerali i potpuno izbacili iz naše zemlje zajedno s našom majkom...“
1365.g. ban Tvrtko potisao je ugovor sa ugarskim kraljem Ljudevitom kojim mu priznaje vrhovništvo, dok Ljudevit Tvrtku priznaje bansku titulu u Bosni. Posljedice ovog ugovora bile su strašne za Crkvu bosansku i njene vjernike, jer je podrazumijevao aktivnije učešće Tvrtka u borbi protiv bošnjačke bogumilo-katarske hereze.
Nakon što su Bošnjaci i sam Tvrtko 1363.g. do nogu potukli ugarsku bosansko plemstvo kao nikada do tada štiti i propovijeda bogumilo-katarsku vjeru da se spominje da Vuk Hrvatinić koji je pobijedio Ljudevita kod Sokola 1363.g. uopšte nije ni krstio svog sina Hrvoja budućeg splitskog Hercega.
Bosansko plemstvo se je nakon pobjeda nad Ugarima 1363.g. odlučno suprostavljalo svakom ugovoro s Ljudevitom, a to suprostavljanje preraslo je u otvoreni građanski rat 1365.g. nakon što je Tvrtko potpisao ugovor s Ljudevitom kojim se između ostalog obavezao i na proganjanje bogumilo-katarske hereze u Bosni. Pobunjene Bošnjake vodili su Tvrtkov mlađi brat Vuk i Dabiša. Glavne borbe su se vodile u župi Neretvi, te od Konjica do izvora rijeke Neretve, to je bilo područje sa najviše pripadnika bogumilo-katarske vjere. Tvrtko je uz pomoć preostalih bosanskih velikaša iz Huma i Usore i uz pomoć ugarske vojske porazio bogumilo-katarske pobunjenike. S bratom Vukom se pomirio 1370.g. priznavši mu naslov bana a pomirio se i sa bosanskim Didom potpuno se okrenuvši interesima bogumilo-katarske vjere svog bošnjačkog naroda koje je štitio sve do kraja svog života.

**Izvor: Dominik Mandić "BiH, Povijesno-kritička istraživanja, svezak I"

Na danasnji dan 26.10.1377. uspostavljena je Kraljevina Bosna, kad je ban Tvrtko krunisan na bosanskom dvoru Mile kod Visokog.

"Tako je Tvrtko obučen sav u svilu i zlato ušao na velika vrata medju evropske vladare kojima zaista ne preostaje drugo već da ga priznaju...Tvrtkova Bosna mogla se pohvaliti da je najzad njezin najveći sin nosio na glavi nekoliko kruna!"
-citat iz knjige `Srednjovjekovna Bosna´od dr Nade Klaić.





Tvrtko je imao 15 godina kad je naslijedio bosanski prijesto. U prvim godinama vladanja nastojao je umanjiti djelovanje katoličke crkve u Bosni što se otkriva iz prepiske s lektorom Djakovačke biskupije koje je otkrio biskup Petar Šikloš, a zatim ugarski kralj Ludvig I iskorištava ponudu pape Inocenta koji je dao dozvolu za križarski rat protiv bosanskih krstjana/bogomila. Ugarska je pokrenula duplu invaziju na bosanske zemlje 1363., ali su podnijeli teški poraz i Tvrtko je izišao kao pobjednik. Ta pobjeda rezultovala je da se Tvrtko 1364. proglasio ”Banom bosanskim po Božijoj milosti” (a ne po milosti ugarskog Ludovika). Uz sve to ban Tvrtko je morao obuzdavati i bosansko plemstvo.

Tvrtko je htio da se se se okruni bosanskim kraljem (titula koja se samo mogla dobiti od Pape), ali to Papa nije htio dozvoliti, djelimično i zbog Ugarskog kralja. Tvrtko se nakon smrti srpskog cara Uroša 1371 javlja kao pretendent na srpsko prijestolje, ističući srodstvo s Nemanjićima po tankoj krvi (po ženskoj liniji, preko bake tj. po četvrtom koljenu). Tvrtkovo pravo na srpsku krunu po tome je bilo vrlo slabo, jer je tada bilo drugih, koji su imali puno jače krvne veze sa Nemanjićima. Uz to Tvrtko je bio vladar Bosne, zemlje tudje Srbima, i Tvrtko bi se brinuo samo za to da ojača Bosansku Državu, što je vec pokazao 1373. kada je nakon poraza srpskog vojvode Nikole Altomanovića otkinuo jedan dio Raške i ujedinio ga sa Bosnom. Pošto su Tvrtkove šanse kao pretedenta na srpki prijesto bile male kao što srpski historičar Sima Cirković pise: "..ni u jednom od srpskih rodoslova nema nikakvog spomena vladara iz porodice Kotromanić", da bi svoje šanse povećao Tvrtko počinje vojno osvajati srpske teritorije. Tvrtkov glavni cilj je bio da izdjejstvuje medjunarodno priznanje za sebe kao Kralja i Bosanske Krune.
Nakon smrti srpskog cara, Srbija je bila u rasulu, rat za vlast je vladao izmedju srpskih kneževa, što je naš Tvrtko iskoristio. Tvrtko se odlučuje vojno pomoći srpskom knezu Lazaru Hrebeljanovicu protiv drugog srpskog velikaša Nikole Altomanovića i protiv prijeteće Ugarske koja je takodje pretendirala na srpski prijesto. 1373. godine Tvrtko porazuje Ugarsku vojsku sa zapada, a Lazar sa istoka, tako da Ugarska izlazi kao gubitnik, a Tvrtko koristi ovu pobjedu da zauzme srpsku krunu. Nedugo poslije 1373. odluči naš ban ratovati sa crnogorskim vladarom Đurđem Balšićem i oteti mu zemlje koje je ovaj zauzeo nakon Altomanovićevog sloma. 1377 bosanska vojska zauzima i Trebinje, Konavle i Dračevicu. To je bana Tvrtka ohrabrilo da iste godine uzme srpsku krunu koju ”polovi” tako da se kruniše duplom krunom (Sugubi vijenac) kao kralj Bosne, njegove rodne bogomdane zemlje, i kralj Srbije. Kralj Tvrtko je takodje uzeo titule iz srpskog prijestolja i podijelio ih bosanskim plemićima.
Iako je de juro postao vladar srpske zemlje, to nikad nije priznavala srpska crkva koja se odazivala Lazaru kad je dolazilo do crkvenih poslova.

Nakon toga, Kralj Tvrtko se okreće ka Jadranu. Djelimično ratovima, djelimično diplomatijom kralj Tvrtko zauzima Split, Trogir, Šibenik i otoke Brač, Hvar, Korčula, Šolta i Čiovo, koji su se stavili pod Bosansku Krunu. Od 1390. se počinje nazivati sa „božjom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“.
Tvrtko iznenada umire 1391., o čemu se ne zna mnogo.

Za vrijeme Tvrtka Kotromanića Bosna je bila najjača sila na Balkanu. Kuje se zlatnik koji je 4 puta veći od Otomanskog. Tvrtko kupuje galije i Bosna dobija jaku mornaricu, a bosanska vojska je prva na Balkanu koja je koristila vatreno oružje.




^Ref: Nada Klaic, Srednjovjekovna Bosna
Sima Cirkovic, Istorija srednjovekovne bosanske države

Anselmo de Alessandria, talijanski dominikanac i vrhovni inkvizitor u Lombardiji, u svom djelu "Rasprava o krivovjercima", u kojoj predstavlja početak i izvor dualističkog krivovjerja, oko 1260. godine piše da je Perzijanac Mani (Manes, 216.-277.) začetnik dualističkog svjetonazora koji se iz Perzije preko Male Azije proširio na Balkan, od Tracije do Carigrada, gdje su se s novim učenjem upoznali francuski križari, sudionici druge križarske vojne (1147.1149.); ovi su u negdašnjoj Konstantinovoj prijestolnici osnovali Crkvu carigradskih latina. Poslije njih "neki iz Sclavonie, to jest iz zemlje koja se zove Bosna, odoše po trgovačkom poslu u Carigrad. Kad se povratiše u svoju zemlju propovijedahu i kad su se umnožili uspostaviše biskupa koji se naziva biskup Slavonije, tj. Bosne. Nakon toga Franci, koji su bili otišli u Carigrad, vrate se u svoju zemlju te propovijedahu i kad se umnožiše uspostave biskupa Francuske. A jer su Francuzi u Carigradu b...ili najprije zavedeni od Bugara, po čitavoj Francuskoj zovu ih bugarskim krivovjercima. Isto tako Provansalci, koji graniče s onima iz Francuske, slušajući njihovo propovijedanje i zavedeni od onih iz Francuske, toliko su se umnožili da su uspostavili četiri biskupa, naime biskupa Carcassonne, zatim albigeškoga i tuluškoga i agenskoga".


Dualizam ili dvopočelništvo pretpostavlja da cijelom stvarnošću upravljaju dva prvotna i nesvediva počela. Od dvaju posve oprečnih stvarnosti, duhovne i tjelesne, strogi ili radikalni dualisti (mazdeisti, manihejci, pavličani i strogi katari) izvode počelo dobra ili svjetla, koje priznaju tvorcem duhovnog svijeta, i počelo zla ili tame, koje drže začetnikom stvarnog svijeta.
Umjereni ili ublaženi dualizam (bogumili, patareni) počelu zla priznaju vremenski ograničenu upravu nad ovozemaljskom materijalnom stvarnošću.

/ref. Franjo Sanjek; Pavao Dalmatinac (1170/75. - 1255.): Rasprava izmedju rimokatolika i bosanskog patarena.

Krajem maja 1456. papin legat Ivan Karahal poslao je kod kralja Tomaša Nikolu Barbucinia da ga privoli da stupi u rat protiv Osmanlija zajedno sa Ugarskom. Nakon boravka i razgovora sa bosanskim kraljem Barbucini je poslao izvjestaj papinom... legatu da je Tomaš voljan da pođe u rat protiv Osmanlija ali da "ne može zbog maniheja kojih je još uvijek većina u Bosni i koji više vole Osmanlije nego kršćane..". Izjavu koju je bosanski kralj dao Barbuciniu je doslovce ponovio 3 godine kasnije 1459. u svom pismu papi Piu II.

"Dialogus contra manichaeos in Bosna" u prijevodu "Dijalog protiv maniheja u Bosni" je djelo Jakoba de Marchia koji je bio postavljen za bosanskog vikara i glavnog inkvizitora od rimske kurije. Ovo djelo koje je napisano na samom tlu Bosne opisuje Bosnjake kao manihejce i kao dvopocelne krivovjerce (dualiste). U Dijalogu se navodi i to da se oni krste knjigom, a ne vodom, na identican nacin kao i zapadni katari, a radi se dakle o duhovnom, dualistickom krstenju zvanom consolamentum, a ne krscanskom.

Djelo Dialogus contra manichaeos in Bosna imali su u ruci crkveni cenzori 1697. kada se radilo o kanonizaciji Jakova Markijskoga (de Marchia). Od tada se tome djelu zameo trag. Cenzori Johannes Bapt. Lucini i Jochannes Bapt. Barberio sadrzaj djela iscrpli su i unijeli u svoju ocjenu koja se nalazi u skupnom djelu pod naslovom: Monumenta canonizationis B.Jacobi de Marchia koje se danas nalazi u Rimu.


Jakob de Marchia koji je proglasen svecom je bio doktor kanonskog prava i veliki borac protiv krivovjerja. Dubrovački senat ga je nazvao 'najelegantnijim sijačem Božje riječi'. On je svoj neuspjeh u preobraćanju bosanskih patarena opravdao papi zbog nedostatka podrške kraljevskog para Tvrtka II i Doroteje. Doroteja i Tvrtko su postali veoma nepopularni među franjevcima, koji Doroteju nazivaju "zlom ženom".


*Ostale zanimljivosti:
Vjernički puk u Bosni i danas štuje sv. Jakova i prenosi legende o njemu kao čudotvorcu. U župi Deževice ima jedna pećina i izvor sv. Jakova. U Ostružnici jedno jezerce postalo je na njegov zagovor bogato ribom. U sutjeskom samostanu čuva se čudotvorni križ sv. Jakova. U Posavini je ušutkao žabe koje su svojim kreketanjem ometale slušanje njegove propovijedi.

TEOLOŠKA STRUKTURA BOSANSKE HEREZE prema inkvizitoru Torkemadi:

Kardinal Juan Torquemada, stric zloglasnog španjolskog velikog inkvizitora Tomasa Torquemade, je 1461. godine sastavio popis "pedeset zabluda manihejskih u Bosni". Naime, te godine dovedena su u okovima u Rim tri bosanska velikaša ("tri prvaka hereze moćna na kraljevu dvoru"). Kardinal Troquemada ispitivao ih je i proučio njihovu vjeru jednu cijelu godinu i našao 50 zabluda. Pri ruci su mu bili hrvatski svećenici, a posebno Luka de Talentis, korčulanski arhiđakon, koji je tada bio u službi papinske kurije. On je na koncu rastumačio trojici bosanskih bogomila spis kardinala Torquemade i na temelju toga spisa oni su se odrekli 14. maja 1461 svih 50 "manihejskih zabluda" i obećali da će nastojati uvjeriti sve svoje bivše sumišljenike da ih se i oni odreknu.
Nakon svečane odreke trojica bosanskih krstjana su se vratila u Bosnu. Dvojica su održali obećanje, a jedan se povratio i pobjegao u krajeve gdje je vladao Stepan Kosača "njegov drug u nevjeri".



50 zabluda manihejskih u Bosni prema Torquemadi:

1. Dva su boga, od kojih jednoga zovu vrhovnim dobrom, a drugoga vrhovnim zlom.

2. Postoje dva načela. Prvo zovu bogom svjetla, drugo bogom tame.

3. Neki anđeli su zli po prirodi i nisu mogli da ne griješe.

4. Lucifer je uzašao na nebo i borio se s Bogom i mnoge je anđele odatle doveo.

5. Ljudske duše su demoni zatočeni u tijelu.

6. Zli anđeli, zatočeni u tijelu, vratit će se na nebo s pomoću krštenja, očišćenja i pokajanja.

7. Osuđuju i odbacuju Stari zavjet. Govore da on potiče od boga tame.

8. Za anđela koji je razgovarao s Mojsijem na brdu Sinaju kažu da je bio zao.

9. Novi zavjet prihvaćaju samo djelomično. Poriču da je Krist rođen od žene i ne prihvaćaju njegovu genealogiju.

10. Odbacuju patrijarhe i proroke Starog zavjeta.

11. Osuđuju blaženog Ivana Krstitelja i tvrde da u paklu nema goreg đavla od njega.

12. Drvo spoznaje dobra i zla bila je žena, a Adam je sagriješio zbog tjelesnog općenja s njom i zbog toga je istjeran iz raja.

13. Blažena Marija nije bila žena niti ženski stvor nego anđeo.

14. Sin Božji uzeo je prividno tijelo a ne pravo.

15. Krist nije istinski trpio ni umro, niti je sašao nad pakao ni uzašao na nebo, nego sve što je radio bilo je prividno.

16. Oni vjeruju da je njihova Crkva Božja.

17. Oni su nasljednici apostola, a njihov herezijarh je biskup crkve i zamjenik i nasljednik Petrov.

18. Rimska crkva je osuđena i izopćena.

19. Svi su pape, od svetog Petra do svetog Silvestra, bili njihove vjere, a sveti Silvestar bio je prvi koji se odmetnuo.

20. Zidane crkve osuđuju i zovu ih sinagogama sotone, a za one koji u njima mole vele da vrše idolopoklonstvo.

21. Upotreba slika u crkvi je idolopoklonstvo.

22. Znak krsta je simbol đavolji.

23. Preziru službu božju, laude i crkvene pjesme, vele da je sve to suprotno Kristovom evanđelju i Njegovom učenju.

24. Ismijavaju i osuđuju štovanje svetačkih moći.

25. Svako poštovanje svetaca koje se vrši u crkvama osuđuju i ismijavaju i vele da se samo Bogu valja klanjati i poštovati ga.

26. Njihove starješine daju da im se narod klanja, govoreći da su oni bez grijeha i da nose u sebi Svetog Duha (Parakletos).

27. Osuđuju crkvene sakramente.

28. Odbacuju krštenje koje se vrši u vodi i vele da je to Ivanovo krštenje po kojem se nitko ne može spasiti.

29. Tvrde da se Kristovo krštenje vrši bez vode, stavljanjem knjige evanđelja na grudi i polaganjem ruku.

30. Njihovim krštenjem svako postiže oproštenje grijeha i postaje svet kao sveti Petar.

31. Dijete se ne može spasiti prije nego dosegne godine razuma.

32. Puna vrijednost i moć krštenja dolazi kršteniku od zasluga krstitelja.

33. Koliko puta krstitelj sagriješi, toliko puta duše koje je on krstio, mada već bile i na nebu, padaju s neba u pakao.

34. Koliko god puta krstitelj sagriješi, toliko puta treba da se ponovo krste svi koje je on ranije krstio.

35. Odbacuju sakrament potvrde.

36. Vele da se Kristovo tijelo ne može pretvoriti u kruh, a ako se može pretvoriti, ne smijemo ga jesti.

37. Odbacuju sakrament pokore, kažu da se grijesi opraštaju njihovim ponovnim krštenjem.

38. Odbacuju sakrament posljednje pomasti.

39. Odbacuju sakrament (svetog) reda.

40. Tjelesni brak je preljub.

41. Svaki grijeh je smrtni.

42. Poričući svaki crkveni auktoritet, vele da se nitko ne smije izopćiti.

43. Osuđuju uživanje mesa, vele da se niko ko jede meso ili sir ili mliječna jela ne može spasiti ako se ponovo ne krsti.

44. Niječu uskrsnuće i kažu da tijelo koje sada umre neće nikad uskrsnuti nego drugo duhovno.

45. Tvrde da nema čistilišta. Vele naime da nema posrednog puta između neba i pakla.

46. Odbacuju molitve koje se u crkvi mole za pokojnike.

47. Smrtni grijeh je ubijati životinje ili ptice, a također i razbijati jaja.

48. Osuđuju krvnu pravdu koju izvršavaju svjetovni vladari.

49. Osuđuju svaku zakletvu.

50. Zabranjuju davanje milostinje, odbacuju i odbijaju djela milosrđa.

Pismo Pape Ivana XII 1319.g. hrvatskom gospodaru Mladinu Šubiću/

”Oni naučavaju pogubne heretičke zablude. Svaki vjernik je dužan ustati protiv takvih ljudi i uništiti ih da se iskorijeni njihov otrovan bijes i ne zaraze ostali vjernici. Često smo, naime, s velikom žalošću slušali, i to iz vjerodostojnih izvora da je zemlja BOŠNJANA domovina heretika, da su ondje napuštene crkve, svećenstvo je iskorijenjeno, gaze se kršćanske svetinje, krst se uopšte ne poštuje, štoviše, nema ni sakramenta krštenja."

KOALICIJA KRALJA TVRTKA II, HRVOJA VUKČIĆA I BOSANSKIH VELIKAŠA SA OSMANLIJAMA PROTIV UGARA U LJETO 1415.g. I VELIKA BITKA KOD DOBOJA/

Početak XV st u Bosni obilježilo je dvovlašće kraljeva Ostoje i Tvrtka II, međusobni ratovi bosanskih velikaša te ratovi sa Ugarima i pojava Osmanlija kao faktora u politici Bosne. Dobrovčani 1415.g. javljaju Sigismundu da je Bosna podložna turskom sultanu plaćajući mu danak. U takvim odnosima kralj Tvrtko II dobiva i vojnu pomoć od Osmanlija koji mu daju vojne čete predvođene vojskovođom Zek Melekom koje kralj Tvrtko II uspješno koristi u svojim razračunavanjima sa neposlušnim feudalcima i u pokušaju da proširi bosansku teritoriju i na Split i Dalmaciju. Vojvoda Sandalj Hranić bio je i sam protivnik Tvrtka II ali je zbog dobrih odnosa sa Turcima izbjegavao sukobe sa Tvrtkom II. Jedan od glavnih saveznika kralja Tvtka II bio je i vojvoda Hrvoje Vukčić koji je surovo ratovao sa Sandaljem Hranićem i kraljem Ostojom. Mađari koji su vidjeli da gube uticaj u Bosni sakupljaju veliku vojsku na Usori kod Doboja u junu 1415.g.. Na njihovo velio zaprepaštenje protiv njih su izašli svi veliki bosanski velikaši (koji su do tog trenutka bili zavađeni Sandalj-Hrvoje) i kralj Tvtko II sa turskim četama koje su mu stigle u ispomoć, ali je dogovoreno da nakon bitke sultan potvrdi Ostoju za kralja s čime se Tvrtko II mora složiti. Bosna i njeni velikaši sada u potpunosti prihvataju tursku vlast mada je jasno da je to urađeno najviše iz prkosa prema nadmenim mađarskim ambicijama u Bosni. Početkom augusta 1415.g. kod Doboja se odigrala strahovita i krvava bitka između Bošnjaka (potpomognutim turskim četama) i Ugara, a rezultat je bio da su Ugari strahovito poraženi izgubivši većinu vojske a mnogo je njihovih velikaša pogubljeno i zarobljeno. Ugarske vođe Ivan Morović, Ivan Gara i Pavle Čupor padoše u zarobljeništvo Bošnjaka koji ih predaju Turcima kao plijen. Tako zarobljeni Dubrovčić morade predati svoj grad, Morović i Gara se oslobodiše plativši ogroman otkup dok je bošnjački velikaš Hrvoje Vukčić svog smrtnog neprijatelja Pavla Čupora ubio zašivši ga u bivolju kožu i bacivši ga u rijeku Bosnu. Mađarski poraz bio je toliki da se ozbiljno mislilo kako je završena njihova era ne samo u Bosni već i u Srbiji. Osokoljeni bošnjački velikaši odmah sazivaju stanak i planiraju napad na Srebrenicu koju su Ugari predali Despotu Stefanu Lazareviću.
Porazom Mađara 1415.g. u Bosni oni prestaju biti faktor a bosanski velikaši sada osnaženi novim jakim saveznikom Osmanlijama kreću u žestok obračun sa Mađarima i katoličanstvom. Mađari gube svoju ofanzivnu i kolonijalnu ulogu te se sve češće nalaze u defanzivi i povlačenju ostavši skoro bez ikakvog utjecaja na Bosnu.

*Izvori:
1.Vladimir Ćorović - "Historija Bosne (Knjiga I)"
2.Dubravko Lovrenović - "Sveta kruna bosanska"

Mi Bošnjaci nekad slavni narod sad jedva da smo živi..
Vrijeme je da se probudimo od dugovječne neimarnosti...fatajmo se za knjige i časopise, vidimo što su drugi uradili, te i mi ista sredstva poprimimo, da naš narod prosti iz tmina NEZNANSTVA na svjetlost istine izvedemo."

1848. godina, zapisao Slavoljub Bošnjak.

Na današnji dan 27.8.1388. Bosanska Armija na čelu sa bosanskim vojskovođom Vlatkom Vlkovićem i Radičem Sankovićem je potukla Srbe i Turke kod Bileće. Naime, Turci predvođeni Lala-Šahinom napadaju Bosnu na poziv srpsko-crnogorskog Đurađa Straćimirovića Balšića!
Turci zajedno sa Đurađovim četama bivaju potučeni i poraženi. To je jedan od prvih poraza Otomanske vojske na Balkanu i to za vrijeme vladavine našeg bosanskog Kralja Tvrtka I. Nakon ovog poraza Bosna je bila duži period mirna od upada osmanlija.

TAJNE SRPSKE HISTORIJE/TURČIN MARKO KRALJEVIĆ ili Kasno Marko na Kosovo stiže

Marko Kraljević rođen je sredinom XIV vijeka kao sin kralja Vukašina, gospodara Prilepa, i velikog dijela Makedonije, i majke Jevrosime. Otac, kao vladar tog dijela Makedonije, opremio je vojsku sa bratom despotom Uglješom. Ta vojska trebala je da spriječi dalju najezdu Turaka na Balkansko poluostrvo. Dok su bili utaboreni na obalama rijeke Marice, u noći 1371. godine, Turci su ih napali i napravili pravi masakr. U bici na Marici poginuo je Vukašin i njegov brat a njegove zemlje pale su pod tursku vlast. Marko, kao prestolonaslednik zbog turske nadmoći, postaje turski vazal. To je podrazumjevalo i njegovo angažovanje u vojnim operacijama turske vojske. Ubrzo se dokazao kao snažan i sposoban turski vojnik pa je došao do titule turskog vezira, što je prestavljalo visok položaj u turskom društvu. Njegovo omiljeno oružje je, baš kao i u narodnim pjesmama, bio topuz kojim je vješto baratao. Sudbina mu je odredila da izgubi zivot u bici na Rovinama i to na strani turske vojske koja je pogubila njegovog oca i okupirala njegove zemlje. Dakle, njegova prava istina o njegovom životu je dosta surova i daleka od priča iz srpskih mitomanskih pjesama, koje su ga veličale kao najveceg srpskog junaka. Ustvari je živio i umro kao turski vazal.

TAJNE SRPSKE HISTORIJE
KĆERKA KNEZA LAZARA (KOJI JE PORAŽEN NA KOSOVU) OLIVERA SE UDAJE ZA SULTANA BAJAZIDA I (sina "omrzlog" sultana Murata) TE TAKO POSTAJE SULTANIJA I UDARA TEMELJE VELIKOG PRIJATELJSTVA IZMEĐU SRBA I TURAKA. Lazar i Murat tako postadoše tazbina i nestade u dimu mitomanija Kosovske bitke..

Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida. Bajazid i Olivera izrodili su tri sina: Sulejmana, Isu i Mehmeda (od arapskog ličnog imena Muhammed). Još samo treba dodati da je Lazareva kćerka Vukosava bila udata za Miloša Kobilića, a Mara za despota Vuka Brankovića.
U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Kad su se prilike smirile, novi sultan postao je Mehmedov sin i Bajazidov unuk Murad II (1421-1451). Smrću despota Stefana Lazarevića 1427. godine, ugasila se je loza Hrabrenovića. Tada je Despotovinu naslijedio sin Vuka Brankovića Đurađ (1427-1456), unuk Mare, sestre despota Stefana Lazarevića.

Piše: Prof. dr. Enver Imamović

BOSNA I LJILJANI

Može Ii se jednom narodu i njegovoj državi oduzeti pravo na njegova državna obilježja?
Državna obilježja Bosne i Hercegovine sa ljiljanima (grb i zastava) koja su bila u upotrebi tokom rata 1992-1995. i nekoliko poratnih godina, svojevremeno su po diktatu Međunarodne zajednice zamijenjena novim koja su i danas na snazi. Umjesto zlatnih ljiljana koji su stotinama godina bili simbol svega onoga kroz što su Bosna i Hercegovina i njen narod prošli, osobito u posljednjem ratu, Bosni je određena novokomponirana zastava i grb koji nemaju ništa zajedničko s njenom hiljadugodišnjom historijskom tradicijom. S obzirom da je to nametnuto, jer se narod o tome nije izjašnjavao, malo je vjerojatno da će nova obilježja ikada postati ono što su bila dosadašnja sa ljiljanima. Građanska dužnost, međutim, nalaže građanima da iskazuju dužno poštovanje prema obilježjima koja su na snazi, što ne sprečava zainteresirane da rade na tome da se povrate ona sa ljiljanim i da Bošnjacima budu opet ono što su im bili stotinama godina.
Nametnuto rješenje
Ima puna razloga da Bošnjaci budu nezadovoljni nametnutim rješenjem nove bosanske zastave i grba. Nisu u pitanju boje i izgled. One su mogle biti ma kakve, nego je problem što je narodu oduzeto pravo da se služi svojim autentičnim obilježjima pod kojima su se borili, ginuli i veselili njegovi preci od prije 700, 800, 900 i višeg godina. Lišiti jedan narod tako duge i bogate tradicije ima težinu kulturocida. To tim više što nije uzeto u obzir objektivno stanje problema kada se prišlo rješavanju državnih obilježja postdejtonske Bosne. Ne mogu se, naime, državna obilježja jedne zemlje uzeti u istu ravan sa obilježjima susjednih zemalja kojima se na bosanskohercegovačkom prostoru služe doseljenici iz tih zemalja. To bi bilo isto kao kad bi srpska manjina u Hrvatskoj osporavala hrvatsku državnu zastavu ili tražila da nosi i srpske simbole, ili da albanska ili madžarska manjina u Srbiji traži to isto i sl. Ono što je za druge nezamislivo to se Bosni nameće kao normalno rješenje bez ikakvog moralnog i pravnog obzira. To što je učinjeno prije svega bočnjačkmom narodu, koji se identificira i smatra potomcima srednjovjekovnih Bošnjana, po pitanju njegovih državnih obilježja ne predstavlja samo pravni presedan nego krajnji moralni cinizam iskazan prema bespomočnom narodu koji se još uvijek bori za goli opstanak i kojem drugi kroje sudbinu.
Međunarodna zajednica je u rješavanju problema državnih obilježja Bosne i Hercegovine tek prividno postupila logično. S obzirom da srpska i hrvatska strana ni pokoju cijenu nisu htjele priznati ljiljane za državne simbole, Međunarodnoj zajednici je bilo najlakše riješiti problem tako da skinu ljiljane i predlože neko neutralno rješenje. To srpskoj i hrvatskoj strani odgovara jer su protiv ljiljana upravo zato što oni simboliziraju historijski kontinuitet bosanske državnosti. Nametnutim rješenjem jedino su gubitnici Bošnjaci jer su samo oni ostali bez svojih nacionalnih simbola. Hrvati i nadalje imaju svoju šahovnicu a Srbi orla, koji su zvanični simboli njihovih matičnih zemalja (Hrvatske i Srbije).
Ljiljan na posudi iz rimskog doba od prije 2000 godina, iskopana u Ilidži kod Sarajeva
Sad se postavlja pitanje šta da čine Bošnjaci. Već su se javile ideje da se ljiljani proglase simbolima bošnjačkog naroda. Koliko god to ima historijsko opravdanje, u okolnostima kakve jesu, to bi za Bošnjake bilo kontraproduktivno. Razlog je taj što pravno-historijski gledano, ljiljani imaju status simbola države Bosne i Hercegovine, a ne predstavljaju obilježja ovog ili onog naroda. Zna se da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba ni Hrvata ni muslimana, nego je bio jedinstven bosanski narod zvani Bošnjani. Oni koji jesu i koji se smatraju njihovim potomcima, ne samo što prihvaćaju simbole ondašnje Bosne, nego to čine s ponosom jer je riječ o vjekovnoj tradiciji. Ove činjenice predstavljaju snažno pravno uporište koje će kad-tad morati uvažiti kako Međunarodna zajednica tako i druge dvije strane (Hrvati i Srbi), pa je realno očekivati da obilježja sa ljiljanima kad-tad opet postanu zvanična. Prihvaćanje ljiljana od srpske i hrvatske strane ne bi ničim ugrozilo njihova nacionalna prava jer i jedni i drugi već imaju nacionalne simbole svojih matičnih zemalja. Državna obilježja Bosne i Hercegovine trebaju prihvatiti i uvažiti na način kako to čine njihovi zemljaci u dijaspori rasuti od Amerike do Australije. U svim zemljama gdje žive uvažavaju njihove državne simbole, a svoja nacionalna obilježja koriste i ističu samo u prigodama i na način kako to nalažu propisi tih zemalja.
Dovoljno neupućeni u ovu problematiku postavljaju pitanje zašto je bošnjačkoj strani toliko stalo da zadrže ljiljane koje osporava srpska i hrvatska strana, tim više što su obje strane spremne prihvatiti ma koje drugo rješenje osim ljiljana. Treba međutim postaviti obrnuto pitanje: zašto su te strane toliko protiv ljiljana? Pitanje, naime, zadire u samu suštinu problema koje se veže za državnost Bosne i Hercegovine, a time i njen opstanak kao samostalne i cjelovite zemlje. Oni koji osporavaju njenu državnost ne žele nikakav trag, odnosno dokaz što podsjeća i govori da Bosna u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nije nikada bila srpska ni hrvatska, nego samostalna država. Upravo te činjenice smetaju srpskim i hrvatskim nacionalistima koji žele dokazati da Bosna historijski pripada njima. Otuda njihovo uporno nastojanje da anuliraju i potisnu sve što dokazuje tradiciju bosanske državnosti.
Ljiljani na stećku, bosanskom srednjovjekovnom nadgrobnom spomeniku
One koji imaju političke pretenzije na Bosnu, i one koji se na ovaj ili onaj način bave Bosnom, treba podsjetiti na neke povijesne činjenice koje se moraju znati. Prvo, Bosna je u srednjem vijeku bila sasmostalna država, imala je svoje vladare (banove i kraljeve), svoju zastavu i grb (sa ljiljanima), vojsku, strogo odredene i čuvane granice, svoj dvor i diplomatsku službu, vlastiti jezik (bosanski), vlastito pismo (bosančicu), svoju vjeru (bogumilsku), svoj narod (Bošnjani), svoju monetu, i sve drugo što karakterizira jednu državu, pa i više od toga, jer mnoge zemlje nisu imale ono što je imala i što je bila Bosna. O tome kako su izgledali grb i zastava srednjovjekovne bosanske države znamo pouzdano na osnovi mnogih spomenika preostalih iz srednjeg vijeka. Treba naglasiti da je Bosna jedna od rijetkih evropskih zemalja, a time i u svijetu, koja ima tako dugu tradiciju državnih obilježja. O tome govori bogata građa. To su prije svega veliki državni pečati kojima su se ovjeravali međunarodni ugovori. Na njima je uz druge sadržaje (vladar na prijestolju, uokolo natpis itd.) prikazan i državni grb sa ljiljanima. Na jednom takvom pečatu iz vremena kralja Tvrtka I (14. stoljeće) uz grb je prikazana i bosanska zastava sa šest ljiljana. Istu predstavu sadrže i starobosanski novci raznih serija i tipova. Najbolji takav primjerak je veliki zlatnik kralja Tvrtka, također iz 14. stoljeća, na kojem je grb sa ljiljanima, a sa strana je još po jedan ljiljan.
Najvrjedniji spomenik na kojem su prikazani državni simboli srednjovjekovne Bosne jeste plašt kralja Tvrtka. Pronađen je 1910. godine u njegovom grobu u Arnautovićima kod Visokog gdje se nalazio mauzolej bosanskih vladara. Arheolozi su prilikom iskopavanja zatekli rijetko viđen prizor: preko kamenog stećka ispod kojeg je bio sahranjen kralj Tvrtk, još je uvijek stajao prebačen njegov kraljevski plašt, u položaju kako je ostavljen u vrijeme sahrane prije više od 700 godina. Bio je ukrašen zlatom izvezenim grbovima sa ljiljanima. Zbog nestručnog rada i nemarnog odnosa osoblja koje je radilo na otkriću (u prvo vrijeme nisu bili svjesni šta su otkrili), nalaz nije u cijelosti sačuvan. Ostaci se danas nalaze uzbirci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
Često se može čuti pitanje otkud na bosanskim državnim obilježjima ljiljani i šta oni znače. Oni koji nisu dovoljno upućeni u bosansku prošlost, prije svega stranci, vjeruju da je to preuzeto od Francuza, odnosno od anžuvinske dinastije koja je u svojim kraljevskim simbolima također imala ljiljane. Treba, međutim, spomenuti da je ljiljan u srednjovjekovnoj Evropi bio veoma raširen pa ga nalazimo na grbovima i zastavama brojnih dinastija i feudalaca, kako u Francuskoj, tako i u Španjolskoj, Engleskoj, Mađarskoj, Flandriji, Italiji itd. U tome se posebno isticala Francuska, što je razlog da neki historičari smatraju da je tu njegova kolijevka, odnosno da se iz Francuske prenio u druge zemlje. Tumači se da je do toga došlo bilo političkim utjecajem ili dinastičkim brakovima. Od nje ga je preuzela i Madžarska. S obzirom da je i srednjovjekovna Bosna na svojim državnim obilježjima imala taj znak, kod mnogih vlada uvjerenje da ga je ona preuzela od Madžarske, jer je, tobož, Bosna bila madžarski vazal. To, međutim, nije tačno.
Ljiljan na nišanu, muslimanskom nadgrobnom spomeniku, od prije 300 godina
Onima koji malo bolje poznaju historiju srednjovjekvne Bosne znaju da pojava ljiljana na grbu i zastavi srednjovjekovne Bosne ima mnogo dužu tradiciju od zemalja koje se smatrajum kolijevkama ljiljana. Uostalom, teško je reći ko je od koga prezueo taj omiljeni heraldički znak. Njegova šira upotreba može se pratiti od 11. stoljeća. To se veže za križarske ratove kad je uspostavljena intenzivna trgovačka veza između Evrope i zemalja Bliskog istoka. Križari koji su se vraćali iz Svete zemlje donosili su robu i predmete koji su bili ukrašeni znakom ljiljana, pa se može reći da je taj znak Evropa bolje upoznala posredstvom Bliskog istoka. To je, međutim, tačno samo djelimično. Znak ljiljana je prisutan u Evropi već hiljadama godina. Već se u II mileniju stare ere susreće u umjetnosti Krete u Grčkoj. Na zidnim slikama knososke palače prikazane su scene kako mladići i djevojke beru ljiljane, njime su ukrašene zemljane posude itd. Ljiljan je bio omiljeni cvijet i u egipatskoj umjetnosti, ali i umjetnosti mnogih drugih naroda, pa se može reći da je to univerzalni znak raznih zajednica, naroda i zemalja na širim geografskim prostorima kroz razdoblje od nekoliko hiljada godina. I Bosna spada u red onih zemalja u kojima je lik ljiljana prisutan hiljadama godina. U Ilidži kod Sarajeva, u ruševinama jedne rimske zgrade, iskopan je ulomak zemljane posude iz rimskog doba, od prije 2000 godina, na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope.
Ljiljan na nišanu, muslimanskom nadgrobnom spomeniku iz našeg doba
S obzirom da je u hiljadugodišnjoj historiji Bosne ljiljan bio omiljen cvijet i kao takav je, kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka bio osnovni sadržaj njenog grba i zastave, on također pripada njenoj kulturnohistorijskoj tradiciji. Čak što više, spomenička građa upućuje da je ljiljan u srednjovjekovnoj Bosni bio omiljen i prisutan više nego i kod jednog drugog naroda u Evropi.
U Bosni je ljiljan korišten kao umjetnički motiv stotinatna godina prije pojave evropskih dinastija. Već je rečeno da je u Ilidži nađen rimski spomenik ukrašen znakom ljiljana od prije 2000 godina. Kao arhitektonsko-dekorativni elemenat u bazilikalnim gradnjama susreće se na tlu Bosne i u kasnoantičko doba (V-VI stoljeće). U srednjem vijeku njegov motiv je toliko upotrebljavan da je u pravom smislu postao zaštitnim znakom bosanskog naroda. Srednjovjekovni Bošnjani su su ga osobito rado stavljali na svoje grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom (naušnice, dijademe, pojaseve i s1.), njime ukrašavali knjige, utkavali ga u platno kao dezen, uzimali ga kao dekorativni elemenat u arhitekturi i s1. Čak je opjevan u pjesmama. U jednoj poemi napisana 1330. godine od nekog Završanina, stoji: “Lilije, cvijetu ima je krin”.
Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Papa Grgur IX u pismu iz 1236. godine upućeno bosanskom velikašu Sebislavu koji je držao oblast sjeveroistočne Bosne (Soli), u kojem ga hvali što je ostao vjeran katoličkoj vjeri za razliku od njegovih zemljaka, kaže da je jedini on ljiljan, i to među trnjem. Time je htio reći da nisu Bošnjani ljiljani, kako to oni za sebe vole reći, nego je on ljiljan a oni su trnje (zato što su bogumili, to jest otpadnici od katoličke vjere). Bilo bi pogrešno misliti da se ljubav Bošnjaka prema ovom cvijetu veže samo za srednji vijek. Isti je slučaj bio u doba turske vladavine. Za njega je u to vrijeme bio uobičajen naziv zambak. Uzgajan je u dvorištima, o njemu se pjevalo, njegovim likom su ukrašavani rukopisi, stavljao se na nišane (nadgrobne spomenike), primjenjivao se u ukrasnoj arhitekturi, posebno u džamijama. U Gradačcu se može vidjeti iznad mihraba džamije Husejnije, u Sarajevu iznad glavnog ulaza džamije Magribije na Marin Dvoru itd.
Zlatnik kralja Tvrtka I (14.stoljeće) sa ljiljanima
Iako su sjećanja i ljubav Bošnjaka prema ljiljanu vremenom bili potisnuti zbog historijskih okolnosti, nisu nikada sasvim izišla iz njihove podsvijesti. To su pokazali ratni dogadaji koji su uslijedili 1992. godine kad je taj cvijet takoreći preko noći prihvaćen, i to sa takvim žarom i odanošću da je za mnoge to bio fenomen. Zanimljivo je da se u to vrijeme znak ljiljana počeo ponovo masovno stavljati na nadgrobne spomenike, onako kako je to bilo u srednjem vijeku. O njemu su se ponovo počele pjevati pjesme, borci koji su branili Bosnu nazivani su Zlatnim ljiljanima, itd.
Nakon pet stoljeća
Bosanci su se okrenuli tom cvijetu već 1991. godine, kad su nakon dugo vremena ponovo stvoreni uvjeti da se izvrše demokratske promjene u zemlji. To je omogućilo da narod slobodno iskazuje svoja politička opredjeljenja. Koristeći se tim okolnostima, početkom 1991. godine iznijeta je ideja (od strane autora ovog napisa) da se za nova državna obilježja tadašnje Socijalističje Republike Bosne i Hercegovine, prihvate ona iz doba srednjovjekovne bosanske samostalnosti. To je naišlo na opće simpatije većeg dijela javnos
Grb bosanske dinastije Kotromanića
Oformljena je stručna komisija u organizaciji onovremene Skupštine Bosne i Hercegovine, koja je u svom radu pošla od gore navedenog povijesnog i arheološkog materijala pa je po obavljenom zadatku Skupštini podnijet elaborat u vidu prijedloga.
Tokom javne rasprave koja je vođena u novembru i decembru 1991. godine u nacionalnim kulturno-prosvjetnim društvima “Preporod”, “Napredak”, “Prosvjeta” i “La Benevolencia” podršku ponuđenog rješenja dala su tri Društva, dok je srpska “Prosvjeta” to odbila. Izbijanje rata spriječilo je da prijedlog uđe u skupštinsku proceduru pa je tako propao pokušaj da se predloženo rješenje državnih obilježja usvoji u mirnodopsko, prijeratno doba.
Grb i zastava sa ljiljanima su i prije izbijanja rata 1992. godine saživjeli u narodu. To se postiglo zahvaljujući širokoj medijskoj propagandi. Ljiljani su, naime, na sugestiju autora ovog napisa uzeti za osnovno grafičko rješenje i dizajniranje plakata, letaka i drugog propagandnog materijala namijenjen održavanju narodnog referenduma zakazan za 29. februar i 1. mart 1992. godine, na kojem se narod Bosne i Hercegovine trebao opredijeliti za samostalnu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Tako se najšira bosanskohercegovačka javnost upoznala s autentičnim i povijesnim obilježjima svoje zemlje. To je doprinijelo da je po izbijanju rata grb i zastavu s ljiljanima narod spontano prihvatio i pod njima organizirano pružio otpor agresoru.
Zastava srednjovjekovne bosanske države, i Republike Bosne i Hercegovine tokom ratnih godina 1992-1995.
Ljiljani su tokom četverogodišnjeg rata postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog narada. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda što je spasilo Bosnu i Hercegovinu od nestanka. I to je razlog što su oni ušli duboko u srca svih kojima je Bosna jedina domovina, i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija.
Bosancima i Hercegovcima koji vole svoju domovinu i koji se ponose njenom hiljadugodišnjom kulturnom i političkom tradicijom, nameće se pitanje ima li nade da će njihovi ljiljani jednog dana ponovo biti ono što su bili stotinama godina, i pod kojim je u posljednjem ratu odbranjena Bosna i sačuvana kao samostalna država. Niko ih ne može spriječiti da se barem tome nadaju. Dok ponovo ne procvjetaju širom Bosne, Bosanci ih čuvaju u svojim srcima i sjećanjima, da ih podsjećaju šta su oni značili za Bosnu i njihove pretke od vremena Kulina bana i kralja Tvrtka do našeg vremena, kad su u ovom posljednjem ratu zajedno s narodom bili proganjani, sakačeni i ubijani. Unatoč tome, ipak njihovim ljiljanima nije uništen korijen. Iz njega će jednog dana ponovo procvjetati vitki i zlatni ljiljani, i prekrit će svu Bosnu, od Une do Drine i od Save do mora, kako je nekada bilo.

BOŠNJANI koji se JEDINO I ISKLJUČIVO spominju u POVELJAMA svoji banova/kraljeva.
Na današnji dan, 15.8.1332 je pisana povelja bosanskog bana Stepana II Kotromanića:
"..Ako BOŠNJANIN bude dužan i pobjegne – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. Utvrdi zakon ko je prvi bio među Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki chlovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na BOŠNJANINU – da ga pozove pred gospodina Bana ili pred njegova vladaoca – roka da mu ne bude odgovoriti. Ako BOŠNJANIN zapsi da nije dužan – da mu nareche priseci samoshestu, koje ljubo postavi Banj rod.
A kto Dubrovčanin ubije ali posjeće u Bosni ili BOŠNJANIN Dubrovčana – taj pravda da je pred gospodinom Banom, a osud da grede Banu na njih. Ako bude svadja BOŠNJANINA z Dubrovčaninom u Dubrovnici – da sudi knez dubrovački i sudje, a globa općini.
Ako BOŠNJANIN uhiti Dubrovčanina za konja, a on bude ukraden ili uhushen, a pravi Dubrovčanin: “Moj je konj vlasti” volja: “Ja sam ga kupio, ne znam od koga”, volja povije od koga je kupljen, volja priseze samoshest – čist duga da bude. I ako BOŠNJANIN bude dužan, a pobjegne iz Bosne z dugom – da mu nije vjere ni ruke od gospodina Bana. I ako Bošnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poshlju da je knjiga prava – da je vjerovana, da plati Dubrovčaninu i bez prestavshtine."

U Travniku na lokalitetu ilriske gradine Tarabovac je nedavno pronađena keramika iz kasnog bronzanog doba ukrašena u maniru srednjobosanske kulturne grupe, te su poduzeta zaštitna arheološka istraživanja. Nalazi iz ranog željeznog doba, ilirskog, rimskog i srednjovjekovnog perioda, ukazuju na kontinuitet naseljavanja ovoga prostora koji se nije prekidao praktično sve do danas.

U srednjem vijeku ovdje je stolovao feudalac Batalo poznat po tome da je bio na strani Tvrtka I kad su se oko našeg kraljevstva trgale velika Carstva, Rimsko i Osmansko.
Na lokalitetu Gradina je 1948. otkriven njegov stećak na kojem piše:
"A se leži uzmožni muž tepčija Batalo bosanski."

Poznat je i po svojim vezama sa bogomilsko-katarskom Crkvom Bosanskom, te njegovom popisu Djedova Crkve Bosanske od 11.-14. vijeka, tkz Batalova lista.

PISMA RIMSKOG PAPE GRGURA IX O BOSNI KAO LEGLU KRIVOVJERJA

„U svojim pismima od g.1232 do 1239. (papa Grgur IX ) više puta spominje krivovjerce u Bosni. Tako na 30.svibnja (maj) 1233.g. piše kardinalu Jakovu Prenestinskome, svome legatu u Bosni, kako je sa žalošću razabrao iz njegove istrage, da je bosanski biskup upao „u gorčinu ludog krivovjerstva“. Radi toga nalaže i da u Bosni postavi dva, tri ili četri biskupa (???koja budalaština papa ne može da shvati da nema nikakvu podršku u Bosni/naša opaska).
O Bošnjacima veli: „O stanovnicima se te zemlje kaže, da su siromašni imanjem, a bogati zloćom, jer su VEĆIM dijelom zaraženi opačinom krivovjerja“. (Papa ovdje ne skriva mržnju prema Bošnjacima i potvrđuje da je Bosna većinom heretička a sanja da postavlja nekakve biskupe po Bosni/naša opaska).
U drugom pismu od 13.veljače (februar) 1234.g. Grgur IX piše: „tolika je u Bosni i bližnjim pokrajinama narasla množina nevjernika, DA SVA ZEMLJA (Bosna) kao pusta i neprohodna plače i boluje“.
Dne 8.kolovoza (august) 1236 isti papa piše Sibislavu, knezu Usore, sinu bivšeg bosanskog bana Stjepana (Stepan Kulinić/naša opaska), kako je „s radošću primio, da je on među knezovima bosanske biskupije?? ( opet mu se priviđa biskupija/naša opaska), koji su zaraženi ljagom krivovjerske zloće, KAO LJILJAN MEĐU TRNJEM“. (Dakle papa piše jedinom katoliku?? među bosanskom vlastelom hvaleći ga što još nije upao u herezu kao sva ostala bosanska vlastela/naša opaska). To opetuje i u pismima, koje je pisao Ancili, majci Sibislavovoj i ugarskim biskupima (mora pisati ugarskim biskupima jer bosanski ne postoje/naša opaska), kojima preporučuje Sibislava i njegovu majku“.

*Izvor: Dominik Mandić "Bosna i Hercegovina Svezak II:Bogomilska crkva bosanskih krstjana" str.33-34