Bogumilstvo i Bošnjaci

Početak 15. vijeka u Bosni je obilježen čestim promjenama na prijestolju i smjenjivanjem kraljeva Ostoje i Tvrtka II.
Tvrtko II je vladao u tri navrata 1404-09., 1421-33. i 1435-43., a na vlast je stavljen od strane bosanskog plemstva na čelu sa vojvodom Hrvojem Vukčićem, a uz podršku Osmanlija.
Ovo je, kao što smo pisali ranije, veoma burno doba u bosanskoj historiji, i obilježeno je brojnim ratovima. Bosna se tada nalazila izmedju dviju jakih sila, Ugarske i Osmanskog carstva. Bosansko plemstvo i bosanski kraljevi su se priklanjali čas jednoj čas drugoj sili, zavisno od političke situacije koja im je odgovarala.
U prvoj deceniji 15.vijeka Bosnu su pustošili ratni pohodi i pljačke od strane ugarskog kralja Sigismunda koji je onako divljački masakrirao toliku bosansku vlastelu pod Doborom u sjevernoj Bosni. Mnogobrojna njihova rodbina je gorila od želje za osvetom, pa nije ni čudo što se bosanska gospoda priklonila Osmanlijama vidjevši u njima borca protiv Ugarske.
Sigismund je u tim ratnim pohodima takođe oduzeo od Bosne grad Srebrenicu bogatu rudnicima, te je poklonio srpskom despotu Stefanu Lazareviću na upravljanje, što Bošnjaci nikada nisu mogli da prebole. Od tada pa nadalje to će biti kamen smutnje između Bosne i Servie, a Bošnjaci će voditi nekoliko ratova protiv Srblja za oslobadjane Srebrenice. Interesantan je opis Srebreničana u životopisu ovog srpskog despota Lazarevića, on njih naziva bogomilima "Se že vsi jeresi bogomilskie sut". On je dao masakrirati Srebreničane koji su se pobunili protiv njegove vlasti.

Tvrtko II je drugoj deceniji 15.vijeka vladao neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su se manje fokusirale na Bosnu tokom tog perioda, što je dozvolilo bosanskom kraljevstvu da uživa veću nezavisnost i osnaži svoju ekonomiju. Tvrtko II je potpisao trgovački sporazum s Mletačkom republikom što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno uticalo na razvoj bosanske ekonomije. Ovaj novi odnos sa Venecijom zasmetao je i Osmanlijama, koji su 1424. napadom na Bosnu Tvrtku II poslali jasnu poruku da se ne udružuje s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla vojno pomoći u borbi protiv Osmanlija. Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban, Tvrtko II obnavlja savez s Ugarskom 1425. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale Bosnu, prisilivši Tvrtka da osmanskog sultana prizna kao suverena i pristane isplaćivati mu godišnji tribut. No, Tvrtko II produbljava alijansu s Ugarskom oženivši Doroteu Garai, kćerku ugarskog plemića Ivana Garai, koji je bio upravitelj Hrvatske. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika.

Godine 1432. Tvrtku II se pojavljuje nova prijetnja od strane sina kralja Ostoje, Radivoja Ostojića, koji je uz osmanlijsku pomoć zavladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433-1435. Kralj Tvrtko II odlazi na ugarski dvor, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja Hranića Kosače i ovog protukralja Ostojića.
Ali već na ugarskom dvoru Tvrtka II zatiču problemi, jer ga tamo optužuje franjevački vikar Jacob de Marchia da je heretik. Naime, Jacob de Marchia je bio poslan u Bosnu od pape Eugena IV u svojstvu glavnog inkvizitora, a svoj neuspjeh u preobraćanju paterana papi je opravdao nedostatkom podrške bosanskog kralja Tvrtka II.

Tvrtko II je umro u novembru 1443., bez živih potomaka iako arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka. Teško je odgonetnuti kakvom je smrću umro tim više što ljetopisac Klimentović navodi: "Tada ubiše Bošnjaci istoga Tvrtka drugoga, kralja bosanskoga".

Dominikanac Anselmo iz Aleksandrije u Italiji, koji je živio i djelovao u 13.st, u jednom svom spisu navodi da su "heretici PRVO bili u Bosni otkud su svoj nauk proširili na Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je u Orleans stigla 1022.g. a u Arras 1025.godine."**

Toliko o teorijama naših vrlih historičara da je hereza u Bosni se pojavila tek krajem 12.st Postoji još starije svjedočenje o bosanskoj herezi ali to ćemo objavit kasnije

**Izvor:A.Dondaine, Le Tractatus de hereticis d`Alexandrie, Arch. Fr. Praedic, XX, Rome 1950., p. 308-324.

Franjevački izvještaj od 20. decembra 1435.g. je za kralja Tvrtka II zabilježio: "Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, u istinu, nije ni kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krste ljude..tamo žive manihejski heretici..divlji neprijatelji crkve."**

**IZVOR: Thalloczy, Povijest Jajca, p. 38.

"Spomen Stepana Prijezde I kao bana cijele Bosne prvi put u izvorima dolazi 30. marta 1255.g. kada mu je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV potvrdio posjed Novak u Podravini, koji mu je darovao hrvatski herceg Koloman. Na 11. novembra 1253.g. Bela IV je pisao papi Inocentiju IV, da ima teške muke "s krivovjercima u Bugarskoj i Bosni, protiv kojih se upravo sada borimo s našom vojskom". Mi mislimo, da je taj rat vodio stari i borbeni ban Ninoslav i da je za vrijeme tih borbi umro ili poginuo. Iako je ban Ninoslav imao sinova i unuka, naslijedio ga je po starješinskom pravu njegov rođak ban Prijezda Veliki. Za ovoga ne znamo da bi surađivao s patarenima i njih branio ili da bi kada bio u neprijateljstvu s ugarsko-hrvatskim kraljevima. Radi toga mislimo, da on nije vodio borbu s kraljem Belom 1253.g. nego da je nakon dovršenih borbi s porazom BOŠNJAKA i smrću bana Ninoslava ovoga naslijedio 1254.g."**

**IZVOR:Dr Dominik Mandić, "BiH Povjesno-kritička istraživanja", Svezak I, str.232, izdanje 1978.g.

Papa Ivan XXII piše 18. jula 1319. godine Mladenu Šubiću "..da je zemlja Bošnjana tolikom ljagom nevjerstva okaljana, da su ondje crkve zapuštene, svećenički red DO TEMELJA ISKORIJENJEN, Kristove se svetinje kužnom porugom gaze, nema tu poštovanja križa, ne dijeli se pričest životnog sakramenta, dapače samo se krštenje u mnogim stranama ne poznaje u narodu ni po imenu, iako je ono osnov kršćanske vjere."

*O fizičkom i duhovnom izgledu bosanskih kraljeva izvještavaju nas i pojedini savremenici. Tako, na primjer, poznati talijanski najamnički kapetan Breglio da Lavello, koji je izvrsno poznavao talijansko društvo 15.st, bio je zadivljen izgledom kralja Tomaša s kojim se sreo 1452. godine. U svojim memoarima zabilježio je da se ne sjeća da je ikada vidio ljepšeg i dostojanstvenijeg gospodina od bosanskog kralja.
*Fizički izgled srednovjekovnih Bošnjaka i njihovo junaštvo zadivilo je i poljskog ljetopisca, kojeg prenosi Dlugossi, koji je opisao čuveni Budimski viteški turnir 1412.godine. Na njemu su uz evropske kraljeve učestvovali i bosanski kralj Ostoja sa svojim vitezovima koji su i privukli najveću pažnju. Upravo bosansku ekspediciju dotični kroničar opisuje kao izuzetno visoke i krijepke, a u borbi poduzetne i hrabre.**(Joanni Dlugossi, Historiae Poloniae, lib.XI, p. 327.328.)
*Identični podaci o izgledu Bošnjaka potiču i iz 1403.g. kada se u Zadru okupila brojna gospoda iz Dalmacije, Hrvatske i Bosne, na doček napuljskog kralja Ladislava. U opisu tog događaja ljetopisci su opet posebno primjetili Bošnjake za koje su zabilježili da su to "ljudi neobičnog stasa."
*Turski ljetopisac i učesnik sultan Fatihovog pohoda na Bosnu, Dursun beg, za kralja Stepana Tomaševića doslovno kaže da je bio ogromnog stasa "kao Hazber" (mitski div).
*Zabilježen je slučaj kada se Kulin ban ogledao s bizantskim carem naočigled obiju vojski. Bizantske kronike za Kulina bana kažu da je rastom bio pravi div. Tokom borbe udario je mačem svog protivnika po licu tako snažno da mu se vizir kacige dopola usjekao u meso.**(F.Milobar, Ban Kulin i njegovo doba, Glasnik Zemaljskog Muzeja, XV, Sarajevo 1903., p.357.)

Prvi spomen hereze u Bosni potiče iz prve polovice 10. stoljeća. U pismu pape Ivana X, upućenom 925.godine splitskom nadbiskupu i tamošnjem svećenstvu, iznosi se prigovor što u susjednoj dijecezi (misli se na Bosnu), postoji neka nauka "koja se ne nalazi u svetim knjigama". Papa im prebacuje što nisu pazili nego su je "šutnjom odobravali".**
Ovdje se ne kaže ko su bili heretici, niti se govori o karakteru njihovog učenja, ali napomena da ga "nema u svetim knjigama", jasno govori da je riječ o krivovjerju. Da se to odnosi na Bosnu i njene heretike sasvim je izvjesno jer je ona i u kasnijem razdoblju bila jedina zemlja u ovom dijelu Evrope na čijem se prostoru hereza nesmetano razvijala i gdje je takoreći stekla status državne vjere.

**IZVOR: F.Šišić, Priručnik izvora hrvatske historije, I/1 Zagreb 1914., p.215.

25. Novembar je datum koji je nametnut od strane komunističkih političkih elita kao nekakav dan državnosti jer su komunisti smatrali da je historija počela s njima. Taj datum jeste bitan za historiju Bosne ali on nikako ne može biti dan državnosti jer se podmeće državnost hiljadugodišnjoj Bosni tek od 1943.g. Jedini ispravan datum dana državnosti je 29.8.1189.g. dakle povelja Kulina Bana. Najstariji državnički dokument koji dokazuje punu državnost jedine nam domovine.

/Ivan Frano Jukić odgovara srpskom književniku i kritičaru Dimitriju Tirolu koji je tvrdio da su Bošnjaci zapravo Srbi/

"Bošnjaci su dosad bili ne samo u zemljopisnom smislu nego i u RODOSLOVNOM: pravi Bošnjaci!
...Već su dvije godine, od kako se ja bavim među prostim narodom u Bosni, dobro motreći sva ona, koja se našega naroda tiču; ja sam mnogo i putovo po Bosni, ali još nikad ne čuh za srpski narod, niti za srbski jezik! Tamo sve iđe po bosanski i naški...“

Bosanski -Did- Bartul je za vrijeme prve križarske vojne u Bosni krajem 1222.g. prebjegao u južnu Francusku gdje se postavio za papu svih novomaniheja te su ga takvim francuski katari priznali i poštovali, a stolovao je u gradu Porlos.*
Da su svog dida Bošnjaci zvali papom potvrđuje i papa Inocentije IV u pismu ugarskim biskupima od 19.augusta 1245.g. gdje on (papa) izopćuje "..herezijarha, koga Bošnjaci nazivaju papom."**

*Izvor:Svjedočenje ljetopisaca Mateja Pariškog i Rogera de Wendovera
**Izvor:J.Šidak "Kosov Zbornik" (Ljubljana 1953-54)

Ban Kulin 1180.g. pobjeđuje bizantsko-srpske snage te oslobađa i proširuje Bosnu/

Po svoj prilici od 1163.g. Bosnom vlada Kulin ban nakon pada bana Borića i poraza Bosne od Bizanta. Kulin je vladao Bosnom koja je bila pod patronatom Bizanta ali novi ban Bosne Kulin učvršćujući svoju poziciju počeo je da priprema konačno protjerivanje bizantskog utjecaja iz Bosne. Papa Alexandar III preko svog legata Teobalda šalje pismo banu Kulinu. Pismo je bilo naslovljeno „Kulinu velikom banu Bosne“, a u samom pismu papa se obraća „Odličnom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne“, a tokom pisanja spominje „veličinu darežljivosti vaše i slave vaše“. Ovakva forma pisma, kao i to da papa lično piše Kulinu dokazuje da je te 1180.g. Kulin ban već stekao poštovanje i slavu i izvan Bosne a to se može ogledati samo u njegovim borbama sa Bizantom što je jako godilo papi u Rimu. Godina 1180. je godina smrti bizantskog cara Emanuela što je bio jasan znak da Kulin krene u ofanzivu i strese s Bosne bizantski utjecaj.
U svom popratnom pismu legat Teobald želi Kulinu banu „Blagoslov i POBJEDU sa zdravljem“. Ovi neobični izrazi govore nam, da je Kulin ban u zadnje vrijeme postigao znatne uspijehe i pobjede, ali da su ujednjo njegovi ratni poduhvati još u toku. Iz ovoga se može izvući zaključak da je papin legat izrazio svoje zadovoljstvo što je ban Kulin sa sebe stresao bizantsko gospodstvo i postigao neke pobjede nad Bizantincima. Vjerovatno se pod tim smatra zauzeće Donjih Kraja i Neretve koje je Kulin zauzeo čim je čuo za smrt cara Emanuela. Od tada Donji Kraji i župa Neretva postaju neodvojiv dio bosanske države kojim banovi i vlastela raspolažu kao sa vlastitim dvorskim dobrima.
Kulin ban zajedno sa ugarskim kraljem Belom III 1182. i 1183.g. podiže veliku vojnu akciju protiv Bizanta te zauzeše sve bizantske zemlje južno od Dunava do Sardike (Sofije). Od plijena koji je nakupio u Kučevskoj Zagori, u sjeveroistočnoj Srbiji, ubraja se mnogo blaga i roblja a od tog novca podiže crkvu u Muhašinovićima kod Visokog sa koje je ostala poznata „Kulinova ploča“ koja nam svjedoči o ovom Kulinovom vojnom pohodu. Brzo iza Kučevskog rata Bella III daje Kulinu župe Usoru i Soli čime je Bosna bila proširena na žitorodne krajeve. Ovim posjedima, sa prije osvojenim Donjim Krajima i Neretvom Kulin je teritoriju Bosne skoro udvostručio, a istovremeno se počeo okretati diplomatiji te otvarajući tržište Bosne dubrovačkim trgovcima, počinje i aktivno iskorištavanje rudnih bogatstava Bosne čime je to vrijeme blagostanja i prosperiteta države Bosne kroz generacije ostalo upamćeno u narodu riječima „Od Kulina bana i dobrijeh dana“.

Bogumilski pokret bez svake sumnje jedan je od fenomena srednjovjekovne Bosne i Hercegovine jer svjedoči o snazi i jedinstvu koje je odlikovalo tadašnji bosanski narod. Svjesni svoje posebnosti, naročito ilirskog porijekla, tadašnji Bošnjani najteže su od sviju naroda podnijeli nasilni prelazak sa paganizma na kršćanstvo jer im je nova vjera bila potpuno strana i besmislena. Zbog toga se bosanski narod nikada nije odrekao svojih starih kultova, posebno kulta zmije, koji su bili savršeno uklopljeni u suživot sa prirodom, njenim bogovima, posebno Velikom Majkom i astralnim božanstvima. U skladu sa tim morao je postojati otpor, isti onaj koji je zamalo slomio Rimsko carstvo, a koji je bosanski narod pronašao u bogumilstvu. Za pretpostaviti je to da su Bošnjani u bogumilstvu uvidjeli neke sličnosti sa ilirskim kultovima ali još važnije od toga jeste činjenica da su kroz bogumilstvo ostvarili svojevrsnu autonomiju od kršćanskih crkvi kako bi upravo u toj pogodnosti mogli nastaviti sa antičkom praksom slavljena starih kultova. Okupljanja na visokim lokalitetima gdje su Iliri slavili nebeska božanstva bila je jedna od praksi Bogumila.

Želja za očuvanjem tradicije i kulturnog identiteta rezultirala je time da se bogumilska  vjera u potpunosti afirmirala u Bosni i Hercegovini postajući glavni religijski ali i politički pokret utemeljen na revolucionarskoj ideji otpora prema diktaturi i hegemonizmu koji su dolazili iz dva pravca - Vatikana i Bizantije. Masovni prelasci bogumila na islam, bez prisile i prijetnji, najbolji su dokaz tih tvrdnji koje podržava tezu da su bogumili u novoj vjeri vidjeli najbolju zaštitu i rješenje za svoj opstanak.

Upravo iz svega navedenog možemo pronaći korjen animoziteta kojem su Bošnjaci bili izloženi od strane Srbije te donekle Hrvatske. Iako treći po brojnosti narod u bivšoj Jugoslaviji, nad Bošnjacima se ne samo u tadašnjoj državi, već i puno vijekova ranije, provodio kulturološki genocid koji je svoju kulminaciju dostigao u periodu od 1992 do 1995.kada on poprima još suroviji oblik izražen kroz etničko čišćenje. U tom vremenu bosanskog Holokausta desili su se najsuroviji zločini od kraja Drugog svjetskog rata kada su Bošnjaci, suočeni sa mogućnošću potpunog uništenja, ubijani po mnogim konc logorima, što je rezultiralo mnogobrojnim masovnim grobnicama od kojih polovica do današnjih dana nisu još ni pronađene.

Svemu tome je prethodila vrlo dobro smišljena strategija uništavanja identiteta Bošnjaka, prisvajanja svega onoga što jedan narod čini nacijom, u čemu su srpski etnolozi i antropolozi odigrali posebnu ulogu. Naime, sva narodna vjerovanja Bošnjaka prisvojena su kao srpska uz teoriju kako su i sami Bošnjaci – Srbi?! No, to nije slučaj samo sa Bosnom, već i drugim okolnim zemljama pa kroz njihovu etnološku literaturu možemo pronaći cijela poglavlja narodne tradicije Hrvatske, Crne Gore, Bugarske ili Rumunije pod zajedničkim nazivom „srpska vjerovanja“. Posebna dio čine turska tradicionalna vjerovanja, njihovi običaji, jela, riječi čak i muzika koje Srbi danas smatraju svojim i autentičnim dijelom kulturne povijesti?!

"NITI SAM SRBIN, NITI SAM HRVAT..."
Autor: Vasif-beg Biščević, "Hrvatski Dnevnik" 7. Lipanj 1911.g.


"Ja svugdje, pa evo i ovdje, velim da niti sam Srbin niti Hrvat te da neću ni jednu, a niti drugu propagandu uvlačiti u našu zemlju. A niti predviđam za naše interese kakve opasnosti a niti potrebe da moramo u kojekakve veze i pakte stupati. Kad bi uistinu prijetila kakva opasnost interesima našega islamskog naroda u ovim pokrajinama, imamo ići našem vladaru, koji nam je svojom carskom riječi sva naša prava zajamčio.

Zar da tražimo spas u Zagrebu odnosno u Hrvatskoj, koja ni sama sebi pomoći ne može, nego ječi pod teškim ugarskim jarmom „Bosna Bošnjacima, narodnost bosanska i jezik bosanski“ – moja su lozinka. Neću da se povlačim za onim neiskusnim mladićima kojima su Hrvati učitelji u Beču i Zagrebu ulili hrvatstvo, kao i za svim kojima su Srbi učitelji ulili u glavu srpstvo te ni za njihovim – uslijed toga nastalim komešanjem; tako da jedni ističu hrvatstvo, a drugi srpstvo. (.)

Kad bi bili naši mladići malo pomislili da se u Hrvatskoj naziva službeni jezik hrvatski, u Srbiji srpski, u Mađarskoj mađarski, u Turskoj turski, u Bugarskoj bugarski, i tako u svim državama i slobodnim pokrajinama, pa zašto da se i u Bosni ne bi smjelo govoriti bosanski.Osim toga, kad bi naši mladići proputovali svoju domovinu i proučili osjećaje svoga naroda, e kad bi vidjeli koliko je uz srce našeg naroda prirasla istina da Bošnjak može biti samo Bošnjak i da govori samo bosanski, uvjeren sam da im ne bi nikad na um palo osjećati se kakvim tuđinom, odnosno Hrvatom ili Srbinom, tako kao ni meni."

1398.g. pismo ugarskog kralja Sigismunda Trogiru: "..Znajte, da smo dočuli iz vjerodostojnog izvora, da se je vojvoda Hrvoje Vukčić, kao nevjerni sin, vođen zloćom izdajstva, smetnuvši s pameti nebrojena naša kraljevska dobročinstva, pridružio društvu dušmana Isusa Krista, to jest Turcima, i da ima namjeru da svom silom udari i ratuje protiv naših vjernih i naše svete krune, koji borave u Kraljevstvu Bosanskom".

/Veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić nikad nije prešao na kršćanstvo (katoličanstvo), umro je 1416. godine kao pataren (Crkva Bosanska)./

NA SLICI orginalni prikaz Hrvoja Vukčića sa "Hrvojevog Misala" vjerske knjige bosanskih bogumilo-katara

Ban Stepan II je upao u Srbiju 1350-te i tom prilikom Bosanska vojska je zapalila i opljačkala pravoslavni manastir Sv. Nikole na Limu. Srpska crkva izdaje "četvorojevanđelje" gdje se bacaju kletve na "bezbožne i pogane babune" kako su tad zvali Bošnjake. Stepan II se poslije prvih uspjeha sudara sa mladim kraljem Dušanom i tu gubi bitku gdje se jedva spasio o čemu govori u ovoj darovnici:
"To stvorih za Vlkovu virnu službu. Za tu službu kada bih u Rasi i bi mi rvanja - tu Vlk podame svog konja podmače. I tu njega isikoše. Za te službe da potvrdih Banice i Peć, mojim listom i zakonom,..".

Sve starješine Crkve Bosanske sa Bilinopoljske izjave iz 1203. godine, nose imena gotskog porijekla


Bilinopoljska izjava je dokument u kojem su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape (Ivanom de Kazamarisom), izjavili da se odriču svoje hereze. Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara, uključujući "djeda" Dragiča i "goste" Ljubina i Dražetu. Poslije potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka iz izjave. Ova izjava bila je samo formalnog karaktera, jer su se poglavari, uprkos potpisanoj izjavi, i dalje držali svoje vjere. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan historijski izvor za poznavanje vjerskih i političkih prilika u srednjovjekovnoj Bosni.

Prema popisu latinskog vatikanskog izvornika s početka 20. stoljeća (oko 1903.), koji donosi T. Smičiklas, bilinopoljsku izjavu 1203.godine, uz bana Kulina i arhiđakona Marina, potpisale su slijedeće osobe: Dragice, Lubin, Bergela, Pribis, Luben, Rados i Bladostus. Istu izjavu na otoku Čepel potpisali su "Lubin et Bregeta".

Ono što se za bilipoljska imena može odmah uopćeno reći je: imenski sufiksi -in, -eta, -is, -ost, -us, nisu slavenski. Navedenih sufiksa u gramatikama bosanskog i hrvatskog jezika nema. Među sufiksima bilinopoljskih imena poseban značaj ima sufiks -ost(s) u Bladostus, što je zapravo gotski sufiks. U gotskom jeziku poznato je da je ograničen samo na izvjestan broj a-osnova. Ako su se na tlu današnje Bugarske etnički Goti očuvali kao samostalna nacija najmanje do 10. stoljeća, posve je izvjesno da su se očuvali i u Bosni, o čemu indirektno svjedoći oko 50 kasnoantičkih i bosansko-arijanskih bazilika.

Srednjovjekovna bosanska država je jedna od najstarijih u Evropi i datira još iz 8. vijeka i kako eminentna historičarka Nada Klaić piše da je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".




Srednjovjekovna bosanska država je jedna od najstarijih u Evropi i datira još iz 8. vijeka. Hrvatska historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituisana krajem 8. vijeka, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija".

Tokom perioda od 700 godina, država je imala svoje dinastije, kraljeve i kraljice, prinčeve i princeze.

Srednjevjekovna bosanska država bila je autonomna sve dok je 1463. nije pokorila Osmanska turska carevina, invazijom koju je predvodila velika historijska ličnost, sultan Mehmed Osvajač.

Stanovništvo je uglavnom bilo bogumilske vjere; nije priznavalo vlast katoličkog pape, niti je priznavalo pravoslavnu crkvu.

Prije nego što je na kraju pala pod Turke, za Bosnu su se borile dvije velike moćne sile: Austrougarska i Turska carevina. Postavljena između čekića i nakovnja, premala i preslaba da se brani, ali podijeljena i vjerskom netolerancijom, bosanska država je konačno pala pod Tursko carstvo, čija će vladavina trajati još narednih 500 godina.

Kad je palo bosansko kraljevstvo, pala je i zadnja bosanska kraljevska dinastija. Tokom cijele svoje burne historije, čak i nakon odlaska Turaka, Bosnom će vladati mnoge države, a preko njene teritorije prelamat će se različite ideologije.

Sarajevski profesor, arheolog i historičar Enver Imamović sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu nedavno je sačinio genealoško stablo bosanskih kraljevskih porodica. Projekat je prikazan u javnosti i privukao je ogroman interes.

Tokom svoje državnosti, vladajuća porodica u Bosni bili su Kotromanići. Imamovićevo stablo prikazuje sve kraljeve, kraljice i njihovu djecu -- princeze i prinčeve.

"Čak i prije mene, jedan broj historičara jasno je utvrdio da je dinastija porodice Kotromanić imala potpuno domaće korijene u Bosni. To su bili naši vladari iz srednjevjekovnog doba, na teritoriji sadašnje centralne Bosne, u oblasti oko gradova Fojnice, Kreševa i Kiseljaka," kaže Imamović.

"Ova oblast je u srednjem vijeku zvana 'kraljevskom zemljom'. To je bilo kraljevsko imanje, a pošto je u srednjevjekovnom periodu ta oblast bila izuzetno bogata, s rudnicima zlata, srebra, bakra, željeza i olova, ta porodica je rasla ekonomski, a onda i politički. Kraljevstvo se širilo dok nije ujedinjena cijela Bosna," kaže on.

Rezultat višegodišnjeg istraživanja prikazan je na umjetničkom plakatu, na kom je prikazana historija Bosne tokom perioda od prethodnih 700 godina. U projektu su učestvovala i dva akademska slikara iz Sarajeva.

Dokumenti potrebni za sačinjavanje plakata nađeni su u arhivama Dubrovnika, Ankare, Italije, Njemačke, Austrije, Mađarske i Bugarske.

"Nisam štedio [ni] napora ni novca, i vidim da se to sve isplatilo. Imamo prekrasan dokument, vrlo značajan, sa historijskog, političkog, obrazovnog i umjetničkog aspekta. Kažu mi da se vrtići interesiraju za kupovinu plakata, jer djeca žele da vide bosanske princeze," kaže profesor.

- Promocija porodičnog stabla "Bosanska dinastija Kotromanića" autora Envera Imamovića

Promocija porodičnog stabla "Bosanska dinastija Kotromanića" autora prof. dr. Envera Imamovića upriličena je sinoć u Domu vojske BiH u Sarajevu.
Promotori su bili akademik Muhamed Filipović, prof. dr. Mirko Pejanović i dr. fra Luka Markešić.

"Porodično stablo "Bosanska dinastija Kotromanića" je lična karta Bosne i ovo porodično stablo je jedinstveno djelo. Malo je zemalja u Evropi koje ovo imaju", kazao je autor prof. dr. Enver Imamović.

"Na jednom mjestu slikovno i tekstualno je prikazana prošlost Bosne od skoro 700 godina, na način dopadljiv i razumljiv i za djecu pa sve do intelektualaca, akademika. Značaj ovog stabla je, pored ostalog, da je historija Srednjovjekovne Bosne pomaknuta za skoro 200 godina niže. Do sada se smatralo da je to tek od 13. stoljeća, međutim dokumenti do kojih sam došao pokazuju da je prvi spomen jednog bosanskog vladara iz 986. godine (10 stoljeće)", kazao je Imamović.

"Kroz dugo razdoblje na prijestolu se smijenili nebrojeni banovi, kraljevi i kraljice. Iako je na porodičnom stablu prikazano slikovno svega 14 vlada, u tekstu je preko 70 članova dinastije", kazao je Imamović.

On je naglasio kako postoji puno dokumenata koji govore o starosti Bosne i o državnosti. Bosna je imala svoju dinastiju, a to su Kotromanići i dinastija u svakoj zemlji podrazumijeva državu, a to znači dvor, državne službe, diplomaciju, zastave, novac, pismo, kazao je Imamović.

Akademik Muhamed Filipović je naglasio kako je BiH stara isto onoliko koliko je stara bilo koja druga slavenska država na Balkanu. To nikada nije bilo u pitanju, samo nije bilo u interesu raznim nacionalizmima koji su posezali za Bosnom, kazao je Filipović.

Prof. dr. Mirko Pejanović je kazao kako je stablo dinastije Kotromanića dragocjeno i za odbranu istorijske istine o državnoj egzistenciji Bosne u srednjem vijeku i za kontinuitet banovinske i kraljevske vladavine u srednjovjekovnoj Bosni.

Na temelju istorijske spoznaje da Bosna svoju zasebnu državnu pojavnost započinje između 9. i 10. stoljeća, prof. Imamović provodi istraživanje i izvodi genezu dinastije Kotromanića koja upravlja Bosnom više stoljeća. Iz izvedene geneze na stablu Kotromanića, vidljivo je da je Bosna u srednjem vijeku bila samostalna država koja je imala: vlastite vladare, dvor, diplomatsku službu, vojsku, dobro čuvane granice, vlastiti novac i ugovorne odnose saradnje i trgovine sa zemljama u susjedstvu, kazao je Pejanović.

Porodično stablo Dinastije Kotromanića prof. Imamovića će imati važno mjesto u edukaciji srednjoškolske i studentske populacije, zaključio je Pejanović.

Prof. dr Enver Imamović je naglasio kako je na ovom projektu radio od 1963. godine, naglasivši kako je to bio zahtjevan posao jer nije radio na jednom mjestu.
Stablo bosanske dinastije mozete nabaviti u Galeriji Paleta, Sarajevo (i putem poste se salje u inostranstvo).

Nema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku zivio jedinstven narod zvan Bošnjani. U odnosu na susjedne zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska po Hrvatima i Srbija pod Srbima, s Bosnom je bilo drugacije. Njen naziv je predslavenskog korijena.
Nauka je vec odavno utvrdila da se Bosna u rimsko doba nazivala Bassania, kako se to moze procitati na epigrafskim spomenicima. Utvrdjeno je da su Rimljani taj naziv preuzeli od starosjedilackih Ilira.
Zahvaljujuci grckom historicaru Apijanu iz I. vijeka n.e., saznali smo da je u anticko doba u Bosni zivjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili srednjovjekovni Bošnjani odnosno Bosanci. Ustvari, rijec je o jednom te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2000 godina.

*Ref: Stanovnistvo Bosne, Enver Imamovic.
*Ref slika: Iilriski artefakti Bosne.

Iz jedne povelje kralja Tomaša iz 1446. vidimo da je Crkva Bosanska još uvijek imala glavnu ulogu, iako je kralj 2 godine ranije formalno prešao na katoličanstvo, zbog represalija pape:

"..da im se toj ne ima poreći ni potvoriti ni na manje donesti, ni za jednu neviru ni zgrihu Kraljevstvu našemu, što ne bi ogledano gospodinom Didom i Crkvom Bosanskom i Dobrimi Bošnjani. I s timij, sa vsim više pisanim, pridasmo ih gospodinu Didu Miloju, i Didu kon Didu, u ruke crkovne."

Znamo da Tomaš nije proganjao bosanske bogomile sve do 1459. kada pada Smederevo pod Osmanlije i papa okrivljuje našega kralja zbog toga. Iako je prijetnja Osmanlija postojala sve realnija, papinski fokus na istrjebljenje bosanskih "heretika" je uvijek bio na prvom dnevnom redu!

Svjedočanstvo o zaboravljenoj bošnjačkoj plemkinji Humi Kosači Alibegović, unuci velikog Hercega Stepana Vukčića Kosače i kćerki Ahmed paše Hercegovića Kosače.

*Izvor: Dr Behija Zlatar /Zbornik radova "Herceg Stepan Vukčić Kosača i njegovo doba" Mostar 2003.g.

Vjersko nasilje između katolika i bogumila u Bosni u prvoj polovini XV stoljeća


1435.g. u Bosnu stiže novi inkvizitor Jakov de Marchia, bio je vrlo surov i odlučan da istrijebi bogumile, šizmatike pa čak i da žestoko kazni franjevce radi njihovog slabog učinka u pokatoličenju Bosne. Njegov oštar nastup naišao je na otpor u Bosni posebno među vlastelom a sam kralj Tvrtko II mu 25.augusta 1435.g. piše da ne protjeruje franjevce iz okoline Jajca. Jakovoljevo strogo postupanje prema bosanskim bogumilima dovelo je do toga da se oni okreću Turcima i traže njihovu vojnu pomoć. Stepan Vukčić odmah reaguje i šalje svoje čete potpomognute turskim vojnicima da zaštite bogumile te tako dolaze i do Hodidjeda (okolina Sarajeva).
Vidjevši kralj Tvrtko II da će novi inkvizitor napraviti haos u Bosni on 25.januara 1436.g. izdaje ispravu bosanskim franjevcima stavljajući ih u svoju zaštitu od inkvizicije. Međutim sve ovo samo je još više ražestilo bosanske bogumile i približilo ih Turcima te su sada bili ujedinjeni protiv katoličke crkve. Vikar Jakov tuži se 1437.g. papi Eugenu IV, da su Turci i patareni kroz posljednje dvije godine spalili i razorili oko šesnaest crkava i samostana franjevačkih u bosanskom kraljevstvu.

1631. godine je napisan BOSANSKO-turski rječnik. To je NAJSTARIJI južnoslavenski štokavski rječnik u Evropi. Pisan je 150 godina prije Vuka Karadžića.
Rječnik je djelo rođenog Tuzlaka Muhameda Hevaija Uskufija koji je prije 380 godina udario temelje postojanja bosanskog jezika na prostorima BiH.

U Uvodu za svoj rječnik autor je napisao: "Mnogo je lijepih rječnika napisano, sve kao dragi kamen pribranih i omiljenih, ali nema napisana na bosanskom jeziku."

Albanci su par su godina poslije imali svoj rječnik, a mnogo decenija pa i vjekova će proći dok i drugi narodi nisu imali svoj rječnik!

Najstariji prijepis se čuvao u Univerzitetskoj biblioteci u Uppsala u Švedskoj.