Bogumilstvo i Bošnjaci

Papa Pio II (1458-1464) u svom djelu "Cosmographia" prikazujući jadranske zemlje piše: "Iza Albanije slijedi ILIRSKI narod prema zapadu i sjeveru. Ovaj ROD naše doba ZOVE Slavenima; a [oni] se nazivaju jedni BOŠNJACIMA, drugi DALMATINCIMA, treći HRVATIMA, Istranima i Kranjcima."

Kako Dubrovčani vide bosanske velikaše Hercega Kosaču i Radoslava Pavlovića

Za Radoslava Pavlovića Dubrovčani pišu da je “najgori pataren i bič katoličke vjere” i “nevjerni i najgori heretik pataren…opaki i svetogrdni…heretik i dokazani neprijatelj katoličke vjere”. 

Hercega optužuju također da je “dokazani heretik pataren”, “opaki pataren”, “pataren i Božji neprijatelj”. Tvrde da je ubijao katoličke sveštenike, pljačkao crkve i pretvarao ih u konjušnice, gazio konjima Kristov lik...

Jedan od četiri Velika Inkvizitora, koji su proglašeni svecima od strane Rimske Crkve, je inkvizitor Capistran (Giovanni da Capistrano) koji je poznat i kao ekspert za hereze. On 4/7/1455 piše Papi Kalistu III : "Bosanski krstjani nisu pripadnici Istočne crkve, dapače da oni radije vole umrijeti u nevjeri, nego prihvatiti vjeru Rašana (Srba)."


Ref: Franjo Šanjek Fenomen "krstjani" u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, zbornik radova.

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na cijelom Balkanu. Bosna je bila prva država na Balkanu koja je uvela u upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike.
Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. augusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno obranila grad. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar, koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

DIJAK PRIBOJE
(Oko 1322.g.)

SVJEDOCI NA DAROVNICI BANA STEPANA II KOTROMANIĆA VUKOSLAVU HRVATINIĆU

"A tome daru biše svjedoci:
Dobri BOŠNJANE - tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš i s bratijom, župan Krkša i s bratijom.
Ot Zagorija - župan Poznanj i s bratijom.
Ot Rame - knez Ostoja i bratijom.
Ot Uskoplja - Hrvatin Vlčković i s bratijom.
Ot Usore - vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Čeprnji i s bratijom.
Ot Soli - župan Budoš i s bratijom, čelnik Hlap i s bratijom.
Ot Trebotića - župan Ivahn i s bratijom.
A tomu je pristav ot dvora - Vlk Štitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na MILEH."

NABROJANE ODREDA BOSANSKE TERITORIJE, IME NARODA I KAKO SU SE IZJAŠNJAVALI BOSANSKI VELIKAŠI TE JE POTVRĐENO DA SU MILE ADMINISTRATIVNO SJEDIŠTE BOSNE.

"U to doba, znači kraj 13. vijeka Bosna i jeste prava heretička zemlja, u njoj nema organizovane katoličke crkve, a nema ni katoličkih redovnika, samo su bosanski vladari toliko mudri da o tome šute."

*Izvor: dr Nada Klaić; Srednjovjekovna Bosna.
--------------------------------------------------------------------------------
"Ne treba gubiti iz vida, da u pravoj Bosni - Hum i delovi Raške se izuzimaju - NIJE BILO u Tvrtkovo doba PRAVOSLAVNIH. Za nas je ovo pitanje DEFINITIVNO rešeno."

*piše MIHAJLO DINIĆ, SRPSKI HISTORIČAR u Jugoslovenskom istorijskom časopisu I godina, str 151.

1398.g. pismo ugarskog kralja Sigismunda Trogiru: "..Znajte, da smo dočuli iz vjerodostojnog izvora, da se je vojvoda Hrvoje Vukčić, kao nevjerni sin, vođen zloćom izdajstva, smetnuvši s pameti nebrojena naša kraljevska dobročinstva, pridružio društvu dušmana Isusa Krista, to jest Turcima, i da ima namjeru da svom silom udari i ratuje protiv naših vjernih i naše svete krune, koji borave u Kraljevstvu Bosanskom". 

Veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vukčić nikad nije prešao na kršćanstvo (katoličanstvo), umro je 1416. godine kao pataren (Crkva Bosanska).



Na slici orginalni prikaz Hrvoja Vukčića sa "Hrvojevog Misala" vjerske knjige bosanskih bogumilo-katara.

Izjava Jakova Becha 1388.g. o Bosni kao duhovnom centru hereze u Evropi

Na crkvenom istražnom sudu u Torinu 1388.g. Jakov Bech istaknuti pripadnik katarske sljedbe dao je izjavu koja je veoma bitna za upozavanje nauke crkve bosanskih krstjana i za njezine veze s katarima. 
Jakov Becha svjedoči da su ga oko 1378.g. Jocelin, Petar Patriev i neki čovjek kojem se ne sjeća imena iz Sclavonie (Bosne) nagovorili da stupi u katarsku sljedbu. Dalje u zapisniku piše: “Također navedeni Jakov svjedoći, da je bio ima deset godina poslan od Petra Petrieva u Sclavoniu (Bosnu), da navedenu nauku U POTPUNOSTI I SAVRŠENO NAUČI OD UČITELJA(mn) (Dida bosanskog, njegovih gostiju i staraca ) KOJI TAMO STANUJU, U MJESTU KOJE SE ZOVE BOSNA, KOJE JE MJESTO PODLOŽNO NEKOM GOSPODINU, KOJI SE ZOVE ALBANUS DE BOXENA (Ban Bosne).“
Jakov Bech navodi i šest katara iz mjesta Chieri koji su dolazili u Bosnu da učenje katarskog nauka pa ako je iz tako malog mjesta kao što je Chieri bilo toliko „katarskih studenata“ u Bosni možemo samo zamisliti koliki je broj zapadnih katara bio u Bosni iz većih gradova katarskog uticaja sa jugozapada Evrope.

Da je srednjovjekovna Bosna bila heretička „Meka“ potvrđuje i papa Inoćentije VI u pismu kralju Ljudevitu od 14.decembra 1369.g. u kojem kaže da se „krivovjerci u one krajeve (Bosnu) kao gnusno stječište slijevaju sa raznih strana svijeta.“

Slično potvrđuje i papa Ivan XXII u pismu od 5.aprila 1325.g. ugarskom kralju Karlu Robertu i bosanskom banu Stepanu II Kotromaniću, a na osnovu izvještaja šibenskog franjevca Fabijana misionara u Bosni: „veliko mnoštvo krivovjeraca, iz mnogih i raznih strana sakupljeno, slilo se u bosansku banovinu.“

Izvor: Dominik Mandić "Bogumilska crkva bosanskih krstjana" Svezak II

u Izjavi Jacob Bech daje imena katara iz grada Chieri koji su isli u Bosnu na usavrsavanje vjere:
-Moreto Rabellator 1347,
-John Narro 1360,
-Granoni Bencio 1360,
-Peter Patria 1377,
-Bernardo Rascherio 1380,
-Petrov brat Jacobini 1382. 

Jedan izvor iz zadarskog arhiva o Hrvoju Vukčiću:
"Stigao je vojvoda Kraljevstva Bosanskog, kojem je ime Hrvoje, veliki knez i najmoćniji u ovom kraljevstvu. On je bio glavni razlog, da su se kraljevina Dalmacija i svi krajevi Slavonije priklonili kralju Ladislavu. Hrvoje očekuje Ladislava sa velikom družinom. Taj čovjek je inače PATAREN, ali se radi, da ga gospodin kardinal potvrdi krizmom i privede svjetlu pravog spasa.."

(Veliki voivoda bosanski Hrvoje Vukčić se nikad nije pokrstio, umrijevši kao "pataren" tj. u vjeri Crkve Bosanske.)

Franjevački izvještaj od 20. decembra 1435.g. je za kralja Tvrtka II zabilježio: "Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, u istinu, nije ni kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krste ljude..tamo žive manihejski heretici..divlji neprijatelji crkve."**

**IZVOR: Thalloczy, Povijest Jajca, p. 38.

/Ban Kulin 1180.g. pobjeđuje bizantsko-srpske snage te oslobađa i proširuje Bosnu/

Po svoj prilici od 1163.g. Bosnom vlada Kulin ban nakon pada bana Borića i poraza Bosne od Bizanta. Kulin je vladao Bosnom koja je bila pod patronatom Bizanta ali novi ban Bosne Kulin učvršćujući svoju poziciju počeo je da priprema konačno protjerivanje bizantskog utjecaja iz Bosne. Papa Alexandar III preko svog legata Teobalda šalje pismo banu Kulinu. Pismo je bilo naslovljeno „Kulinu velikom banu Bosne“, a u samom pismu papa se obraća „Odličnom i moćnom mužu Kulinu, banu Bosne“, a tokom pisanja spominje „veličinu darežljivosti vaše i slave vaše“. Ovakva forma pisma, kao i to da papa lično piše Kulinu dokazuje da je te 1180.g. Kulin ban već stekao poštovanje i slavu i izvan Bosne a to se može ogledati samo u njegovim borbama sa Bizantom što je jako godilo papi u Rimu. Godina 1180. je godina smrti bizantskog cara Emanuela što je bio jasan znak da Kulin krene u ofanzivu i strese s Bosne bizantski utjecaj.
U svom popratnom pismu legat Teobald želi Kulinu banu „Blagoslov i POBJEDU sa zdravljem“. Ovi neobični izrazi govore nam, da je Kulin ban u zadnje vrijeme postigao znatne uspijehe i pobjede, ali da su ujednjo njegovi ratni poduhvati još u toku. Iz ovoga se može izvući zaključak da je papin legat izrazio svoje zadovoljstvo što je ban Kulin sa sebe stresao bizantsko gospodstvo i postigao neke pobjede nad Bizantincima. Vjerovatno se pod tim smatra zauzeće Donjih Kraja i Neretve koje je Kulin zauzeo čim je čuo za smrt cara Emanuela. Od tada Donji Kraji i župa Neretva postaju neodvojiv dio bosanske države kojim banovi i vlastela raspolažu kao sa vlastitim dvorskim dobrima.
Kulin ban zajedno sa ugarskim kraljem Belom III 1182. i 1183.g. podiže veliku vojnu akciju protiv Bizanta te zauzeše sve bizantske zemlje južno od Dunava do Sardike (Sofije). Od plijena koji je nakupio u Kučevskoj Zagori, u sjeveroistočnojSrbiji, ubraja se mnogo blaga i roblja a od tog novca podiže crkvu u Muhašinovićima kod Visokog sa koje je ostala poznata „Kulinova ploča“ koja nam svjedoči o ovom Kulinovom vojnom pohodu. Brzo iza Kučevskog rata Bella III daje Kulinu župe Usoru i Soli čime je Bosna bila proširena na žitorodne krajeve. Ovim posjedima, sa prije osvojenim Donjim Krajima i Neretvom Kulin je teritoriju Bosne skoro udvostručio, a istovremeno se počeo okretati diplomatiji te otvarajući tržište Bosne dubrovačkim trgovcima, počinje i aktivno iskorištavanje rudnih bogatstava Bosne čime je to vrijeme blagostanja i prosperiteta države Bosne kroz generacije ostalo upamćeno u narodu riječima „Od Kulina bana i dobrijeh dana“.

Papa Honorije III, u pismu od 3/12/1221 piše: 
''Heretici u Bosni kriju se u svojim jazbinama i hrane poput vještica svoje mlade otvorenim prsima, javno ispovjedajući opasne zablude protiv vjere Gospodinove." 

Ovom inicijativom Papa šalje biskupa Akoncija u Bosnu, (koji je do tada vodio borbu protiv Omišana u Dalmaciji i morao da pobjegne iz Splita; ranije je je Akoncije udario interdikt na Split da nema "službu Božiju" jednu cijelu godinu). Istodobno dolaze informacije da se patareni šire Zadrom i to još medju imućnim klerom. 

Papa šalje pismo Ugarskom kralju da podrži Akoncija u borbi protiv hereze u Bosni. Ali ugarski kralj Andre se borio protiv unutrašnjih nemira u svojoj zemlji, te se nije mogao obazirati na Papin poziv.
Nadbiskup od Kalocsi, je želio voditi križarski rat protiv Bosne, ako mu Papa obeća da će Bosna crkveno biti podvrgnuti njemu. Ovaj Kaločki nadbiskup je pregovarao sa vladarom Srema, Ivan Angelus (osiromašenim bizantskim princom i necakom ugarskog kralja) da pokrenu zajednicku operaciju prema Bosni, ali do toga nije doslo, a Ivan Angelus je nestao sa 200 Srebrnih Maraka koje je dobio od nadbiskupa za dogovor o pohodu na Bosanske heretike.

15.1.1227 Papa piše: " Patareni u Bosni, su ohrabreni neuspjehom protivnika". 

Ref:
*Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistički pokret u srednjem vijeku; Franjo Sanjek 
*Christian dualist heresies; Hamilton 
*Nada Klaic: srednjovjekovna Bosna

Papa Gregorius IX (1227-1241), koji je osnovao Inkviziciju da djeluje protiv, prema njemu krivovjeraca katara, zalagao se i za iskorjenjivanje balkanskih bogomila. On je svrgnuo katoličkog biskupa Bosne jer nije poduzimao nikakve akcije protiv heretika, te ga zamijenio njemačkim Dominikancem. Ali nema dokaza da je ovaj bio u mogućnosti da zauzme svoj ured, jer u 1234. godini, unatoč ranijem 4-godišnjem krstaškom ratu na Bošnjake, bogomilstvo je nastavilo cvjetati.

Papina optužnica protiv katoličkog biskupa Bosne:
"Za Ugrina, nadbiskupa Kaločkog i zagrebačkog biskupa;
Mi ne možemo previdjeti ozbiljne i velike greške našeg brata biskupa u Bosni, koje su nedavno došle u naše apostolsko zapažanje.. Kako smo saznali, on nije u stanju priznati svoje nesavršenstvo, odnosno da je on nepismeni, javni branitelj heretika.. Ono što započinje od zla jedva može postići dobar kraj, on koji bi trebao biti kao vješti kultivator vinograda Božije Vojske, koji dobija podanike svojom riječju i primjerom, on nikad ne slavi Crkveni božanski ured, niti daje Crkvene sakramente, a, kako se navodi, on je toliko stran uredu Crkve da on potpuno ignoriše krštenje.
To ne čudi ako se, kako se tvrdi, on druguje s heretikom na njegovoj zemlji i imanju, i da je njegov krvni brat poznat heretički vođa - jedan kojeg je on morao od samog početka vratiti na put istine, dok on gnusno potiče ga i brani u njegovoj pogrešci.."

Pismo istog pape pečujskim dominikancima iz 27.12.1339. govori da se u Bosni nista nije promijenilo i i naziva bana Ninoslava heretikom “..Vladar Bosne, nedostojan je božje milosti, jer je, kako čuje, ponovno upao u bespuće zablude.".
Ninoslav, nema sumnje, nije pustio biskupa u svoju zemlju. Tako crkvena politika pape Gregoriusa IX , ugarskog kralja Bele IV i njegovog rodjaka hrvatskog bana Madjara Kolomana doživljava potpuni slom. 

*Ref: Christian dualist heresies in the Byzantine world; Hamilton.
Srednjovjekovna Bosna; Nada Klaic,

Pobuna "bosanskih krstjana" protiv bana Tvrtka 1365.godine

Krajem 1365.g. Bošnjaci su se pobunili protiv bana Tvrtka I i istjerali ga iz Bosne. O tom događaju saznajemo od bana Tvrtka u njegovom pismu od 29.3.1366.g. mletačkom Duždu Marku Corneru u kojem mu piše „..isti plemići naše zemlje..sramotno su nas istjerali i potpuno izbacili iz naše zemlje zajedno s našom majkom...“
1365.g. ban Tvrtko potisao je ugovor sa ugarskim kraljem Ljudevitom kojim mu priznaje vrhovništvo, dok Ljudevit Tvrtku priznaje bansku titulu u Bosni. Posljedice ovog ugovora bile su strašne za Crkvu bosansku i njene vjernike, jer je podrazumijevao aktivnije učešće Tvrtka u borbi protiv bošnjačke bogumilo-katarske hereze.
Nakon što su Bošnjaci i sam Tvrtko 1363.g. do nogu potukli Ugarsku, bosansko plemstvo kao nikada do tada štiti i propovijeda bogumilo-katarsku vjeru da se spominje da Vuk Hrvatinić, koji je pobijedio Ljudevita kod Sokola 1363.g., uopšte nije ni krstio svog sina Hrvoja budućeg splitskog Hercega.
Bosansko plemstvo se je nakon pobjeda nad Ugarima 1363.g. odlučno suprostavljalo svakom ugovoru sa Ljudevitom, a to suprostavljanje preraslo je u otvoreni građanski rat 1365.g. nakon što je Tvrtko potpisao ugovor s Ljudevitom kojim se između ostalog obavezao i na proganjanje bogumilo-katarske hereze u Bosni. Pobunjene Bošnjake vodili su Tvrtkov mlađi brat Vuk i Dabiša. Glavne borbe su se vodile u župi Neretvi, te od Konjica do izvora rijeke Neretve, to je bilo područje sa najviše pripadnika bogumilo-katarske vjere. Tvrtko je uz pomoć preostalih bosanskih velikaša iz Huma i Usore i uz pomoć ugarske vojske porazio bogumilo-katarske pobunjenike. S bratom Vukom se pomirio 1370.g. priznavši mu naslov bana a pomirio se i sa bosanskim Didom potpuno se okrenuvši interesima bogumilo-katarske vjere svog bošnjačkog naroda koje je štitio sve do kraja svog života.

**Izvor: Dominik Mandić "BiH, Povijesno-kritička istraživanja, svezak I"

12.12.1439. Papa Eugen IV šalje hvarskog biskupa Tomu Tommasinija kao ličnog ambasadora i legata na dvor bosanskog kralja. Nakon šestogodišnjih vrlo strpljivih pregovora postignut je prvi uspjeh, bosanski kralj Stepan Tomaš javno se odrekao "zabluda bosanskih krivovjeraca" i prigrlio vjeru Rimske Crkve. Papino pismo iz 3.11.1445 naglašava da bosansko-humski krivovjerci ne prihvaćaju "tajnu Utjelovljenja, ističu da su muka i uskrsnuće Kristovi tek prividni znakovi bez stvarnog temelja. Ovi predpostavljaju đavlovu jednakost sa Božijom svemoći, oni drže da su dva principa, jedan od zla, drugi od dobra. Odbacuju Stari Zavjet a iskrivljuju Novi Zavjet, osuđuju ženidbu i meso koje je Bog stvorio za čovjeka, a ovi ih odbacuju kao nečiste."

Daniele Farlati, Illirycum sacrum
F.Šanjek, Heterodoksno kršćanstvo u našim kraljevima u Kapistranovo doba.

U povijesti Crkve Bosanske posebno mjesto imaju događaji iz 50ih godina 15. vijeka, kad su se u pridobivanju naklonosti njezinih sljedbenika suparnički nadmetali katolički misionari i pravoslavno sveštenstvo. Jedno od nizu pisanih izvora je pismo hvarskog biskupa i papinskog legata u Bosni Tome Tomassinija 19.2.1451. upućeno Giovanniu Capistranu, apostolskom legatu i gorljivom propovjedniku, gdje govori kako je bosanski kralj Tomaš i veći dio kraljevstva već prihvatio katoličku vjeru. Što se tiče heretika u Bosni, legat piše kako oni "iščezavaju kao vosak na vatri", kad franjevci dođu u mjesta koja oni još drže. Na kraju, optimistički zaključuje, da bi se, ako se nađe dovoljno redovnika za rad u Bosni, skoro čitavo Bosansko Kraljevstvo moglo očistiti od manihejskih zabluda.
Drugo pismo je legat Capistran uputio 4.7.1455. papi Kalistu III gdje navodi kako franjevci imaju puno uspjeha u svom radu, jer mnogi heretici koji su slijedili "patarensku vjeru" čuvsi riječ božju obračali su se na "vjeru rimsku". Ipak sve nije teklo tako jednostavno kako je optimistički pisao Tomassini 4 godine ranije, jer je pravoslavni metropolit stao ometati taj rad. To je za posljedicu imalo, pisao je dalje Capistran da su mnogi od krivovjeraca umirali u svojoj vjeri nego što su željeli prijeći na pravoslavlje ("radije umiru u nevjeri nego primaju vjeru Rašana"). Te tvrdnje upotpunjuje pismo carigradskog patrijarha Genadija II koje je uputio sinajskim kaluđerima, gdje se saznaje da su mnogi od sljedbenika Crkve Bosanske, koje ona naziva "kutugerima", prešli na pravoslavlje.

Protivno tim optimisticnim vijestima, pak govori pismo dominikanca Nicole Barbuccija iz maja 1456., koji je došao kod bosanskog kralja Tomaša u namjeri da ga nagovori da sudjeluje u ratu protiv Osmanlija. Tomaš je rekao da je voljan poći u rat, ali da "ne može zbog manihejaca koji čine većinu stanovništva u njegovom kraljevstvu i koji više vole Turke nego kršćane.", izjavu koju je bosanski kralj dao Barbucciniju je doslovce ponovio 3 godine kasnije 1459. u svom pismu papi Piu II.

/Talloszy, Studien.
Pejo Coskovic.

Srpski sinodik sačuvan u tri prijepisa, Pljevaljskom, Zagrebačkom i Dečanskom, sadrži podatke u kojem se osuđuju "bosanski heretici".
Pored uopćenih anatema, protiv "zlih heretika, prokletih babuna..", pozornost naučnika privlače i pojedinačne kletve koje su se odnosile na visoke dostojanstvenike Crkve Bosanske poput "Rastudija bosanskog, Radomira, Tolka, Tvrtka i Tvrdoša.", te "Voihna, Prijezda, Nelipac, Stogšin, Boroje, Lepčin..i svi heretici bosanski i humski i svi koji u njih vjeruju i slijede ih." Na udaru se našao i bosanski ban Stepan II Kotromanić.
Općenito u zagrebačkom rukopisu se poimenično proklinje 11 osoba, u Dečanskom 9, a u Pljevaljskom 5 uz čija se imena dodaje "i svi heretici bosanski i humski."

/Pejo Čošković, Crkva Bosanska u XV stoljeću.

Papa Ivan XXII piše 18. jula 1319. godine Mladenu Šubiću: 
"..da je zemlja Bošnjana tolikom ljagom nevjerstva okaljana, da su ondje crkve zapuštene, svećenički red DO TEMELJA ISKORIJENJEN, Kristove se svetinje kužnom porugom gaze, nema tu poštovanja križa, ne dijeli se pričest životnog sakramenta, dapače samo se krštenje u mnogim stranama ne poznaje u narodu ni po imenu, iako je ono osnov kršćanske vjere."

/CRKVA BOSANSKA kao službena državna crkva u srednjovjekovnoj Bosni/
Izvor: Mihailo Dinić "Državni sabor srednjovjekovne Bosne"

Ni katolička ni pravoslavna crkva nisu mogle postići za svoje predstavnike pravo sudjelovanja na stanku u prvom redu zbog postojanja uticajne «bosanske crkve», povlaštene i podupirane od moćnog plemstva, a povremeno i od centralne vlasti. Ona je predstavljala jedan moćan politički činilac i njen uticaj na državne poslove se osjećao. Bosanska crkva, radi čijeg uništenja su pokretane tolike akcije protiv Bosne, nije mogla, i pored svoga učenja, ostati pasivna u događajima. Konkretni primjeri na to jasno ukazuju: 1323.g. ban Stepan Kotromanić daje vjeru knezu Vukosavu Hrvatiniću «pred didom velikim Radoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i pred starcem Radomirom i Žunborom i Vučkom i ped svom crkvom i pred Bosnom». Povelja je izdata na Moštri «hiži velikoga gosta Radoslava».
Isti ban 1324.g. daje neka sela knezu Grguru Stipaniću s tim « da mu se to ne poreče nikadare ni njemu ni njegovu ostalomu, što ga ne bi ispitala CRKVA BOSANSKA»
I kasnije, iz vremena kada je uticaj stanka u Bosni naročito vidan, imamo podataka o političkoj ulozi bosasnke crkve. U njemi «kućama» – case de patareni – nalazili su utočišta i zaštite i moćni predstavnici plemstva koji su došli u sukob sa vladarem. Kada je kralj Ostoja bio prisiljen da vrati posjede Pavlu Klešiću, izbjeglom iz Dubrovnika, poslao je po ovoga did crkve bosanske sedam patarena s kraljevim pismom: «i s tim ga predasmo gospodinu didu i njegovim stroinicima i svoj crkvi bosanskoj u njihove ruke i u njihovo vjerovanje da mu se ne učini nikadare nijedno hudo što ga ne bi ogledala crkva bosanska i vlastela bosanska.» Sam did u popratnom pismu nije se nimalo ustručavao da pred Dubrovčanima osudi raniji postupak kralja Ostoje prema Klešiću – «te na to nadosmo gospodina kralja da mu opet vrati njegovu vjeru što mu bez krivice uzeta». I Dubrovčani su dobro znali šta može bosanska crkva, pa su se ponekad obraćali i njenoj starješini. Njihovi poslanici su dobijali i vjerovna pisma za didu i molili ga da podupre njihove zahtjeve. I poklone koje je dobijao imali su isti cilj.
Ipak bosanska crkva nije preko svojih zastupnika uzimala neposrednog učešća u radu stanka, koji je bio isključivo skup samo vlastele.

Izvor: Mihailo Dinić "Državni sabor srednjovjekovne Bosne"

Iz pisma pape Grgura IX iz 1233.g. u kojem se spominje bosanski ban Ninoslav, koji je prethodio banu Prijezdi, saznajemo da je ban Prijezda bio Ninoslavu "consanguineus" to jest krvni srodnik. Iz tog proizilazi da su Ninoslav i Prijezda imali zajedničke pretke tj. da su istog roda. Za Ninoslava, pak, dokumenti jasno kažu da je bio Kulinovog roda, gdje papa u jednom svom pismu javlja Ninoslavu da ga je stavio pod zaštitu Sv.Petra, kao i njegovu banovinu "koju je baštinio OD SVOJIH KRIVOVJERNIH PREDAKA." Prema tome jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi za nas još uvijek bezimeni banovi koji su vladali Bosnom još u IX.st ako ne i ranije.
U spomenutom papinom pismu upućeno banu Ninoslavu, navodi se i to da su njegovi preci (progenitores) vladali Bosnom "OD STARINE" a Tvrtko I, pak u jednoj svojoj povelji kaže da su Kotromanići vladali Bosnom "OD NJENOG POSTANKA".

Franjevački izvještaj od 20. decembra 1435.g. je za kralja Tvrtka II zabilježio: "Ovaj kralj je samo po vanjštini kršćanin, u istinu, nije ni kršten, i na sve načine sprečava fratre u svojoj zemlji da krste ljude..tamo žive manihejski heretici..divlji neprijatelji crkve."**

**IZVOR: Thalloczy, Povijest Jajca, p. 38.

U 16. poglavlju svog djela "Cosmographia" papa Pio II (papa od 1458. do 1464.) piše: "U Bosni su veoma jaki heretici, koji se zovu manihejci, veoma zao rod ljudi, koji uče, da postoje dva počela bića, jedno zlih, a drugo dobrih. Ne priznaju prvenstvo rimske crkve, NITI UČE, DA JE KRIST JEDNAK I ISTOBITAN S OCEM."