Bogumilstvo i Bošnjaci

U povelji kneginje Jelene sa sinom Tvrtkom iz 1354. godine veli se da su banova mati i njen sin gospodin ban Tvrtko prisegli(zakunili) knezu Vlatku s 12 dobrih Bošnjana i zatim se navode poimenično po brojevima "prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, trece kaznac Boleslav", itd.
Tu je ban Tvrtko uračunat u broj 12 dobrih Bošnjana, jer inače vlastele ima samo 11, a po običaju trebalo je da se zakunu njih 12.

(iz knjige dr Aleksander Solovjev, Vlasteoske isprave bosanskih vladara)

V´ ono vrijeme, kada pride gospoja bana mati s Ugra i s svojim sinom, s knezom s Vlkom, i kada bi stanak na Milah vse zemlje Bosne i Dolnjih kraji i Zagorja i Hlmske zemlje - prisegla je gospoja, bana mati, i njen sin, gospodin ban Tvrtko dumanadesete dobrih Bosnjane knezu Vlatku Vlkoslavicu, a sizi su prisegli: prvo gospoja bana mati, drugo gospodin ban Tvrtko, tretje kaznac Boleslav,.." …………………………
I volja koja bi kleveta, a ili obada ulizla na kneza na Vlatka, a ili u koju zavjeru zasal knez Vlatko - damu nisu voljni uciniti nijednoga hudoga, dokole ga nije ogledala Bosna.

NABROJANE ODREDA BOSANSKE TERITORIJE, JASNO JE DA SE NAROD I BOSANSKI VELIKAŠI NAZIVAJU BOŠNJANIMA, TE JE POTVRĐENO DA SU MILE ADMINISTRATIVNO SJEDIŠTE BOSNE.

ZAPISAO DIJAK PRIBOJE
(Oko 1322.g.)

SVJEDOCI NA DAROVNICI BANA STEPANA II KOTROMANIĆA VUKOSLAVU HRVATINIĆU

"A tome daru biše svjedoci:
Dobri BOŠNJANE - tepčija Radoslav i s bratijom, knez Dragoš i s bratijom, župan Krkša i s bratijom.
Ot Zagorija - župan Poznanj i s bratijom.
Ot Rame - knez Ostoja i bratijom.
Ot Uskoplja - Hrvatin Vlčković i s bratijom.
Ot Usore - vojevoda Vojko i s bratijom, Vranoš Čeprnji i s bratijom.
Ot Soli - župan Budoš i s bratijom, čelnik Hlap i s bratijom.
Ot Trebotića - župan Ivahn i s bratijom.
A tomu je pristav ot dvora - Vlk Štitković, vojevoda bosanski, a drugi Vitanj Tihoradić.
A siju knjigu pisa Priboje, dijak velikoslavnoga gospodina, bana Stipana, na MILEH."

Pismo iz 1199. godine Vukana Nemanjića, najstarijeg Nemanjinog sina, papi Inocentu III i najstariji zabilježeni poziv na genocidno istrebljenje Bošnjaka).

“Napokon nećemo tajiti Vašem očinstvu, da jeres, ne mala, u zemlji kralja Ugarske, to jest Bosni, preuzima maha toliko, da je pod pritiskom događaja sam ban Kulin sa svojom ženom i sa svojom sestrom, koja je udovica pokojnog Miroslava, humskog kneza, i sa više srodnika zaveden; više od deset hiljada hrišćana naveo na istu jeres. Radi toga kralj Ugarske, ogorčen, nagnao ih je da dođu pred Vas, da budu ispitani od Vas, a oni su se, pak, povratili sa krivotvorenim pismima, govoreći da im je s Vaše strane dozvoljeno učenje. Stoga molimo da savjetujete kralja Ugarske DA IH IZ SVOGA KRALJEVSTVA ISTRIJEBI KAO KUKOLJ IZ PŠENICE.”

(Original u Vatikanu. Objavili su ga: A. Theiner, Vetera monumenta. 1:6; Kukuljević, Codex. 11:215 - 216. Prijevod u "Istorijskim zapisima", 5,1949)

Na slici Vukan Nemanjić na zidu manastira Dečani

"Bosna za Kulina bana bijaše prostrana i ugledna banovina. PAPIN JE POSLANIK IVAN ZOVE PAČE KRALJEVINOM. Na istok prostirala se do Drine, a na sjever obuhvatala je već i Soli i Usoru (oko Usore, Bosne i Spreče), dok je na zapad obuhvatala već i nekoje hrvatske župe na srednjem Vrbasu (to je početak kasnijoj bosanskoj oblasti : „Donjim Krajevima"). Godine 1189. sklopio je Kulin ban ugovor s Dubrovčanima, u kojemu veli : „prisezaju Dubrovčanom pravi prijatelj biti vam od sele i do vieka, i prav goj držati s vami i pravu vjeru, dokle sam živ." DOPUŠTA IM dalje, da smiju trgovati po njegovu „vladaniju", da se mogu nastaniti gdje ih volja, a da im se od njegovih časnika neće dogoditi nikada sila. Time je on Bosnu otvorio poduzetnim Dubrovčanima i podigao materijaino blagostanje svoje države. Dubrovački pisci javljaju još, da je za Kulinove vlade bila u Bosni obilnost i plodnost u žitu i svačemu tako, da bi poslije mnogo godina, kad bi koji puta ljetina urodila, BOŠNJACI govorili : „Priidem v' dni Kulinovi"."

Izvor: Dr Milan Prelog "Povijest Bosne"

Na današnji dan 10.marta 1391 godine umro je prvi Bosanski Kralj Tvrtko I. On je proširio granice Bosne od Zadra na zapadu do Sandžaka i Crne Gore na istoku. Tvrtkova Bosna je bila prva država na Balkanu koja je koristila vatreno oružje, a kovao se i zlatnik s grbom ljiljana koji je bio 4 puta veći nego venecijanski. Ukopan je u mjestu svog krunisanja u Milama. Njegov grob je otkriven a posmrtni ostaci se neizloženi nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Izjava Jakova Becha 1388.g. o Bosni kao duhovnom centru hereze u Europi


Na crkvenom istražnom sudu u Torinu 1388.g. Jakov Bech istaknuti pripadnik katarske sljedbe dao je izjavu koja je veoma bitna za upozavanje nauke crkve bosanskih krstjana i za njezine veze s katarima.
Jakov Becha svjedoči da su ga oko 1378.g. Jocelin, Petar Patriev i neki čovjek kojem se ne sjeća imena iz Sclavonie (Bosne) nagovorili da stupi u katarsku sljedbu. Dalje u zapisniku piše: “Također navedeni Jakov svjedoći, da je bio ima deset godina poslan od Petra Petrieva u Sclavoniu (Bosnu), da navedenu nauku U POTPUNOSTI I SAVRŠENO NAUČI OD UČITELJA(mn) (Dida bosanskog, njegovih gostiju i staraca ) KOJI TAMO STANUJU, U MJESTU KOJE SE ZOVE BOSNA, KOJE JE MJESTO PODLOŽNO NEKOM GOSPODINU, KOJI SE ZOVE ALBANUS DE BOXENA (Ban Bosne).“
Jakov Bech navodi i šest katara iz mjesta Chieri koji su dolazili u Bosnu da učenje katarskog nauka pa ako je iz tako malog mjesta kao što je Chieri bilo toliko „katarskih studenata“ u Bosni možemo samo zamisliti koliki je broj zapadnih katara bio u Bosni iz većih gradova katarskog uticaja sa jugozapada Evrope.

Da je srednjovjekovna Bosna bila heretička „Meka“ potvrđuje i papa Inoćentije VI u pismu kralju Ljudevitu od 14.decembra 1369.g. u kojem kaže da se „krivovjerci u one krajeve (Bosnu) kao gnusno stječište slijevaju sa raznih strana svijeta.“

Slično potvrđuje i papa Ivan XXII u pismu od 5.aprila 1325.g. ugarskom kralju Karlu Robertu i bosanskom banu Stepanu II Kotromaniću, a na osnovu izvještaja šibenskog franjevca Fabijana misionara u Bosni: „veliko mnoštvo krivovjeraca, iz mnogih i raznih strana sakupljeno, slilo se u bosansku banovinu.“

Izvor: Dominik Mandić "Bogumilska crkva bosanskih krstjana" Svezak II

Na današnji dan 16.marta 1244.g. pao je Montsegur posljednje uporište Katara u Južnoj Francuskoj. Nakon opsade oko 200 preostalih Katara iz Montsegura se predalo križarima koji su ih povezane sproveli na obližnu livadu i sve zapalili. Katari su bili duhovna braća srednjovjekovnih Bošnjaka bogumila sa kojima su imali dobre odnose i saradnju na poljima teologije, trgovine i nauke. Takođe križarski ratovi koje je katolička crkva vodila protiv dualističke hereze još više je ujedinila Katare i Bošnjake bogumile i uputila ih jedne na druge. Ostalo je zapisano da je nakon križarskih napada na Bosnu i bosanski Did Bartul 1222.g. utočište upravo našao kod francuskih Katara.

CRKVA BOSANSKA kao službena državna crkva u srednjovjekovnoj Bosni

Ni katolička ni pravoslavna crkva nisu mogle postići za svoje predstavnike pravo sudjelovanja na stanku u prvom redu zbog postojanja uticajne «bosanske crkve», povlaštene i podupirane od moćnog plemstva, a povremeno i od centralne vlasti. Ona je predstavljala jedan moćan politički činilac i njen uticaj na državne poslove se osjećao. Bosanska crkva, radi čijeg uništenja su pokretane tolike akcije protiv Bosne, nije mogla, i pored svoga učenja, ostati pasivna u događajima. Konkretni primjeri na to jasno ukazuju:
1323.g. ban Stepana Kotromanić daje vjeru knezu Vukosavu Hrvatiniću «pred didom velikim Radoslavom i pred gostom velikim Radoslavom i pred starcem Radomirom i Žunborom i Vučkom i ped svom crkvom i pred Bosnom». Povelja je izdata na Moštri «hiži velikoga gosta Radoslava».
Isti ban 1324.g. daje neka sela knezu Grguru Stipaniću s tim « da mu se to ne poreče nikadare ni njemu ni njegovu ostalomu, što ga ne bi ispitala CRKVA BOSANSKA»
I kasnije, iz vremena kada je uticaj stanka u Bosni naročito vidan, imamo podataka o političkoj ulozi bosasnke crkve. U njemi «kućama» – case de patareni – nalazili su utočišta i zaštite i moćni predstavnici plemstva koji su došli u sukob sa vladarem. Kada je kralj Ostoja bio prisiljen da vrati posjede Pavlu Klešiću, izbjeglom iz Dubrovnika, poslao je po ovoga did crkve bosanske sedam patarena s kraljevim pismom: «i s tim ga predasmo gospodinu didu i njegovim stroinicima i svoj crkvi bosanskoj u njihove ruke i u njihovo vjerovanje da mu se ne učini nikadare nijedno hudo što ga ne bi ogledala crkva bosanska i vlastela bosanska.» Sam did u popratnom pismu nije se nimalo ustručavao da pred Dubrovčanima osudi raniji postupak kralja Ostoje prema Klešiću – «te na to nadosmo gospodina kralja da mu opet vrati njegovu vjeru što mu bez krivice uzeta». I Dubrovčani su dobro znali šta može bosanska crkva, pa su se ponekad obraćali i njenoj starješini. Njihovi poslanici su dobijali i vjerovna pisma za didu i molili ga da podupre njihove zahtjeve. I poklone koje je dobijao imali su isti cilj.
Ipak bosanska crkva nije preko svojih zastupnika uzimala neposrednog učešća u radu stanka, koji je bio isključivo skup samo vlastele.

Izvor: Mihailo Dinić "Državni sabor srednjovjekovne Bosne"

28.maja 1463 god. u svom logoru na polju Milodraž kod Fojnice Sultan Mehmed Fatih je primio fratra Anđela Zvizdovića jer je ovaj zatražio zaštitu za franjevce i Bošnjake katolike. Rezultat ovog razgovora bila je ahdnama kojom sultan pod svoju zaštitu stavi Bošnjake katolike i dade garancije za one koji su izbjegli da se mogu slobodno vratiti.
Ahdnama predstavlja izuzetan instrument pravne zaštite drugog i drugačije, u skladu sa tolerantnim stavom muslimanske države prema pripadnicima kršćanskih i jevrejskih vjerskih zajednica. Ovakvih dokumenata u to doba u Evropi nema a progoni na vjerskoj osnovi su u samim temeljima srednjevjekovne Evrope što je tadašnja Bosanska država, njen narod i narodna crkva najbolje osjetila na svojoj koži.

**MEHMED SIN MURAT-HANOV VAZDA POBJEDONOSNI**

ZAPOVIJED ČASNOG UZVIŠENOG ZNAKA I SVIJETLE CARSKE TUGRE OSVAJAČA SVIJETA JE SLJEDEĆA:

Ja sultan Mehmed-han, dajem na znanje svom građanstvu i odličnicima, da su posjednici ovog carskog fermana, bosanski duhovnici, našli moju veliku milost, pa zapovijedam: Neka niko ne smeta i ne uznemirava spomenute, ni njihove crkve. Neka mirno žive u mom carstvu. A oni koji su izbjegli, neka budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim manastirima.

Ni moje visoko visočanstvo, ni moji veziri, ni moji službenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijeđa i ne uznemirava. Neka niko ne napada, niti vrijeđa i ugrožava: Ni njih, ni njihov život, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to ako bi iz tuđine doveli kojega čovjeka u moju državu, da im je dopušteno.

Kunem se slijedećom velikom zakletvom: Tako mi Stvoritelja zemlje i nebesa, koji hrani sva stvorenja i tako mi sedam musafa i tako mi našeg velikog pejgambera i tako mi 124 000 vjerovjesnika, i tako mi sablje koju pašem, niko neće protivno učiniti ovome što je napisano, dok ne budu pokorni mojoj službi i vjerni mojoj zapovijesti.

Pisano 28.maja, u mjestu Milodraž.

U 16. poglavlju svog djela "Cosmographia" papa Pio II (papa od 1458. do 1464.) piše: "U Bosni su veoma jaki heretici, koji se zovu manihejci, veoma zao rod ljudi, koji uče, da postoje dva počela bića, jedno zlih, a drugo dobrih. Ne priznaju prvenstvo rimske crkve, NITI UČE, DA JE KRIST JEDNAK I ISTOBITAN S OCEM."

Vrlo je vazno iznijeti novije podatke o manihejstvu (bogumilstvu). Prilikom arheoloskih iskopavanja 1931. godine u Egiptu blizu mjesta Lycopolis otkrivena je manihejska biblioteka-sa kompletnim manihejskim himnama koje opisuju tragicnu smrt lidera Manija. Sve je pisano koptskim jezikom. Ovo je dobro opisano u djelu Ancient history, N. York, Macmillan, p. 505.
Javni nastup Manija desio se 20.marta 242 A.D., prilikom svecanog krunisanja bizantijskog kralja Sapura. Mani je trazio sastanak sa kraljem. Kad ga je primio kralj Sapur sa velikim pocastima, pricinilo mu se kao da na njegova dva ramena svijetle dva lampiona. Sapur ga je upitao za razlog dolaska. Mani je zatrazio nekoliko ustupaka od kralja. Jedan od njih bio je da kralj dozvoli i pokaze razumijevanje i trpeljivost prema njegovim pristalicama u provincijama i ostalim dijelovima carstva. Kralj je te zahtjeve prihvatio i tako je Mani poceo propagirati svoju nauku ne samo u Vizantiji nego i u Indiji, Kini i svim obliznjim zemljama, postavljajuci u svakoj zemlji svoje ucenike da sire manihejsku nauku.
Manijevo ucenje o svojstvima Vjecnog Boga (neka je uzviseno njegovo ime, kako je svijet formiran u borbi izmedju svjetla i mraka).,Sunce i mjesec igraju vaznu ulogu u manihejskom sistemu, stoga je svijet od pamtivijeka sacinjen od dva elementa: svjetla i tmine. Svjetlo je bozanstvo koje ima suverenu vlast nad rajskim perivojima. Zato je post udesen prema nebeskim pozicijama Sunca i Mjeseca, jer post, molitva i druga djela postizu izdvajanje svjetla od tmine i konacan trijumf svjetla nad silama tmine. U tom mracnom svijetu formirala se sotona.

Manihejci su vjerovali da su demoni (sotone) nastojali kroz citavu historiju covjecanstva zarobiti ljude putem perverzija, pogresaka i krivih vjera. Kad se govori o Isusu i njegovim djelima, tu treba odvojiti pravog Isusa koji je dosao iz svjetla da pouci covjeka o velikoj drami zivota i moralnog vladanja.
Mani kaze "Isusa koga krivovjerci nazivaju sinom bozijim, a koga su po njihovom ucenju Zidovi razapeli na krstu, ustvari onaj pravi Isus niti je trpio niti je umro na krizu.
Ostalo manaihejsko izucavanje cucemo u pismo "Slovo bogumilskog lidera Kozme".
Kad je perzisjski kralj Kisra (Bahram) pod uticajem zoroastrijskih svecenika naredio da se Mani dovede njemu, ugledavsi njegovo lice kralj je rekao: "Ovaj covjek dolazi sa idejom da treba unistiti svijet. Stoga je potrebno to provesti prvo na njemu. Naredio je da se manu ubije, te da se njegova koza napuni slamom i objesi na vratima grada Gundesapura. Ta se vrata poslije smrti Manija zovu 'Manijeva vrata'. Poslije pogibije Manija kralj je zabranio podanicima svoje drzave da vode bilo kakve vjerske rasprave o njemu. Nastao je progon manihejaca svuda gdje su postojali.

Kada su Arapi osvojili Perziju, garantirali su Zoroastrijancima i Manihejcima isti pravedan i ljudski status kakv su imali Jevreji i Krscani. Manihejstvo se sirilo na zapad u dva pravca: prema Siriji i Egiptu. Ovi iz Egipta su sirili Manihejstvo po sjevernoj Africi I u svom prodoru dosli do Spanije, Francuske I Italije. U tim zemljama zatrveni su ognjem i macem.

Drugi pravac je isao preko Sirije do cartsva velikog kana-kralja Turaka i dalje u Bugarsku, Rasku i Zetu, a iz ovih srpskih zemalja u Bosnu. Po dolasku Bogumila na Balkan znamo da su tu zivjela razna tracka plemena (na istoku Balkana), Iliri i Kelti na predjelima koji se poklapaju sa teritorijama bivse Jugoslavije. Sta je bilo sa ovim plemenima po dolasku Slavena, jesu li iscezla ili su se asimilirala sa Slavenima. Historija ne daje na ovo pitanje dovoljno jasan odgovor. Ko su bila sva ta slavenska plemena, sto su se doselilila, koliki je bilo njihov broj-to je velika historijska enigma. Ima o tome biljezaka, ali nisu osobito pouzdane. Njih historicari nasih vremena tumace kontradiktorno. Prema historicaru Knezevicu u njegovom djelu "Pad Bosne" strana 11., te Stefanovica i Vilovskog u njihovom zajednmickom djelu "Srbija" na strani 51. Stoji: "Srbi (Surabi) su zauzeli istocni dio teritorije predjasnje Jugoslavije. Hrvati (Krobati) zapadni dio, dok je jedno plemeno pod imenom Bozi zauzelo centar izmedju srpskih i hrvatskih plemena. To se desavalo pocetkom 7.vijeka. Neosporno je da su se iz toga mracnoga doba, iz tih nekoliko plemenskih drzava koje su u tom periodu nastale, kristalisale tri drzavne jedinice. One su razvijale do kraljevskog ranga kao Bosanska, Hrvatska i Srpska drzava."

Krajem maja 1456. papin legat Ivan Karahal poslao je kod kralja Tomaša Nikolu Barbucinia da ga privoli da stupi u rat protiv Osmanlija zajedno sa Ugarskom. Nakon boravka i razgovora sa bosanskim kraljem Barbucini je poslao izvještaj papinom legatu da je Tomaš voljan da pođe u rat protiv Osmanlija ali da "ne može zbog maniheja kojih je još uvijek većina u Bosni i koji više vole Osmanlije nego kršćane..". Izjavu koju je bosanski kralj dao Barbuciniu je doslovce ponovio 3 godine kasnije 1459. u svom pismu papi Piu II.

Na danasnji dan je umro bosanski kralj Stepan Tomaš koji je vladao od 1443-1461. Po nekim izvorima ubili su ga sin i brat.

Njegovu vladavinu obilježio je građanski rat sa humskim(Hercegovina) vojvodom Stipanom Vukčićem Kosačom, te sukobi sa srpskim despotom Đurđem Brankovićem i Osmanlijama.
Tomaš je odrastao kao bogomil/pataren i bio je oženjen sa krstjankom Vojačom i imao je sina s njom, koji će kasnije postati bosanski kralj.
Pod pritiskom Rima prešao je na rimokatoličanstvo 1444., a zatim je vjenčao Katarinu, kćerku hercega Kosače, koja je i sama morala preći na katoličanstvo. Tim vjenčanjem uspostavljen je mir, bar za nekoliko godina, između vojvode Huma Kosače i bosanskog kralja Tomaša.

Ovo je vrijeme kad su Osmanlije predstavljali najveću prijetnju Bosanskom Kraljevstvu. Oni su se već nekoliko decenija miješali u unutrašnje poslove Bosne, bivši kralj Tvrtko II je bio prinuđen plaćati im danak, a mnogi bosanski velikaši su se priklanjali Osmanlijama u borbi protiv ratobornog i krvoločnog ugarskog kralja Sigismunda, a i u borbama između se.
Stepanu Tomašu otvarala su se dva puta: ili podleći turskim silama ili braniti se protiv njih pomoću kršćanskih država. Prešavši na katoličanstvo 1444. Tomaš se nadao pomoći od Pape i kršćanskih vladara protiv turske najezde na njegovu zemlju. Međutim, naš bosanski kralj nije vidio gotovo nikakve koristi od tih nastojanja. Njemu je izgledalo da je ostavljen od svih i da se neće moći odbraniti ako ga Turci napadnu. Stoga je odlučio 1458. zatražiti od Sultana uvjete za njihov međusobni mir. Sultan mu je obećao da ga neće smetati niti napadati, ako mu bude plaćao određeni godišnji danak. Kralj Stepan Tomaš smatrao je da mora na to pristati.

1459. Papa saziva sabor kršćanskih vladara u Mantovi, ali se bez vidljiva uspjeha raspravljalo o organiziranju zajedničkoga otpora protiv Turaka. Zapravo, taj je sabor za Papu bio veliko razočarenje, jer se, osim predstavnika nekih vladara, mjesecima na saboru nije pojavio ni jedan vladar lično. A i kad su vladari kasnije došli, nikako se nisu mogli dogovoriti, te od sabora nije bilo nikakve koristi.
20 dana kasnije pada Smederevo, glavni ključ ka daljnjem prodoru Turaka prema Evropi, a Papa i ugarski kralj osudjuju bosanskog kralja i njegovog sina, da su navodno prodali grad.
No, svakodnevne provale Osmanlija dublje i dublje u bosansko kraljevstvo dovelo je kralja da moli Papu za pomoć, jer, kako piše u pismu, ne može se boriti sam bez pomoći, a u ”svoje podanike manihejce (Bošnjane) nije imao pouzdanja jer su više voljeli Turke nego kršćane, a činili su gotovo većinu stanovništva u zemlji.” (quasi maior pars regni est ipsorum, videlicet plures sunt manichei).

Sve do pada Smedereva Tomaš se dosta tolerantno odnosio prema Crkvi Bosanskoj, cije sljedbenike Papa imenuje kao “vrlo zao soj ljudi koji živi u Bosanskom Kraljevstvu, koji ne priznaju prvenstvo Rimske crkve, koji ne vjeruju u Kristovu istobitnost s Ocem."

Papa uslovljava kralja da progoni bosanske bogomile iz svoje zemlje, i da će mu onda pružiti pomoć u odbrani protiv Turaka. Zato je Tomaš naredio Bošnjanima ili da se pokrste ili da sele iz zemlje. Poslije toga, prema nekim izvorima, krstilo ih se oko 12.000, a u zemlju hercega Kosače iselilo oko 40.000.
Kao dokaz da njegovo kraljevstvo mora biti katoličko, Tomaš je uhvatio trojicu od najuglednijih bosanskih velikaša, sljedbenika Crkve Bosanske, te ih u aprilu 1461. godine svezane poslao u Rim da se obrate ili da budu kažnjeni (lomača). Tamo ih je ispitivao poznati inkvizitor Juan de Torquemada jedan od najboljih teologa onoga vremena i poznati stručnjak za hereze. Tako je nastao Symbolum, 50 zabluda manihejskih u Bosni

Ref:
-John Fine; The Late Medieval Balkans.
-Tomo Vukšić; Kralj Stjepan Tomas i papa Pio II.
-Salih Jalimam; Studija o bosanskim bogomilima.

Ninski biskup u Peri (Italija) pisao je 1581. g. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom".

Duvanjski biskup fra Pavle Dragicevic 1735, piše da u Bosni ima devet svecenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je ucenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik.

"Hrvatskom" domu u Mostaru nadjenuli su ime "Herceg Stjepan Kosača" pokušavajući ga predstaviti Hrvatom i predanim katolikom. Prava istina o Hercegu Kosači je da je to bio jedan pravi zakleti Bošnjak, bogumil, heretik i prije svega jedan veoma surov čovjek. Neskriveno je mrzio Papsku vjeru i pravoslavne istočnjake, palio je njihove crkve i manastire te ubijao i mučio sveštenstvo na najsuroviji način. Radi odbrane bogumilizma ratovao je i sa bosanskim kraljem Stepanom Tomašom iako mu je Tomaš bio zet. Pročitajte šta nam hrvatski historičar Bare Poparić u knjizi "Tužna povijest Hercegove zemlje" kaže kakav je bio Herceg Stepan Kosača pa zaključite da li je bio veliki katolik i hrvat.

Pismo Pape Ivana XII 1319.g. hrvatskom gospodaru Mladinu Šubiću

”Oni naučavaju pogubne heretičke zablude. Svaki vjernik je dužan ustati protiv takvih ljudi i uništiti ih da se iskorijeni njihov otrovan bijes i ne zaraze ostali vjernici. Često smo, naime, s velikom žalošću slušali, i to iz vjerodostojnih izvora da je zemlja BOŠNJANA domovina heretika, da su ondje napuštene crkve, svećenstvo je iskorijenjeno, gaze se kršćanske svetinje, krst se uopšte ne poštuje, štoviše, nema ni sakramenta krštenja."

JERININ GRAD?!

Kada Srbi ne mogu da dokažu da je neka utvrda njihova, oni je jednostavno nazovu Jerinin grad. Takav je slučaj sa Hisarđžikom, Sjeverinom i drugim utvrđenim gradovima. Bišćanski grad ili Pribon nazivaju Jagatom, što je crkveni termin i ako se ispod grada i danas nalazi velika nekropla stećaka, što je najbolji dokaz da je Pribon bio grad bosanskih kraljeva.

Januar 1398. Osmanlijska vojska u kojoj su se nalazili Bajazitovi sinovi i kojima se pridružio i srpski despot Stefan Lazarević (sin kneza Lazara) upala je u Bosnu, ali bez uspjeha i ovaj put! Ovo je bilo 10 godina nakon poraza tursko-srpske vojske kod Bileće od strane bosanske vojske koju je predvodio vojvoda Vlatko Vlković.
Zbog neuspjeha turske vojske u Bosni, Sultan je okrivio Stefana Lazarevića, na šta mu Stefan šalje svoju majku zamonašenu kneginju Milicu da pregovara, jer se ona bavila diplomatskom djelatnošću. Tom prilikom je ona i izdejstvovala prenos moštiju svete Petke iz Vidina u Beograd.
Inače Stefan Lazarević je vojevao za Osmanlije 1395. na Rovinama, 1396. na Nikopolju, 1398. u Bosni i 1402. u Ankari.
Kod Nikopolja je Osmanlijama donio veliku i historijsku pobjedu protiv kršćanske koalicije a sultan Bajazit ga je nazivao "rođenim i voljenim sinom".

Početak 15. vijeka u Bosni je obilježen čestim promjenama na prijestolju i smjenjivanjem kraljeva Ostoje i Tvrtka II.
Tvrtko II je vladao u tri navrata 1404-09., 1421-33. i 1435-43., a na vlast je stavljen od strane bosanskog plemstva na čelu sa vojvodom Hrvojem Vukčićem, a uz podršku Osmanlija.
Ovo je, kao što smo pisali ranije, veoma burno doba u bosanskoj historiji, i obilježeno je brojnim ratovima. Bosna se tada nalazila izmedju dviju jakih sila, Ugarske i Osmanskog carstva. Bosansko plemstvo i bosanski kraljevi su se priklanjali čas jednoj čas drugoj sili, zavisno od političke situacije koja im je odgovarala.
U prvoj deceniji 15.vijeka Bosnu su pustošili ratni pohodi i pljačke od strane ugarskog kralja Sigismunda koji je onako divljački masakrirao toliku bosansku vlastelu pod Doborom u sjevernoj Bosni. Mnogobrojna njihova rodbina je gorila od želje za osvetom, pa nije ni čudo što se bosanska gospoda priklonila Osmanlijama vidjevši u njima borca protiv Ugarske.
Sigismund je u tim ratnim pohodima takođe oduzeo od Bosne grad Srebrenicu bogatu rudnicima, te je poklonio srpskom despotu Stefanu Lazareviću na upravljanje, što Bošnjaci nikada nisu mogli da prebole. Od tada pa nadalje to će biti kamen smutnje između Bosne i Servie, a Bošnjaci će voditi nekoliko ratova protiv Srblja za oslobadjane Srebrenice. Interesantan je opis Srebreničana u životopisu ovog srpskog despota Lazarevića, on njih naziva bogomilima "Se že vsi jeresi bogomilskie sut". On je dao masakrirati Srebreničane koji su se pobunili protiv njegove vlasti.

Tvrtko II je drugoj deceniji 15.vijeka vladao neosporen i mirno. Zbog problema na drugim mjestima, Osmanlije su se manje fokusirale na Bosnu tokom tog perioda, što je dozvolilo bosanskom kraljevstvu da uživa veću nezavisnost i osnaži svoju ekonomiju. Tvrtko II je potpisao trgovački sporazum s Mletačkom republikom što je naljutilo Dubrovčane, ali je izuzetno povoljno uticalo na razvoj bosanske ekonomije. Ovaj novi odnos sa Venecijom zasmetao je i Osmanlijama, koji su 1424. napadom na Bosnu Tvrtku II poslali jasnu poruku da se ne udružuje s njom, što je i poslušao budući da mu Mletačka republika nije mogla vojno pomoći u borbi protiv Osmanlija. Vidjevši da Mletačka republika nije koristan saveznik kakav mu je bio potreban, Tvrtko II obnavlja savez s Ugarskom 1425. Ovaj potez su Osmanlije protumačile kao neprijateljski čin i napale Bosnu, prisilivši Tvrtka da osmanskog sultana prizna kao suverena i pristane isplaćivati mu godišnji tribut. No, Tvrtko II produbljava alijansu s Ugarskom oženivši Doroteu Garai, kćerku ugarskog plemića Ivana Garai, koji je bio upravitelj Hrvatske. Rimokatolička crkva se usprotivila braku, te ga je dozvolila tek kada se papa uvjerio u Tvrtkovu odanost Rimokatoličkoj crkvi, a sam Tvrtko je papi priznao da vlada zemljom heretika.

Godine 1432. Tvrtku II se pojavljuje nova prijetnja od strane sina kralja Ostoje, Radivoja Ostojića, koji je uz osmanlijsku pomoć zavladao većim dijelom Bosne u periodu od 1433-1435. Kralj Tvrtko II odlazi na ugarski dvor, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića Sandalja Hranića Kosače i ovog protukralja Ostojića.
Ali već na ugarskom dvoru Tvrtka II zatiču problemi, jer ga tamo optužuje franjevački vikar Jacob de Marchia da je heretik. Naime, Jacob de Marchia je bio poslan u Bosnu od pape Eugena IV u svojstvu glavnog inkvizitora, a svoj neuspjeh u preobraćanju patarena papi je opravdao nedostatkom podrške bosanskog kralja Tvrtka II.

Tvrtko II je umro u novembru 1443., bez živih potomaka iako arheološkim istraživanjem kraljevske grobnice utvrđeno je da se između grobova kralja Tvrtka II i kraljice Doroteje nalazi dječiji grob. Kraljica Doroteja umrla je u septembru 1438. godine, nakon deset godina braka. Teško je odgonetnuti kakvom je smrću umro tim više što ljetopisac Klimentović navodi: "Tada ubiše Bošnjaci istoga Tvrtka drugoga, kralja bosanskoga".

Dubrovački izvori o bosanskoj vjeri

1431.g. Dubrovčani su pisali napuljskoj kraljici Ivani: „Ovaj je naš grad opkoljen zlim patarenima, najvećim neprijateljima onih, koji slijede katoličku vjeru“.

05.oktobra 1433.g. Dubrovčani pišu kardinalu Ivanu Stojkoviću da su u Bosni„Patareni koje Bošnjaci nazivaju redovnicima kraljevstva bosanskoga.“

1451.g. Dubrovčani pišu papi Nikoli V: „Dubrovnik je opkoljen od nevjernih patarena i maniheja.“

Splitski ljetopisac Kuten (A.Cutheis) o bosanskoj vjeri

Splitski ljetopisac Kuten napisao je krajem 15.st djelo "Historia de gestis civium spalatinorum" u kojem piše da su nakon velikog požara bosanskih šuma 1366.g. u popaljenim šumskim krajevima "..podignuta mnoga sela u kojima stanuju bosanski patareni, koji se zovu maniheji, i ti tvrde da je Bog spalio i sažegao ona brda na njihovu korist, jer Bog ljubi njihovu (bogumilsku) vjeru..."

26.10.1377. uspostavljena je Kraljevina Bosna, kad je ban Tvrtko krunisan na bosanskom dvoru Mile kod Visokog. To je bio početak najsjajnijeg doba bosanske i bošnjačke historije.

"Tako je Tvrtko obučen sav u svilu i zlato ušao na velika vrata među evropske vladare kojima zaista ne preostaje drugo već da ga priznaju...Tvrtkova Bosna mogla se pohvaliti da je najzad njezin najveći sin nosio na glavi nekoliko kruna!"
-citat iz knjige `Srednjovjekovna Bosna´od dr Nade Klaić.

26. oktobar se uzima kao datum kada je 1377. godine krunisan prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić. Iako ne postoje dokazi da se krunidba desila upravo tog datuma, nepobitna je činjenica da je taj događaj jedan od najvećih u historiji BiH.
 
"Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. oktobra. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo okrunjenje se smješta između 18. oktobra i početka novembra 1377. godine. Naravno da je 26. oktobar kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti", rekao je za Klix.ba profesor Dubravko Lovrenović koji se dotakao političkog značaja krunidbe koja se desila prije 637 godina.

"Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno episkop ili poglavar šizmatičke Crkve bosanske u mjestu Mili, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunisanje se izvršilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan", rekao je Lovrenović.