Mitologija Bosne i Hercegovine

Prema naučnoj definiciji, mitologija je znanost koja proučava predaje i legende fantastičnog sadržaja čiji su akteri različita natprirodna bića poput bogova, ratnika, demona, itd. Gledano očima moderne psihologije, mitologija je neraskidiva spona koja povezuje čovjeka današnjice sa njegovom prošlošću, dubokim korjenima, oblikuje njegov identitet i na neki način evocira mu uspomene na djetinjstvo, ispunjeno mnogim pričama o natprirodnim stvorenjima i događajima.

Bez obzira na geografski položaj, kulturu ili razdoblje svaka mitološka predaja malog ili velikog naroda temelji se na klasičnom Panteonu, ili još češće, na dualističkoj podjeli nadnaravnih kreacija i duhova, između kojih se nalazi svijet ljudi.
Danas je mitologija u velikom opsegu prisutna kroz mnogobrojne publikacije, televizijske dokumentarce, umjetnost ali i samu povijest. Ni filmski redatelji joj nisu mogli odoljeti pa su na opisima mističnog svijeta duhova i bogova snimljeni mnogi filmovi i serije, sa prilično velikim uspjehom.

Analizirajući legende i predaje neke zemlje vrlo lako se može doći do mnogih zanimljivi spoznaja i zaključaka o razmišljanju i ponašanju tog naroda u određenom dijelu povijesti. Uglavnom, u većini mitoloških predaja susrećemo klasične ljudske fobije od bolesti i smrti, nesreće i zla, stalnu potrebu za održavanjem kulta heroja i ratnika, ljubav prema domovini, obitelji, pojedincu, i tako dalje. Osim toga mitološki likovi predstavljaju beskrajnu čovjekovu maštu, sposobnost da se što bezbolnije prebrode teška vremena, ali i kreira autentični identitet nacije ili zemlje.

Mitologija Bosne i Hercegovine obiluje raznim vanjskim uplivima, zbog svog geografskog položaja, ali i turbolentne povijesti koja je oblikovala nemirni bosanski duh i maštu. Kako je Bosna kroz vijekove bila tačka susreta Istoka i Zapada realno je za pretpostaviti da se u pozadini raznih mitoloških predaja i opisa krije elementi pristigli iz navedenih pravaca.
U skladu sa predočenim, mitologija Bosne i Hercegovine najbolje se može sagledati ukoliko se podijeli u tri grupe presudnih uticaja koja su bila ključna za njen nastanak:

a) Staroslavenska vjerovanja (Europa)
b) Bosanska vjerovanja (Iliri, Bogumili)
c) Orijentalna vjerovanja (Turska, Iran)

Slavenska paganska predaja odslikava se u legendama o duhovima bolesti i općenito u negativnim bićima kao što su vampir, Mora, vještica, kuga, itd.
Ostaci drevnih Ilirskih a kasnije i bogumilskih vjerovanja prisutna su u legendama i mitovima o zmijama, zmajevima, vilama, Didu Adži, biku Garonja, tajanstvenoj ptici Meknjači ili Plačo, itd.
Orijentalni utjecaji Turske, a posebno Irana, ogledaju se u vjerovanju u meleke, šejtane, džine, Dobri, duša, i slično.

Ponekad se ti utjecaji prepliću pa im je originalno porijeklo nepoznato poput vampira, čiji naziv dolazi od sjevernoturske riječi upir, ili vila (periler) za koje se znalo u drevnom Iranu još prije 4 000 godina. Predaje o vješticama nalaze se u skoro svim narodima svijeta i slično.

Broj 40 prati cijeli čovjekov život jer, naime, u prvih četrdeset dana od začeća Allah propiše djetetu njegovu sudbinu - kako i dokle će živjeti. Međutim, kako se dalje navodi ni Bogu nije lako stvoriti čovjeka zbog pojedini dijelova tijela. Zato se najgriješnijim smatra ruganje nečijem nosu pošto ga je po predaji Bog najteže napravio. Najvrijednije što čovjek ima na sebi svakako su oči i među najtežim grijehovima se zaklinjati u njih. Ovo vjerovanje očigledno ima uporište u izreci kako su oči ogledalo duše, prozor kroz koji ona gleda van, ulazi i izlazi iz čovjeka.

Krajiško predanje veli da se ženi u trenutku poroda odvoje sve kosti osim onih u bradi pa je ona u narednih četrdeset dana u periodu obnjavljanja. Drugo predanje iz srednje Bosne kazuje da dijete neće da izađe iz majčine utrobe sve dok od meleka ne dobije svetu potvrdu da neće umrijeti, ostati besmrtno. Oni mu tu potvrdu daju, no, istrgnu mu je iz ručica u momentu dok izlazi iz utrobe van. Upravo tada ono zaplače shvativši kako je prevareno. Dokle god ne može govoriti dijete se u narodu smatra melekom pošto ne zna reći ništa ružno i pogrdno. Međutim i poslije progovaranja meleci štite i čuvaju dijete sve do puberteta tojest menstruacije ili polucije.

Uz smrt se u Bosni spominje melek Azrail, onaj koji čupa dušu. U Cazinskoj krajini i danas se može čuti priča kako je neki čovjek znajući dan i sat svoje smrti odlučio pobjeći od Azraila i tako izbjeći smrt. Brzo je istrčao iz kuće i skočivši na svog konja dao petama vjetra. Jašući preko puteva i livada pošao je ka brdima želeći se u njima sakriti. No, u jednom trenutku nepažnje konj se sunovrati u provaliju i čovjek poginu zajedno sa njim.


Ni umrijeti nije lako pošto, po predaji, duša je omotana oko svakog zgloba 99 puta i teško se odvaja od tijela. Čim izleti iz njega ona ne odlazi na drugi svijet već neko vrijeme kruži oko mrtvaca posmatrajući članove familije kako plaču. Kako je oslobođena tijela duša je lišena i ljudskih emocija pa sve to posmatra više u čuđenju i nekako hladno. Nekad se po priči naroda zadrži dan, nekad dva i onda odlazi. Zna se desiti da posmatra svoju sahranu i vidjevši kako zatrpavaju tijelo naglo leti u njega želeći na taj način vratiti se u svijet živih. Tijelo na tren oživi i udari glavom od daske. To je presudan momenat kada duša shvati da mora otići.

U prošlosti svaka bolja sihirbaza u Bosni imala je svog volšebnog slugu zvanog cikavac, izleženog iz jajeta crne kokoške bez ijednog biljega. To jaje mora biti što manje takozvani iznosak kako bi ga što lakše mogla nositi ispod lijevog pazuha narednih četrdeset dana. Dok ga krijući nosi ispod pazuha vračara ne smije niti se umivati niti Bogu moliti pošto, po vjerovanju, te dvije stvari sprečavaju rođenje cikavca. Tom čudesnom vračarinom slugi Muhamed Fejzi beg Kulenović u svom pohvalnom djelu «Nešto o narodnom praznovjerju u Muhamedovaca u BiH» posvetio je nešto malo prostora:
«Ima žena, koje ne imaju ni krave ni ovce, pa ni čestite koze, a ipak imaju mlijeka više nego li onaj koji čitav dželap muze.A kako je to moguće? Ovako: takova žena nosi pod pazuhom četrdeset dana kokošije jaje. Nakon četrdeset dana izleže se iz onog jajeta pile, to pile hoda oko vračarice u zoru i prvi mrak, dok se svačije mlijeko spovlači. Danju nestane tog pileta, a u prvi mrak opet dođe i tako neprestano, dok je god vračarica živa. Svaki dan ima više i više mlijeka i kajmaka».

U jednom drugom radu se još kaže:

« Kad se cikavac izliježe, izgleda kao mješčić, te ga ona žena čiji je šalje po komšiluku, te jede mrs, kao sir, kajmak, maslo, ili sisa tuđe ovce, koze i krave. Kada se cikavac najede i nadoji ide gospodarici pa joj ono sve izbljuje taman kao da driješiš mješinu. Ona ovaj mrs jede i drugima prodaje. Nema, vele, ništa griješnije, no leći cikavca».

Neka od mitskih bića Bosne i Hercegovine karakteristična su po svom oglašavanju poput Meknjača ili drugdje Drekova. Dok su Meknjače duše umrle djece, Drekovi su duše poginulih vojnika koji nemaju mira na onom svijetu zbog počinjenih grijehova. I prve i druge duše javljaju se u akšam a najviše se oglašavaju po grobljima ili u krošnjama drveća, pošto oba mjesta odgovaraju starom vjerovanju o prebivalištu duša. Zanimljivo je navesti da se u Bosni i Dalmaciju susreću neka ista vjerovanja, naime, Meknjača je ono što tamo nazivaju Macić (Maljka, Mačića, Malić) tojest duše pobačene ili prerano umrle djece, kod Hrvata nekrštene djece, čije oglašavanje nalikuje dječijem plaču a ponekad i mačijem zavijanju.

Međutim, dok Hrvati imaju pozitivno vjerovanje o Maciću kojeg ako se pozove, po vjerovanju, priskače u pomoć Meknjača kod Bošnjaka uvijek je zlosutnog predznaka.

O tome govori priča iz Cazinske krajine. Kako je cijeli dan sa konjem radio u polju čovjek je tek navečer stigao kući. Prije nego što bi ga zatvorio u staju bio je običaj da ga potjera na obližnju rijeku, na pojilo. Mrak se već bio uvelike uhvatio kada se vraćao kući. Prolazeći kraj seoskog mezarja prvo začu a onda i ugleda malo nago dijete kako leži kraj groblja i plače. To ga vrlo iznenadi, posebno zato što je dijete bilo jako maleno, pa zaključi da ga je neko tu namjerno ostavio na milost i nemilost sudbini. Sažali se istog trena i odluči ga ponijeti svom domu. Posadi dijete ispred sebe na konja i krenu kući. Ali, već na dvadesetak metara od kuće uhvati ga jeza vidjevši da su se dječije ruke izdužile i pretvorile u duge kandže. I tijelo mu se počelo izobličavati i rasti. Od straha jedva je primjetio kako je čudno biće zarilo kandže u konjski vrat od čega se životinja kao luda propinjala i ritala. U taj čas zalaja pas u dvorištu i čudna spodoba zacikti bježeći u tamu.

Za razliku od Prepasti noćni duhovi zvani Prikaze javljali su se u liku neke životinje. Onom ko bi ih vidio donosile su nesreću i bolest. Druge aveti koje su izazivale strah po Bosni imale su svoje karakteristične nazive. Mraza je uzimala svaku sreću od čovjeka i unosila mu mržnju i neslogu u kuću. Otrovnica je bila duh koji je trovao ljude bolešću a Krvopilnica im je pila krv u dugim noćima. Obično se takvom čovjeku opterećenom bolešću pridruživala i Tvora rušeći mu psihičko zdravlje istovremeno stvarajući halucinacije i ludilo.

Najupečatljivija od svih zlih duhova bila je Mora. -"To su obično bile mlade, punokrvne, debele žene. One noću napuštaju svoj ležaj, pa idu na ljude "slatke" krvi, kojima sišu krv na prsima".
Iz ovog se može konstatirati da je Mora idealan primjer ženskog vampira. Bio neki zdrav, razvijen momak, koga je Mora sisala. On je uvijek osjećao na sebi za vrijeme sna veliki teret, od kojeg se često puta nije mogao probuditi. Želeći se svakako rješiti ovog noćnog iscrpljivanja, pokušao ju je uhvatiti na ovaj način: uzeo je svijeću i sakrio je pod varićak. Kad je došla Mora, on je naglo podigao varićak i tako prepoznao neku ženu iz mjesta, koja je bila Mora. Na njegove upite, nije mu ništa odgovorila, osim prijetnje da je nikom ne oda jer bi ga mogla stići kazna pa i ludilo uz druge bolesti.

Vampir, lampir ili vukodlak je mrtvac, u kojeg je 7 ili 40 dana poslije smrti unišao zli duh, pa ga oživio, da može u gluho doba izlaziti iz groba, daviti po svojoj kući i po svom selu ljude i stoku i piti njihovu krv. Nalik je na čovjeka bez kostiju, naduven kao mješina, pun krvi, čupav i runjav, velikih očiju i nokata; odjeven u ukopne haljine, preko ramena nosi u mezar položeni pokrov (komad bijelog beza).

U Bosanskoj Posavini kažu, da ima mačje ili kozije oči; zato i krije uvijek oči, kad se sastane sa čovjekom. Pored oblika čovjeka može još imati svakojaki oblik, jer se može pretvarati u svašta, kao u mačku, pseto, prase, vola, konja, miša itd.Iz mezara izlazi poput miša; i rupa u grobu mu nije veća od mišije. Ali izvan mezara bude velik i strašan, te viče različitim glasovima. Bavi se u gluho doba po greblju i oko greblja.

Kad vampir obilazi kuću, čini se, kao da sita oko kuće siju. Često ponese sa sobom iz svog mezara zemlje, pa je dade kome u kući, da primiriše i kihne. Ako se tom čeljadetu rekne "zdrav" kad kihne, onda se neće povampiriti; ako ne, onda hoće.O vampirovom noćnom uznemiravanju oko kuće i po kućama ima dosta predanja, ovo je jedno od njih: nedaleko Prijedora imade muslimansko groblje. Blizu mezarja stoji jedna pravoslavna kuća. Kad se navratio u tu kuću neki đak, pripovijedala mu je domaćica ovo: "Već nekoliko noći uznemiruje nas iz mezarluka vampir. U gluho doba noći baca se kamenjem na kuću tako jako, da sve pucaju daske na krovu. Pretprošle noći izađoh napolje da vidim, ko se baca - ali čim izađoh zavlada potpuna tišina i ne vidjeh nigdje nikoga. Dok uđoh u kuću, a eno ti opet tutnji i odvaljuje daske. Tako sve do zore. Tada odem na groblje, pogledam sve grobove, pa opazi u jednog otvorenu rupicu. Ja povalim povelik kamen na tu rupu - ali sve uzalud, jer prošle se noći opet vampir bacao na kuću".

U prošlosti stari Bošnjaci su imali običaj da bacaju ljuske od jabuke u vatru "za pticu koja živi u zraku i hrani se samo ovakvim mirisom" jer je to veliki sevap. Po predaji, ova ptica je živjela u vremenu pejgambera Sulejmana a predanje o njoj prenijela je jednom etnologu starica Đula Kulovac;

"Bila neka velika, silna ptičurina.Kladila se s Bogom da će raskopati njegovu volju. Bog pristane.Rode se ujedno muško i žensko dijete, Bog ih vjenča i odredi kad će se uzeti kad odrastu. Ptica onda uzme ono žensko dijete i odnese ga preko mnogih planina. Na vrh najveće, na najvećem drvetu razapne na granama volovsku kožu, stavi u nju dijete, sastavi krajeve kao fišek, i ostavi samo otvor kroz koji će hraniti dijete. Hranila ga i odhranila lijepu djevojku. Došlo vrijeme koje je Bog odredio da se djevojka uda za onoga mladića. U to vrijeme onaj momak pođe da lovi. Došlo mu nešto, eto tako, da ide, da traži svoju sudbinu. Došao u tu planinu pod to drvo. Vidjela ga ona djevojka i srce joj puklo za njim. Pita ga šta traži. On kaže da lovi i da traži svoju suđenicu. Ona mu kaže da je to ona i da joj dođe gore. Ali, niti je on mogao gore, niti ona dolje.

Ona mu rekla da bude pod drvetom kad ptica dođe, čut će je, kaže, sa sahat hoda, čuje se jeka i huka. Ona će tražiti od ptice da joj ga donese u gnijezdo, da ne bude sama kada ptica ode daleko po hranu. Ona tražila i ptica rekla "Dobro". Turi ga u mješinu i iznese gore. Ode ptica u lov. Donosila im hranu. Nakon godine njima se rodi dijete. A to sve Bog zna. Zove onu pticu pred sebe i pita je: "More li se božiji emer raskopati?". Ona reče da može, a on joj reče da je ona sama vjenčala momka s djevojkom kako je on bio odredio. Tada je Bog kazni da do kijametskog dana bude u vazduhu, ni na nebu ni na zemlji i da se hrani samo mirisom izgorjelih ljusaka od voća".

Pripovijedala mi jedna nena iz Nevesinja, kako je ona svojim rođenim očima vidjela koleru. Bilo joj preko osamdeset godina, pa je ne htjedoh pobijati, nego je zamolih, da mi pripovijedi, kako je to bilo. Ona se nakašlja dvaput, pa poče:

-"Beli (zaista) ja mislim, da ima od tada pedeset godina, ako nema više, kako je to bilo. U jednoj sobi ležasmo: ja, moj brat Arif i sestra mi Vasfija. Čojk mi bijaše otišao u selo, da dotjera garonju, da ga zakoljemo u pastrmu. Svi spavahu k'o zaklani, a meni se ne da san na oči, pa ne da.

Kad ono pol noći, zazveketaše nekakvi sindžiri (lanci), stade huka arabe (kola), psi se uzbuniše, ...laju, laju, aman jarabi, gore neg' na vuka.

Ja ne budem lijena, te ustanem i pogledam kroz pendžer, kad imam baš što vidjeti! Pred našom kućom stoji araba bez konja i u njoj sjede dvije žene, obučene pod našku (kao Bošnjakinje) i svaka drži u ruci po jedan šćapić.

U jedne bijaše šćapić bijel, kao da je oguljen, a u druge crn. Čula sam od svoje rahmetli matere: koga udari ona, što nosi bijel šćap, da će se poboljeti, ali će opet izdraviti, ali koga udari, što crni šćap drži, oneme, grdna rano, ne ima lijeka.

Kako izađoše iz kola, ja više ne vidjeh ni njih, ni kola, ni ništa, kao da nije ništa ni bilo, ali paščad - aman jarabi - nikad ne patišu, već sve više i više laju.

U to se probudi moj brat Arif, pomoli glavu kroz penđer i stade vikati pse.Zaludu sam ga molila, kumila, zaludu zaklinjala, da ne pika pse, jere se more ljuto kajati.

Pa baš tako i bi.Ne prođe ni dva sahata, stade - džul vam na obrazu (s oproštenjem) - bljuvati, nokti mu pocrniše, pa sjutra ne dočeka ni podne.

Ah kako ćeš dočekati - rano moja Arife, - kad te crna dohvatila šćapom!"

To rekav, obali prste, otare ih o zid i reče: "Spomenula te, ne zavratila se!"

Vjerovanje u ovo demonsko biće donijele su Osmanlije na područje Bosne svojim dolaskom. Karanđoloz se prema vjerovanju najviše može sresti noću na osamljenim raskršćima kada se iznenada popne nesretnom prolazniku na leđa i zajaši ga. Osim što je težak karanđoloz jako smrdi i zaudara pa tako uplašenom čovjeku još više pojača muku i patnju. Ako ga karanđoloz upita "Jesam li ti težak?" nesretni čovjek nipošto ne smije potrvrdno odgovoriti jer će mu tada ovo noćno biće postati još teže. Sve dok se ne pojavi zora karanđoloz neće prestati mučiti čovjeka, tek onda kada se začuje pjesma pijetla demon će nestati. Narod se od njega štitio tako što bi oko kuće i staje prolazio u krug držeći u rukama po plod oraha konstantno udarajući jedan u drugi i govoreći: "Tučem kućnog dušmanina, što berićet odnosi a musibet donosi!". O karanđolozu pisao je poznati bosanski pisac Meša Selimović.

Smatra se da su to duhovi poginuli muslimanskih vojnika koji su pojavljuju u obličju tajanstveni svjetala i to najčešće u napuštenim grobljima, po ruševinama starih kuća ili vojnih utvrda a ponekad i po šumama. Vjeruje se da su ti vojnici pogreškom zakopani u kršćanskom groblju pa se sele tražeći muslimanska groblja.

Tvora. Zli duh bolesti koji napada bolesnika opterećujući mu psihu različitim košmarima i užasnim priviđenjima.

Činilica: zli duh koji je izazivao silnu tjeskobu i strah u bolesnikovoj duši pa je umišljao da je u njega ušlo svo zlo duhovnog svijeta.

Otrovnica: zli duh koji je bolesniku trovao krv sve dok potpuno iscrpljen ne bi umro.

Krvopilica: zli duh koji bi bolesniku cijelu noć pio krv dok ne bi iz njega izvukao svu životnu snagu.

Mraza: zli duh mržnje i svađe, on je ljudima oduzimao ljubav, slogu, tjerao ga u stalne sukobe sa drugima.

Prikaze: to su zli duhovi koji se pred ljudima pokazuju samo noću u različitim oblicima, najviše kao mačka, zec, jarac, pas.... Ko susretne prikazu vjeruje se da će se ubrzo razboljeti ili će umrijeti.

Prema bosanskom vjerovanju vješticom postanu one žene ili djevojke koje žele nekom činiti zlo, na primjer, da se osveti susjedi, njenoj stoki ili djeci. Vještice piju djeci krv i kravama oduzimaju mlijeko. Dok djevojka-Mora čim se uda prestaje biti Mora to nije slučaj sa vješticama. One i nakon udaje ne gube svoju titulu zato što su pogazile Kur'an i predale dušu Iblisu.
Vještica ima sposobnost da se noću pretvori u velikog leptira i tako uđe u bilo čiju kuću, posebno u onu gdje ima male djece. Kada se takav leptir opazi u kući brzo ga uhvate i zapale mu jedno krilo na vatri svijeće govoreći " Dođi sutra, dat ću ti soli" a zatim se pusti napolje. Vjeruje se da prva žena koja narednog jutra dođe da posudi soli iz te kuće je vještica. Ako joj se tada kaže da je prošlu noć dolazila u kuću kao leptir i da je vještica vjeruje se da će odmah izgubiti svu svoju demonsku moć.

Kod Bošnjaka se smatra da je Mora odbačena ili prevarena djevojka koja se na taj način sveti svome bivšem momku. Ona svake noći oko ponoći u svom nevidljivom obliku odlazi u mladićevu kuću i guši ga tako što mu sjedne na grudi. Nesretni momak tada osjeti veliki pritisak u grudima, znoji se i ima noćne more. Ujutro se probudi sav nemoćan i blijed. Vjeruje se i to da svaka djevojka može pretvoriti u Moru ako prethodno preda svoju dušu Iblisu.

Kako se hvata djevojka-Mora?

Iz džamije se donese zeleni pojas kojim se vezuje mrtvac za nosila prilikom sahrane. Navečer onaj koga napada Mora legne u postelju na leđa držeći u desnoj ruci zeleni pojas. Ne smije zaspati već samo držati zatvorene oči. Oko ponoći doći će Mora i sjesti mu na grudi i počet će da ga guši. U tom trenu čovjek treba zeleni pojas prebaciti preko sebe i Mora će odmah postati vidljiva za ljudske oči. Uhvaćena u zamku Mora će se uplašiti i početi moliti da čovjek nikom ne oda ko je ona a ona se mora zakleti da više neće biti Mora. Na taj način izgubi moć nevidljivosti i opet postane normalna djevojka.

Dok čovjek spava nipošto ga ne treba naglo buditi pošto prema vjerovanju iz čovjeka u stanju sna iziđe duša i nesmetano putuje cijelim svijetom. Slično vjerovanje među Bošnjacima ima i o vještici, one naime mogu putovati fizičkim tijelom ali i na ovakav način dok spavaju. Kada vještica zaspe duša joj kroz usta iziđe van i ide ljudima raditi zlo. Njeno tijelo u tom vremenu postane hladno i modro, usta joj se jako rašire a usne potamne. Pred zoru njena duša se vrati u obliku bumbara kroz usta u tijelo i ona se naglo probudi iz tog mističnog stanja.

Vjeruje se da se duša kod djece nije još potpuno spojila sa tijelom pa kod njih skoro za vrijeme svakog spavanja iziđe iz tijela i luta. Zbog tog razloga majke kada premještaju zaspalo dijete sa jednog mjesta na drugo zovnu ga imenom ili malo povuku za nos želeći na taj način alarmirati duši šta se događa. Istog trena duša se vrati u tijelo. U protivnom, ako se ne upozori duša, vjeruje se da dijete može oboljeti ili imati psihički posljedica.

U Bosni i Hrcegovini i danas se vjeruje da se duša umirućeg čovjeka ne može odvojiti od tijela dok mu familija i susjedi "ne halale" (oproste grijehe).

U narodu se vjeruje kako postoje dva meleka od kojih je prvi ćorav a drugi gluh, koje Allah šalje da potjeraju oblake i nevrijeme tamo gdje želi ljude kazniti zbog nekog grijeha. Ako onaj što nije gluh začuje zvuk ezana on će odmah usmjeriti oblake na suprotnu stranu od tog mjesta i tako ga spasiti od vremenske nepogode. Još se vjeruje kako ga u tom naumu šejtan želi zaustaviti pa između njih dvoje nastane borba. Kada melek mahne svojim mačem na šejtana tada po legendi nastane munja na nebu.

Kada se mala beba osmjehuje vjeruje se da je vidjelo meleka. Osim toga meleci se smatraju zaštitnicima djece zbog njihove čistote i bezgriješnosti. Vjeruje se i to da su mala djeca zapravo meleci sve dok ne progovore jer tada uz one lijepe mogu da kažu i ružne riječi pa tako izgube svoje dražesno svojstvo.

Oni su demonska bića slična džinima. Mnogo su slabije snage i uticaja od džina jer kada šejtan uđe u čovjeka on se odaje porocima, bludu, lažima ili krađi dok kada džin uđe u ljudsko tijelo onda ta osoba psihički oboli. Šejtane je lako uplašiti i od čovjeka bježe čim ovaj izrekne " Euzubilahi mineš šejtanir radžim".

Bosanska legenda govori kako je šejtan prisustvovao stvaranju prvog čovjeka Adema. Naime, kada je Bog stvorio ljudsko tijelo ostavio ga je tri godine bez života. Svaki dan šejtan je dolazio do ljudskog tijela, radoznalo ga posmatrao i udarao prstima po njemu. Kada bi god došao do ljudske glave udario bi u nju prstom i rekao "Ova glava neće biti prazna". Na izmaku treće godine Allah udahnu život prvom čovjeku i on oživi. Allah ga odmah upozori na šejtana kazavši mu sa prvim stvorom koji mu dođe ne razgovarati niti mu govori svoje ime. U početku Adem se držao Allahove zapovijedi no nakon nekog vremena popusti na šejtanova laskanja i pitanja pa započne konverzaciju sa njim. Istog trena lukavi šejtan skoči mu na lijevo rame i svečano objavivši da će od sada stalno biti tu pošto su njih dvojica postali prijatelji. Bog vidjevši šta se desilo poslao jednog meleka i uputi ga da se on smjesti Ademu na desno rame kako bi spriječio šejtana da čovjeka stalno navodi na zlo.

Protiv šejtana u Bosni se kaže "Šejtanu nalet te bilo!"

Demonska bića zastrašujućeg obličja nastala od plamičaka vatre. Bosanski narod opisuje džine kao malena čudovišta sa jednim okom i repom. Svaki od džina je hrom. Iako mogu uzimati razna ljudska ili životinjska obličja najviše se vole pokazivati pred ljudskim očima u obliku crnog čovjeka (crna silueta) čije se lice nikada ne može vidjeti. Vole se pokazivati i u obličju crnog psa, mačke ili zmije. Vjeruje se da su džini vjerne sluge ali i gospodari vještica i čarobnjaka. Kada žele nekog zavesti i podrediti sebi onda džini igraju vatreno kolo i zovu ime onog koga žele. To se najčešće događa dok ta osoba spava. I u toku dana džini znaju igrati kolo ali ovaj put u kovitlacu vjetra, zato i danas ljudi izbjegavaju da im se takav kovitlac vjetra približi. Vjeruje se čim čovjek izgovori: "Euzubilahi mineš šejtanir radžim. Bismillahir rahmanir rahim" i puhne u pravcu kovitlaca da će on nestati.
Posebna skupina džina pod imenom al-karisi napadaju porodilju i male bebe u prvih 40 dana od poroda.

U prošlosti Bošnjaci su vjerovali u postojanje zmajeva, opisivali su ih kao ogromne zmije sa krilima koje mogu da žive na nebu ali i zemlji. Kako se dalo zaključiti iz narodnih priča zmajevi su bili muškog roda, nigdje se ne spominje ni jedan ženski zmaj, a svoju pohotu i želju za potomstvom zadovoljavali su kroz spolne odnose sa ljudskim ženama ali i životinjama, posebno kravama. Po predaji kada bi zmaja privukla neka žena on bi noću dolazio u njenu sobu ili je čekao negdje napolju, na livadi, i svojim magičnim moćima bacao u stanje slično transu. Nakon spolnog čina zmaj bi odletio a žena se nakon buđenja nije sjećala ničega.

Fatima K. iz Bosanskog Novog tvrdila je za života kako je davne 1974.godine rodila zmaja -"Rodila sam sam u kući, negdje iza ponoći, nakon pola sata bolnih trudova. Iz mene je izašlo dijete u bijeloj košuljici (placenta) i nakon nekoliko trenutaka nestalo?!"
Kako je tvrdila to dijete nije više nikada vidjela pa je prema tome zaključila nije rodila snijet nego zmaja. Potvrdu svojim sumnjama našla je i u tome što su joj grudi preko dana bile pune mlijeka a ujutro kada bi se probudila grudi su joj bile ispijene. To se redovito ponavljalo svakog dana nekoliko mjeseci. U strahu od toga povjerila se jednoj staroj susjedi koja joj je rekla da joj to svaku noć dolazi dijete-zmaj da se nahrani njenim mlijekom. Nakon nekog vremena prestale su noćne posjete.

Vile su mlade i lijepe djevojke sa dugom zlatnom kosom. Vjerovanje u njih seže sve do ilirskih vremena kada su naši preci obožavali boga šuma i planina Vidasusa u čijem su se društvu redovito nalazile vile. One imaju nadnaravnu ljepotu i umiljat glas. Žive po velikim šumama i oko jezera, lete po drveću i vole igrati noću kolo po zelenoj travi. Tom prilikom obično pjevaju neku od svojih mnogobrojnih pjesmica čije riječi upozoravaju ljude na neku opasnost. U narodu se vjeruje da će ono dijete koje vila nahrani svojim mlijekom postati veliki junak, o čemu najbolje kazuje legenda o Muji Hrnjici.

Ako ih ljudi povrijede na bilo koji način, slučajno ili namjerno, vile će se istog trena osvetiti tako što će tu osobu učiniti psihički poremećenom. Vila su se naročito u prošlosti plašile majke. Prema turskoj narodnoj predaji koja se udomaćila među bosanskim narodom ljudi su u davnoj prošlosti ukrali prvo vilinsko dijete i od tada im se vile svete tako što za odmazdu kradu ljudsku djecu ili ih zamjene sa svojom. Iz tog razloga su bosanske žene svaki put kada bi morale napustiti malo dijete zbog obavljanja nekog posla u njegovu kolijevku, pored nogu, ostavljale neki metalni predmet poput kašike kako bi spriječile vile da joj ukradu dijete.

U Bosni i Hercegovini najpoznatije su Bosanska vila, Gorska vila i kraljica vila Zlatna. Za Zlatnu se vjerovalo da je gospodarica šume i vode. Predaja navodi kako je svaku večer vila Zlatna u pratnji drugih vila dolazila na rijeku da se kupa a nakon toga bi na nekom brežuljku cijelu noć igrale kolo i pjevale. Bosanci vjeruju da vile mogu sanjati samo dobre i plemenite osobe.

Osim vila postoje i muški pripadnici ovih mitološki bića koji se nazivaju vilenjaci. Najpoznatiji od njih je Ušušur. Prema legendi iz Doboja Ušušur se zaljubio u jednu djevojku koja se udala za drugoga. Očajan i bijesan zbog toga Ušušur je upotrijebio svoje magične moći kako bi natjerao djevojku da se utopi u rijeci. Shvativši kakvo je zlo uradio u očaju se bacio u vodu za djevojkom ali nijese mogao utopiti jer je besmrtan. Zbog toga sam sebe osudi na kaznu i zaveza se željeznim lancima za dno rijeke koja mu od tada postade dom. U narodu se Ušušur opisiva kao zeleni čovjek, sav čupav i obrastao u mahovinu.

Stari Bošnjaci vjerovali su da Zemlja stoji na leđima divovskog bika Garonje. Kada bik mrdne uhom onda se negdje u svijetu dogodi zemljotres a onog dana kada se bik Garonja cio strese desit će se Kijamet. Za tutnjavu koja se čuje za vrijeme potresa vjerovalo se da je to bikova rika.
Prema drugoj verziji ovog mita ispod površine zemlje postoji veliko more po kojem pliva gigantska riba. Na njenim leđima stoji bik koji svojim leđima drži zemlju na sebi i tako spriječava da ona propadne u more. Kada bik pomjeri jedno uho zemlja se zatrese i negdje u svijetu dogodi se potres no kada bi pomaknuo nogu ili neki drugi dio tijela sva bi zemlja potonula u more. Kako bi se spriječio taj dramatični scenario Bog je stvorio jednu muhu koja biku stalno leti ispred očiju, a koje se on plaši, te ga taj strah parališe i ne može da se pomjeri.

U bosanskom narodu postoji vjerovanje kako uz materijalni svijet egzistira duhovni svijet koji se naziva Mračne Havaje. Ovo vjerovanje posebno je izraženo u narodnoj magiji gdje se često spominje u ritualima anuliranja negativne energije kroz upotrebu basmi tojest oralne magije. Analizom nekoliko basmi dolazi se do preciznih naziva lokacija mjesta čime se može doći do vrlo jasnog prikaza, naime, mračne havaje se predočavaju kao svijet prekriven beživotnom pustinjom Kavdag usred koje se uzdiže gigantska planina Jaban, koja je prepuna pukotina i rupa. Kavdag je vrlo sličan nazivu planine džinova Qaf koja se spominje u islamskoj predaji. Prema mitologiji planina Qaf je domovina džina jer ih najveći dio živi upravo na njoj.

Mračne havaje zapravo predstavljaju narodnu predstavu pakla, daleko mjesto gdje završava svijet ljudi i počinje svijet duhova u kojem nema niti plodnosti niti života. Riječ havaj ili havaje dolazi iz arapskog jezika i označava zrak, nebo, visinu i tu riječ nalazimo i u nekoliko narodnih pjesama o junacima. U skladu sa tim realno bi bilo zaključiti kako se negativna energija protjeruje u visinu, u beživotnu planinu, gdje vlada vječna tama i tišina.

Bosanski duhovni iscjelitelji vjeruju kako se zlo ne može uništiti već prvenstveno prebaciti sa jedne osobe na drugu lokaciju ta se zato ono šalje u mračne havaje, mjesto koja ima sposobnost da u sebe apsorbira svu negativnu energiju. Slanje se vrši tako da se zlo i bolest kanališu u pravcu mračnih havaja precizno formulisanim riječima: "preko stotinu polja, preko stotinu šuma, iza devet brda, u pustu zemlju, tamo gdje pas ne laje, mačka ne mjauče, gdje se Ezan ne čuje..."

Jedna od najmoćnijih demonica stare Mesopotamije bila je Labartu, kćerka boga Anua, koja je prema predanju obitavala duž planina, pustinja i močvara. Njen izgled stari zapisi na klinastom pismu opisuju kao hladnokrvan i surov, raščupane kose, lavljeg lica i obznaženih grudi. Imala je naviku iz gustiša napadati domaću stoku i svojim dugim kandžama rasporivati im tijela. Posebno je bila sklona napadima na trudnežene i malu djecu. Najveće zadovoljstvo joj je, prema legendi, pričinjavalo da izazove pobačaj kod trudnica. Dolaskom islama ime tog demona promjenilo se u Ummu Sibjan a vjerovanje u nju u Bosnu stiže dolaskom Osmanskog carstva.

Sibjan prema vjerovanju izaziva kod djece bolest koja se u bosanskom narodu naziva sibiluk a manifestira se velikim plačem, blagom i privremenom paralizom dječijeg tijela, gubitkom apetita, anemijom, nesanicom... Protiv njenog napada poduzimale su se različite profilaktičke mjere poput ostavljanja riblje kosti, glavice bijelog luka i zmijskog kamena pored djeteta. Ako bi se desio napad ovog demona na dijete ono se liječilo magijskim metodama, majka bi bolesno dijete zajedno sa kockom šećera odnijela do stabla kestena, kojem se korjenje proteže po površini zemlje, i tu ga provlači tri puta ispod njega. Ukoliko ne može pronaći takvo drvo onda dijete nosi u kuću gdje ono još nikada nije bilo i tri puta ga provuče ispod neke od greda u kući.



Strah od negativnog utjecaja Sibjan na majku i dijete proizveo je na desetine tabua kojih se mlada majka mora pridržavati u toku prvih 40 dana nakon poroda: ona ne smije izlaziti napolje nakon zalaska sunca, na glavi mora nositi maramu kako joj se ni jedna vlas kose ne bi vidjela, ne smije prati odjeću, etc.

Radi se o duhovima lutalicama, koji izazivaju buku i galamu, pa su po tome dobili i ime. Legenda kaže da su ti duhovi duše poginulih vojnika, koji nemaju mira u zagrobnom svijetu zbog svojih mnogobrojnih zločina koje su počinili u ratu. Drekovi se, prema narodnom vjerovanju, pojavljuju odmah nakon zalaska sunca, i stalno lutaju od groblja do groblja, uporno tražeči mir i spokoj, koje neće nikada naći.

U Bosni vampir se nazivao lampir, lapir, lampijer, vukodlak ili vukozlačina.

Lampiri su mrtvaci koji se dižu iz svoji grobova i vode strašan noćni život. Nalaze se na samotnim mjestima, mezarjima, potocima i raskršćima. Naziv lampir dolazi od narodnog vjerovanja kako iz mezara osobe koja se povampirila, kroz malu rupicu na zemlji, izleti leptir tojest lepir, kako se to kaže u kolokvijalnog govoru.
Ima više razloga zašto se neko povampiri (polampiri) a najpoznatiji je onaj ako mejita preskoči mačka. Zato se kućna mačka obavezno i danas zatvara negdje dok ne prođe dženaza. Drugi razlozi nastanka vampira jesu incesi i drugi teški grijesi zbog koji duša nema kud na onaj svijet.

Ljudi koji se povampire uzimaju oblik pune mješine te ulaze u kuću svoje rodbine ili nečiju drugu i budu u njima dok prvi pijetlovi ne zapjevaju. Takav slučaj desio se prije tri, četiri decenije u Velikoj Kladuši Đuli B.kada joj je u bolesti muž umro, vrlo mlad. Iza njega je ostala sama sa troje male djece i svekrvom u kući. Po njenom kazivanju on je poslije pokopa, nakon nekoliko dana, dolazio svako veče u njenu sobu. Vidjela ga je, no, nikada nije pričala šta se događalo prilikom tih susreta. U strahu povjerivši se svekrvi bojeći se muža-mrtvaca ona joj da savjet da na četiri strane kuće stavi po glogovu šibu. Poslije toga povampireni muž nije više dolazio.

Najpoznatiji vampir u Bosni bio je i ostao Lampir Meho, porijeklom iz Glamoča, no predaja o njemu seže i van granica BiH, sve do Karlovca. Pored njega drugi jako poznat bosanski vampir, svakako je, Pajo Tomić iz Vlasenice te izvjesni Korkut. Zanimljivo je reći da se u narodu i dalje koristi riječ "lapiti" tojest ugrabiti,oteti a koja očito ima svoje porijeklo u nazivu lampir, lampijer ili lapir što opet upućuje na način djelovanja ovog mitskog bića.