Politički uspon Bosne praćen je od prve polovine XIV st. odgovarajućim privrednim razvitkom i napretkom. Širenjem teritorija srednjovijekovne bosanske države prirodno se povećao obim trgovine, koja je za osnovu imala opći porast proizvodnje, posebno u rudarstvu. Bosna je bila bogata rudama i metalimam koji su se proizvodili i prerađivali u brojnim mjestima: Fojnici, Zenici, Varešu, Kaknju, Srebrenici, Foči, Banja Luci, Solima(Tuzli), Goraždu, Ustikolini i Zvorniku. Značajan izvor prihoda za vladare i vlastelu bili su rudnici, posebno srebra i olova. Seoba Germana i Slavena prekrila je kontinuirani razvoj antičkog rudarstva u kasnoantičkom i ranosrednjovjekovnom vremenu na području Bosne. Rudarstvo je i dalje egzistiralo, ali sa smanjenim kapacitetom na tragovima antičkih rudnika. Veći zamah u razvoju rudarstva pripada tek razvijenom srednjem vijeku. Razlog za ovo poboljšanje nalazi se u činjenici da je poslije nestašice plemenitih metala u zapadnoj i srednjoj Evropi, započela opća potraga za njima koja je imala svoj odraz i na ovim prostorima. U tu svrhu najviše su angažirani njemački rudari Sasi iliti Saksonci (germansko pleme), koji su bili specijalizirani za pronalaženje i organizaciju eksploatiranja rude. Jači razvoj rudarstva u Bosni prati se tokom 14. i 15. vijeka. Otvaraju se rudnici olova, bakra, a zahvaljujući srebru doživljava svoju kulminaciju do razine osnovne ekonomske grane u Bosni. Najpoznatiji rudnici u Bosni su smješteni u srednjobosanskom (Kamenica, Olovo, Dusina, Deževica) i istočnobosanskom bazenu (Srebrenica i njena okolina). Svi veči gradovi u srednjoj Bosni i u Podrinju su se samo nakon nekoliko godina napunili mnoštvom Sasa, dok je čak i bio slučaj da su i postali i večina na pojedinim mjestima. Sasi su uz to i gradili sela u blizini mjesta kojem su se nastanjivali, kao selo Sase kod Srebrenice, potom pod istim imenom i selo u blizini Vareša. Zatim Saski do kod Prijedora, Sasina, Saski potok, itd. U Kakanjskoj opštini imamo nekoliko "etnički čistih" sela, koji su sve od starih vremena bili nastanjeni Sasima. Nakon pada Bosne pod Turcima, veliki broj Sasa je primio islamsku vjeru. Još je više Sasa pristiglo u Bosnu u 14. stoljeću jer Stjepan Kotromanić i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva. Rudnici su bili u privatnom vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Sasa postali i ugledni ljudi: jedan od njih ćije se ime često spominje u službenim spisima, Hans Sasinović (dakle, Sasov sin), dobio je u "trajan" zakup veliki komad zemljišta i putovao je više puta u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka. Radi uspješnijeg naviještanja Evanđelija i suzbijanja nekatoličkog naučavanja, smatralo se potrebnim organizirati zasebnu franjevačku zajednicu na tlu Bosne. Na tome je radio tadašnji vrhovni poglavar Franjevačkog reda fra Gerald Odonis (ovlašten od pape Benedikta XII, i ohrabren od madžarsko-hrvatskog kralja Karla II. Anžuvinskog) u suradnji sa bosanskim banom Sjepanom II Kotromanićem. Godine 1339-1340. uspostavljena je Bosanska vikarija (koja je nižeg ranga od provincije), a na njezino čelo postavljen je saski fra Peregrin Saksonac, koji se svojim radom izuzetno potvrdio, te je postao utjecajan na banskom dvoru, a kasnije je imenovan biskupom Bosne Srebrene. U isto vrijeme je i na čelu Usore i Soli postavljen Nijemac Henrik Gizing.
Dana 13. II 1234. papa Grgur upučuje u Bosnu dominikanac Johannesa Teutonicusa Wileshausena iz Donje Saksonije, sa zadatkom iskorijenjavanjem Bosanske Crkve. Istovremeno papa upučuje pismo ugarskom kralju Kolomanu u kojem navodi kako je u Bosni "toliko porastao broj nevjernika (patarena) da čitava zemlja izgleda kao žalosna i neprohodna pustinja zarasla u trne i koprivu."
U doba srednjovijekovne bosanske države region sjevernoistočne Bosne podijeljen je između "župa" Vratar, Birać, Osat i Trebotić. U ovom periodu prvi put se spominje i grad Bratunac 1381. godine, kao mjesto preko kojeg je prelatio put iz Bosne za Srbiju. Bratunac je tad imao 30 stanovnika za svega 5 kuća, naseljen uglavnom saskim stanovništvom, koji su bili u potrazi sa rudnim nalazištima. Na njih kao etničku kategoriju podsjećaju još uvijek toponimi. Nedaleko od samog Bratunca postoje selo "Sase" kao i "Saska rijeka". Po svoj prilici na području istočne Bosne germanske provinijencije su i nazvani za "Kvarc" (njem. "Quarc" - kamen bjelutak), Spad (njem. "Spat" - cjepiv kamen), Fojhari (od Feurherd - ognjište). Po mnogim mišljenjima sasko porijeklo treba tražiti i u mnogobrojnim toponimima sa osnovom "kriz", prema saskom zakonu "krik", odnosno kriz (od njem. riječi Krieg) je mjesto koje "urbarer" (činovnik koji daje koncesije za rudarsku eksploataciju). Boravak Sasa ostavio je traga i na fizičkim karakteristikama stanovništva u ovim krajevima (osobe sa germanskim karakteristikama - visoki i koscati, izrazito plavih očiju i kose). Tako se smatra da su uz selo Azlice (na srebreničkoj opštini) i neka muslimanska sela saskog porijekla, Likari, zatim Sase - zaseoci Sase, Gradina, Lasovac - prema sačuvanoj tradiciji u njima je očuvano u velikoj mjeri starosjedilačko stanovništvo. Iz perioda bosanskog kraljevstva datiraju i tragovi starog rudnika kosita u Bastasima, kod Bosanskog Grahova, koji je vjerovatno otvoren za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića. Prema narodnim predanjima i tu su radili saksonski osnosno saski rudari. Srebrenica je i postojbina rudarskog duha, patulja Perkmana, sjverno-njemačkog mitološkog bića. Ostaci srednjovijekovnih rudokopa za koje se vjeruje da je pri njihovom kopanju pomagao veseli patuljak Perkman, vidljivi su i uz samo šetalište koje iz grada vodi prema banji.
