Najveću prijetnju granicama Zapadnog Rimskog carstva predstavljali su na početku germanska plemena koja su bila nastanjena na samoj granici imperije, a zahvatala su prostor od Crnog mora do rijeke Rajne na zapadu. Najaktivniji su bili Goti čiji su ratnici provaljivali u Panoniju i Dalmaciju još u trećem vijeku te su se tu neki od njih i nastanili a čije masovno pomjeranje na zapad uzrokuje provala Huna kroz vrata naroda 375.godine. Zapadni ogranak Gota tj. Vizigoti seobu počinju odmah nakon hunske provale a napočetku 5.vijeka naseljavaju jugozapadnu Galiju i poslije šire vlast na cijelo Pirinejsko poluostrvo. Istočni Goti ili Ostrogoti također pod pritiskom Huna prelaze preko Dunava unutar granica Zapadnog Rimskog carstva i postaju saveznici kralja Teodozijusa. Zatim provaljuju i naseljavaju prostor Dalmacije i južne Panonije uključujući tu i prostor Bosne, gdje je bosansko velegorje pružalo posebnu odbrambenu zaštitu, za očuvanje gotske arijanske vjere, iz koje će kansije svanuti Crkva Bosanska. Paterani koji dolaze u Bosnu i Bugarsku Vulfilini su Goti. Vulfila je bio veliki svjetovni (indeks) i duhovni vođa Gota. Kada je prišao arijanstvu, na sinodu u Antiohiji 341. godine postavljen je za episkopa podunavskih Gota, koji su živjeli sjeverno od Dunava, na području Rumunije današnje. Prelazak na novu vjeru izazvao je kod njegovih sunarodnjaka velike poremećaje i neslaganje i na kraju progone kojima su bili izloženi Goti kršćani od strane Gota koji su u većini bili još nepokršteni. Vulfila je bio izložen progonima i na kraju sa svojom grupom arijanskih Gota bio prinuđen potražiti utočište na rimskoj teritoriji. Car Konstancije je 348.godine Vulfilinim Gotima jedan donji dio Mesije inferiro kod Nikopolja u današnjoj Bugarskoj. Ovim se u potpunosti potvrđuje Veronezeovo i Orbinijovo kazivanje o dolasku paterana u Bosnu i Nikopolje: "...pa su se tu neki zaustavili i nastanili oko Istra, nedaleko od Nikopolja, nema nikakve sumnje, radi se o Vulfilinim Gotima". Zbog uništenja crkvene organizacije možemo pratiti razvoj, ali bez dalnjega, dopušteno je predpostaviti da su u doba dolaska barbarskih naroda, okolnost za očuvanje gotsko-arijanske baštine, bile možda ćak i povoljnije nego u Italiji jer su barbarski narodi u pitanju vjere bili kao što je poznato, vrlo tolerantni. Pa se tako gotsko arijanstvo moglo bez teškoća održati među slaveniziranim Gotima Bosne. Razumije se, vjerski progoni panonskih arijanaca, do kojih je došlo 348. godine, nakon crkvenog sabora u Niceju, nisu mogli potrti i uništiti već uznapredovalo i znatno ojačalo arijanstvo iz razloga što povijesni izvori pokazuju da su oni samo preusmjerili njegovo dalje širenje, prema Nikopolju i Bugarskoj, po Veronezeu i Orbiniju i prema Bosni. Na prisustvo arijanaca na području Bosne, možemo i zaključiti da su mnoge starokršćanske i kasnoantičke bazilike na području Bosne ostavštvina gotskih arijanaca, kao naprimjer Cimska bazilika u Cimu kraj Mostara, datirana između IV. i VI. stoljeća. Nazočnost germanskog, prvenstveno gotskog elementa posvjedočuju i brojni nalazi u grobovima. Posebno je zanimljiv primjer upotrebe antičkih sarkofaga u Potocima kod Mostara. U nekoliko kasnoantičkih grobnica (Turbe kod Travnika, Oborci kod Donjeg Vakufa, Stranjani kod Zenice, Vrdolje kod Konjica) uz pokojnike su nađeni predmeti bizantskog i germanskog porijekla, a datiraju se u kraj V. i u prva desetljeća VI. stoljeća.
Te bosanske i hercegovačke bazilike stvarno imaju niz posebnosti. Tako je uočeno npr. u Zalotju kod Bihaća, Brezi, Arnautovićima kod Visokog i Skelanima na Drini da se na razmaku od nekih stotinjak metara, dakle na sasvim maloj udaljenosti, nalaze po dvije bazilike, što bi moglo značiti da se tu najvjerojatnije radi o građevinama dviju crkvenih organizacija od kojih bi jedna pripadala arijanskim Gotima, a druga pravovjernoj crkvi. Inaće, među dotičnim građevinama nema bitnih razlika u obliku osim što su kod pretpostavljenih arijanskih crkava krstionice većinom građene izvan crkava. Nada Miletić zaključuje da ostaje otvoren problem koja od tih mnogih bazilika u ranom srednjem vijeku pripada arijanskom kultu. Međutim, ako se prihvati teza da je veći dio bosanskih crkava sagrađen baš od početka i u doba istočnogotske dominacije, kako se u historiografiji uglavnom misli, onda možemo zaključiti da su mnoge od tih crkava uistinu pripadale arijanskim Gotima.
Ivan Mužić navodi u dijelu "Vladavina Gota na području Liburnije i Dalmacije" kako je "Gota najviše ostalo u planinskim predjelima i to posebno u Bosni. Tako imamo u Bosni: Delegošta, Vogošća, Vareš, Mile, Moštre, Gudinoge, Gudelji, Konogovo, Godomilje, Gačani, a u Hercegovini: Otolež, Gacko, Hrgud, Argud, Orgošta, Otilovci, Kotezi, Gaćice - toponime koji su derivati iz gotskog imena." Međutim, njihova vlast na ovom području je ubrzo prekinuta navalom Huna koji su krenuvši iz centra u Panoniji srušili vlast Ostrogota na zapadnom Balkanu. Huni nisu naseljavali osvojeno područje već su ga koristili kao polaznu tačku za nove pljačkaške pohode. Kada se hunska imperija urušila 454.godine, Ostrogoti iliti istočni Goti, su ponovo preuzeli kontrolu nad ovim dijelom Balkana i počeli vršiti pripreme za daljnja osvajanja. Ostrogoti koji su nakon rušenja hunske imperije nastanjivali Dalmaciju i s njom Bosnu bili su podijeljeni u dva korpusa. Jedan je nastanjivao prostor od rijeke Bosne pa do granica provincije a drugi se pružio duž Drine braneći granicu sa Bizantom.
Ante Uglešić: piše također u dijelu "Nazočnost istočnih Gota u jugoistočnoj Evropi u svjetlu arheološke i povijestne izvorne građe" kako je "od svih područja jugoistočne Evrope, Gotima najgušće bila naseljena Rimska provincija Dalmacija - južna Hrvatska i cijela Bosna i Hercegovina." Dalmacija je u to vrijeme služila Gotima kao polazna tačka za osvajanje Italije što se naposlijetku i desilo. Godine 476. sruše Goti Rim pod Odakarom, čime je označen kraj antike a do kraja petog vijeka pala je cijela Italija i stvorena gotska imperija na čelu sa Teodorikom velikim, na cijelom tom prostoru tj. na prostoru zapadnog Balkana i apeninskog poluostrva. Ta imperija će se održati pedesetak godina. Nakon smrti Teodorika, političku kontrolu nad istočnim Gotima je preuzela njegova kćerka Amalasvinta, koja je vladala u ime kralja Atalarika dok ovaj nije umro u svojoj 19-oj godini života 534.godine. Ostrogotsko kraljevstvo se na početku šestog vijeka našlo pod velikim pritiskom od strane moćnog bizantskog carstva i njenim carem Justinijanom, koje je nastojalo da sve bivše rimske provincije uključi u svoj sastav. Mnogobrojni manji sukobi između ove dvije sile nisu doveli do teritorijalnih promjena, međutim cijeli spor je kulminirao u Gotskom ratu koji se vodio od 535. do 553.godine. U tom ratu je Bizantija pokazala svu svoju moć i srušila ostrogotsku državu te nedugo zatim uspostavila vlast na bivšim gotskim područjima.
Ivan Mužić: "Iz cjelokupne sinteze nalaza u Bosni i Hercegovini iz doba ranog srednjeg vijeka očit je veći broj gotskih ostataka u odnosu prema drugima, što potvrđuje važno povijesno značenje Gota u tim pokrajinama. Može se zaključiti da su Ostrogoti na teritoriju Desitiata utemeljili začetak i rane srednjovjekovne države Bosne."
Prema tome, ni najveći skeptici ne mogu zanemariti posljednju činjenicu, koja je znantnim dijelom izvedena na osnovu primjene posve pouzdanih metoda, koja potvrđuju da su u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Goti, odnosno Germani neosporna (i grandiozna!) povijesna činjenica. Stoga, htjeli mi to prihvatiti ili ne, germansko povijesno potvrđeno prisustvo na bosanskohercegovačkom tlu zakonmjerno ima svoju arheološku, onomastičku, lingvističku, genetsku i općehistorijsku dimenziju!
