O čudesnom, zapravo fantastičnom Mustafi Mujagiću danas vjerovatno zna nešto tek poneki stari Sarajlija.
Mustafa Mujagić je rođen u Tešnju 1875. godine i po zanimanju je bio računovodstveni inspektor (Ministarstva finansija) u Sarajevu. Tamo je živio i nakon penzionisanja, a 1955. je i dalje bio vrlo živahan.
Mujagić je svoju iscjeliteljsku aktivnost prakticirao od 1901. Njegova sfera iscjeliteljskog rada bila je vrlo specifična i odnosila se isključivo na liječenje zanemarenih teških rana i zacjeljivanje ugriza otrovnih zmija kod ljudi i životinja. Oboje navedeno su tjelesna oštećenja koja uzrokuju probleme posebno ruralnom stanovništvu u područjima gdje gotovo da nema ljekara. Rana se inficira samo ako nije adekvatno očišćena i zbrinuta. Ovo je neugodno, ali ne mora biti i fatalno. Ugriz vrlo otrovne zmije, s druge strane, neizbježno dovodi do smrti, ukoliko se ne liječi vrlo brzo zmijskim serumom. Ali gdje je to bilo moguće u Bosni na prijelazu stoljeća? Tada je počela iscjeliteljska pomoć čudesnog Mujagića, koji je mogao spasiti bolesnika određenim iscjeliteljskim basmama (formulama) ili molitvama ako ga na vrijeme pozovu.
Nakon Prvog svjetskog rata, sve popularniji izum zvan telefon također je odigrao veliku ulogu. Naime, Mujagić nije morao biti direktno prisutan kod pacijenta tokom liječenja. Ozdravljenje se takođe odvijalo putem telefona. Pisac Alexander Sacher-Masoch doživio je ovako nešto kao očevidac 1954. On izvještava:
Ručali smo u Jajcu, romantičnom bosanskom gradu, sa janjetinom na ražnju uz dodatak bijelog graha. U ugostiteljskom objektu pod nazivom ‘Kafana’, gdje smo kasnije posluženi nezaobilaznom ukusnom kahvom u bakrenim džezvama, slučajno smo svjedočili prilično neobičnom incidentu. Najčudnije je to što smo od svih prisutnih ovo iskustvo smatrali izuzetnim. Odjednom su vrata restorana bila otvorena i u njega je na nosilima unošena mlada osoba, koja je teško disala, siva u licu, zapjenjenih usta. Lice obilježeno smrću. Saznajemo da je nesretnika upravo ugrizao poskok, izuzetno otrovna zmija, čiji je ugriz apsolutno smrtonosan.
"Pomozite nam!", povikao je jedan od muškaraca. ‘On nam umire. Moramo obavijestiti gospodina doktora Dijmia. On ovdje lovi zmije."
"Dobro", rekao je vlasnik restorana. "Poslaću sina po njega u hotel Pliva. On obično tamo provodi vrijeme".
Prošli su minuti. Zatim se s jednog stola podigao čovjek, bijelobrad, visok i mršav. Crveni fes provirio je iz njegovog bijelig turbana. Na nogama je nosio opanke. Odlučnim koracima prišao je bolesniku, koji je jedva disao:
"Ne možete čekati - rekao je - smrt od otrova brzo dođe. Ovdje može pomoći samo Mustafa efendija Mujagić. Ali to je više od stotinu kilometara, u Sarajevu. Pokušajmo. I on je moju kćer ozdravio preko telefona."
Nismo mogli vjerovati svojim očima i ušima.
Telefonska sa Sarajevom je brzo uspostavljena.
‘Molim vas, gospodina računovodstvenog inspektora Mujagića."
Sve je prošlo iznenađujuće brzo. Kasnije nam je rečeno da su telefonski operateri znali da se, kada se traži ovaj sarajevski efendija, uglavnom radi o životu i smrti.
Telefon je dat čovjeku čiju je kćerku efendija Mujagić ozdravio, inače kazandžija iz Travnika. Gazda restorana donio je fildžan pun vode. Naš čovjek je rekao: ‘Efendija, ovdje leži mladić kojeg je ujeo poskok, pomozite brzo, inače će umrijeti. Šta da radim?'
Odmah zatim je prislonio fildžan na slušalicu.
Pažljivo smo slušali.
Kazandžija mu se zahvalio i spustio slušalicu. Prišao je bolesniku koji je ležao sklupčan sa plavim usnama. Prisilno mu je dao malo vode. Ostatkom vode je utapkao gležanj na mjestu gdje ga je zmija ugrizla. Zatim se povukao.
I zaista. Odjednom je umirući ustao. Boja mu se vratila na lice. Sretno se nasmiješio. Bio je zdrav.
Ubrzo nakon toga ušao je doktor. Pregledao je mladića. "Suvišan sam", rekao je i nasmiješio nam se. "Ovdje se oficijalna nauka predaje magiji."
Opširnije na:
www.esmerovic.com
