Mitologija Bosne i Hercegovine

Zanimljivo je istaći kako su Iliri kao narod bili izuzetno skloni sujeverju, liječenju i magiji zbog čega su njihovi čarobnjaci bili poznati u cijelom Rimskom Carstvu. Na temelju takve činjenice vrlo lako je pretpostaviti zašto i danas na prostoru Balkana imamo mnoštvo magijski vjerovanja, ali i prakse, koja nema nikakve veze sa monoteizmom već isključivo sa antičkim kultovima ilirskih plemena. Jedan od najbolji primjera je vjerovanje u zlokobnu moć urokljivi očiju ili urok.

Urok je ilirska riječ koja znači opčiniti ili fascinirati. Iliri su, poput svih mediteranskih naroda, bili izuzetno skloni vjerovanju u negativnu moć uroka, zlog demona bolesti i nesreće koji napada ljude, životinje ali i mrtve predmete. Za razliku od drugih demona urok je blisko vezan za čovjeka te živi u njemu ili pored njega.

Uroka na djelovanje (napad) motiviraju mržnja, ljubomora, čuđenje ili prevelika ljubav jedne osobe prema drugoj. Izazvan nekom od tih naglašenih emocija Urok atakuje na čovjeka, direktno kroz ljudske oči i govor, izazivajući u njemu različite bolesti i stanja poput glavobolje, povišene temperature, pospanosti, umora...Ukoliko je njegov napad usmjeren ka malom djetetu onda mu Urok može u vrlo kratkom vremenu izazvati smrt.

Urok je demon koji po bosanskom vjerovanju može od sretnog čovjeka napraviti nesretnog, od zdravog bolesnog, itd. Iliri su se štitili različitim profilaktičkim rekvizitima od ovog demona noseći uza se hamajlije u obliku zmije, kruga, različite školjke.. Posebnu moć, prema vjerovanju, imala je crvena boja koja je Ilire štitila od bolesti, posebno one uzrokovane djelovanjem uroka.  Sve bolesti nastale od djelovanja uroka liječili su plemenski vračevi i iskusne stare žene pomoću magijskih rituala i izgovaranja formula. Ukoliko bi neko obolio usred djelovanja Uroka onda bi uzeli malo zemlje iz otiska stope osobe za koju se sumnja da je podstakla djelovanje demona i nju pomješali sa malo vode kojom bi se zatim poprskala i umila bolesna osoba.

Kako to kazuju stari, u ono vrijeme kada je pejgamber Muhamed hodio po zemlji, zavadiše se meleci i džini. U toj njihovoj svađi i borbi gurnuše Mjesec i on se sunovrati sa neba ravno na zemlju pred pejgambera. I da ne bude tad Muhameda, nastavlja predaja, samo Bog zna da li bi danas na nebu bilo Mjeseca.
Vidjevši šta se dogodilo Muhamed se sagnu i uze Mjesec pa ga vrati na njegovo nebesko mjesto. Ono mjesto na kojem su bile njegove ruke, dok je držao mjesečevu kuglu, ostaše išareti (znaci) rogova, koji se i danas vide u mjesečevim mjenama.

Jabuka je od davnina bila simbol ljubavi i često se poklanjala u ašikovanjima. Nju spominje i drevna bosanska legenda u priči o ljubavi Jusufa pejgambera i hazreti Merjem. Oni su se toliko voljeli da su po cijele dane provodili zajedno izmjenjujući nježnost i pažnju. No, jednog dana dođe Jusuf-pejgamberu zapovijed od Allaha da ide na daleki put.  To jako ožalosti hazreti Merjem da se zatvorila u svoju kuću brojeći nestrpljivo dane do njegovog povratka. Jedne večeri, sva tužna i zamišljena od dugog čekanja, uzela je u lijevu ruku jabuku a nožić u drugu u namjeri da je oguli i pojede. U to se iznenada pojavi na vratima Jusuf pejgamber i ona od velikog ushićenja izranjava svu ruku nožićem, i ne osjetivši bol. Kako ljudi do tog vremena nisu imali nikakvi crta po dlanovima, po Allahovom dopuštenju, Jusuf pejgamber naredi da od tada svi ljudi imaju po dlanovima one brazde koje je od silne ljubavi i radosti načinila nožićem sama sebi hazreti Merjem.

Kako to tvrdi bosanska mitološka priča kumra je bila najmilija ptica svih pejgambera. Na njihovu molbu Allah joj je omogućio sposobnost govora te je pričala kao i svi drugi ljudi. Ali, jednom se desi da su se pejgamberi rasrdili na ovaj dunjaluk i po Allahovoj naredbi odlučili poslati na njega veliku glad i pomor. Kumru to toliko rastuži da brzo poleti zemljom i gradovima vičući narodu iz sveg glasa da napuni hambare žitom, upozoravajući ih na božiju volju. Na čiju je god kuće sletjela stalno je ponavljala „Kupuj kruh! Kupuj kruh!“. Ljudi znajući da je to najdraža ptica pejgambera shvatiše njeno upozorenje vrlo ozbiljno i postupiše onako kako im je ona rekla.
Saznavši šta im je kumra učinila iza leđa pejgamberi odmah o tome obavijestiše Allaha koji joj za kaznu oduze moć govora, no, ipak dirnut njenom dobrotom prema ljudskom rodu ostavi joj dovoljno razuma da može izreći „Kupuj kruh!“

Divlja baba: u bosanskoj mitologiji vjeruje se da u svakoj većoj jami u zemlji živi po jedna divlja baba koja u podzemnom svijetu ima svoje kuhinjsko posuđe i radi sve poslove kao što žene rade na zemlji. Legenda kaže kako je neki pastir jedne prilike bacio kamen u veliku jamu u zemlji i ubrzo začuo prijeteći ženski glas: "Samo da mi nisu sad ruke zaprljane od brašna izišla bi i kaznila te!" Vjerovanje u Divlju babu ostatak je nekadašnjih vjerovanja paganske Bosne kada je ovaj mitološki lik predstavljao ženskog demona ili jednu od boginja prirode koja vlada nevremenom. U prilog tome svjedoči narodno vjerovanje kako se svaki vjetar rađa u iz velikih jama u zemlji pa se još uvijek može čuti od starijih Bošnjaka da kada vani puše veliki vjetar treba ići staviti veliki kamen na otvor neke jame u zemlji kako bi prestalo puhanje

Krkleri

U Sarajevu se vjerovalo da onaj ko želi vidjeti Dobre treba da ide na Obhodžu, na istočnu periferiju grada, ili na grob nekog šehida ili bogougodnika i da se tu pomoli za njegovu dušu. Tada će mu se ukazati Krkleri, četrdeset Dobri, obučeni u zelenu odjeću, koji pred zoru, jedan za drugim, žure na jutarnju molitvu u džamiju.

Ćosa
Postoje muškarci kojima tokom života nikada ne izrastu brada i brkovi, ostanu ćosavi, pa se oni zbog toga u bosanskom narodu nazivaju Ćose, prema turskom izrazu za golobradog muškarca. O njima se vjeruje kako nemaju spolnog naroda pa se zbog toga nikad i ne žene, ali su ipak vrlo rado viđeni među omladinom jer, prema vjerovanju, zaljubljenima donose svojim prisustvom sreću i ispunjavaju skrivene nade. Često ih krasi baršunasti glas pa umiju zanosno da pjevaju.

Zeleni čovuljak

Kada prođu proljetnje kiše i snizi se nivo rijeke Bosne, na jednom dijelu toka pojavi se nekoliko zaobljenih stijena. Svaka od njih, prema narodnoj predaji, ima svoje specifično ime: Zelenjak, Kusovac i Herdekovac.
Prema mitološkoj priči ispod stijene Zelenjak živi strašni patuljak, velikih očiju i zelene kože, kojeg narod od davnina naziva Zeleni čovuljak. On je zlo vodeno biće, zastrašujuća kreatura, koja u ljetnjim danima vreba usamljene plivače, posebno djecu, skriven u šipražju obale ili ispod rječne površine. Čim primjeti neko usamljeno dijete kako se kupa u rijeci on se ustremi k njemu, začara ga svojim hipnotičkim moćima i povuče na dno rijeke, gdje se, prema kazivanju, nalaze njegove odaje. Rjetki su pojedinci koji su se uspjeli oteti kobnom zagrljaju ove čudne nakaze i svoje traumatično iskustvo podijeliti sa drugima.

Vampir je bugarska riječ, koja dolazi od sjevernoturske riječi upir. Zbog toga se nameće logično pitanje – da li je uopće vjerovanje u vampire egzistiralo prije dolaska Osmanlija na Balkan?! A da je upravo tako svjedoči i izdanje Karadžić svesci iz 1900.godine gdje se opisuje narodna priče o tome kako se Muhamed povampirio jer „Turci nisu čuvali Muhameda, da ga neko ne ukrade, nego da ga nešto ne preskoči, jer su verovali u vampire".



Prvi poznati vampir na Balkanu je onaj iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Jure Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom otkinuo glavu. O Juri vampiru svjedoči legenda zapisana u djelu „Slava vojvodine Kranjske“ slovenskog istoričara Janeza Vajkarda Valvazora.

Kod Bošnjaka, kako u BiH tako i na Sandžaku, najrašireniji naziv za vampira je lampir. Prema etimologiji naziv lampir potječe od narodnog naziva za leptira – lepir, lampijer, što potvrđuje bosansko vjerovanje kako vampir izlazi iz mezara kroz malenu rupu na zemlji u obliku leptira. U Srbiji i Crnoj Gori lampir se najčešće naziva ukolak, zbog čega ponegdje u Bosni i Hercegovini susrećemo i naziv vukodlak, mada on nema stvarnu povezanost sa lampirom.

Među bosanskim narodom preovladava animističko mišljenje da je lampir „odmetnuti duh“ čovjeka koji je umro odnosno da je njegov duh na misteriozan način poprimio toliku moć da i bez duše može na određeno vrijeme oživiti mrtvo tijelo.

„Narodna mudrost tvrdi da je duh predstavnik boga zla a duša, čista i sveta, zastupa boga dobra u nama. Dok duh ima mogućnost da uglavnom noću, dok čovjek spava, iziđe iz tijela i putuje svijetom ali i izvodi neke čudne, često i loše stvari, i dovodi nas u razna iskušenja, duša je čvrsto fiksirana za ljudsko tijelo i nema mogućnost izlaska iz njega sve dok ne nastupi smrt.“ (Duša i smrt u bosanskoj tradiciji, R.Esmerović)

Lampiri su vrlo socijalno osvješteni. Oni se znaju vraćati u svoju kuću, voditi ljubav sa supružnicima ili uznemiravati susjede bacanjem kamenja na njihove krovove. Ni poslovanje im nije strano, naime, neki lampir, rodom iz Hercegovine, imao je svoj dućan u Sarajevu, gdje je prodavao svake robe na aršin, pa kad su ga proboli u rodnom mjestu, na silu su razlomili dućan, al' u dućanu nije bilo ništa do paučine i smeta. Kada ljudi doznaju, da se kogod u selu povampirio, onda ti donesu mnogo drva i nalože vatru na grobu onoga mrtvaca, pa ti zaoštre glogov kolac, da bi proboli u trbuh onoga mrtvaca. Kad je gotov jak kolac, onda će ti maljevima te udri, da ga ugone u mezar.

U opisima postupanja prema lampiru kod Bošnjaka nemoguće je ne primjetiti skoro identičan odnos prema duši i mrtvacu kakav imaju, prema bosanskoj mitologiji, meleci Azrail i Džibrail:

„Ovakvo shvatanje potvrđuje vjerovanje da kad se mejit sahrani njemu u kabur dolaze meleci sudije Azrail i Džibrail. Oni ispituju mrtvaca o dobrim djelima i grijehovima, pa ukoliko je griješan udaraju ga i utuku u zemlju. Narod kazuje kako ga oni mogu utući i utjerati u zemlju do 77 metara dubine. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine vjeruju da je za mejita najgori mogući scenario da bude zakopan u zemlju uoči utorka i subote, jer tada će ga obavezno posjetiti strašni džini zvani suhaladžije, koji mejita tuku i udaraju u mezaru sve dok mu ne smrve sve kosti.“

Paljenje vatre na mezaru očito je aludiranje na vatru džehenema koja prožima duše zlih i griješnih ljudi. Njome se mrtvac želi uplašiti, štoviše, zadati mu smrtni strah kako bi duh pobjegao iz tijela, koje će se onda probadanjem u stomak osakatiti i učiniti neupotrebljivim za korištenje.

Lampiri znaju biti vrlo agresivni. Prema dokumentiranom slučaju Ahmed Ramov Mujović iz Crne Gore potukao se sa ovim natprirodnim bićem. Vraćajući se jedno predvečerje sa oranja „nešto mu zaustavi volove i ne da mu naprijed“. Videći to on povikne: „Molim te, ako si ukolak, ali šejtan, ali čovjek, ukloni se, eto ti vjera e ću ti opet doć“. Zatim dođe kući, prinese sablju, uze dvije kubure i velju pušku, pa se vrati i stade vikati: „Kamo si oni što si me čeka?“ na to se pojavi ukolak. Tukli su se dok se ne začuše prvi pijetlovi. Sutradan Ahmed opet dođe na to mjesto i nađe da je to bio lampir. On pođe za tragom krvi i dođe u baštu Puranovića. Tu su ga našli u mezaru, te su ga izgorjeli klakom neugašenom i naboli crnim trnom.

Bosanska priča o medvjedu i čovjeku

Tako su se sastali u staro vrime čovjek i medved u šumi. Ondakare su znali ljudi njemucki a životinja razumijevala ljucki razgovor. Pa se, da ti kažem, pobratiše medved i čovjek te su već vazda bili zajedno. Medved bi ugrabio a čovjek ćevap načinivte podjelio. Eh, baš im dobro bilo! Svega su imali  a ništa ne željeli.
Onda bilo nekako, udrila kiša krupna inepogodna, a oni ti se, džanane moj, uvukoše bogme u nakvu rupetinu u pećini stini. Tu se zakloniše pa legoše da umor povrate. Leži striku uz insana ko majka uz naranče čedo svoje. Istom će čovjek: „Hajde se ti striko okreni na drugu stranu“ „A ja rašta?“ kazaće medved. „Hajde okreni se, borati, smrdiš iz ustiju!“ Okrene se medved pa nikom ni mukajet.
Kad u jutru grassu sunce a medved će probudit pobratima čovjeka: „Ustaj žurno pa zmi onu sikiru pa mi razlupaj glavu“ . „Bog ti pomogo, da te nijesu šejtani spopanuli, man se toga, gje ću ja tebi glavu razlupat?“ – „Ama, rekoh, pa ako te nije volja a ja ću te zagnjavit.“
Kut će jadan insan već uze šjekiru te udri medonju poglavurini. I komadmu lubanje osiko. Sat će medved: „Hajde ti mirno pobratime svojim putem a ja ću svojim. Danas na godinu, da si došo ope vamo, da se ope sastanemo.“
I ta godina došla pa prošla pa ti se pobra ope sastala. Kazaće medved: „Glegji de pobro je l mi već zarazlona glavi?“ – „Jest bogami, istom se vidi ama ti nije već ništa“ – „Eto vidiš čovječe, ta mi je rana zarasla a ona ne može nikako što si me riječju posiko. Idižurno otolem jer ćeš krv platiti“
Odanda već se ne paze nikako čovjek i medved.

Priča zapisana na planini Treskavici od jednog neimenovanog Bošnjaka 1885.godine i objavljena u ediciji ETHNOLOGISCHE MITTEILUNGEN AUS UNGARN, prof.dr.Anton Herrman

U predanjima o mističnim osobama iz prošlosti Bosne i Hercegovine, posebno su zanimljive priče o evlijama, koje je narod smatrao posvećenim ljudima i o njihovim moćima ispredao legende. Oni su, navodno, posjedovali sposobnosti astralnog putovanja kroz vrijeme, kao i sposobnost dematerijalizacije.
Kada je o ovome riječ, najinteresantniji su likovi žutog Hafiza i Muslihudina Čakrkčije.
Ako bi se neki čovjek našao u zarobljeništvu ili u progonstvu, evlije bi im svojim mističnim moćima pomagale da se vrate u svoj kraj. Prema predanju, žuti Hafiz bi se iznenada našao na mjestu gdje se određena osoba nalazi i jednostavno od nje zatražio da mu stane na noge i zažmiri. Kada bi ovaj opet dobio dozvolu da pogleda, shvatio bi da se vratio kući.
I Čakrčija je svoje sposobnosti na sličan način demonstrirao, ali njegov cilj nije bilo vraćanje zarobljenih i izgubljenih osoba, nego nešto sasvim druge prirode.
Naime, on u vrijeme podnevne molitve nije dolazio u džamiju, nego se povlačio u svoje odaje i tu se zaključavao. Kada bi ga upitali za razlog zbog kojeg je to čimio, on je objašnjavao da se svojim moćima prebacivao u Mekku i tamo klanjao.
Interesantni su i oni dijelovi predanja koji govore o njihovim sposobnostima vidovitosti i proricanja. Uzgred, u tekstovima u kojima se govori o evlijama, malo se piše o tome kakav su stav imali vjerski sljedbenici kada su u pitanju evlije i njihove aktivnosti, odnosno kada se polazi od principa islamske religije.
Izvjesni Ibrahim Bistrigija, iz redova derviša, jedan je od onih koji su bili poznati po svom proročkom daru. Između ostalog, predvidio je i svoju smrt. Jednom je pozvan na neku gozbu. Tada je obećao da će doći, ali da neće jesti. Tako je i bilo. Naime, njegovo mrtvo tijelo je doneseno pred Carevu džamiju u Sarajevu, gdje su se zbog kiše sklonili uzvanici sa gozbe.
U spisima se često navodi knjiga zvana Ilmidžifl, uz čiju se pomoć može predvidjeti, tačno u minut, nečija smrt.

Već poznati žuti Hafiz je, također, posjedovao proročki dar. Zanimljiv je jedan događaj, koji na neki način predstavlja i anegdotu, prilikom kojeg se manifestovala ova sposobnost. Jednom su ga neke šaljivdžije pozvale da klanja dženazu. Ali, umjesto mrtvaca, podmetnuli su živog čovjeka. Hafiz je pokušao da odbije jer je znao da to neće na dobro izaći. No, nije uspio. S obzirom da je Hafizova molitva, kao evlije, imala posebnu moć, čovjek kojeg su poturili u tabut je za vrijeme molitve zaista i umro.
Slična priča postoji i o izvjesnom Mustafi Ejuboviću, poznatijem kao šejh Jujo. Ovaj čovjek je u Mostaru tog vremena bio poznat kao neko ko precizno predskazuje buduće događaje. Jednog dana, neki obijesni mladići, koji nisu vjerovali da šejh Jujo posjeduje nadnaravne sposobnosti, dogovoriše se da ga iskušaju i izvrgnu ruglu. Pozvali su ga da klanja dženazu. U tabut je legao jedan od njih. Kada su se poredali da klanjaju, šejh Jujo im se okrenuo i hladnokrvno upitao:“ Ili ćemo klanjati mrtvom, ili živom?“ Mladići su se zbunjeno gledali, no jedan se od njih brzo snašao i odgovorio: „mrtvom“.
Kada je dženaza bila završena, krenuli su svi skupa ka tabutu. Mladići su se već bili spremili da se slatko nasmiju i izvrgnu ruglu šejh Juju, ali prizor koji su zatekli izazvao je sve samo ne smijeh. U tabutu je još uvijek ležao njihov prijatelj, ali, ovaj put, - mrtav.
Decenijama poslije smrti Mustafe Ejubovića, njegov mezar su posjećivali ljudi koji su istinski vjerovali u mistične moći tog mjesta.
Zanimljiva su i proročanstva Hasana Kaimije i Gajgusa. Prvi je predvidio veliku nesreću koja će zadesiti Sarajevo. Kaimija je zbog neprimjerenog ponašanja, po ocjeni tadašnjih vlasti, bio protjeran iz grada. Tako se proročanstvo može tumačiti i svojevrsnim gnjevom. Međutim, ono se zaista i obistinilo. Sarajevo je u godinama koje su usljedile doživjelo nekoliko različitih katastrofa koje su nanijele velike ljudske i materijalne štete.

Fascinantnost koju proizvodi nastanak novog života oduvijek je nadahnjivala ljudsku maštu i tako stvarala impozantne legende i priče. U bosanskom narodu susrećemo cijeli spektar tradicionalnih vjerovanja koji se, prije svega, temelje na mitologiji i otkrivaju božansko porijeklo samog čovjeka.
Ženi koja rađa, prema predaji, odvoje se sve kosti u tijelu osim onih u bradi, jer bez toga ne može ni dijete izići iz nje. Zbog takvog stanja ona se mora nakon poroda odmarati punih 40 dana, kako bi se tijelo u potpunosti očistilo i regeneriralo. Osim toga, mlada majka je tada „slaba kao ptica na grani“ i izložena, kao i samo dijete, ataku demona koji se opiru stvaranju novog života.

Čak i u tradicionalnim vjerovanjima o opasnostima koja vrebaju mladu majku, a posebno njeno dijete, nazrijevamo božanski status trudnice, koja stvara novi život u svojoj utrobi, kao i samo nadnaravno porijeklo života. Nevidljiva bića i pojave poput demona, vila, vještica, urokljivih očiju, od kojih prijeti opasnost, mogu se vrlo lako dovesti u isti nivo sa djetetom, koje se iz njihovog svijeta tame i zaklonjenosti od ljudskih pogleda odlučilo pridružiti svijetu ljudi. Vjerovatno taj čin kod njih izaziva osjećaj bijesa i revolta te mu oni na sve načine pokušavaju nauditi.

Prije nego li što dijete iziđe meleci mu obećaju predati senet odnosno pismenu potvrdu kako ono nikada neće umrijeti, ostat će besmrtan, jer inače bez toga ni ono neće da napusti majčinu utrobu. No, u trenutcima dok dijete izlazi van meleci mu iznenada otmu senet iz ručica te ono zbog toga zaplače, jer je postalo svjesno da više nije besmrtno.

Žena koja umre u toku poroda ide, prema vjerovanju, direktno u raj dok umre li dijete, a da nije okusilo mlijeko iz majčini grudi, ono će postati krilati meleć. Umrla djeca se u mitologiji Bosne i Hercegovine pretvaraju u misteriozne noćne ptice koje se nazivaju Plačo ili Meknjača. Zapravo, moglo bi se konstatirati kako je sva majčina bol za izgubljenim djetetom pretočena u pojam ptice, simbola duše, koja kroz tužno oglašavanje doziva svoju majku. Ponekad, bol umrlog djeteta je tolika da ona privlači smrt, pa se u narodu vjeruje da kada se začuje Meknjača da će neko uskoro u okolini umrijeti.


Za djecu se tvrdi da su kao meleci dok ne progovore. To dražesno svojstvo gube čim budu u stanju da govore jer tada uz one lijepe mogu da kažu i ružne riječi. No, kako to tvrdi predaja iz bosanske mitologije meleci nikad ne napuštaju čovjeka. Naime, svaki čovjek ima dva meleka; jedan mu sjedi na desnom, a drugi na lijevom ramenu. Onaj na desnom piše njegova dobra djela, a onaj na lijevom njegova zla djela. Isto tako, meleci čuvaju čovjeka i brane ga od svakog zla. Narodna pjesma propovijeda kako je otac nevino optuženu kćerku tri puta bacao niz kulu, da vidi je li kriva ili nije, a svaki put su je njezini meleci hvatali u svoje ruke i ništa joj se loše nije desilo:

Uze Tidžu za bijelu ruku,
pa je baca niz visoku kulu,
Hatidžu su meleći čuvali,
ne slomi ni noge, ni ruke.

Legenda kazuje kako su u davnoj prošlosti djeca, kao i mladunčad životinja, mogla hodati čim bi se rodila. A i danas bi tako bilo, tvrdi u nastavku legenda, da jedne prilike nije preplašena majka, vidjevši da joj je dijete palo na zemlju, počela kukati i žaliti se. Od tog dana Bog je naredio da djeca više ne mogu hodati čim se rode nego da se sama moraju učiti tome.

Krdžo

Krdžo je u bosanskoj mitogiji naziv za jednog od hala koji se pojavljuje po starim kućama, opisuju ga kao mršavog i grbavog starca poderane odjeće koji se pri hodu oslanja na štap. Ako se neko nađe blizu kada on prolazi Krdžo ga udari štapom po leđima i onda tog čovjeka bole leđa.
Nekad se govorilo kad nekog bole leđa da se "okrdžao", "udar'lo ga krdžilo!"
Neki misle da njegov naziv dolazi od arapske riječi hrđa.

Očitnjak ili Stodžin

Džin-vođa šejtana koji se u bosanskoj mitologiji opisuje kao demonsko biće koje u sebi ima stotinu šejtana te isto toliku snagu. Dok jedan šejtan zavodi samo jednog čovjeka, Očitnjak istovremeno zavodi stotinu ljudi i tjera ih na grijeh i nemoral. Isto tako, Očitnjak ima veliki apetit pa pojede hrane koliko može pojesti sto ljudi. Stodžin ili Očitnjak napada samo one osobe koje njegove sluge ne mogu a to su plemeniti ljudi.

Vile u bosanskim predajama

Vile bosanski narod zamišlja u obliku djevojaka sa dugim plavim kosama, a mogu se pojaviti i u liku mladića ili kakve životinje. Posebno vole vile uzeti oblik biba (pureta) i tako zalaziti onamo gdje ljudi stanuju. No, one mogu biti i nevidljive ljudskom oku. Vile su besmrtne, jer niti stare, niti im šta može naškoditi. Izvanredne su snage i sposobnosti, znaju mnoge stvari sakrivene ljudima, a naročito se razumiju u ljekovito bilje. Ono što je karakteristično za svaku vilu jeste da neće čovjeku nikada otkriti svoje pravo ime. Brze su kao vjetar, imaju krila i slobodno lete po zraku, a isto tako se vješto kreću u vodi. One žive u nepristupačnim planinama i pećinama (vilinske stijene). Često se kupaju u jezerima i umivaju na izvor-vodama. Znaju izvrsno tkati i vezti, pa mnogi vele, da su čuli na nekim mjestima buku od čekrka i stana od vilinjeg tkanja.

Na lijepim mjestima igraju svoje kolo obučene u najljepše anterije (košulje), kakve nose samo najbogatije djevojke. Ali osim toga vile su i junačkog srca i vole borbu i dobre konje. Lijepim i dobro njegovanim konjima vile počesto ispletu pletenice u grivi.
Neki je bogati seljak, kojemu i spominju ime, vodio jednom svojih šest konja, jašući na najboljem između njih. U tom mu pristupi neki nepoznati mladić, s dugom plavom kosom, koji ga zamoli, da mu dadne konja, kojega je jašio, da mu on oplete grivu. Seljak mu rado ustupi svog konja, na što ga mladić-vila uzjaši i oplete mu prekrasne pletenice. Često puta dolaze vile same u staju konjima, koje vole, i pletu im pletenice. Junacima pomažu u borbi i liječe ih, kada su ranjeni. Mnogi su junaci, poput Muje Hrnjice, bili kod njih odgojeni.

Vile su dobra bića. Njihova se plemenitost pokazuje na razne načine. Posebno vole nevine djevojke i poštene mladiće. Mnogo priča postoji o tome, kako su vile spriječavale opake momke, da ne idu na sijelo dobrim djevojkama: na nekim šumskim mjestima i putevima izišle bi pred njih neke prikaze i zapovijedile im da se vrate svojim kućama. Dobrim djevojkama dolaze vile na večernje sijelo i pomažu im presti i vezti. Samo njima se one prikazuju u svojoj pravoj ljepoti.

Vile kažnjavaju i kore ohole djevojke. Pričali su mi, kako se dogodilo nekoj djevojci, da ju je vila zaružila, jer se u svojim svatovima vladala oholo i nedjevojački. To je opisano u narodnoj pjesmi:

Gorom jaše kićeni svatovi,
gorom jaše, gori kuli jaše.
Svi svatovi smjerno konje jaše,
a djevojka konja zaigrava,
preko gore konja pritrkuje.
Vikala je vila iz oblaka:
Šta si, curo, konja razigrala,
ko kanda ti ne znam đuvegije?
Eno ti ga napried pred svatov'ma,
na alatu, vas u suhom zlatu.
Sinoć mi je na konaku bio;
devet sam ja staja odključala,
dok sam njemu konja izabrala;
dvanaest sam nevi ucvilila,
dok sam njemu ruho sastavila.
Djevojka se natrag povratila,
kada ju je vila ukorila.

Vile se ne udaju, nego uzimaju momke, kada žele roditi djecu. Kako ne mogu roditi muškog djeteta, uvijek su osuđene, da traže muškarce među ljudima. Narod po Bosni zna kazivati imena momaka koje su vile odvodile. O nekom se mladiću priča da se jednom izgubio u svatovima, tako da mu nije bilo ni traga ni glasa. Kada se nakon tri sedmice povratio, pričao je, da su ga odvele nekakve lijepe djevojke, koje su ga hranile najljepšim jelom i držale ga, dok je njima bila volja. Da zaodjenu svoje momke, uzimaju katkad odjela iz sanduka (u kojima se drži odjeća). Još češće nose žensko odijelo iz djevojačkih sanduka, osobito od djevojaka, koje ne spominju božije ime, kada slažu odijelo. O muškarcima, koje vile sebi odvode, drže, da postanu razmaženi i neće da se žene. Tako su imenovali nekoliko ljubimaca vila, koji se nisu nikako htjeli oženiti.

Osim ovog ljubavnog odnosa među vilama i ljudima, postoje i drugi: vile se i ljudi, osobito junaci, brate među sobom i kasnije drže vjernost jedno drugom u svakoj nevolji.

Vilinska su djeca lijepa i jaka, a isto tako i ona djeca, koja su kod vila samo odgojena. Velika se moć pripisuje vilinskom mlijeku: ko je njime podojen, taj je određen za junaka (Mujo Hrnjica).

Putru vabiš, Putrom se daviš!

U Velikoj Kladuši i Cazinu tradicionalno su se kroz generacije, sa koljena na koljeno, pripovijedale priče o Didu i Babi, koje su uglavnom sadržajno kratke ali humoristične zgode narodu veoma omiljenih likova. U jednoj od njih, koju sam upamtio po kazivanju rahmetli majke, Baba je čekajući Dida da se vrati iz čaršije zaklala kokoš u namjeri da je ispeče i zgotovi ručak. To je i učinila te, kako bi se što prije ohladilo meso, Baba je pečenu kokoš stavila na niski prozor. Miris pečene piletine domamio je odnekud gladnu kuju po imenu Putra i ona ugrabi meso i pojede ga. Shvativši šta se dogodilo Baba u ljutnji uhvati kuju te nju ispeče Didu za ručak. Meso onda raskomada na manje komade i poslaže po pečenoj maslenici. Nedugo zatim dođe i Did te sjede za sofru da jede. Pomalo ga je čudilo zašto jede sam, kada inače uvijek jedu zajedno, ali Baba ga uvjeri da je od jutra nešto boli stomak pa i nije gladna. Taj odgovor je zadovoljio Dida te on u miru započe sa objedom. Kako su vrata od kuće bila otvorena, Did je svaki put iz navike, kada bi pojeo neki komad mesa, bacio oglođanu kost napolje, u dvorište, kuji koja je znala redovito dolaziti po ostatke hrane. Kad bi god bacio koju kost povikao bi: "Evo ti, Putra, kosti!" čudeći se pri tome da nema kuje, koja se, inače, stalno običavala motati oko kuće, nadajući se nekakvoj hrani. No, svaki put kad bi Did bacio kost van Baba bi ne mogavši ostati sabrana i ozbiljna tiho, onako više za sebe, ponavljala: "Putru vabiš, Putrom se daviš!".
No, znajte da ni Did nije ostao dužan Babi za njenu podvalu pa je smislio način da joj se osveti naredivši joj da mu sa izvora donese vode u situ, ali o tome nekom drugom prilikom.

Did i Baba su nazivi za bogumilskog svećenika i njegovu ženu, te stoga i ne treba čuditi kako su priče o njima bile jako omiljene među narodom. U folklornim predajama sjeverozapadne Bosne poznati su i određeni Didovi poput Dida Adže, mitološkog lika, inače malenog čovječuljka koji jaše na pijetlu, a za kojeg su vezane razne priče. Osim toga, u narodnom kalendaru BiH periodi od sedam dana posvećeni su Babi, od 14.03-21.03 i Didu, od 21.03-28.03. Dok se za Babu kazuje u bošnjačkom narodu kako je hirovita i ćudljiva za Dida, po imenu Grgo, veli se da je milostiviji „jer dok on traje mogu se početi sijati krompiri“.

Kudre-deve

Tako se u bosanskoj mitologiji nazivaju misteriozna ali plemenita bića koja nose i premještaju tijela šehida iz jednog turbeta u drugo. Vjeruje se da zbog toga u pojedinim turbetima nema tijela šehida poput Nuri-turbe u Olovu. Još jedna zanimljivost jeste da se jednom šehidu podigne po nekoliko turbeta, kao što je to slučaj sa Alijom Đerzelezom.

Četiri Indžila

U narodnoj predaji o četiri Indžila, svete knjige, za njih se tvrdi da su došle sa neba. U svakom Indžilu je sam Allah napisao prvu suru, a pejgamberi su odmah nastavili pisati dalje. Jedan od Indžila, onaj prvi, napisao je Adem pejgamber, i taj je, kažu, star koliko i sam svijet. Najstariji je od svih. Kako bosanska predaja dalje tvrdi, Adem pejgamber kada nije ga mogao više zbog starosti pisati, ruku mu je dok bi pisao, držao jedan melek. Polovinu ovog Indžila odnijeli su meleci sa sobom, "a bio je plaho velik, da ga ne bi mogao, da se sastane sav svijet, ni sa mjesta pomaknuti". Adem pejgamber ga je neumorno pisao, bez da bi počinio ikada, a kako to tvrdi predaja, pisao ga je kroz cijeli svoj život. Drugi Indžil je od pejgambera Muse (Mojsija). On nije niti onako star niti velik kao Ademov. Treći Indžil napisao je Isa ( Isus) pejgamber. Četvrti Indžil napisao je Muhamed pejgamber i rekao da se više Indžili ne smiju sastavljati, jer u njegovoj knjizi ima sve, od postanka svijeta, i šta će sve biti do Kijameta.

Kako je nastala priroda i bilje

Jedne prilike kada je Muhamed pejgamber putovao, svega ga je oblio znoj zbog dugog puta, i sa tako mokrog padale su kapi znoja na zemlju. Gdje bi god koja kap znoja pala sa pejgamberovog čela niknulo bi cvijeće. Od kapi što su padale sa drugih dijelova glave postajale su trave od svake ruke (za liječenje svake bolesti). Bosanski narod tvrdi da je među prvim niknula hapta, pa sedefil, onda kaloper, fasligan i tako redom. Od znoja koji bi mu kapao sa vrata i ruku nicala su mala i velika drveća. I od kapljica znoja koje su padale sa tijela njegovog konja događalo se čudo, od njih su, naime, nastala brda, kamenje i planine.

Lijepi ružnoj, lijepa ružnom

Prema predaji kada je Bog stvarao svijet podari čovjeku moć govora a ostalim stvorenjima različite glasove. Samo ostade jedna ptica, koja ponizno pristupi Stvoritelju, i skrušeno ga upita treptajući očima i klimajući glavom, kakav će ona imati glas. Bog se u tom trenu zamisli, jer je već podijelio glasove svim stvorovima i ne imajući ni jedan za nju, reče joj: " Tvoj glas od sada će biti da jedino vičeš "Lijepi ružnoj, lijepa ružnom!". I od tog vremena se događa da lijepi uzme ružnu i lijepa ružnog. A prije toga je uvijek lijepi muškarac uzimao istu takvu ženu, a ružna osoba ženila je ružnu, a nakon ovog događaja sve ide pomiješano.

Mnogi kraljevi i carevi, a i običan narod, bili su kivni na tu pticu, pa su je posvuda tražili u namjeri da je ubiju, ali sav im je trud bio uzaludan, pošto ona obitava negdje u sedamdeset i sedmom carstvu, u zemlji sretnoj i čestitoj, gdje i po danu i noći sija Sunce i gdje ljudi žive najmanje po sto godina.

Kako je sova osramotila Sulejmana pejgambera

Narod kaziva kako je ženi mudrog Sulejmana pejgambera jednom iz čiste obijesti pala na um luda želja, te zapovijedi mužu, da joj sagradi kulu od samih ptičijih kostiju, jer je, vele, mrzila ptice. Sulejman pejgember kako je poznavao ptičiji jezik, sazva sve ptice na vijeće da s njima dogovori kako će kulu napraviti. Na njegovo naređenje sve su se ptice odazvale, samo sohura (sova) nije odmah došla, i Sulejman se na nju strašno razljutio, a kada u neko doba pristiže i ona, upita je gdje je do sada bila? Sova mu odgovori kako je brojila brda i doline, te muškarce i žene. Na to je upita Sulejman da li ima više brda ili dolina, a ona samo odgovori kako ima više dolina, jer i mala brda se broje u doline. Potom je upita pejgamber ima li više muškaraca ili žena, a ona mu na to odvrati da ima više žena " jer sam - reče - ja brojala i one ljude, kojima žene zapovijedaju, kao tebi tvoja, među žene!"
Čuvši to Sulejmanu bude vrlo teško kako ga sova osramoti pred svim pticama pa postiđen odustade od gradnje kule.

Ova se priča redovito pripovijedala u bosanskom narodu pred onim muškarcem za kog se znalo da se plaši svoje supruge.

Kako izgleda kuga

Kuga je, kako narod po Bosni pripovijeda, visoka i mršava žena. Obučena je u dugu, bijelu haljinu, koju je labavo opasala užetom. No nije svaka kuga u bijelome, nego se ona razlikuju i po čijoj vjeri pripadaju. Muslimanska je kuga u zeleno obučena, kršćanska u bijelo, židovska u žuto a ciganska u sivo, ali čija god bila, svaka nosi u ruci metlu pa pred kojima vratima mahne njome, u toj kući mora ubrzo biti mejit. Ona najradije ide u gluho doba noći, kad vjetar slabašno puše. A gdje uljegne u kuću, onda zamete onom metlom po ognjištu i to je znak da će se cijela kuća zamesti. Veoma joj je drago proviriti kroz prozor, kad čeljad večera, pa se onda od dragosti nasmije i ode dalje, ali uvijek kad tako ona ide, ne hara, nego jedino kad joj to Bog zapovijedi.

Rađanje čovjeka i njegove zvijezde


Još su naši preci Iliri vjerovali kako svaki čovjek na nebu ima svoju zvijezdu i to vjerovanje sačuvalo se kroz dugo vrijeme sve do današnjih dana.
U narodu se tvrdi kako je Bog svakom čovjeku odredio njegovu zvijezdu pod kojom će se roditi. Mnogi se ljudi rode pod sretnom a isto tako mnogi pod nesretnom zvijezdom. Čim ona poleti preko neba i negdje padne, vjeruje se da je neko umro u svijetu. Ima zvijezda kojih mi ne vidimo i koje neprestano sve bliže i bliže ka nama padaju, a čim se pokažu svijetu, onda se je odmah neko rodio. Zvijezda onog koji se rodio ne miruje niti ostaje na istom mjestu, gdje se ukazala, nego kako taj čovjek više stari, tako mu se i zvijezda spušta sve niže i niže, a kad on umre i ona zajedno sa njim umire i nestane - padne. One zvijezde, koje će se pokazati, kad se njihove osobe rode, lete iz visina kao snijeg, a narod vjeruje da jednom kad zvijezda nestane na nebu desit će se Kijamet.

Tri ženske naravi

Od starih vremena u Bosni se kazivalo kako je narod postao od žene, mačke i kuje. A predaja počinje ovako: još za Adema pejgambera, kad pejgamberi hodaše po zemlji, dođoše odnekud prosci da mu isprose kćerku jedinicu koja bijaše jako lijepa. On im je odmah obeća, no iza njih dođoše i drugi pa ne mogavši im rezil učiniti obeća njenu ruku i njima. Nedugo nakon njihova odlaska dođoše i treći prosci, a on je obeća i njima, te tako ugovori sa njima troje u isti dan kada će doći po mladu. Saznavši za to stade se njegova žena ibretiti i pitati kako je svim tim proscima mogao obećati njihovu jedinu kćer, pa se na kraju smiri i reče mu kako je najbolje da je daju onom ko prvi dođe taj dan. Na toj joj Adem pejgamber ne odgovori ništa nego samo zašuti. Ubrzo prođe dan za danom i osvanu onaj obećani. Svi troje svatova dodoše a ovi ih lijepo dočekaše i ugostiše te tu oni i zanoće. Pošto se smrknu i svi polijegaše, diže se Adem te obuče svoju kćer što je ljepše mogao, odvede je u njenu odaju, a sa njom mačku i kuju, pa ih sve zajedno zatvori u sobu. Kad je ujutro bilo vrijeme da svati krenu, uputi se Adem ka kćerinoj sobi, otvori vrata i pogleda. Na sred sobe stoje emerom božijim tri djevojke, sve jednake, da nije mogao prepoznati koja je njegova prava kćer. On izvede jednu pa je predade prvim svatovima i isprati ih, tako drugu i na kraju treću djevojku.

Prođe od tada fino vremena a on o niti jednoj kćerki ni habera da čuje pa odluči da ih obiđe. Kad se bio udaljio od kuće nekoliko kilometara naiđe na čobane kod ovaca kako se igraju. On ispita sve jednog po jednog čiji je i kako se zove. Jednog upita kako im je snaha? Upitani se odmah stade tužiti da joj je sve tekmil, ali kad se razljuti hoće im svima po kuću oči izvaditi. - Aha, sjeti se Adem, to je ona od mačke. Navrati kod nje malo pa krenu dalje. Idući tako naiđe opet na čobane, te i njih ispita, kao i one prve. Kad je upitao jednog kako mu je snaha čoban odgovori: " Sve je dobro, ali kad joj nešto dođe sve hršum po kući čini i hoće da nas sve iskolje". Adem se dosjeti da bi ta mogla biti ona od kuje. I njoj navrati u goste pa se zaputi dalje. Opet idući naiđe na čobane, kad među njima jedno lijepo, čisto obučeno dijete, da sve na njemu pjeva. Uza se ima malu vunenu torbu a u njoj kruha i sira, a na licu veseo osmijeh. Upita ga Adem pejgamber čiji je i kako im je snaha. On mu se na to stade hvaliti, da ne može biti bolje i reče kako im se snaha uvijek smije i pjeva. Sad on dozna da mu je to prava kćer, i da je ono veselo i umiljato dijete od insana, pa pošto je svima trima zijaret učinio i vidio njihov porod, digne ruke ka nebu i reče: " Da Bog da, ova tri nesula ostala i poznavala se po materama od dana današnjeg pa do časa kijametskoga!".

I tako je ostalo i biće do Kijameta, jer vidi se po ljudima kako neki planu, pomislio bi sad će ti oči izvaditi. To je - vidiš - nesul mačji. Drugi opet stalno ljute se i kolju. To je nesul od kuje. Treći su mirni, vazda se smiju i rahat su, nikome zla ne misle. Ti su od pejgamberove kćeri - to je nesul insanski.