Mitologija Bosne i Hercegovine

Veliki grijeh je rugati se nosu

Narod priča kad je Allah naumio stvoriti prvog čovjeka pozvao je meleka Džibrila i rekao mu:" Kako ćemo jaratisati čovjeka, moj meleku, da nam bude najljepši i najpribraniji od svih stvorenja? Hajde, reci svim melecima, da svaki namjesti kako mu se čini najbolje po jedan insanski suret (ljudski kip) i da nam ga donese, pa koji nam se učini najljepšim, onog ćemo oživjeti". Džibril brzo naredi svim melecima da izvrše ono što Bog hoće, i kad oni to učiniše, svaki od njih donese pred lice Gospodara svoj suret, onako kako je zamislio i napravio ljudski lik. No, niti dragom Bogu niti Džibrailu nijedan suret se nije dopao. Osobite ljepote nije bilo ni na jednom od njih. Tada se Allah i njegov vjerni melek dosjetiše da sami, između sebe, izvajaju suret i složiše se da ako mu na lice metnu nos, biće svakako najbolji i najljepši. Kad oni tako napraviše odmah su vidjeli da mu on jako dobro pristaje. Allah tada reče i odredi da od sada čim žena zazbabni (ponese plod u svojoj utrobi), prvo će mu se zametnuti nos, a onda sve ostalo. Zbog toga i jeste veliki grijeh rugati se nečijem nosu. Bolje se, tvrdi narod, narugati bilo čemu drugom sto puta, nego nosu jedan put, pošto se on Allahu i njegovom vjernom meleku najviše od svega na čovjeku svidio.

Kako nastaje zora

U bosanskom narodu se pripovijeda od davnina kako u sami cik zore, prije nego li će se pojaviti, osmijehne se zvijezda Večernjica na Danicu, i od tog njihovog osmijeha stane se sve više i više promaljati zora. Neki, pak, pričaju da zoru Sunce izvadi iz mora i pusti po svijetu.

Trešnja - mubareć drvo

Bosanski narod posebnu pažnju poklanja drvetu trešnje, jer se ona od Boga mubarek učinjeno i posvećeno stablo. O tome pripovijeda ova kratka priča: u vrijeme kada su Nemrud i njegovi ljudi Ibrahima pejgambera bacali u vatru, onda je mazga donosila drva, a zelembać je vatru potpuhivao. No, pošto ne htjedne trešnja da gori, onda je mazga donijela jasiku, koja je rado gorjela. I od tog vremena trešnja je sveto a jasika prokleto drvo.

Ko pas i mačka

Za vrijeme Kijameta sve će ustati protiv čovjeka i čemu je kriv i čemu nije.  Ali taj dušmanluk neće potrajati duže od čejrek (četvrt) sata. Prva koja će ustati i početi optuživati čovjeka biće mačka. Upravo onoga ko joj je najviše dobra i pažnje poklonio. Posebno će se okomiti na domaćicu. U tim trenucima da ubogoj ženi ne bude psa, njena sudbina bi bila jako loša, jer bi mačka svojim lukavstvom sve zavela i obenđijala. Što god mački bude tada na um palo, bilo laž ili istina, neće se libiti izreći, i svakakve će muzuirluke (klevete) protiv sirote domaćice iznositi ; kako ju je nemilice tukla i proganjala, da je u njenoj kući bila stalno izložena udarcima, izgladnjivala je.  Na sve te mačije laži i optužbe hrabro će se dići pas i oštro usprotiviti te je kritizirati i otkrivati javno njene podmukle objede. U tjeranju pravde pas će biti neumoljiv i stalno će mačku prekidati u njenim lažima pitajući je ljutito: "Kako takvo šta možeš reći?", i nastavljajući, - kad ja, koji sam bio za vratima i čekao šta će ostati, da mi bace otpatke, pa se nemam šta tužiti, nego sam uvijek bio sit i zadovoljan, a kamo li, kako je bilo sa tobom, koja si vazda ervahi (uvijek) ćupila pod sinijom, za sofrom. Ne sevep, pa da ideš sad tužiti! Još da je bar istina to što govoriš! "

Ono što pas tada rekne mački nju će jako naljutiti, jer ju prikaziva lažljivicom, pa će se ona okomiti i na njega ali opet lukavo i odmjereno, ne odustajući od glumljenja žrtve: "Ja tako je beli, kako si ti kazao! Ti ne znaš ni svog hala (muke), kamo li bi znao čijeg drugog. Kako je meni bilo ti ne znaš, a ne treba ni da znaš. Ti čuvaj sam sebe, neka te nije briga za mene. Svak nek pazi sebe i tvrdi svoje skele. Ja tuđeg posla ne zauzbijam. Lako je tebi govoriti šta hoćeš. Ti nisi trpio niti si se patio kao ja. Tebi su bacali kosti za vrata, da ih glođeš, a mene nisu pod sinijom ni vidjeli.

-"A ko ti je kriv da te nisu vidjeli?, odvratiće joj istog trena pas, " ti bome ne bijaše se verati pod siniju, ko šugava kozetina. Trebala si i ti stojati iza vrata, niko ti nije branio, koliko i meni. Hoćeš ti da se pogospodiš, pa ti gospodstvo nije moglo podnijeti, da stojiš iza vrata. Otišao bi ti namuz (obraz, dobar glas) u kam (propao bi)."

-" Idi, idi, nalete jedan! Ko sa tobom još govori?", dočekaće ga već vidno iznervirana mačka, prava si nesvesela (ništa). Samo da je tebi svađu voditi, a za drugo ni deveta! Ko bi sa sićijom (nesreća) mogao isturiti na kraj! Ne bi te mogao nadglasati katan (mnoštvo) Cigana, kamo bi ja!".

I time će se ta murafa (parnica, suđenje) završiti. Domaćica će biti odbranjena, a mačka će se povući i utišati, jer će shvatiti da joj ne uspijevaju laži, i da je na javaš (na krivo) skrenula. Ali dušmanluk i katilstvo među njima vazda će i ostati. Jedno će drugo mrziti, kako se ono kaže " ko pas i mačka". Nikada se neće složiti i sprijateljiti. I da se sprijatelje to će jaranstvo biti prividno od čas do čas - čipo (nestabilno) i na ceculju (kratkog vijeka).

Čovjek, šejtan i melek

Prije nego li će Allah stvoriti čovjeka, svoga roba, svaki dan bi ga napastvovao jedan šejtan, zapitkujući ga sad ovo, sad ono. A što bi god Bog u danu stvorio, to bi šejtan - nalet ga bilo! - noću pokvario. Allah mu je to dozvolio, da razvali sve ono što bi napravio, samo da čovjek bude što prikladniji i ljepši kada ga na kraju završi. Kad je na koncu oblikovao ljudsko tijelo, i napokon bio zadovoljan svojim stvaranjem, Allah ga nije htio oživjeti tri godine, nego ga je prislonio uz jednu sevliju (čempres). To je kod šejtana probudilo veliki interes i radoznalost jer nije znao šta će sada biti. Svaki bi dan dolazio do čovječijeg tijela i kuckao po njemu prstom, pa kad bi došao do glave, običavao je kuckajući po njoj govoriti:" Ova glava neće biti prazna". Pune tri godine svaki dan bi dolazio i tako govorio. Kad je već bilo na izmaku treće godine, Allah oživi čovjeka. Čim je insan oživio, odmah mu Bog reče da sa onim stvorem koji mu prvi dođe, a ne bude mu se htio predstaviti i kazati ime, nikako ne druži i od njega da ništa ne uzima. U prvo vrijeme čovjek se toga tvrdo držao i odolijevao, no, malo pomalo poče da gubi volju za tim. Jednoga dana šejtan poče oko njega oblijetati i obenđija ga svojim šejtanlucima i čovjek započne sa njim razgovor. Istog trena šejtan si prisvoji lijevu stranu čovječiju i uspenje mu se na lijevo rame, i od tog dana sjedi nepomično na ramenu svakog čovjeka, po cio dan i noć. Allah, da pomogne svom robu, pošalje svoga meleka i ovaj se uspenje na desno rame. Zato svaki čovjek ima na desnom ramenu meleka a na lijevom šejtana. Meleć ga uvijek na dobro navraća, a šejtan na zlo. Jao onome ko bude šejtana slušao i sa njim se slagao.

Božanski bik Tur


Bik je od početka ljudske povijesti sveta životinja koja je zbog svoje fizičke snage i impozantog izgleda dio mnogih mitoloških predaja, legendi i kultova. Među najstarijim mitovima gdje se on navodi locirana je Mesopotamija i predaja o božanstvu Gugalanni, poznatijem kao Nebeski Bik ili Bik sa Neba. Gugalanna je bio prvi muž Ereshkigala, božanstva podzemlja, mračnog svijeta bez svjetlosti. Njega su Bogovi poslali da se osveti Gilgamešu zbog toga što je odbio seksualni poziv boginje Inanne. Tom prilikom Nebeski Bik, čiji udarac nogom izaziva zemljotres, poražen je i ubijen te raskomadan od strane Gilgameša i njegovog pratioca Enkidua.

Na Bliskom istoku religijski pojam ubijanja bika je dosta čest i nalazimo ga i u predaji o genezi uobličene u perzijskom bogu Mitri, od čijeg je opisa rođenja i života nastala mitološka predaja o Isusu, koji lovi i ubija divljeg bika. Iz tijela mrtve životinje nikle su biljke, od kostiju postalo je žito a iz krvi vinova loza. Tada se stvaraju i prvi ljudi.

Bik i nakon pojave islama na ovom području ne gubi svoju božansku osobnost što se najbolje može argumentirati arapskim mitom, ili bolje rečeno kozmologijskom predstavom, o bijelom biku Kujuti koji stoji na glavi strašne zvijeri Bahamut i drži zemaljsku kuglu na svojim leđima.

Bahamut ili Behemoth naziv je za mitološku divovsku ribu koja u arapskoj kozmologiji predstavlja oslonac same planete Zemlje, i za nju mitologija tvrdi da ima mnogo očiju, ušiju, noseva i jezika po sebi. Pojedini mitovi govore kako umjesto riblje ima glavu slona ili nilskog konja, a u nekim verzijama Bahamut je zapravo morski zmaj sa oštrim zubima i udovima. Bahamut na svom snažnom tijelu drži svih sedam sfera koja u arapskoj mitologiji čine cjelokupni univerzum.



Na Bahamatu, odnosno na njegovoj glavi, pozicioniran je bik po imenu Kujuta, koji na svojim leđima nosi planinu od rubina. Na vrhu te neobične planine melek drži sedam slojeva zemlje. Alternativno, po leđima Bahamuta je zapravo površina od pijeska. Kujuta stoji na tom pijesku, a planina koju nosi na leđima ima u sebi ogromni ocean usred kojeg pluta Zemlja. Ispod Bahamuta se nalazi mračni i tajanstveni predio ispunjen maglom i vodom. Neki mitološki podaci tvrde kako ispod te tamne sfere postoji vatreni svijet u kojem obitava zmija po imenu Falak.

Bahamut je originalno mitološko stvorenje arapske mitologije, podaci o njemu se pojavljuju u kosmografskim tomovima koji datiraju iz 1291. Sam naziv na arapskom znači „zvijer“. O njemu je posebno pisao drevni arapski historičar Ibn al-Wardi, a spominje se i u Hiljadu i jednoj noći gdje se navodi priča o čovjeku po imenu Isa koji vidjevši Bahamuta od šoka i straha gubi svijest. Kada se probudi Allah ga pita da li je vidio veliku ribu. Isa odgovara da je vidio kako na glavi ribe stoji bik. Židovi su ovo mitološko stvorenje, poput mnogih drugih religijsko-mitoloških segmenata, asimilirali u svoje mitske predaje.


Arapski Kujuta i bosanski Tur


Pojedini segmenti prezentirane legende imaju dodirnih tačaka sa bosanskim mitom o gigantskom biku Turu, koji na svojim leđima nosi planetu Zemlju, i od čije volje ovisi njena ali i sudbina svih ljudi. Generalno, predaja o Turu je kratka i nema puno detalja koji bi otkrili nešto više o široj predstavi bosanske kozmologije a jedini izuzetak čini Rogatica. Naime, u tom dijelu Bosne se vjerovalo kako ispod zemlje postoji nepregledno more, na njegovoj površini pliva jedna velika riba, na ribi stoji bik a na njemu Zemlja. Kad taj bik pomjeri samo malo jednim uhom, zemlja se zatrese, a kada bi pomaknuo nogom ili čime drugim, sva bi se zemlja u more prevrnula, ali je, vjerovalo se, Allah stvorio jednu mušicu koja stalno oblijeće oko očiju tog bika i on ima od nje toliki strah da se ne smije niti pomjeriti sa mjesta.(1)

Kako kod Turaka nema zabilježene legende niti o Bahamotu niti Turu, može se zaključiti da nije bilo prenošenja mita tokom osmanlijske okupacije BiH već da je on očito rudiment nekog drevnog paganskog kulta koji su baštinili pojedini mediteranski narodi, a među njima i Iliri. Postoji logična mogučnost da su ilirski vojnici službujući u Rimskom carstvu prenijeli legendu o Turu na područje Sirije i dalje, ili obrnuto, usvojili je i donijeli na Balkan. No, kako god bilo riječ je o vrlo staroj legendi iz drevnih, antičkih vremena.

Bik je za Ilire imao vrlo značajno mjesto u religijsko-magijskom smislu te iako nemamo puno pisanih podataka o paganskim obredima naših predaka otkriveno je kroz arheološka nalazišta da su običavali vješati rogove Bos primigeniusa na pročelje kuće što je imalo magijsku funkciju da štiti familiju i podari joj plodnost. Također ne treba zaboraviti navesti niti tradicionalan običaj kod ilirskih plemena prinošenja žrtve, dara u krvi i mesu Bogovima za uspješnu žetvu pšenice, kada se na nekom brdu početkom augusta klao bik.


Jedinstveni Tur

Evidentna su i druga mimoilaženja u samoj legendi, naime, kako tvrdi arapska mitologija Bahamut će kada bude Smak svijeta biti uništen od strane svoga kreatora odnosno Boga, kojemu je jedina ta zvijer potčinjena. Kod Bošnjaka se pripovijeda kako će se kijamet desiti onoga dana "kada Tur zatrese svoje tijelo", odnosno nema nikakvih navoda o klasičnoj predstavi Smaka svijeta gdje se sve odigrava Božijom voljom, što nam daje dovoljno prostora za zaključak kako je Tur zemljodržac gospodar planete i ljudi.

Isto tako, dok se u arapskoj mitologiji bik Kujuta prikazuje potpuno bijele kože u bosanskoj mitologiji on je crne boje, i svakako je povezan sa stvarnom životinjom (Bos primigenius) koja je izumrla na tlu Europe u srednjem vijeku. Najbolji dokaz njegove prisutnosti na području Bosne i Hercegovine su toponimi koji svemu daju dublju historijsku konotaciju.

Tur je u bosanskoj predaji bez imalo sumnje božanstvo i u tom obliku ne susreće se nigdje drugdje na Balkanu, niti u Europi, što samo po sebi dovoljno implicira kako je riječ o drevnom nadnaravnom biću. Prije se pretpostavljalo da njegov naziv Tur dolazi od skraćenice latinske riječi taurus no jasno je da izvorno porijeklo proizlazi od stvarnog imena divljeg goveda Bos primigenius.


Božanski Orač Vidasus

U tradicionalnom životu Bosne i Hercegovine kastrirani bik tojest vol bio je sastavni dio seoskog domaćinstva i zamjenjivao je konja, koji je imao višu tržišnu cijenu i zbog toga nije mogao biti u vlasništvu većine seoskih domaćinstava. Istražujući kroz etnološku građu i usmenu predaju vjerovanja bosanskog naroda o volu primjetno je kako se prema njemu odnosilo sa pažnjom i brigom prvenstveno zbog egzistencijalne ali i svete svrhe. Kada započne proljetno oranje zemlje volu koji se nalazio sa desne strane omotavalo se oko desnog roga crveno pletivo (niti), od čelo bi mu se razbilo kokošije jaje a vrat bi mu se namazao maslom. Sve te ritualne mjere poduzimale su se u svrhu zaštite od zla i prizivanju sreće i plodnosti.

U narodnoj astronomiji sazviježde od sedam zvijezda takozvane Plejade naziva se Volovi. To je interesantno i zbog toga što se Plejade (Messier 45) nalaze u sazviježđu Bika. Iako wikipedia tvrdi kako su Plejade zastupljene u svim mitologijama sjeverne polutke izvjesno je da se kroz legendu o Turu, ali i druga narodna predanja i vjerovanja, može nazrijeti mitološka poveznica sa Plejadama i u bosanskoj mitologiji.

Segmenti kulta božanskog bika Tura naslućuju se upravo iz dva narodna naziva sazviježđa koja se nalaze jedan uz drugi a to su Orion, skup od tri zvijezde, koje se u Bosni naziva Štapovi, i već pominjanih Volova.  U proljeće, kada je vrijeme za sijanje, čim se ugledaju Štapovi na nebu, znak je da je nastupila zora, bliži se jutro, te treba nahraniti i upregnuti volove da idu orati.

Zajedno ta dva sazviježđa prezentiraju onog koji upravlja Volovima tojest ore zemlju odnosno predstavljaju mitološkog (astralnog) Božanskog Sijača, koji bi mogao biti niko drugi nego ilirski bog Vidasus, poznat kao i Žeteoc - onaj koji žanje (žito). U prilog tome ide i podatak kako su plug izmislili sami Iliri.(2)

Prema narodnoj priči iz Velike Kladuše u davnim vremenima živio neki pohlepni čovjek koji je imao sedam volova. Kako je imao neparan broj žudio je za još jednim volom da bi ih imao osam tojest upario. Jednog dana dosjeti se kako u susjednom selu ima neki siromašan čovjek koji posjeduje samo jednog vola. - Kad ih nema više ne treba mu ni taj jedan, zaključi on i skuje plan sa sinom da odu iza ponoći u susjedno selo i ukradu ga. Što su naumili to i napraviše. Kad su došli na pola puta do kuće neki nemir uhvati oca i on reče sinu da će tu zastati da se odmore. Vidjevši u blizini stog sijena naredi mu da donese sijena i poreda ga u devet malih hrpa, jednu pored druge, a kad ovaj to učini on pusti ukradenog vola da se pogosti sijenom. No, umjesto da počne jesti od prve gomile vol se dvoumio, njuškao i tek se zaustavi na sedmoj hrpi sijena te tu započe jesti. To užasnu oca i on reče sinu: "Vidiš li ovo, sine moj, koliki smo grijeh napravili što smo ukrali vola da će nas kletva onog siromaha pratiti sve do sedmog koljena!". No, pohlepa u njemu pobijedi strah i on nastavi put kući. Nekako u to vrijeme, pošto se bližila zora, probudi se onaj siromah i krenu u štalu da nahrani vola ali čim uđe u prostoriju vidje da ga nema i shvati kako je pokraden. Od tuge i bola zaplače te prokle lopova neka ga Bog kazni i uzme mu ono što je i ovaj njemu. Ubrzo otac i sin, zajedno sa ukradenom životinjom, približiše se nadomak svoje kuće. Kad su stigli pred štalu oca iznenadi neka čudna tišina koja je dopirala iz nje, i on požuri da zapali svijeću. Blijeda svjetlost svijeće ubrzo obasja štalu. Bila je potpuno prazna. Volova nije bilo. Otac mahnito istrča napolje i uhvati se rukama za glavu od muke i bola. Onda pogleda u nebo želeći zakukati pred Bogom na tome što ga snađe i prije nego li otvori usta opazi na nebu sedam sjajnih zvijezda kako trepere zajedno te razgoračenih očiju shvati da se nema šta jadati Bogu, jer ga je on kaznio zbog velikog grijeha koji je učinio siromašnom čovjeku. Tako je po narodnom kazivanju postalo sazviježđe Volova (Plejade) kao upozorenje svima da se ne smije tuđe krasti a posebno ne volovi.(3)


Note

(1)Zanimljivo je spomenuti kako je općenito nekada narod BiH izgled Zemlje predstavljao si kao jednu veliku četverouglastu ploču, koja se na svojim uglovima o samoj dlaci bika naslanja na četiri stupa, te se stalno čini da će svaki tren pasti. Ali neće, tvrdio je narod, jer stoji tako po Božijoj volji i milosti. Ta je ploča jednako dugačka i široka. Stupovi su joj vrlo uljašteni, visoki i tanki, te se savijaju, da se čini kako će se svaki čas prelomiti. Oni su napravljeni od bijelog mramora i usađeni u neizmjernu morsku dubinu, jer pod cijelom tom pločom (zemljom), nalazi se nepregledno more, koje ne možemo vidjeti jer je pod nama. Ovo je ogromno more i prema njemu sva druga mora su mala.

(2)U bosanskoj ljubavnoj magiji djevojka ako čara sa orasima, ona baje i gleda u Volove na nebu, jer su "jači" odnosno brojniji za čarolijom "upregnuti" voljenog muškarca na dolazak, dok ako samo želi detektirati (sanjati) svog budućeg muža onda navečer pogled usmjeri prema Štapovima i govori ovo:" Osvjetli me Žarinko nasiba, zapali me Planinko nasiba, da ja vidim svog suđenika. Da ga vidim večeras u snu kao na javi, ili njegovo lice da vidim, ili njegovo ime da čujem. Dok ga ne vidim on ne mogao hodati ni raditi."

(3)Motiv prenošenja (teleportacije) zemaljskog događaja koji predstavlja veliki grijeh na nebo, koje simbolizira svjetsku pozornicu, uobičajan je u bosanskim predajama. Još jedan poznati primjer je onaj kada je Bog usmrtio istog trena sina kada je zamahnuo sjekirom prema majci, želeći je ubiti, i njegovo tijelo zajedno sa sjekirom prenio na površinu punog Mjeseca, da bude svim ljudima upozorenje da moraju poštovati majku.

Medvjed i trnić

U kratkoj narodnoj priči iz Velike Kladuše pripovijeda se zbog čega je trnić od svega drveća ostao rastom najmanji. Naime, jednog proljeća prije mnogo vijekova, kao i svake godine, trnić je prvi procvjetao. To je odnekud spazio gladni medvjed pa je odmah odlučio prileći pod njegove grane, prisvajajući ga, i hvaleći se na sva usta zecu koji se odmarao u blizini, kako će baš on te godine prvi od svih životinja najesti se plodova i biti sit.

- Prvi je procvjetao pa će prvi i donijeti bobice za jelo, mudrovao je medo.

Međutim, dok je medvjed strpljivo mjesecima ležao ispod trnića sve druge voćke su procvjetale i njihovi plodovi su dozrijeli, pa su se njima ostale životinje pogostile i nahranile čekajući tako site zimu. Jedino plodovi trnića nikako da sazriju te medo ostade mršav i gladan. To ga jako razbjesni pa svojim šapama izudara grane trnića i cijelim tijelom provalja se po njemu govoreći:

- E kad si toliko bezobrazan da zadnji dozrijevaš red je i da budeš malog rasta pa neka te koze i ovce brste. Nisi nizašto bolje!

I od tada je, pripovijeda narod, trnić postao žbun.

Tri nebeske sofre

Živio neki čovjek sa svojom familijom sretno i berićetno, ali mu ta idila ne bijaše dugog vijeka pošto se iznenada stariji brat odluči na dijeljenje imovine. Ono malo stoke što mu je diobom pripalo pomre kroz godinu dana od bolesti a ostalo pojedoše vuci. Još za veći belaj umrije mu žena i djeca te on osta sam kao prst.

Kad mu jadi i nesreća dodijaše, pribra se i naumi da pođe u svijet da traži bolju sreću za sebe. Tumarajući k'o muha bez glave, pređe jedno brdo i sretne starca koji ga upita kuda li je pošao, a on mu odgovori, da ide tražiti svoju sreću pa makar bila na kraju svijeta.

-"Dostu moj, po Bogu si brat, ako znaš, gdje bi sreću našao kaži mi?" Starac na to pokaza štapom prema jednom velikom brdu u daljini i reče: -" Vidiš ono brdo, popni se na njega i tamo ćeš naći dida bijele brade i kose, koji će ti kazati za sreću, ali kada stigneš onamo ne progovaraj niti jedne riječi, dok te on ne upita, i šta on bude radio, to radi i ti."

Nesretnik krenu tamo kuda ga uputi starac, no, put mu ne bude kratak pa on putovaše dva dana, uspinjući se teškom mukom na vrh brda. Ondje ugleda spomenutog dida, sijede kose i brade, kako sjedi i mota veliko klupko bijelog konca, koji se iz zemlje kroz jednu rupicu izvlači.

Kad se Sunce spustilo da zađe on počne motati mrk konac, a malo po malo, on postade sasvim crn, dok se potpuno ne uhvati mrak, kada se pred dida sa neba spusti zlatna sinija. Sva se presijavala od sjaja a po njoj poredano obilje svakakve ukusne hrane. Did započne večerati a nesretnik se napokon ohrabri, primakne se siniji, sjede, pa i on poče sa njim jesti. Kad su završili sa večerom, sinija se podignu u nebo, a did nastavi motati crni konac cijelu noć. Pred zoru konac malo po malo promjeni svoju boju, postade blijeđi, a čim se pojavi Sunce on potpuno pobijeli. Tako je did motao cijeli dan bijeli konac, a predveče on opet izmijeni svoju boju, potamni i pocrni.

Sa neba se spusti sinija ali ovaj put drvena i na njoj srednja vrsta jela, ne onako dobrih kao prošlu noć, pa oni započeše večerati. Treće noći eto ti opet sinije sa neba proste i samo sa malo soli i hljeba, što njih dvojica pojedoše, nakon čega se sinija sama od sebe podiže u nebesa a did tek tada progovori i upita nesretnika šta li od njega želi.



Ovaj mu ispripovijedi kako nema sreće pa je traži i zamoli ga, ako zna, da mu otkrije kako da je sebi pribavi. Did mu na to reče: - " Jesi li vidio onu prvu večer sofru, pa drugu i treću?". Koja je u njima razlika, takva je razlika i među ljudima. Ko se onaj dan rodi kada silazi zlatna sofra biće vrlo sretan i bogat, ko se rodi drugi dan ili noć, imaće osrednju sreću, i od dobrog rada i truda moći će da živi prilično dobro, a onaj ko se rodi trećeg dana ili noći, kad siđe mršava sofra, taj je cijelog svog života nesretan i jedva se hljebom prehranjuje. On se mora kod onoga pridvoriti, koji se u sretni čas rodio. Ti sad idi pa se strpi, jer ti je tako suđeno!".

Bolji bi sin rekao svome babi

Kada bi nekome krčalo u crijevima, posebno djeci, šaljivo se govorilo da je pojeo žabu pa mu se od nje čuje. Zašto je tako pročitajte u nastavku

Za trahanu i puru u narodu Cazinske krajine oduvijek se govorilo kako se najteže ohlade tojest ne mogu se odmah jesti zbog visoke temperature, koja se zadrži u njima i sporo izlazi. Stoga se navedena jela uvijek tradicionalno započinju jesti sa rubnih dijelova posude, a nikako iz sredine, pošto se na tim mjestima najbrže počnu hladiti. O nezgodi sa jedenjem vruće trahane postoji kratka anegdota, koja se i dan-danas prepričava u toku objeda.

Pripovijeda se kako je u jednoj kladuškoj familiji živio otac, mati i dva sina. Živjeli su lijepo, složno i u rahatluku na tvrdoj krajiškoj zemlji. No, mlađi sin, mezimac, se nakon nekoliko godina života iznenada razboli i od te bolesti umre. Od tada prođe dosta mjeseci i život se polagano, dan po dan, nastavi u svojoj svakodnevnici. Sve do jedne prilike kada se otac vratio kući sa posla, znatno ranije nego inače, i tako baš potrefio da stigne na užinu, pa čim je oprao ruke sjede za sofru. Kako je bio zauzet razgovorom sa suprugom o onome što mu se desilo tog dana na poslu, nije ni primjetio da mu je ona nasula pun tanjur tek skuhane trahane. Nasuprot ocu za sofrom sjedio je njegov sin, koji je sve to bez riječi radoznalo posmatrao. Otac obuzet kazivanjem niti na tren ne obrati pažnju na ono što mu je servirano, te ne prekidajući razgovor, zagrabi kašikom po tanjuru i stavi je u usta. Istog trena naglo se trže i otvori širom usta bacajući kašiku iz ruke. Vrući zalogaj trahane opržio mu je jezik i nepce. -Brzo, ženo, daj mi vode!, zavapi muž. U to otpuhujući pogleda u sina koji je prasnuo u smijeh na sav glas. Otac, čim se napio hladne vode, povika bijesno na njega i tiho promrmlja kroz zube da je šteta što nije taj umro, nego je baš morao onaj bolji sin, koji bi svome babi sigurno rekao da puše u trahanu, prije nego li je stavi u usta.

Od tada mnogi krajišnici kad sjednu da objeduju i ugledaju serviranu trahanu ili puru u šali jedni drugima kažu:"eh, bolji bi sin svome ocu sigurno rekao "puši, babo, puši", ali taj je umro".

I za puru ili makarune, kako su to prije ovdašnji ljudi nazivali, postoji kratka anegdota. A nju su običavali pričati roditelji svojoj djeci kada bi se na sofri zadesila pura.

Kaziva se kako je neka žena kasneći u pripremi ručka umjesto sa izvora zagrabila vode iz obližnje lokve, na kojoj se pojila stoka, pa zakuhala makarune. Kada su bili gotovi, istresla je puru u tepsiju, po njoj posirila i počinila maslom te pozvala djecu za sofru da jedu. I dok su tako ručali odjednom najmlađe dijete širom razgrači očima i povika:" mama, mama, onaj makarun gledi u mene?!". Iznenađena time šta joj dijete govori mati se brže bolje zagleda u pravcu gdje je dječija ruka pokazivala. Onda i ona u čudu razgorači oči kada ispod pure i sira ugleda žabu, koju je ne pazeći u žurbi zagrabila zajedno sa vodom iz lokve.