Mitologija Bosne i Hercegovine

U bosanskom narodu naziv vukodlak se često koristi za vampira, iako je riječ o dva različita mitološka bića. Prema legendi, vukodlak postaje zao čovjek kojeg opsjedne demon pa se onda onda pretvori u dlakavo noćno čudovište koje ubija stoku, najviše ovce, a ponekad napadne i čovjeka. Korjen vjerovanja u vukodlaka seže daleko u prošlost, u vrijeme kada su Bosnu naseljavali naši preci Iliri koji su obožavali boga šuma i planina Vidasusa kojeg legende opisuju kao muškarca čije tijelo u potpunosti prekriva gusta dlaka.



Čovjek može postati vukodlak isključivo zbog intervencije nekog demona ili uz pomoć magijskih rituala. U Trebinju se, prema etnološkim podacima, desio na kraju 19.vijeka slučaj likantropije, žena koja je praktikovala obred preobrazbe bila je vještica i vladala je tajnim paganskim znanjima transformacije. Svaki put kada se htjela preobraziti u vukodlaka uzimala je uže i od njega napravila krug na zemlji. Potom bi skinula svu odjeću sa sebe i stavila je u sredinu tog kruga. Zatim bi napravila tri puta kolut naprijed, tvoreći tako krug svojim tijelom, i u međuvremenu pretvorila se u velikog vuka. Isti postupak je ponavljala kada bi se htjela vratiti u ljudski oblik. Ovaj slučaj bi, poput mnogih drugih, ostao nezabilježen da ta ista vještica u obličju vukodlaka nije nekom begu poklala 40 ovaca pa je on slučaj prijavio lokalnoj vlasti koja je provela istragu i otkrila krivca te način na koji se krivično djelo odigralo.

Bošnjačke vještice su umijele prizivati smrtonosnu moć vukodlaka tako što bi otišle na groblje ponavljajući formulu: "Adali ada da sačuva mene!" pa bi žmireći sjele pored nekog groba, uzele jednu šaku zemlje sa groba i odnijele je kući. Tu bi zemlju čuvale dok ne bi neko od njihovih neprijatelja umro pa bi je tajno podmetnule na njegova ulazna vrata bas u trenutku dok bi mrtvaca iznosili iz kuce. To su činile u namjeri da ubrzo opet neko umre u toj kući.

U Bosni postoji legenda kako šehidi a posebno evlije, sveti ljudi, nakon svoje smrti mogu pomoći ljudima u nevolji pa se zbog toga nazivaju Dobri. Vjeruje se da Dobri noću ustaju iz svojih grobova i mole se Allahu. Zbog tog uvjerenja narod u turbetima ostavlja vode u ibricima i čiste peškire kako bi Dobri mogli obaviti abdest te obrisati ruke i lice. Veliki dio osoba koje su bile zadužene za brigu o turbetima, koji se zovu turbetari, zaklinjali su se da su više puta u turbetima vidjeli mokar pod od vode dok je peškir bio premješten na neko drugo mjesto. To se tumačilo kako je Dobri obavio abdest i noću se molio Bogu.

Vjerovanje u ovo mitološko biće karakteristično je za sjeverozapadni dio Bosne i Hercegovine točnije za Cazinsku krajinu gdje se vjeruje da je on patuljak duge bijele brade i crnih nogu koji jaše velikog pijetla. Njegovo ime potječe od bogumilskog naziva za svećenika - Did. Prema svemu rečenom lako je zaključiti da se ovdje radi o jednom od bogumilskih svećenika sa ovih prostora čije se ime kroz narodne legende ostalo u svijesti Bošnjaka. Did Adže predstavlja mističan lik kojim su se plašila djeca i na taj način tjerala da budu poslušna. Međutim u narodnim legendama Did Adže ima moć teleportacije, čuvar je mudrosti i ulaza u donji (podzemni) svijet.

Nakon Drugog svjetskog rata u bosanskom narodu počele su se širiti glasine o jezivim pojavama koje su ljudi nazivali Prepasti. Obično su se pojavljivale po putevima, livadama ili pored rijeka i potoka nejasni, tamni oblici, siluete i vrtlozi vjetra koji su se podizali visoko u nebo ponekad se pretvarajući u strašne crne oblike. Ta nadnaravna ukazanja narod je objašnjavao riječima da su to u pitanju nemirni duhovi poginulih vojnika jer su se i same manifestacije tog užasa događale baš na onim mjestima gdje su ginuli vojnici u ratu. Prepasti su se naročito ukazivale na onim mjestima gdje su ljudi izgubili neki dio tijela pa su, prema vjerovanju, tražili izgubljenu ruku ili nogu. Prepasti su zauvijek nestajale onda kada bi kiša oprala svu ljudsku krv sa zemlje a plug zaorao njihove kosti u zemlju.

U prošlosti se vjerovalo da su stuhe ili zduhači vještice muškog spola ili vještaci. Imali su magijske moći i bili vidoviti. Obično su pomagali ljudima izvodeći razna čuda i štiteći neko mjesto od nevremena. Najviše su se kretali noću. U narodu se očuvalo mnogo predaja o borbama ima dvojice stuha kada su se sukobljavali dobri i zli stuha.

Po vjerovanju zduhač je osoba rođena u košuljici te samim time i vidovita. Oni koji se rode u bijeloj košuljici smatraju se dobrim zduhačima dok oni rođeni u crvenoj rade samo zlo. Zduhač posjeduje pored proricanja i moć liječenja te su neki od njih važili u prošlosti kao veliki iscjelitelji.

Najveći zduhač u Bosni i Hercegovini a i šire bio je Mato Glušac (1781-1877) iz Korita, nedaleko od Gacka. Ali u narodu se spominju kao veliki zduhači Mahmud Paša Bašatlija, Gahibija te Suljo Aganović iz Foče. O Sulji je ostalo zapisano:" Pošto je ka njemu grdan svijet navalio, njega su, za vrijeme Prvog svjetskog rata, Austrijanci zatvorili. Po povratku iz tamnice, on je svoj dar vidovitosti izgubio".
U Bosanskoj Gradišci nalazio se izvor kojeg je narod nazvao Gahibijin bunar. Izvor se smatrao ljekovit i postao je mjesto hodočašća. Naime, na taj izvor išle su bolesne žene obiju vjera da se tu kupaju i ostave nešto novca u vodi ili neki dio od svoje odjeće.

Vjerovanje u zduhače najviše se javlja u srednjoj Bosni te cijeloj Hercegovini dok se u Cazinskoj krajini nigdje i ne pominje kao takvo. Međutim, navodi se vjerovanje u stuhe koje se smatraju zlim duhovima sličnim vampirima zbog svog izgleda mršave, blijede i ispijene spodobe. I danas se u običnom razgovoru među Krajišnicima može čuti komentar o nekom ko je fizički propao da" liči na stuhu!"

U prošlosti Bosne i Hercegovine tokom devetnaestog i do polovine dvadeset vijeka među bošnjačkim narodom zabilježeni su brojni slučajevi da su trudnice rađale čudna stvorenja nazvana u narodu "Snijet" (Mola hydalidora). Ovdje je sa medicinskog stajališta riječ o abnormanlnom produktu začeća u kom se ne razvija plod nego samo proliferira posteljično embrionalno tkivo u tumoroznu tvorbu koju medicina naziva mola. Trbuh žene bi rastao i imitirao normalnu trudnoću. Pošto se danas Mola smatra tumorom i normalno je za pretpostaviti kako su takva stanja za ženu bila opasna po život. Vjerovatno zbog toga većina snijeti rađala se već u prvom tromjesečju trudnoće.

Većina etnoloških dokumenata slaže se da je snijet izlazila iz trudnice tokom trećeg ili četvrtog mjeseca trudnoće mada pojedini dokumenti kojim raspolaže Zemaljski Muzej BiH kazuju kako se snijet mogla roditi i nakon devet mjeseci. Čim bi se porođaj odužio ili zakomplicirao babica je posumnjala da se radi o snijeti pošto usljed takvog poroda žena obilno krvari i treba joj više vremena za oporavak. Iako se smatralo sevapom roditi snijet ona se standardno nakon poroda ubijala metlom i zakopavala u mjesto gdje se odlagao stajski gnoj. Po vjerovanju zabilježenom među bošnjačkim narodom ona žena koja tokom života rodi tri snijeti nakon smrti direktno će ući u dženet.

Snijet su babice koje su obavljale porođaje opisivale kao živo stvorenje koje je živo i mora se brzo ubiti. Bilo je u crvenoj boji i groznog oblika. U prošlosti se pod izlikom da se rodila snijet dešavale su se razne kriminalne radnje (čedomorstvo) kada bi se djevojka ili žena htjela rješiti izvanbračnog ili neželjenog djeteta.

U pojedinim etnološkim dokumentima snijet se često dovodi i u vezu sa zmajevima. Naime, u Bosni se vjerovalo da zmajevi mogu dok žena ili djevojka spava sa njom voditi ljubav i kao razultat tog odnosa rađali su se djeca zmajeva. Osim sa ženama zmajevi su oplođavali i krave. U oba slučaja dijete zmaj čim bi se rodilo odletjelo bi prije nego bi ga dotakla ljudska ruka. No vraćalo bi se svake noći kako bi dok njegova majka spava nahranio se njenim mlijekom. Po zapisanim svjedočenjima žena koje su tvrdile da su rodile zmaja govori se o normalnoj trudnoći tokom devet mjeseci da bi žena jednog se jutra probudila sa praznim stomakom i bez djeteta. Takav slučaj odmah bi u narodu bio tabuisan i o njemu se nije rado govorilo. Narod je takvo ponašanje smatra primjerenim ne želeći navući na sebe bijes i osvetu zmaja.

Bošnjački narod zmajeve opisuje kao krilate zmije koje lete u nebo obično onda kada pada kiša usred sunčanog dana. U bošnjačkom narodu sjećanje na zmajeve oživljeno je i kroz jednog od najvećih boraca za slobodu i neovisnost Bosne i Hercegovine kapetana Huseina Gradašćevića zvanog Zmaj od Bosne. No da sve ne ostaje samo u slavnoj prošlosti već da se vjerovanja nastavljaju i potvrđuje stara bosanska vjerovanja u zmaja simbol moći, snage i slobode dokazuje i naziv današnje najbolje bosanske nogometne momčadi nazvane Zmajevi.

Sve do polovine prošlog stoljeća u manjim mjestima Bosne i Hercegovine vjerovalo se kako postoje zmije koje mogu ući u čovjeka i u njegovom tijelu provesti neko određeno vrijeme. Takav slučaj bi se dogodio onda kada bi neki čovjek zaspao napolju, u hladu stabla, i tokom spavanja otvorio usta. Navodno, taj momenat bi iskoristila zmija ukoliko bi se zatekla u njegovoj blizini i ušla mu u tijelo. Tu bi boravila danima, mjesecima a nekad i godinama. Čovjek u kog je ušla zmija prepoznavao se po mršavosti i bljedilu u licu. Po kazivanju seljana zmija bi se hranila onim što bi čovjek u toku dana jeo ne ostavljajući njemu ništa. Kako bi se bolesnik izliječio od ove misteriozne bolesti savjetovalo mu se da legne negdje vani, na travi, i zaspi a neko od ukućana bi za to vrijeme ispekao kokoš i stavio mu je blizu usta. Po vjerovanju čim bi zmija osjetila miris pečenog mesa u njoj bi se probudio osjećaj gladi i ona bi izišla napolje te tako oslobodila čovjeka svog pogubnog prisustva.

More su zle cure, koje po noći šalju svoj zli duh na ljude i ženske da ih pritisnu. Morom postaje ona djevojka, kojoj je majka bila hrđava, na primjer ako se krivo klela, bila bezobrazna, često po kući đavole spominjala.... Kad mora dolazi noću u kuću, u kojoj spava ono čeljade, kojeg je ona došla da pritisne, pristupi postelji, te najprije malo stisne zubima ono čeljade, da vidi da li dobro spava: ako je čvrsto zaspalo, navali na njega tako jako, da mu duša hoće da iziđe: ili ako mu polako pristupi, isisa mu sise. Zato čovjeka bole sise i sva prsa. Osobito rado dolazi k maloj djeci te im krv sisa. Poznaje se to u malog djeteta po tome, što su mu sise tvrde. Ovo može biti i muško, takozvani stuhać ili zduhać.

Od more može se insan odbraniti, ako se tare ili maže po prsima bijelim lukom, ili smolom iz ušiju i slinom iz nosa, ili ako se više glave napravi od pojasa takozvane "morine prange" ili ako na sebe metne crveni pojas unakrst. Neki udaraju nož u vrata i meću okrenutu metlu pred njih. Djetetu prišivaju za kapu: jedinjak bijeli luk, ili ljeljenove rogove, ili noge od krtice, ili tisova drveta. Pomaže i ova basma koju su prije spavanja tri puta ponavljale Sarajke:

A ti mora, mora!

Sjedi doma hroma

i dva brata tvoja

i sestrica Suruntija

ličinom se poščapala

a sokom se opasala

prebrojila gori listak

i dubokoj vodi pijesak

i prije se ne vratila

dok sve ovo ne uradila.

DID ADŽE

Najpoznatiji duh Cazinske krajine je svakako Did Adže koji se može svrstati u kategoriju kućnog duha pošto su roditelji grebajući i kucajući po vratima ili zidu oponašali njegov dolazak želeći time uplašiti dijete. Dok su se drugdje djece po BiH plašila sa vješticama u krajini su se smirivala i tjerala u strah pominjanjem Dida Adže koji se krije negdje napolju ili na tavanu i samo čeka da ga zovnu pa da odnese neposlušno dijete. Na hiljade djece odraslo je u strahu od njega a čija se bojažljivost pojačavala time što bi roditelji ili neko od kućana kucanjem i grebanjem od vrata ili zid oponašali njegov dolazak. O njemu je ispjevana i mala pjesmica koja kaže: "Evo Dida Adže bijele brade, crni nogu što dobro trčati mogu!".
Pjesmica opisuje njegov izgled dok mu ime očito potiče iz bogumilske vjere pošto se zna da su poglavari bogumilske Crkve u Bosni nosili nazive Didovi. Vjerovatno da je Did Adže bio zadnji ili najpoznatiji bogumilski svećenik u krajini čije se ime sačuvalo kroz ovog kućnog duha.

O tom na neki način svjedoči i narodna priča kroz koju mladić, glavni junak, prolazi kroz pravo duhovno putovanje i poput Orfeja odlazi u svijet mrtvi i vraća se nazad. Naravno, da bi to mogao morao je lukavstvom pobijediti onog koji je mudar i moćan - Dida Adžu i time dokazati da je spreman na put u onostrano. Narodna predaja navodi kako je Did Adže uglavnom dolazio jašući pijetla a počinje spominjanjem oca i njegova tri sina. Pošto nisu imali majke svako jutro otac je jednog sina ostavljao kod kuće da napravi ručak da bi imali šta jesti nakon oranja. Prvo jutro kod kuće je ostao najstariji sin. Kada su popodne otac i braća došli kući na ručak zatekli su praznu sofru. Na očeve pitanje gdje je ručak sin mu odgovori kako je došao Did Adže bijele brade jašući na horozu i odnio mu jelo. Sutradan otac ostavi srednjeg sina kod kuće a oni odoše da oru. Međutim, ponovi se isti slučaj kao i prethodnog dana. Treće jutro kod kuće osta najmlađi sin. Znajući da će doći Did Adže stade razmišljati šta da učini i sjeti se. Napravivši ručak iziđe van i savi mlado rascjepljeno drvo kad, eto, Adže na pijetlu. Ovaj ga zamoli da mu pomogne i Did pristade ništa ne sumnjajući. Najmlađi sin brzo mu uhvati bradu i provuče je kroz drvo i zaveza. Shvativši da je lukavo prevaren odaje mladiću kako može osloboditi lijepu djevojku od zmaja i zadobiti njenu ljubav. Zmaj živi u podzemnom svijetu i jedini put do njega vodi kroz čatrnju. Braća najmlađeg spuštaju u sepetu kroz čatrnju i on nailazi na zmaja i pošto ga ubije žuri da se sa djevojkom vrati nazad u naš svijet. Kako nisu mogli oboje stati u sepet on šalje djevojku prvu. Braća vidjevši tako lijepu djevojku poželiše je, no, znali su da će ona odabrati najmlađeg jer je bio najljepši a i spasio ju je te ga zato ostaviše zarobljen u čatrnji.

Shvativši da su ga braća izdala on pođe po donjem svijetu tražiti način da se vrati kući. U to naiđe na džinovsko stablo sa gnjezdom iz kojeg su se čuli mali ptići. Ali kad je pogledao bolje primjeti veliku zmiju kako se penje uz njega u namjeri da ih pojede. Bude mu žao ptića pa ubije zmiju. Od umora leže u hlad, ispod drveta, da malo odrijema. Ubrzo se odnekud pojavi divovski orao. Ptići mu rekoše kako ih je on spasio i orao mu iz zahvalnosti ponudi blago i zlato no on to odbih ali poželi da ga ovaj vrati u njegov svijet. Orao se zamisli i reče kako je dug put od donjeg do gornjeg svijeta i da mu za njega treba puno snage. Zato mu reče da mu nabavi 40 bravčadi i svaki put kada on klikne u letu baci jedno u kljun. Tako i bi, međutim, put se odužio i bravčadi je ponestalo već pri samom kraju. Mladić brže, bolje odsjeca svoju nogu i baca je orlu u kljun. Ugledavši oblake i Sunce, zelene livade nesta mu bol na licu. Pošto ga je spustio na zemlju orao mu vraća nogu koju nije mogao progutati iz zahvalnosti prema spasiocu njegove mladunčadi.

Tri demona ljubavi



Prema narodnom vjerovanju na nebu postoje tri zvijezde-demona koje se pojave odmah nakon zalaska sunca, ukoliko je nebo vedro i bez oblaka. Demonske zvijezde kreću se po nebu i uvijek budu na onoj strani svijeta na kojoj živi muškarac kojeg neka žena želi začarati magijskim formulama i zakletvama. Glavna i najveća demonica među njima naziva se Palinka a druge dvije koje je prate su Budinka i Nesanka. Po narodnom shvatanju njih tri su sestre i svaka pojedinačno ima drugačije magijske moći: Palinka. koja se u pojedinim formulama naziva i Kostolomka, Sjanka  ili Planinka,  u ljudsko srce unosi veliku ljubav i opsesiju. Budinka, Budmirka ili Budimka,  donosi nemir i histeriju a Nesanka, nazivana i Prisanka ili Podminta, uzrokuje  nesanicu. Narod ih zamišlja kao prelijepe djevojke, duge zlatne kose i svjetlih očiju.



Tri demona su klasični likovi u svim ritualima bosanske magije. Za razliku od Palinke, Budinke i Nesanke koje su ženski nebeski demoni na zemlji postoje tri muška demona koja se odazivaju na poziv udaranjem ruke od zid, uoči utorka, i izgovaranjem određene formule. Oni se zovu Indija ili Inda, Džindija ili Džinda i Šumabir. U ljubavnim ritualima Indija i Džindija se šalju na put u svoje zemlje a Šumabir se usmjerava ka onom ko se želi začarati i primorati na dolazak i ljubav. Sva trojica se zamišljaju kao repata stvorenja koja su slijepa na jedno oko i hroma. No ništa od tih tjelesnih mana ne predstavlja poteškoće za njihovu uslužnost i efikasnost.

I u pojedinim formulama za neutralisanje negativne energije, posebno urokljivih očiju i dječijeg plača, navode se imena ove trojice demona. Dok se kao i u svim drugim slučajevima prva dva demona šalju svojim matičnim zemljama Šumabir se ovaj put šalje da odnese dječiji plač i urokljive oči u riječni vir.

Prema okultnoj klasifikaciji Indija, Džindija i Šumabir su zemaljski demoni koji se odazivaju na udarac rukom od zid kuće ali na kraju rituala osoba koja ih priziva polaže obje ruke na zemlju moleći se zemlji, ili antičkoj Boginji Majci, da pomogne i usmjeri demone u željenom pravcu. U nekim drugim formulama koje su egzorcističkog sadržaja ne navode se imena demona već se koristi izraz "tri džina i tri šejtana". Na osnovu toga jasno je uočiti kako egzorcisti nisu posve sigurni pripadaju li oni jačem ili slabijem redu demona.

Nebeski pijetao

U bosanskoj mitologiji navodi se kako na nebu živi veliki bijeli pijetao, koji je kralj svih pijetlova na zemlji. Kada on u zoru zakukuriče  i udari nogom na nebu svi ga pijetlovi na zemlji čuju pa mu moraju kukurijekanjem odgovoriti na poziv. Zbog toga su se u narodu uvijek više cijenili bijeli pijetlovi jer se za njih vjerovalo da imaju bolji sluh od pijetlova druge boje. Kukurijekanje pijetla narod smatra veoma pohvalnim jer taj pijev tjera džine i šejtane od kuće.

Vjerovanje u kralja pijetla vjerovatno dolazi iz Irana. Drevni Iranci pijetla su smatrali svetom životinjom koja svojim kukurijekanjem opominje ljude da se mole Bogu. U Bosni se vjeruje da pijetao zakukuriče svaki put kada vidi meleka.

Jedna od najvećih mudrosti za bosanske  derviše i sufiste koju moraju otkriti je sadržana u ovoj zagonetki:" Kada zakukuriče pijetao i nogom udari o zemlju, nakon sedam minuta čuje ga nebeski pijetao, pa i on zapjeva i isto udari nogom gore. Pa, što je bilo dolje, otišlo je gore, a što je bilo gore - ne vraća se dolje?".

Tragovima bosanskog boga sunca



Ljudska vrsta naseljavala je područje Balkana unazad milion godina, na toliku starost su procjenjeni ostaci čovjeka nađeni u pećinama Šandalj kod Pule u Hrvatskoj. Kroz svo to vrijeme naši preci su nosili u sebi osjećaj sigurnosti koju im je pružala pećina. Taj osjećaj postao je dio ljudskog gena.

U Bosni i Hercegovini poznate su brojne pećine koje su imale obredni i religijski značaj u različitim periodima istorije ovih prostora. Najstarije svete pećine su Badanj u kanjonu Bregave kod Stoca i pećina Pod lipom nedaleko od Kadinog sela na Sokolcu čiji kultni značaj predočuju crteži na stijeni. Crteži se nalaze i na ulazu u pećinu Ledenjaču kod Miljevine, na stijeni Pod pismom kod Višegrada, u Robovići kod Foče, u Djevojačkoj pećini kdo Kladnja te na ulazu u pećinu Vjetrenicu. Može se reći da prisutnost tih crteža u pećinama izdvaja Bosnu i Hercegovinu u odnosu na druge zemlje jugozapadnog Balkana. Od deset nalazišta sa pećinskim crtežima sedam je u Bosni a ostale tri nalaze se južnije, u Crnoj Gori i Albaniji, zemljama koje su u antičko doba činile glavne dijelove velikog ilirskog kraljestva. Već sama ta brojčana činjenica daje Bosni izuzetan kulturno-historijski značaj. Crteži u bosanskohercegovačkim pećinama su situirani od mlađeg paleolita, negdje oko 14 hiljada godina prije nove ere, do kasnog srednjeg vijeka. To upućuje na višestrukost vjerskih predanja pri čemu je sadržaj crteža samo simbolički jezik izražavanja. Bez poznavanja tog jezika nemoguće je imati jasan uvid u sveto bosansko podzemlje.

Mjesto koje naprosto buja dubokim značenjima za bosansku duhovnu istoriju je prostor oko kraljevskog grada Bobovca u srednjoj Bosni. I ovdje je duhovna tradicija duga što potvrđuju brojne nekropole stećaka. U Stijenama iznad samostana u Kraljevoj Sutjesci nalazi se dvanaest pećina. To su manje pećine u koju su se mogli skloniti jedan ili dva čovjeka. Dosadašnja istraživanja pokazala su njihov obredni značaj. Ljuba pećina ima vještački usječenu polukružnu klupu stipadium, poznatu još iz vremena kada su kršćani molili sjedeći u krugu. Od te klupe vodi jedna usječena staza do dva odmorišta ili dva mjesta za molitvu. Za tu stazu što se morfologije pećine tiče nema nikakve potrebe jer strane pećine nisu strme. Očigledno je da je i hod po toj stazi imao obrednu funkciju. Staza se na kraju završava pred jednom vrstom oltara, vještački probijenog prozora koji je veoma pravilno orijentiran prema istoku. Ko su bili ti ljudi koji su svoje molitve upućivali izlazećem suncu?

Na ovo pitanje teško je u cjelosti odgovoriti jer donekle zadovoljavajuće možemo pratiti povijest unazad sve do antičke Bosne (Bassania), no dalje od toga sve je još nedovoljno povijesno istraženo. No, svakako, nesporna činjenica je da kult boga sunca (Oganj, Ognjev Pir, Zvizdan) ima svoju genezu u bosanskim krajevima. Njegovi tragovi su prisutni kroz religijsku praksu Grka, Kelta i Rimljana, tojest naroda koji su se dolazili u neposredni kontakt sa Ilirima. Ne treba zaboraviti niti navesti uticaj drevne Persije kroz hramove boga Mitre koji su također smješteni unutar pećina, a jedan koji je najbolje očuvan u Bosni nalazi se u Jajcu i datira iz trećeg vijeka nove ere. Ni kada su Slaveni došli u sedmom vijeku nove ere i pomiješali se sa ilirskim plemenima nije nestao kult sunca već je samo promjenjeno njegovo ime u Svetovid, mada ni taj naziv nije bio jedini za boga sunca pošto nalazimo i na vrlo rašireno ime koje potječe direktno od naziva za zvijezdu - Zvizdan. Međutim, sva religijska praksa ovog kulta je i dalje ostala nepromjenjena i pod dominantnim uticajem antičkih tradicija, posebno one rimske i keltske. Najbolji dokaz toga je praksa održavanja raznih obrednih i takmičarskih igara što je bez svake sumnje rimskog porijekla. Od ritualnih igara potječe i toponim Igrište na brdu Hotijelj na planini Ratiš, kao i toponim Igralište na Trebavi.

Bogu sunca su u antičkoj ali i srednjovjekovnoj Bosni bila posvećena sva uzvišenja poput vrhova brda, brežuljaka ali i planina te su zato obredi bili vršeni na njima. Zbog toga mnogi planinski vrhovi i brda imaju u svom korijenu naziv Zvijezda ili Zvizda (zvizda, zvijezda, zvizdan), što je i danas narodni izraz u Bosni za sunce, poput brda Zvijezda iznad Malešića, zemljište Podzvizd na padinama Monja, lokalitet Zvijezda u Sladnoj na kojem se nalazi kultno mjesto Rahimin mezar. Iznad sela Priluk postoji brdo po imenu Sunčevo brdo. Ne treba zaboraviti navesti ni srednjovjekovni grad Podzvizd u Velikoj Kladuši koji je izgrađen na vrhu brda, itd.

KULT BOGINJE MAJKE U BOSNI

Postojanje kulta Velike Majke nalazimo još u kamenom dobu. Smatrana je majkom ljudi i bogova a njen kult se prostirao duž Mediteranskog pojasa u koji je nekada spadalo i ilirsko kraljevstvo a danas, između ostalih zemalja, i moderna Bosna i Hercegovina. Kult Velike Majke prema svim dostupnim podacima potječe iz Sirije od kuda se proširio na druge zemlje pa ga nalazimo u Egiptu (Izida), Babilonu (Isthar), Mala Azija (Kibela), Grčka (Demetra), etc. Sirijski naziv Taschter ili Tir, iz kojeg je izveden naziv Astharte nalazimo u Bosni i Hercegovini u obliku Tur, Tir ili u ženskom obliku Tirinica.
Astharte je bila boginja mjeseca, plodnosti, majčinstva ali i rata, opisivana kao rogato božanstvo, sa glavom bika. Upravo ovaj podatak je ključan za povezivanje sa Ilirima i mitu o biku Garonji koji je poznat samo Bošnjacima, dok kod Srba i Hrvata ne postoji.


Ilirsko porijeklo

Govedo ili bik prema svim arheološkim nalazima kod ilirski plemena pripadao je kultu mjeseca. Zanimljivo je navesti kako je bik zajednički simbol kulta Majke kod svih antičkih naroda jer i kod perzijanaca postojao je mit o bogu Mitri koji je ubivši božanskog bika stvorio cijelu prirodu, posebno pšenicu, iz njegove krvi.
U Donjoj Dolini (Sanski Most) otkrivena je, prilikom iskopavanja tamošnjeg ilirskog naselja, lubanja prabika (Bos primigenius), koja je – kako nagađa Ć.Truhelka, bila pričvršćena na pročelje kuće i imala je funkciju bukranija. Poznato je da su se bikove glave u Grčkoj vješale o zidove hramova nakon što je bik bio žrtvovan bogovima i da je otuda i nastao običaj da se lik bukranija iskleše kao arhitektonski ukras na hramovima i drugim građevinama i spomenicima .
Iz kasnijeg su vremena brojni prikazi goveda, koji možda nisu uvijek tako eksplicitni u svojoj poruci, ali koji nisu sigurno imali samo dekorativnu funkciju. Pronađeni su najčešće u željeznodobnim lokalitetima u Sloveniji, ali se susreću i u Bosni i drugdje. Zanimljivo je da su nalazi ograničeni samo na sjeverna, a u mnogo manjoj mjeri i na središnja područja nastanjena Ilirima, premda je posve sigurno da je i u drugim krajevima postojao religiozni sustav u kojem je govedo kao lunarni simbol bio povezan sa kultom Velike Majke. Ovdje mislimo na područje što su ga zauzimali Liburni, pa Dalmati i plemena u južnim, a djelomice i u središnjim ilirskim. I u ovom slučaju, kao i u slučaju mnogih drugih simbola, uzroke nedostatka likovnih prikaza treba potražiti u sferi estetskih shvaćanja tadašnjeg čovjeka, a ne u hitno drukčijoj religioznoj podlozi, odnosno u nepostojanju kulta bika u pojedinim ilirskim krajevima.
Ritualno klanje bika kao simbola plodnosti i u vezi sa kultom Velike Majke bilo je, dakle, vrlo staro u ovim krajevima, a sačuvalo se, u osnovi nepromijenjeno, sve do današnjeg dana na Balkanu i drugdje.


Bosanski mit o biku Turu


U publikaciji“ Prilozi za orijentalnu filologiju: Revue de philologie orientale“ iz 1980 godine navodi se tekst na stranici 311 sljedećeg sadržaja: „ 1933.godine sam od jedne siromašne starice, Puhalovke Alijaginice, koja je stanovala u Čebedžijama u Sarajevu, doslovce zabilježio ovo: „Srijedom se klanja podne i pokloni se: Ognju i Ognjevom Piru, Turu, Hadži Dedi, Hadži Kasapi, Sitoj Nefisi, Vejsil Karaniji, njegovim roditeljima i bratu Mevlanu“. Provjeravajući da li se ova tradicija i sada negdje održala, saznao sam od Mahmuda Traljića (rođenog 1918. U Sarajevu) da je on nabrajanje ovih imena slušao od sarajevske bule Fatime hanume Hajrićke, koja je umrla 1961.ili 1962.godine u 102 godini.

Kako Oganj, Ognjev Pir i Tur ili Tir ne spadaju u islamske nazive svetaca vrlo je očito da su ovi nazivi zapravo narodna imena ilirskih božanstava. Po mom mišljenju riječ je isključivo o dva božanstva tojest bogu sunca Oganj (vatra) ili Ognjev Pir (vladar vatre) i boginji mjeseca Tur ili Tir. Drugim riječima, to znači da se među bosanskim muslimanima našlo osoba koje su iako nesvjesno, još pred drugi svjetski rat, molili starim antičkim bogovima. Potvrdu tome lako je pronaći i u činjenici da su ova božanstva prezentirana u jednom kontekstu.
Da je Tur-Tir žensko božanstvo potvrđuje i izjava jednog od ispitanika Seida Traljića koji navodi žensko kultno ime Tirinica, kojem je, kao i Ognju, islamizacija izbrisala božanski karakter, ali se sačuvalo ime do kraja drugog svjetskog rata u molitvama, a molilo se, jer se smatralo svetim.
Bosanski narod je od davnina vjerovao kako zemlju na svojim leđima drži veliki bik koji se ponegdje naziva Garonja. Prema vjerovanju kada on pomakne uši negdje se dogodi potres a onog dana kada se cijelim tijelom zatrese desit će se kraj svijeta. Etnolog Gržetić naveo je kratko ali još preciznije vjerovanje koje možda na najbolji način otkriva ko se krije iza naziva bik Garonja, a ono glasi: „narod u Bosni i danas vjeruje kako zemlja počiva na Turu, te kad se on zatrese, da će se pojaviti zemljotres“. Znači, originalni naziv bika je Tur a ne bik Garonja kako se to navodi u sjeverozapadnoj Bosni.
Prema svemu napisanom vrlo lako je zaključiti da se iza Tura ili Tira (Tirinica) nalazi antička boginja Majka, koju su Sirijci prikazivali sa glavom bika. Ona je majka plodnosti, dakle zemlje, te je logično da je predstavljena kao bik koji drži zemlju. Vrlo je vjerovatno i da sama latinska riječ za bika - taurus potječe od imena Tur.
O raširenosti kulta Velike Majke u Bosni i Hercegovini govore i sljedeći toponimi kao što su Turovo (ispod Jahorine), Turić (Gradačac), Turići (Vlahovići kod Travnika, Lugovi kod Fojnice, Banovići, Visoko), Turija (Bihać, Konjic, Tuzla, Visoko, Srebrenica), Turjak (Bosanska Gradiška, Dobrun kod Višegrada) i Turjačani (Bosanska Gradiška).

Vile su najkraće rečeno antički duhovi prirode ili personifikacija njenih snaga. O njima su znali još stari Iliri, Rimljani, Grci... Vjerovanje u vile nailazimo duž cijele Europe ali i Bliskog istoka. U Iranu i Turskoj vile se nazivaju periler i imaju identične funkcije i opise kao i u europskoj tradiciji. Opisuju se kao vječito mlade djevojke, izvanredne ljepote, sa dugom crvenom ili zlatnom kosom. Veliki dio vila posjeduje i krila.

Prema bosanskoj mitologiji vile se rađaju iz rose koja pada po lišću velikog stabla koje raste na tajanstvenom, nepoznatom brdu. Posjeduju magijske moći koje mogu upotrebljavati za dobre i loše svrhe o čemu svjedoče brojni događaji opjevani u narodnim pjesmama gdje se opisuje kako su vile pojedinim junacima poput Alije Đerzeleza, Muje Hrnjice ili Halila postajale majke, sestre ili ljubavnice. Ako bi se prema budućem velikom ratniku ponijela majčinski vila bi ga darovala velikom fizičkom snagom i inteligencijom a ukoliko je taj odnos bio sličan odnosu brata i sestre tada bi mu liječila svaku ranu zadobijenu u bitkama čarolijama i ljekovitim biljkama ili ga obavještavala o planovima neprijatelja. U slučaju da se vila zaljubi u junaka onda bi mu postajala ljubavnicom i majkom budućeg djeteta koje bi nakon porođaja ostavljala ocu i vraćala se svojim sestrama vilama u prirodu.

Upravo ovo vjerovanje o ostavljenoj vilinskoj djeci rezultiralo je nastankom jedne humane prakse zbrinjavanja siročadi koja je spasila od sigurne smrti na hiljade ostavljene djece u najranijoj životnoj dobi. Naime, bosanski narod je vjerovao kako su ostavljena djeca nakon porođaja zapravo dijete neke vile te su ga vrlo rado usvajali i odgajali kao svoje vlastito. Vjerovalo se da ta djeca donose sreću i blagostanje familiji koja je od tada pod zaštitom vile. Kako u prošlim vijekovima u BiH nije bilo sirotišta ili neke druge državne ustanove koja bi preuzela brigu o napuštenoj djeci ovo vjerovanje je uvelike pomoglo u zbrinjavanju mnoge siročadi koje su neodgovorni roditelji ostavljali u šumi ili na ulici.

Kako smo već rekli vile su se posebno interesovale za bosanske junake, pomagale im u borbi, liječile im rane, tugovale za njima, postajale im ljubavnice i majke njihove djece a nekada i sestre. No, iz prethodnog dijela teksta vidimo da vile nisu isključivo pomagale samo narodnim junacima već i običnim ljudima, posebno djeci. Njihova se pomoć izuzetno cjenila kod naroda o čemu svjedoče i mnoge epske pjesme poput one iz Jablanice pod naslovom „Halil traži Mujinog konja Đogata“ u kojoj je od 347 stihova 41 stih posvećen vilinom sudjelovanju u ulozi pomoćnice. Njihova specijalnost osim magije jeste i liječenje biljem. Smatra se da su većinu znanja o ljekovitim svojstvima biljaka ljudi stekli zahvaljujući intervenciji upravo ovih bića. U jednoj pjesmi se govori kako majka Omera Hrnjice po savjetu vile nalazi biljku kunicu (Achillea millefolium L.) i cijedi njen sok iznad rane svog sina i zamotava je platnom.

„I sok cidi iz kunice trave,

Sok uliva, rane zamotava.“

U narodnim pjesmama ranjenog Muju Hrnjicu liječe vile koje žive u planinama i šumama. Osim na taj način vile u namjeri da pomognu najvećem bosanskom junaku izvode različite čarolije poput one da njegov konj Đogat dobije krila i pobjedi u svakoj utrci.

Vile najčešće obitavaju po planinama i velikim šumama te oko jezera. Najviše vremena provode u letenju sa drveta na drvo, kupanju, češljanju kose i igranju kola. Kosa u kojoj leži sva vilina moć dosta puta se prema narodnim pričama pokazala velikom opasnošću za samu vilu jer se znalo dogoditi da joj se ona zapetlja u neki grm te da ona tako svojom nespretnošću postajala lak plijen za slučajnog prolaznika. Navodno, ko bi god pomogao vili da iščupa kosu iz grma mogao je od vile tražiti da mu pomogne u nečem ili čak postane supruga. Niti jednu želju nije smjela odbiti. Vile, posebno one koje obitavaju po planinama i šumama, su jako zaljubljive naravi. Postoji na desetine priča u kojima se neka vila zaljubila u određenog muškarca te ga kindapovala i sa njim živjela po nekoliko godina u nekoj šumi ili pećini.

Za razliku od njih vodene vile su neprijateljski raspoložene prema ljudima. One obitavaju pored izvora, rijeka, jezera ili mora. Skoro svo vrijeme provode u kupanju i zabavljaju se tako da svojom pjesmom opčine onog koga žele udaviti u vodi. Zbog toga narod je svaki put kada bi se noću približio rijeci ili potoku sa sobom nosio nekoliko žeravica sa ognjišta kako bi se na taj način zaštitio od njih.

U pojedinim narodnim pričama Mujo Hrnjica i Alija Đerzelez su braća mada to u stvarnom životu nisu bili. Pretpostavka je da se ideja za pojmom braće upravo stvorila na informaciji kako je obojicu velikih bosanskih junaka svojim mlijekom nahranila vila pa se zbog toga postala „braća po mlijeku“. Prema bosanskom vjerovanju ukoliko majka izgubi mlijeko pa druga žena podoji njeno dijete ta žena se smatra njegovom drugom majkom ili „majkom po mlijeku“ i tom djetetu i djeci te žene zabranjeno je da između sebe sklope brak.

U narodnoj pjesmi o Muji i Aliji navodi se kako su oni išli u lov te nakon njega sjeli pored jezera da se odmore i na kraju zaspali. Za to vrijeme posmatrale su ih tri bijele vile ljute zbog toga što su ubili nekoliko ptica. Najstarija od njih ponudi drugim dvjema stotinu dukata koja uspije zavaditi Muju i Aliju. Najmlađa vila pojavi se pored zaspalog Muje i zaplače. Njen plač probudi Muju koji pored sebe ugleda predivnu mladu djevojku. On odmah probudi brata Aliju koji umjesto jedne vidi dvije djevojke i ljutito govori kako nije pošteno da on ima tako dvije krasne djevojke a on niti jednu. Tu se posvadiše te Mujo izvuče nož i probode brata. Zatim djevojku vilu postavi na bratova konja a on sjede na svog i krenuše kući. Putem Mujo ugleda crnu vranu bez desnog krila pa je začuđeno upita kako ona živi bez desnog krila na što mu ona odgovori da živi kao brat koji brata nema. Te riječi ražalostiše Muju i on se pokaja što je ranio brata a djevojka vila mu reče da se brzo vrate jer ona je nekada liječila bolesne pa će tako izlječiti i Aliju. No, kada se vratiše brat već bude mrtav te se Mujo od velike tuge sam kazni smrću.

Međutim ni vodene vile nisu nedodirljive te im im njihova vječita potreba za kupanjem može dovesti u opasnu situaciju. Naime, ukoliko ih neki muškarac opazi dok se kupaju može se tiho prišunjati i ukrasti nekoj od njih odjeću. Po vjerovanju vila čiju odjeću muškarac ukrade mora se udati za njega. U etnografskim knjigama ostalo si zabilježeni slučajevi kako su se vile redovito sastajale na Vilenici u selu Seoce pored Visokog. Navodno su pojedini mladići uspjeli ukrasti njihovu odjeću te su se neke vile i udale za njih. Pošto su one besmrtne nakon smrti muža vila bi postajala slobodna i vraćala bi se u prirodu.

Sva vilina moć nalazi se u njenoj kosi koju one njeguju do savršenstva. Dok se češljaju vile pjevaju i tom prilikom izgovaraju zagonetne stihove u kojima se krije puno mudrosti. Kosu koja im otpadne prilikom češljanja obavijaju oko paprati (Pteridophyta). Naročito vole noću obilaziti konje sa bujnom grivom i plesti im sitne pletenice koje teško koji čovjek da može rasplesti. Takvi konji smatrali su se posebnim jer su ih dodirivale vile.

Ukoliko se vile naročito brinu za nekog čovjeka, to znači da ovaj u sebi nosi neku dublju vezu sa njihovim svijetom. Takve će se osobe isticati u životu prosvjetiteljskom mudrošću. Biti miljenik vila, tojest ako je plemenit i dopadne im se, znači imati sposobnost čuti njihovu pjesmu ili čak razaznati njihove zagonentne stihove u glasanju vjetra. Takav čovjek cjenit će istinu jer su mnoge vile čuvari istine i tjeraju laž. Međutim, desi li se susret vile i nekog zlonamjernog čovjeka onda ta osoba riskira da psihički oboli.

Bosanska mitologija navodi brojne nazive vile od kojih su najpoznatije ova imena: Bosanska vila, vila kraljica  Zlatna, Crvena vila, Gorska vila, vila Planinka (vila planine), itd. Pojedine vile nazivaju se i karakterističnim imenima poput Gope, Gospa, Srebra, Bilka, etc.
Crvena vila: ona se uglavnom pojavljuje u vremenu oko zalaska sunca. Sjedi na nekom prolazu ili pored puta češljajući svoju dugu crvenu kosu. Onom ko je susretne može nauditi tako što zamahne kosom u njegovom pravcu i udari ga njome. Od tog udarca čovjek postane bolestan a zna se desiti i da padne u komu. Njen simbol je crvena boja.

Bosanska vila: ona je djevojka zlatne kose i bujnih grudi. Obučena je u dugu bijelu haljinu čiji su rubovi prošiveni zlatnim koncem. U kosi joj se nalazi cvijeće ljiljana. Tijelo joj krase i velika krila sa kojima prema legendi leti zrakom i prelijeće Bosnu u svim smjerovima. Bosanska vila ima izrazito umiljat glas i često pjeva. Po naravi spada u dobronamjerne vile. Često se nalazi u društvu drugi vila koje su na nižem rangu od nje. Njen simbol je cvijet ljiljan.

Kraljica vila Zlatna: ona je gospodarica svih bosanskih vila. Obitava u velikim i gustim šumama i uvijek se kreće u društvu svojih podanica. Noću, posebno za vrijeme punog mjeseca, izlazi iz šume i kupa se na jezeru ili u rijeci. Ima zlatna krila i krunu na glavi. Poslije kupanja zajedno sa drugim vilama igra i pjeva na nekom brežuljku sve do oglašavanja prvih pijetlova u zoru. Njen simbol je pun Mjesec.

Gorska vila: ona je među najstarijim vilama i često se naziva majkom vila. Smatra se da je vila Zlatna njena kćerka koja ju je nasljedila. Gorska vila je među bosanskim narodom najviše upamćena po tome što je zaslužna za to što je Mujo Hrnjica postao najveći junak Bosne i Hercegovine. Po naravi je blaga, mudra je i ima umiljat glas. Nju bosanske stravarke pozivaju u pomoć pri liječenju oslovljavajući je riječima „majko, sestro“. Njen simbol je zlatna jabuka.

Planinka: ona je vila koja ima vjenac cvijeća upleten u kosi. Nosi dugu haljinu i ponekad drži u ruci  štap koji joj služi za hodanje. Ima moć transformacije pa se često pretvori u kozu kako bi lakše prolazila strmim dijelovima planine. Poznaje sve tajne biljaka i liječenja. Sa njom su se najviše susretali pastiri kojima je priskakala u pomoć kada bi to zatrebalo. Njen simbol je bijela koza.

Crna vila: ona se naziva još i vila-vještica jer se pojavljuje u obliku crne siluete i to najčešće u periodu oko praznika Beltaine (maj) i Samhaina (oktobar-novembar). Ponekad se pojavljuje odmah nakon zalaska sunca ali češće u noćima kada ima mjesečine. Ona se pred čovjekom pojavljuje iznenada i brzo nestaje. Od sviju vila Crna vila najmanje govori i pjeva.¸Njen simbol je crna boja.

Vodena vila: ona je čuvar svih izvora i zbog toga se vjeruje da čovjek može iznenada oboljeti ukoliko se noću kreće pored izvora ili slučajno remeti mir neke vile koja se kupa. Zbog toga je u narodu nekada egzistirao običaj da se prilikom dolaska na izvor pozdravi voda ovim riječima „Selam alejk, vodo i vodini čuvari!“ . Iskazujući poštovanje prema vili ljudi su se osiguravali od njenog bijesa. Sve vodene vile su po naravi egoistične i osvetoljubive. Uglavnom ne vole muškarce i trude se uvijek da ih prevare i utope u vodi dok su prema ženama mnogo milostivije i ponekad im čak i pomažu. Simbol vodene vile je srebrni novčić.

U bosanskoj mitologiji spominju se mistična bića opisivana kao pola žena-pola ptica koja imaju zlatna krila. Nazivaju se utve zlatnih krila i one prema mitološkoj klasifikaciji pripadaju  u  bića pozitivnog djelovanja koja pomažu pojedincima u lovu ili drugim aktivnostima, cijelim naseljima pa čak i cijelom narodu. Prema vjerovanju utve su besmrtne i  od postanka ima ih uvijek jedan te isti broj, koji je ostao nepoznat, što dovodi do zaključka  da nemaju sposobnost reprodukcije.
Narod ih opisuje kao prelijepe djevojke sa bujnim grudima a od stomaka na dolje  one imaju ptičije noge i perje. Krase ih zlatna krila velikog raspona i dok lete nebom raspršuju svjetlost u velikom krugu. Zbog legende o kralju koji je pokorio Indiju narod u nekim krajevima Bosne misli da  utve imaju ptičiju glavu i poprsje a noge i stražnjicu kao u žene.  Prema legendi utve su  pobjegle iz Indije u Bosnu nakon što je jedan veliki i moćni kralj sa svojom vojskom upao u Indiju , u tu „prokletu zemlju“, i tamo zatekao bića sa glavom pijetla i ljudskim tijelom koja su mu mjesecima pružala otpor i ratovala protiv njega sve dok ih on nije pobjedio.
No kako narod često utve i vile dovodi u direktnu ili indirektnu vezu  sasvim je jasno da je njihov izgled ipak bio ženstven i lijep tojest da su imale žensku glavu i grudi a noge ptice. U prilog toj tezi ide i izostanak bilo kakvog podatka da su utve rodile ijedno dijete ili bile u ljubavnom odnosu sa nekim čovjekom.
O utvama narod pripovijeda da su poput vila pobjegle u planine i zabita mjesta otkad su se pojavili top i puška jer nisu mogle podnijeti zvukove oružja koje donosi samo zlo i smrt.
Analizirajući predaju  o utvama dolazimo do zaključka da se prije svega radi o antičkom mitu koji najvjerovatnije potječe iz Perzije i temelji se na vjerovanju u Amenta Spentas, pretečama anđela monoteizma. Amenta Spentas su sedam besmrtnih krilatih stvorenja čija je svrha da održavaju harmoniju u prirodi i među ljudima, šireći pravdu i istinu. Vjerovanje u njih preuzeli su židovi, kršćani i na kraju muslimani nazivajući ih arkanđelima.


Ali-beg se u jezero sprema


Ali-beg se u jezero sprema
Da ustrili utvu zlatni’ krila.
Nešto mu se iz jezera javlja:
- Ne striljaj se, beže, Ali-beže,
Nisam utva da ti mene striljaš,
Već djevojka za kakvog junaka.
Utekla sam od zla materina,
Od matere kano od maćehe,
A od oca kano od očuha,
Oni mene za staroga daju.
Neću stara, pa se ne udala.
Volim s mladim po gori hoditi,
Travu pasti, s lista vodu piti,
Neg’ sa starim u šiljti sjediti,
Šećer jesti, dukate nizati.

Ramo i Bajro su dva mitološka lika koja predstavljaju Ramazan i Bajram a kojima je narodna mašta udahnula ljudsko obličje i karakter. Dok je Ramo škrti starac koji cijelo vrijeme provodi u odricanju i izbjegavanju svake prilike da živi drugačiji život osim onog na koji je navikao od djetinjstva Bajro je njegova čista suprotnost. On je veseli starac koji je prije svega hedonista, voli društvo prijatelja i na budućnost uvijek gleda sa velikim optimizmom. U onim prilikama kada se susretnu, a to je vrlo često, uvijek se posvađaju zbog različitog gledanja na život ali se na kraju uvijek u duhu vjere i muslimanske solidarnosti pomire a sve u cilju da slušaocu priče prenesu neku mudru poruku. Ponekad se uz njih pojavljuju i dva druga lika utjelovljena u mladićima Šaronji i Bjelonji. Prvi predstavlja klasičnog Bošnjaka koji se vodi smjernicom da je bitno postiti prvi, srednji i zadnji dan Ramazana kako bi se koliko toliko zadovoljila potreba vjere dok Bjelonja ne pokušava niti to. On za razliku od Šaronje ne želi nositi masku religijskog licemjerja već predstavlja sebe onakvim kakvim jeste, sa svim svojim manama i vrlinama. Svi likovi imaju u sebi crtu komičnosti i kroz nju često idu iz krajnosti u krajnost ali uvijek sa sretnim završetkom.

Prema legendi u vrijeme kralja Solomona postojao je veliki broj magijskih knjiga čiji je sadržaj otkrivao načine na koji se može ljudima naškoditi različitim čarolijama. Ali napisane su i četiri knjige nazvane Velika Sulejmanija koje su služile za uništenje magije i svakog zla. Po naredbi Solomona one su se uzidale u četiri stupa hrama kako bi se sačuvale od uništenja. Kada je kralj umro vladar svih demona Iblis naredio je da džini pokupe sve magijske knjige iz hrama i razdijele ih ljudima po cijelom svijetu. No, Iblis nikako nije uspio saznati gdje se nalaze i ove četiri knjige. To je pošlo za rukom mnogo vijekova kasnije jednom skromnom mudracu po imenu Laden koji ih je dugo krio i pred smrt sakrio negdje u Jeruzalemu. Božija volja namjenila je da ih otkrije i spasi čovjek koji je ostao upamćen po svojoj velikoj mudrosti. Pošto je Isus bio ubijen i razapet na cijeloj zemlji nastao je opći kaos i nered te zbog toga Allah odluči da ljudima pošalje još jednog Poslanika kako bi poveo narod iz tame.
–Biće iz arapskog naroda, glasilo je proročanstvo za koje su čuli svi.
Kada je Muhamed još bio dječak zamolio je svog ujaka Ebu Taliba da sa njim putuje karavanom. Tom prilikom ih je susreo jedan kršćanski svećenik i odmah je u malom dječaku prepoznao sveto dijete jer je iznad Muhameda cijelo vrijeme putovanja stajao oblak štiteći ga od sunca. Shvativši da je to najavljeni Poslanik, svećenik je šapnuo Ebu Talibu da dječaka odmah vrati kući i pazi na njega.
Zbog mudrosti koja ga je krasila ovaj je svećenik saznao za četiri knjige te ih pronašao i preveo ih na stari arapski jezik. Kako bi ih spasio od mogućeg uništenja poslao ih je u četiri svete zemlje kako bi sa tih lokacija štitile svijet od uništenja. Na kraju svake knjige je napisano:

1.vatra – Palestina, slovo Gayn (znači da se prva knjiga nalazi u Gazi),
2.zemlja – Rusija, slovo Be – Sibir ( znači da se druga knjiga nalazi u Sibiru),
3.voda – Indija, slovo Shin – Kašmir,
4.zrak – tri slova Waw, Bosna, četvrta knjiga se nalazi u Bosni između Stoca i Travnika.

Sve četiri knjige ne mogu mjenjati kontinente niti države, samo mjesta i gradove. Isto tako, knjige mogu promjeniti svoje vlasnike ali tek nakon njihove smrti.

Legenda iz Srebrenika kazuje kako je u selu Sladna živjela Rahima (Raha), izuzetno pobožna žena velikog srca koja nije imala ništa osim male skromne kuće i dvije krave. No, njeno siromaštvo joj nikada nije bilo prepreka da nahrani svakog gladnog čovjeka i pomogne gdje je god bilo potrebno ne obazirući se koje je osoba vjere ili nacije. Kad je umrla, sedme noći nakon ukopa, na njenom grobu se pojavila neobjašnjiva svjetlost (nur) koja je sijala narednih 40 dana obasjavajući sve oko groba. Zbog tog čuda narod je proglasi sveticom i odluči sazidati mouzolej (turbe) za koje ljudi i danas tvrde da čuva Srebrenik od svakog zla.

Ovaj se događaj prema tvrdnji glavnog aktera desio polovinom prošlog vijeka u jednom malom mjestu u Velikoj Kladuši. Kako je cijeli dan radio sa konjem u polju njegov gazda tek se navečer, u zalazak sunca, vraćao kući. Prije nego li zatvori konja u štalu čovjek ga potjera na obližnju rijeku na pojilo. Mrak se već uveliko uhvatio kada se vraćao kući. Prolazeći pored seoskog mezarja on u polutami ugleda malo golo dijete kako sjedi pored puta i glasno plače. Taj ga prizor iznenadi jer je dijete bilo malo, svega oko godinu dana starosti, pa pomisli da ga neka žena nije tu slučajno ili namjerno ostavila. Kako bilo, on odluči uzeti dijete sa sobom i ponijeti ga kući dok neko ne upita za njega. Uze dijete i posadi ga ispred sebe na konju i pođe laganim korakom kući. Međutim, na desetak metara do kuće čovjeka prođe jeza vidjevši kako su se dječije ruke odjednom izdužile i pretvorile u velike kandže. I tijelo mu se nekontrolisano počelo izobličavati i rasti. Odjednom svoje kandže zari u konjski vrat na što se konj počne propinjati i ritati. U taj tren zalaja pas iz njegovog dvorišta i čudna spodoba zacikti i pobježe u tamu.

Alkarisi (ili Al Karisi) su ženski džini koji se u bosanskoj mitologiji vezuju za trudnice i žene na porodu. Vjeruje se da su nastali od djevojke koja se nikada nije udala. Odaje ih kozji glas. Smatra se da ih imaju dvije vrste, jedna je crna a druga žuta. Crni su Alkarisi mnogo opasniji od žuti, vrlo su mudri i proračunati. Žuti Alkarisi su u liku plavokose djevojke ali se znaju pokazivati u obličju koze ili lisice. Ni prvima ni drugima se ne smije vjerovati ništa. Alkarisi se boje muškaraca pa uvijek bježe kada oni pucaju iz vatrenog oružja, otuda se među našim narodom ustalio običaj pucanja pri rođenju djeteta. Također, plaše se i metala pa se uz porodilju uvijek stavljao neki predmet od željeza.

Od sviju meleka u bosanskoj mitologiji jedino je melek Azrail zauzeo najmističnije mjesto zbog svoje uloge koju mu je dodijelio Allah a ona je da u smrtnom trenu vadi dušu iz čovjeka.  Zbog takvog zadatka narod ga se istovremeno plaši ali i zbija šale, posebno starci, koji znaju komentarisati kako im “Allah još nije poslao telegram po Azrailu” pa zato ne umiru. Međutim, u narodu se vjeruje kako ni Azrailu zadatak da vadi dušu iz čovjeka nije jednostavan i lak jer prema bosanskom vjerovanju  duša je oko svakog ljudskog zgloba omotana 99 puta.
Prema jednoj priči neki čovjek je saznao od poznatog faladžije kojeg će dana i u koliko sati umrijeti pa je uspaničen i željan života odlučio da će prevariti Azraila i tako izbjeći već zakazanu smrt. Kako mu je faladžija nagovijesti da će umrijeti tačno u podne on je na pola sata prije tog vremena  uzjahao  konja i brzim galopom se uputio ka planinama, daleko od svoje kuće vjerujući kako ga Azrail neće moći pronaći. Brzim galopom i sav uspaničen čovjek je tjerao svog konja da trči što brže kako bi bio daleko od svoje kuće kada sat otkuca da je podne. Jurio je i jurio stalno okrećući glavu unazad kako bi se uvjerio da je odmakao daleko od kuće. I baš u tom trenutku nepažnje konj mu udari nogom u veliki kamen, saplete se i pade zajedno sa njim niz provaliju. Od toga pada čovjek umrije.
Ova priča je možda najbolji primjer klasičnog fatalizma koji je oduvijek prisutan među bosanskim narodom. Početak i  kraj života su određeni Allahovom voljom i  niko je ne može izbjeći. Zbog toga narod vjeruje kako je Azrail najinteligentniji od sviju meleka jer njega niko ne može prevariti.  U narodu se isto tako vjeruje kako se Azrail može nekom pojaviti u snovima, u liku bijelog konja. Zato se onom ko sanja bijelog konja kaže da je vidio meleka Azraila koji mu se pojavio kao glasnik smrti neke bliske osobe.
Zanimljivo je kazati kako prema bosanskom vjerovanju  život  i smrt počinju te  završavaju sa učešćem meleka. Naime, dijete prije nego što će se roditi od meleka dobije senet – potvrdu kako kada se rodi nikada neće umrijeti, kako bi ga time ohrabrili da iziđe iz majčine utrobe. No, čim počne izlaziti meleci mu iz ruke otmu senet pa se zbog toga vjeruje da svako dijete plače kada se pojavi na svijet.

U deceniji prije Drugog svjetskog rata neki kroničari su zabilježili neobične fenomene u mnogim krajevima Bosne i Hercegovine. Radilo se o pojavi nekakvi svjetlećih formi, „fenjera“, koji su se ponašali gotovo poput razumnih bića: kretali se, skakutali, igrali kolo... Stanovništvo sela u Glamočkom i Livanjskom polju kazivalo je da se „fenjeri“ okupljaju u ljetnjim noćima i da plešu i igraju, ali da ne nanose nikakvu štetu osim što plaše noćne putnike i njihove konje, što je znak da su ih i životinje jasno primjećivale. Svijetleći „fenjeri“ mjenjali su veličinu i oblik te obavezno nestajali u zoru. Narod je njihovo pojavljivanje protumačio kao loš predznak – najavom velike nesreće. Nedugo nakon tih misterioznih pojava došao je rat i mnoga sela su popaljena a narod pobijen. I nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) pojavile su se priče kako se u Foči i Jajcu čuju ezani sa mjesta gdje su prije rata bile džamije i gdje su se stoljećima okupljani muslimanski vjernici, obavljajući redovito vjerske obrede. Novi žitelji ovih gradova su zbunjeni i uplašeni, jer ne umiju objasniti odakle dopiru zvukovi molitve.

Crni nebeski zmaj

Zmaj je jedan od originalni predstavnika bosanske mitologija čiji je kult bio raširenim među našim ilirskim precima uobličen u vjerovanje u crnog nebeskog zmaja koji za vrijeme pomračine proždire Sunce ili Mjesec. Zbog toga je trenutak pomračine ulijevao histeričan strah od kraja svijeta te su se Iliri na sve načine željeli spasiti lupajući pri tom u razne metalne kante stvarajući veliku buku u namjeri da uplaše i otjeraju zmaja. Crni nebeski zmaj kod ilirskih plemena smatran je bogom zla a vjerovanje u njega se održalo sve do današnjih dana kroz različite priče i predanja. Sanjati zmaja, vjeruje se i danas u narodu, predskazuje zlo što je identično drevnom vjerovanju naših predaka.

Zvijezde – ljudske duše

Zvijezde su još od ilirskih vremena čuvari života ili bolje rečeno one su ljudske duše. Prema bosanskom vjerovanju svaki čovjek rođenjem na nebu dobije svoju zvijezdu koja je sjaji sve do njegove smrti, kada padne sa neba. Iliri su se plašili gledati u zvijezdano nebo zbog straha da ne ugledaju svoju zvijezdu i ne umru, ukoliko bi ona u tom trenu pala.
U bosanskom narodu i danas je prisutno vjerovanje o povezanosti čovjeka i njegove zvijezde na nebu preko čela, tačnije predjela između obrva, takozvanog trećeg oka, kojeg su u prošlosti na sve načine štitili noseći kapu ili maramu. Zlo se uvijek trudi čovjeku naštetiti na tom dijelu tijela kako bi mu poremetilo životnu energiju i narušilo cijelu sudbinu i život. Upravo zbog toga u prošlosti je egzistirao običaj da se svako jutro i navečer nad tim mjestom muškarci navuku kapu a žene maramu, „kako bi zvijezda bila zaštićena“ i govore:

Sabah huzi hurmet,
okolo mi kuvet,
šejtanu nalet,
Muhamedu salavet.

Ovo se formula ponavljala tri puta.